Još uvijek te ludo volim...

Još uvijek te ludo volim.. Isto kao prvog dana, onda kad sam tvojom rukom bila nježno milovana.. Čekaj me na starom mjestu.. Čekaj me ja ću doći. Lažu oni koji kažu, da sam s drugim ove noći.. Još uvijek te ludo volim.. Nek umire ljubav nova.. Nikog nemam osim tebe.. Zauvijek ću biti tvoja..

Uredi zapis

13.02.2008. u 16:19   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

Igubljeni pas u mojoj pratnji

 Krenula sam lagano prema doma od prijateljice i ugledala osamljenog bijelog psa sa ranama  na umornim nogama i tijelu.. Podragala sam ga po glavi i krenuo je za mnom uz nogu. Kao da je bio u strahu da ga opet netko ne povrijedi.. Sad već uplašena da mi nešto ne učini počela sam ubrzano hodati, a on je nastavio mojim tempom i nije se micao od moje noge. Pomislila sam u jednom trenutku da bi me mogao  ugristi jer ipak njega su povrijedili, a on može u bilo kome pronaći krivca i zapravo napasti prvog na kojeg naiđe.
Odjednom, naišla je majka s djetetom u kolicima koja me neprekidno gledala uplašenih očiju.. Pitala sam je bez razmišljanja jeli to njen pas.. Šutila je i ubrzala korak dok je pas neumorno cvilio za njom.. Ljudi su me čudno gledali u društvu ranjenog psa koji je već odavno trebao pomoć, a i istinu cijelog događaja prepisala sam iz glave na papir.. Ozdravio je i veterinar je rekao da će se uspješno oporaviti.. Nije li bilo bitno da ova priča završi sretnim završetkom..? Ipak ovo je završetak samo jednog u nizu mojih čudnih snova.. Ili nije?
Ostavljam onima bujne mašte da ga otkriju..

Uredi zapis

13.02.2008. u 10:39   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

Napadnuta Korana

 U već poznatoj mi šetnji prisjećam se svoje mladosti kako je bila vrijedna svega onog što sam proživjela dok sam odrastala. Na posljednjem koraku ugledala sam nešto potpuno novo, strano. Zgrade koje su me okruživale činile su moje dragocjeno mjesto tako pustim i običnim, a suze su mi same tekle nizajući se na mom već uplašenom licu. " Zašto?" Upitala sam se jecajući.. Sjećam se da sam zadnji puta bila prije mnogo godina na tom mjestu, ali to nije moglo sve tako brzo nastati.. Zgrade, neboderi, škole, bolnice.. To mjesto nije namjenjeno za gradnju. To je bilo mjesto moje inspiracije, mjesto na kojem sam pokušavala pronaći sebe kada sam bila u najgorim situacijama.. Pisala bih priče koje bi se temeljile na istinitim događajima koje sam s predanošću ispisivala na papirima koji su mi bili najbolji psihijatar.  Priče su bile moj život  i sve što jesam.. Hodala bih satima uz rijeku i slušala šumove slapova na kojim bi svako ljeto sunčala svoje tijelo.. Sve te poznate i drage ljude koje sam nalazila u mojoj blizini, prvo pijanstvo sa bratićima, vođenje ljubavi s nasmiješenim licima u dvoje i šetanje istim puteljcima kao u predivnoj bajci.. Gdje su nestali snovi koji su se temeljili na starom drvenom mostu ispod kojeg smo pekli kukuruz ukradeni iz obližnjeg mjesta..? Noćna kupanja na kojima smo pronašli svoje simpatije koje smo iz godine u godinu pratili.. Nije mi jasno zašto se stvara budućnost mladih ljudi na krivim mjestima. Mislim da naše roditeljske priče proživljene na istoimenoj Korani naša djeca neće ozbiljno shvatiti.. Priča je ova kao i san koji sanjamo samo jednom i zbog kojeg strahujemo iz dana u dan da se ne ostvari.. Samo jedan takav istinit događaj čovjek može doživjeti na bilo koji način, ako vjeruje da ga inspirira toliko jako da u sebi nakon nekog vremena pronađe unutarnji mir..                                                                                                                                                                               Barby

Uredi zapis

13.02.2008. u 10:36   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Ručak s voljenim u dvoje

Opet nakon jedne od "onih" svađa, pomirili smo se i nastavili dalje jer ne možemo jedno bez drugog.. Pomislila sam da bez svađa jedna tako puna ljubavi veza ne može opstati.. Dali je istina ili laž na nama mladima je da otkrijemo. Šetali smo uz Kupu i on je tužnog lica ispisivao moje i svoje ime u nedovršeno nacrtanom srcu.. Kreda koju je vjetar neumorno nosio izbrisala je značenje, a "njega" nije omelo da nastavi dalje.. Koračala sam i plesala na zidiću u šarenoj lepršavoj minici, dok me "on" neprestano gledao svojim već poznatim  pogledom.. Došli smo i do tog restorana koji je bio krcat ljudima. Tražili smo mjesto na koje bismo se smjestili kako bi okrijepili svoja umorna tijela od šetnje, skakanja i ludiranja.. Našao ga je preko puta, ali samo preskakivanjem po klupama mogli smo doći do njega.. Stala sam se na klimavu klupu na kojoj su me promatrali u toj maloj šarenoj minici, ali ipak nisam imala izbora i projurila sam do "njega". Naručili smo ribu s blitvom i krumpirom i uživali uz pokoju čašicu vina hladnog i okrepljujućeg.. Smijali smo se svemu i ničemu, a razlog tome bila je sreća što imamo jedno drugo i samo još jedan u nizu zajedničkih predivnih ručkova u dvoje...                                                                                                                                  

Uredi zapis

13.02.2008. u 10:30   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar