ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

I nista te nece sprijeciti da odes.Napustis siguran krov nad glavom,i bar toliko autotireta da ne napravis najvecu gresku u zivotu.Ali dijete si jos,a odlazis kao da si odrasla 5 zivota.I normalno da cinis velike greske.
Nista te nece sprijeciti da od njegovih ociju napravis svoje a od svojih ruku njegove.I rodite nove zivote,iz ljubavi,a onda oci polako postaju svoje, i ruke zamirisu na tude..Odlazis.Znas da ce bit pakao,da ce biti preteskih dana.Ides,uspravna i sasvim sigurna da su koraci pravi.Ne pozalis nikad.Nikad bas.
Nitko te nece sprijeciti da dozivis jos jednu ljubav,sasvim drugaciju,sasvim novu.Divnu.Vrijednu sjecanja.Zabranjenu.Ljubav zabranjenu.I tajnu.
A to je ono sto najvise boli.Jer ne postojite izvan vas.Nigdje bas.
Odlazis,i places.Zelis natrag,al navikla si noge da unazad ne krecu,i oci da gledaju samo naprijed.I duboko u sebe.Pa ipak odlazis,iako vatra paklena u tebi gori,iako si sledenija od svih ledova ovog svijeta.
Nista te nece sprijeciti da odes,kad u tebi zazvoni uzbuna.

A nigdje sklonista.
( by me)

Na kilometre se vidjelo da necemo vjecno.Ona fora: dok vas smrt ne rastavi.Rastavit cemo se sami,onog trena kad jedno od nas krene u ubilacki pohod na onog drugog unutar sebe.Rastavit cemo se sami,kad netko od nas zakljuci da mu je bolje samom.( A nije.)Rastavit cemo se kad jedno od nas prvi put slaze,makar zbog neke nevazne gluposti.Ali tako pocinje.I ispipava teren,dan po dan koliko daleko moze ici.Ta laz.Ja joj nisam dala daleko.Rastavit cemo se onda kad se prvi put u jednom danu nit vidimo,nit cujemo,nit pisma izmjenjujemo.Rastavit cemo se kad dode dan kad ce jedno moci bez onog drugog.I svidjet ce mu se taj osjecaj.
Rastavit cemo se kad vise svaka misao ne bude ljubav,a ljubav postane samo misao.
( by me)

Te zmije otrovnice što
pod kožom spavaju mi.
Ali i u snu ispuštaju sićušne kapi otrova.
Samo da me posjete da su tu.Da peče.
Te urokljive vrane,sto mi se u kosu naseliše.
I grickaju milimetar po milimetar meso mi.
Samo da ostanem svjesna da nisam cijela.
I opake crne udovice,koje su proždrle
sve koje sam voljela.
Te vučice sto mi grlom zavijaju,i ljubavni i opasni zvuk.
I ne daju mu da pjevam.
( by me)

Sta mogu o tebi reci,da me netko pita?

Da si bio nesiguran,a ja sam te naucila kako biti siguran u sebe.
Da si zedan ljubavi i ja sam te naucila kako voljeti i znati da si voljen.Silnom ljubavlju.
Da si onaj koji me najvise sanjao.A ja sam te naucila kako je lako i slatko ostvariti ih.
Da si me se na neki nacin bojao,a ja sam ti pokazala kako se u stvari bojis sebe i pokazala ti kako biti hrabar.

Da si otisao.A nisi vidio da ti masem,i tazim magiju kojom bih ti darovala srecu.Bilo gdje.Bilo s kim.
(by me)

Dođem i prošvrljam.I nikog više ne poznam.Ili ste svi novi,ili su samo nikovi novi.

Jutrom ću namignuti tek probuđenom suncu.
I promatrati ptice,koje hranim,
pa mi one pjevaju u nedoba,
samo da me dočekaju pjesmom
kad jutrom otvorim oči.
Jer mi je draži zvuk,dok se budim,nego pogled oko sebe.
Jednom ću prolepršati kroz dan,marljiva,odgovorna,strpljiva.
A radije bih plesala na kiši uz devet osmina.Čitav dan.
Jednom ću drugim okom namignuti Mjesecu.
Kad mi počne svojom pelerinom
ogrtati prostor u koji sam se skrila.
Zna Mjesec da sam tu.
Jednom ću sve to.
I u potpunoj tišini sa zvijedama,
napisati pjesmu o suzi.

by me

Siđi.
Ti,moja razluđena zvijezdo.
Ti ,gore malo sijaš,malo
ne sijas,zavisi jesam li ti bila dobra toga dana.
Ja dolje. Ponekad me raduje,naprosto sto postojiš.Sto za mene sijaš.
A ponekad,imam osjecaj da ces mi sprziti oci,i onda se skrivam.
Kuda,kad ti iz tvoje perspektive nebeske bajke
Sve vidis.
Siđi,
ti moja nepouzdana i prgava zvijezdo.
Oči u oči,sjaj u sjaj.
Mozda cemo lakse dogovoriti mir.
Molim te,sidi ti moja prekrasna zvijezdo.
Umorna sam,više.
( by me˝

Ja sam ljetna noc.
U meni zriju samo zvijezde.
I njihovo sunce je mjesec.

Ja sam ljetna noc.
I u meni sumi more.
More je Bog sam sebi.

Ja sam ljetna noc.
Moja je prostirka jos topli pijesak.
najpromjenjivija stvar na svijetu.

Ja sam ljetna noc.
Moje su suze vino.

Proliveno.
( by me,now)

Toliko si hila losa,da ti ni broj necu izgovoriti.
Odnijela si neke drage ljude.Postene,talentiranei radoznale.
Ali zato kad podignem pogled na nebo,tocno znam da je novih,sjajnih zvijezda.
Unatoc tebi.
Donijela si bolestinu.Koja ubija.
I ja je se bojim jer sam "rizicna" skupina.
Ali nisi me
Bar ne ti.
Ma koliko brza i nepredvidljiva bila.
Odlucila si nam onda razdrmat srce zemlje
I duse nase.
Duse si takla tamo gde nisi planirala.
U dobrotu.
Usprkos svom tvom zlu.

Uzela si mi slobodu da neko svoje dijete vidim kad pozelim
Srecom,ipak si ti upala u 21.stoljece pa ih mogu cuti i da svatko od nas u glasu s druge strane osjeti ljubav
Dovoljno je.

A ti mislis da si nas udaljila.
Nisi.Naprotiv.

Sad stvarno odjebi
I bas me briga sto ces otkriti da ssm te opljackala.

Kad osjetis da sam ti uzela svaki trenutak radosti
I iskoristila.
Usprkos tvojim cuvarima.

A sad,stvarno odjebi godino!

U svakom kutu ove sobe,svake sobe osvjetljene samo zivahnom vatrom kamina
Ja nalazim po jedan mali dio sebe.

Trazim i slazem na hrpu.

I mada nisam uopce spretna ni talentirana u radu s rukama sastaviti cu sve te djelove sebe.
Otete
Poklonjene
U strahu odbjegle.
Skrivenim u najtamnijim mjestima
Ali nadoh im miris.

Kao pas,tragac.

Trebat ce puno ljepila za sve.
Ali nema veze, necu sastavljati nevjestim rukama.

Popravljat cu dusom

I bit ce prekrasna.

(Me,now )

Vi ne znate.Nitko ne zna,
kako sam onih davnih
brakorusilackih,ljubavoubilackih dana
htjela pobjeci.
Daleko.,daleko,da nema dalje.
Ali nisam.
Jer i danas cujem ta tri treperava srca
kako kucaju.
Srca koja su prvi otkucaj odradila tocno
ispod mog srca ( ne postoji smajli koji moze opisati taj trenutak posvemasnje srece.)
Kad u tebi kucaju dva srca.
Jedno tvoje.
A drugo,isto tvoje.) I tako tri puta.

Jebes bijeg.
Kad ljepse muzike nema.

( by me )

Ispila sam sol s valova,
zedna i zeljna.
Njezno razbacivala sitne kamencice obale,
u nadi da cu naci neki posebni.
Neki da na prvi pogled pomislis;
Ovo je moj kamen.

Kamen kamenu.

I svi bjehu isti.
Nije mi oko dotakao ni jedan.

Ni kamen kamenu.

( by me,now)

Ako me zaboraviš
Pablo Neruda

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svjetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo – pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo – pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vjetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korijena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korijene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
prestaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvijet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
Moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

Mislim da nikad nisam zapravo voljela tebe.
I znam da ti nisi zapravo volio mene.

U tih nekoliko čudnih godina oboje smo u stvari voljeli sami sebe.Onakve kakvim smo činili jedno drugo.

Dopustila sam ti da opet budeš razigrani, radoznali dječak, čija strast budi u meni još veću.
I uživao si rasti od plahog srndaća u ponosnog jelena.
Koji je uživao u ženi koja se kupala u tvojim očima.
Ženi koju sam ja toliko voljela.
Nestrpljivu,nemirnu,radosnu.Ženu koja je s tobom bivala samo žena.I čeznutljiva,i strasna i pohotna.
I nježna.Žena.
Uzimali smo jedno od drugog, drugačije sebe.

U tome je bila čarolija.
Nije tu bilo ljubavi.

Ja sam opet u svom gradu.
I te žene tamo vise nema.
( by me)

Postoji nekakva biljeznica.U mojoj ladici.Skupljena od poezije pisane za vrijeme jedne ljubavi,Ovdasnje ljubavi,Moja biljeznica,
I kako djecji s nadom, misleci da ce nekad ugledsti oci citatelja.Dadoh joj ime. Bolje nisam mogla.
A onda na tren bubne sjecanje, sa tko zna koje strane svijeta.I odjednom,sve je svila.Misao.,I glas. I poged.i zrak koji skupa disemo. I dodir. O, da,dodir.Pa samo na tren pomislim kako se je trebala zvati "svilena rijec".Ne.
Ipak , neka se i dalje zove:" Najboljem macevaocu od zahvalnih mu korica."