Napadnuta Korana

 U već poznatoj mi šetnji prisjećam se svoje mladosti kako je bila vrijedna svega onog što sam proživjela dok sam odrastala. Na posljednjem koraku ugledala sam nešto potpuno novo, strano. Zgrade koje su me okruživale činile su moje dragocjeno mjesto tako pustim i običnim, a suze su mi same tekle nizajući se na mom već uplašenom licu. " Zašto?" Upitala sam se jecajući.. Sjećam se da sam zadnji puta bila prije mnogo godina na tom mjestu, ali to nije moglo sve tako brzo nastati.. Zgrade, neboderi, škole, bolnice.. To mjesto nije namjenjeno za gradnju. To je bilo mjesto moje inspiracije, mjesto na kojem sam pokušavala pronaći sebe kada sam bila u najgorim situacijama.. Pisala bih priče koje bi se temeljile na istinitim događajima koje sam s predanošću ispisivala na papirima koji su mi bili najbolji psihijatar.  Priče su bile moj život  i sve što jesam.. Hodala bih satima uz rijeku i slušala šumove slapova na kojim bi svako ljeto sunčala svoje tijelo.. Sve te poznate i drage ljude koje sam nalazila u mojoj blizini, prvo pijanstvo sa bratićima, vođenje ljubavi s nasmiješenim licima u dvoje i šetanje istim puteljcima kao u predivnoj bajci.. Gdje su nestali snovi koji su se temeljili na starom drvenom mostu ispod kojeg smo pekli kukuruz ukradeni iz obližnjeg mjesta..? Noćna kupanja na kojima smo pronašli svoje simpatije koje smo iz godine u godinu pratili.. Nije mi jasno zašto se stvara budućnost mladih ljudi na krivim mjestima. Mislim da naše roditeljske priče proživljene na istoimenoj Korani naša djeca neće ozbiljno shvatiti.. Priča je ova kao i san koji sanjamo samo jednom i zbog kojeg strahujemo iz dana u dan da se ne ostvari.. Samo jedan takav istinit događaj čovjek može doživjeti na bilo koji način, ako vjeruje da ga inspirira toliko jako da u sebi nakon nekog vremena pronađe unutarnji mir..                                                                                                                                                                               Barby

13.02.2008. u 10:36   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

Barby,

Pročitao sam sve što si napisala na blogu, ali ovdje ću samo ostaviti trag, jer ... (sorry ali si me previše vratila unazad) drugi dio je ono što i mene podsjeća na najranije djetinstvo i uživanje u prirodi i ljepoti sela. Sad sela još ima, ali priroda je postala za sebe prirodna, ali za ljude divlja.

Autor: lukaCI   |   26.11.2008. u 16:31   |   opcije


Dodaj komentar