HOT DOG BLOG:)

Nakon što su mu 2006. godine čelnici NK Rijeke zabranili pristup "tribini za odabrane" zbog određenog ponašanja, Zdravko Mamić nije se posebno uzbuđivao.Rekao je da će otići među svoje navijače, te s njima odgledati utakmicu. Tako je i bilo.Čak se govorilo da je kupio 30 ulaznica koje su bile bezobrazno skupe, što su komentirali i neki navijači govoreći kako bi trebalo odrediti cijenu od 100 kn za gostujuće navijače kad Rijeka dolazi u Maksimir. Naime, cijena ulaznice za Dinamove navijače na Kantridi je iznosila 60 kuna tj. 40 kuna više od ulaznice koja se tada plaćala u Maksimiru.Fascinantno je bilo vidjeti Mamića među navijačima, fascinatnan je taj njegov pristup tj. identificiranje s navijačima.Fascinantno je bilo vidjeti i gol s početka utakmice.Nisam zapravo ni shvatio da je utakmica počela(očito nisam bio koncetriran previše na početni udarac s centra), a Dinamovci su poveli. Zapravo sam mislio da je to još trening, ipak se prelagano činilo zabiti gol na samom početku utakmice.Zatim je Rijeka izjednačila, pa i povela nakon toga, no na kraju je ipak završilo 2:2.Vrijedan bod za Dinamo, za 99,99% sigurnosti da će prvenstvo biti osvojeno.Fascinantno je bilo i kada su Dinamovci poslije utakmice, nakon što su na stadionu ostali samo Dinamovi navijači, došli blizu ograde i radosno proslavili s navijačima uspješan rezulatat.

Simpatičnu djevojku ugledao sam na stanici. Pogledao sam ju, a i ona mene. Podsjetila me na jednu simpatičnu djevojku s jednog davnog koncerta. Na kraju se ispostavilo da idemo istim autobusom.Autobus je bio pun.Došavši do kraja autobusa, naišao sam na čudne face koje kao da su govorile da tu nema (puno) mjesta za mene. I bolje, vrativši se natrag, došao sam do slobodnog mjesta. I to kraj simpatične djevojke s početka priče koja mi je ljubazno potvrdila da je mjesto kraj nje slobodno.Vožnja je krenula. Naplaćujući karte, kondukter mi je za kupnju karte od 84 kune vratio 14 kuna nakon što sam dao stotku.Čudna neka matematika. Ili ne zna matematiku (ili se zabunio) ili misli da ja ne znam. Možda je razmišljao kako neću raditi "cirkus" zbog dvije kune pred toliko ljudi, te da će on već proći me kad shvatim da je novca manje pa će ispasti da čak moram (pred svima) dokazivati da mi je vratio manje. I nisam ništa rekao, samo sam zaključio da se to može shvatiti kao škola za buduće situacije i da na malim stvarima treba učiti. Vožnja je bila urnebesna, neki pijani putnik je svojim riječima postajao toliko nemoguć da mu je kondukter prijetio da će ga izbaciti iz autobusa. Riječi tog putnika posebno su zabavljale moju simpatičnu suputnicu koja se smijala.Budući da je čula da idem do Rijeke, ponudila mi je da se zamijenimo za mjesta no rekao sam da nije potrebno.Na kraju je izašla u Karlovcu, te pohitala ususret svom mladiću koji ju je čekao na stanici.Onaj putnik se u nastavku vožnje malo smirio, kao i djevojka kojoj je javljeno da je vozač drugog autobusa pronašao njezin novčanik koji joj je ostao u zahodu u Karlovcu. Djevojka je bila nadasve radosna, govorila je mobitelom tom vozaču da ga je sam Bog poslao ( na što se kondukter nasmijao) i dogovarala se gdje će preuzeti novčanik.Došavši do Rijeke, dogovorio sam s vozačem da mi stane koji kilometar nakon autobusnog kolodvora- na Kantridi kod stadiona.Na neki način, naplatio sam one svoje dvije kune.

U ljeto 2005. godine dok sam išao prema stadionu vidio sam puno navijača koji su također došli pogledati prijateljsku utakmicu Dinamo-Željezničar.Ljudi su se zaželjeli nogometa, nakon stanke i nakon sezone koja je doista bila nezaboravna (kako je ironično pisalo na jednom transparentu- "hvala Vam za nezaboravnu sezonu") budući da je Dinamovcima uspjelo da ne budu među prvih 6 i odu u ligu za opstanak.Iz obližnjeg kafića je izašao jedan lik koji mi se činio nepoznatim, te glupavo rekao: "...fukaš šta?"Da sam bio (pre)oštra jezika, mogao sam mu rući "Da, tvoju sestru!".Bilo bi to poput intelektualne šamarčine, poklopio bih ga, ušutkao. No ja to nisam rekao, neki kažu "Bolje s budalama ne imati posla".Nekad i jedna riječ može biti kobna, nekad ne moraš ništa reći a svejedno nastradati u tom svijetu nasilja.Dinamo je sjajno igrao, golovi su padali, na kraju je bilo uvjerljivih 4:0.Tako su najavili sjajnu sezonu.Kad je bilo poluvrijeme, navijači su se zbili na jednom mjestu sklonivši se od kiše koja je jako padala.Nikad neću zaboraviti to, navijalo se ludo, bila je euforija kao da se osvojila liga prvaka a ne kao da se radi o prijateljskoj utakmici.I sezona je doista bila sjajna i uspješna...

Na dan kad je Archibald imao 24. rođendan, jedna starija dama mu rekla: "Kako si mlad!"Druga starija dama pridružila se tim riječima, uz uzdah:"Da mlad!"Prva spomenuta dama, dodala je: "Ali, doći ćeš ti u naše godine.A mi u tvoje nećemo."Archibald je duhovito uzvratio:"Ne znam, ne znam, današnja medicina čuda radi."

Mjesto radnje:negdje 
Vrijeme radnje:negdje u budućnosti, negdje oko 2010. godine      
Cilj radnje:preskočiti 210 cm.
Nakon što je postala "broj 1" u ženskom skoku u vis, nakon brojnih (zlatnih) medalja, Blanka Vlašić je sve više željela nešto više i novo- oboriti svjetski rekord.Nekad naizgled optimistična, nekad prožeta i pesimističnom opreznošću, Blanka je jadikovala:"A kako da to preskočim?Najbolje da pokušam sa štiklama koje imaju pete od 13 cm!" Štikle kao "odskočna daska"?Naravno, Blanka se samo šalila no njeni treneri (radnja se događa u budućnosti kada Blanka nakon mnogobrojnih uspjeha angažira sve više vrhunskih trenera koji predano rade na Blankinom obaranju svjetskog rekorda) su to ozbiljno shvatili i angažirali vrhunske dizajnere koji su zatim izradili idealne visoke tenisice za Blanku.                                                                                         
Epilog:I ide Blanka, ide preko 210 cm!

Ona nije Sport Billy(SB), Lilly ili Villy, ona je Sandra Dabo(SD)
Samo jednom sam u Novalju doputovao brodom.I to prvo (i jedino) brodsko putovanje sam zapamtio (i) po Sandri Dabo.Ukrcavši se u Rijeci, nisam ni pomislio da ću (možda) sresti Sandru Dabo. Znao sam dobro tko je ona, velika faca (pardon, velika zvijezda) s televizije. Ma ne samo to, ona je "kraljica Novalje"; zlobnici će reći "samozvana kraljica Novalje" no kraljica je kraljica.I da, ugledao sam ju, bilo mi je jasno da sam naletio na Sandru Dabo- nije bilo sumnje. Pričala je na mobitel i imala cvijeće (dar od obožavatelja?).Glasno je pričala, govorila je kako su joj neki zavidni i o (svom?) odlasku u Ameriku.Putovanje je bilo ugodno, malo i burno. S vremena na vrijeme ljuljao se brod, katkad i malo žešće, bilo je uzbudljivo kao u lunaparku. Prva stanica- Rab, a zatim je preostalo samo da brod stigne do Novalje.Malo sam se prošetao po brodu, ugledao Sandru Dabo kako sjedi blizu televizora.Čak je i ona mene opazila, odmjerila me i možda se zapitala jesam li jedan od onih koji imaju negativan stav prema njoj.Vjerujem, bilo bi zanimljivo da sam joj se obratio no nisam to htio pred ostalim (putnicima)- ja to volim u četiri oka. Stoga sam odgodio taj pokušaj obraćanja za kraj putovanja.Dolaskom broda u Novaljsku rivu, putnici su izlazili. Sandra Dabo je zadnja izlazila, a ja predzadnji.Nakon par metara od stupanja na Novaljsko tlo, okrenuo sam se no kraljice Sandre nije bilo- kao da je iščeznula.Možda je na neki nadnaravni način odlepršala u svoje kraljevstvo.

Čitam na stranici Hrvatske televizije o srazu SDP-ovaca.Mogao je biti to i sraz neke druge političke stranke, sraz HDZ-ovaca ili HSP-ovaca(ima li ih tamo dovoljno za sraz?) ili HSS-ovaca(Hrvatska seljačka stranka tj. seljaci i ovce idu jedno s drugim što se ne bi moglo reći i za HSP s obzirom da je u grbu te stranke nekakav vuk ako se ne varam).A kad ljudi glasaju za političke stranke, često se kaže da glasaju poput ovaca.       Osim toga, u zadnje vrijeme puno je srazova između Dinamovaca i Hajdukovaca.Sve je nekako puno tih ovaca(ali, problem je što mnogima fali novaca), svi smo mi ovce; nezalutale ili zalutale, bijele ili crne...

Za Uskrs su se prodavali čokoladirani pjenasti deserti, vrsta čokoladnih banana u omotu s likom zeca ili pileta.  Kako su bili dobri, odlučio sam kupiti cijelu kutiju, uzeo sam kartonsku kutiju (tako da sad imam i kutiju s likom zeca i pileta!). Idući dan, na pitanje prijateljice kako se osjećam, odgovorio sam da imam bolove u trbuhu pojašnjavajući da sam kupio kutiju čokoladnih pjenastih deserta tj. 45 čokoladnih bananica. Zabrinuto je upitala:"Nisi valjda pojeo svih 45!?" Odgovorio sam:"Nisam(pojeo sam ih 44?)". I tako, dok neki jedu ručak za doručak, ja sam za doručak jeo (čokoladne) banane i nakon toga je moj želudac bio "u banani". 

Alojz je živio u mirnom mjestu mirnim životom.Zadnje nevolje je imao još 1980.-ih godina.Tada se prikazivala crtana serija "Sport Billy" i Alojza su neki klinci zafrkavali uspoređujući ga s podanikom zle Vande koji se također zvao Alojz.Potrajalo je to neko vrijeme, dok se "Sport Billy" nije prestao prikazivati odnosno dok spomenuti klinci nisu malo narasli. Nakon toga, Alojz više nije imao nevolja...sve do jednog travanjskog jutra.Tog dana zaželio se kokošjeg mesa i mobitelom nazvao kćerku koja se uputila na tržnicu.U mobitel je povikao:"Uzmi koke, 2 kg, donesi odmah, čekam te na parkiralištu!".Sjetio se da mu je kćerke rekla da će nakon tržnice ići liječniku, te da bi to moglo tko zna koliko potrajati.  Te riječi dobro je policajac koji je bio zadužen za prometne stvari. Pomislio je:"2 kg kokaina!?Ovo je velika stvar, prilika da se proslavim!".Budno je čekao "pošiljku". Malo se iznenadio kad je vidio da ženska osoba predaje pošiljku Alojzu. A zatim je autoritativno rekao:"Stoj!Policija!Otvaraj torbu!" Alojz je upitao:"A imate li nalog za pretres?" Policajac je bahato rekao:"Nalog!?Vadi tu drogu!" Zatim je Alojz iz platnene torbe izvadio kokoši i rekao:"Kakva droga!?To su samo koke!Čovjek danas ne može ni ručati!" Policajac je zanijemio, izgledao je pokislo no i doslovce je pokisao budući da je neka kokošja tekućina sletjela na njegovu uniformu dok je Alojz vadio kokoši. Dama je pokušala smiriti situaciju, pojašnjavajući policajcu da je donijela ocu meso za ručak. Čak je zatim i pozvala policajca na taj ručak. Policajac je odvratio:"Ne hvala. Nisam gladan." I doista, nakon svega, nije mu bilo do jela.      

Bio sam sretan kad sam susreo svoju simpatiju. Pogotovo kad mi je simpatično namignula s osmijehom. Lijepa djevojka, čak sam nedavno sanjao divan san u kojem je bila "nepostojeća djevojka"- kombinacija ove djevojke i Blanke Vlašić (dakle, " ni sim' ni tam' " ; no Blanka i spomenuta simpatija slična su jedna drugoj kao jaje jajetu).Nekad je meni bilo upućeno pitanje "Šta znači kad djevojka namigne?", pa sam bez prevelikog razmišljanja duhovito odgovorio: "Znači da je namiguša". Sada kada sam se suočio s tim pitanjem u vlastitoj situaciji, pitao sam prijateljicu tj. predstavnicu ženskog roda da mi odgonetne zašto mi je moja simpatija namigivala i je li to bilo iz prijateljstva.Ona je ohrabrila i odgovorila:" A ne, ja nikad ne namigujem iz prijateljstva!"Međutim, idućih dana, kad se situacija sa simpatijom nije odvijala prema željama, spomenute prijateljice nije bilo da me tješi odnosno povukla se(kao "Šta ti ja tu mogu?").Pitao sam i dalje predstavnice ženskog roda da mi odgonetnu spomenuto namigivanje i dobio više odgovora. Jedna je rekla da ne može znati što je u glavi osobe koja je namigivala, i taj odgovor mi se čini najtočniji uz dodatak:s obzirom na daljni razvoj situacije, procjenjujem da je to bilo namigivanje iz nekakve ljubaznosti, pristojnosti.Jedna mi je rekla "Ti mene zezaš kad me pitaš što je to značilo?!", a ja sam joj zatim iznio svoje viđenje i rekao da ne računam više na vezu sa svojom sada već bivšom simpatijom, uz dodatak:"Da je do veze i došlo, bila bi to zagađena veza!Naime, spomenuta djevojka puši!"Sugovornica nije bila oduševljena odgovorom, govoreći da joj nabijam komplekse budući da i ona konzumira cigarete.I za kraj, pitanje: Kako to da djevojke koje djeluju pametno i inteligentno posežu za cigaretama, te tako u svoj organizam unose štetne tvari? Mislim, svi znamo što je dim, vidjeli smo šta se događa kad nešto (iz)gori, nešto što je samo jednom bilo izloženo dimu i vatri postane ružno i trulo, a ovdje se iz dana u dan ogranizam izlaže tom dimu i štetnim tvarima.

Mladi profesor Antonio iznenadio se kada mu se na ispitu učinilo da mu ispitivana studentica možda namiguje.Tijekom ispitivanja se to ponovilo, negdje u 3 ili 4 navrata. Međutim, teško je bilo ocijeniti radi li se o namigivanju ili tiku. Lagani pokret lijevog oka lijepe studentice ipak je djelovao više kao tik, možda i zbog profesorove pomisli "Zar bi se studentica usudila tj. drznula namigivati profesoru za vrijeme ispita?"U prostoriji je bio i jedan student. Podjednako je znao kao i spomenuta studentica.Ona je prošla, a on nije. Objašnjenje? Vrlo jednostavno: njezin pismeni je bio presudno bolji.

Redovna jutarnja autobusna linija nalikovala je školskom autobusu, jer su većinu putnika činili upravo mnogobrojni učenici.Veselo. Čak se nekada znalo i zaoriti:"Naš je šole pravi dasa,Autobusu daje gasa,Hej, šofer, šofer,Daj mu malo gasa."  Tog jutra, u tom autobusu, zatekla se i jedna starija žena.Zapravo dvije žene, jedna je još bila u društvu s njom. Ta starija žena je djelovala kao da nije baš pri sebi, govorila je čudno i nepovezano, što je izazivalo pažnju i smijeh putnika-učenika.Odjednom je spomenuta žena iz torbe izvadila staklenku (u kojoj se obično drže krastavci ili kompot) u kojoj je bila neka sluzava tekućina i neka smjesa, kao neki gulaš.Učenici, pogotovo oni najbliži, gnušali su se (u tim godinama jela kao što su grah mnogima su horor, ako se i ne radi o jutarnjim satima)možda zbog izgleda jela ili mirisa ili svega skupa.Žena se nije dala smesti, jela je jelo iz staklenke u prepunom autobusu oko 7 sati ujutro.

Nedavno sam u novinama čitao da je neko talijansko vino ne samo opasno, nego i smrtonosno. Čitao sam i o štetnosti sira Mozzarelle. Je li to istina, ne znam, no sigurno znam da neću jesti navedeni sir i piti talijansko vino (dobar je i naš "Veli Jože", zar ne?).Puno je toga što je dobro znati...Kao što rekoh, ne znam jesu li navedeni proizvodi doista (toliko) opasni, no znam za opasnost prijevare kada stigne mail s fotografijom (zgodne) crnkinje u kojem piše kako je stradala u Senegalu i da su njezini roditelji ubijeni, pa da ne može doći do novca( kao treba joj netko tko će platiti troškove preuzimanja novca njezinog oca koji je kao bio neka velika faca). Naravno da nisam nasjeo.I nakon par mjeseci, stiže novi mail gotovo identičnog sadržaja sa slikom neke druge crnkinje kojoj su navodno također roditelji ubijeni.

Iako se napravio mali red oko kase, prodavačica se osjećala dužnom da nešto kaže i razbije nervoznu tišinu.Djevojci koja je bila na redu i predvala fruteke, uputila je srdačno pitanje:I, koliko beba ima godina?" Djevojka se pomalo zacrvenjela, a zatim se nasmijala i rekla: Beba ima 23 godine, to je za mene!Nakon toga, prodavačica se zacrvenjela.

Kupio sam neku igračku. Na ambalaži igračke stoji upozorenje:nije za djecu od 0-3 godine.Kako imam više od 3 godine, kupio sam tu igračku. Istina je da imam toliko godina da me prodavačica čudno gleda, kad shvati da kupujem igračku. A možda i nije igračka za mene, kad ne znaš kako se rukuje onda i za starije vrijedi ono upozorenje(nije za djecu od 0-3 godine).Istog dana čuo sam na televiziji upozorenje o tome da su neke igračke opasne zbog kemikalija i da većina tih opasnih igračaka dolazi iz Kine. I pogledao sam na kupljenu igračku i ugledao natpis "made in China".