Na dnu svake duse postoji skriveno blago koje samo ljubav moze iznijeti na vidjelo.

Postoje dani kao što je ovaj kad se pitam kako i zašto.?U ovoj kolotečini sam sebi izgledam  ,kao robot koji stalno negdje žuri i dotjeram se na  brzake,da ne idem baš kao prikaza...hahahaha,jer oduvjek volim,da ljudi ne primjete ni moju tugu ni raspoloženje.Glumimo u ovome svijetu čvrste osobe kao,da se bojimo pokazati svoje slabosti,jer će nas oni jače uništiti. A tuga i neko čudno osjećanje obamrlosti  se gomila...gomila,danima i mjesecima.Duša je čini mi se najveći organ u našem tjelu jer toliko toga u njoj nosimo,tuge,tereta,boli,razočaranja ,radosti ali i osmjeha i suza.Razmišljam kako život polako teče ko tihi potočić a mi smo ti kamenčići šareni,koje njegova voda umiva svaki dan i ne osjetimo,da polako odlazimo,starimo.Čini mi se da sam stalno na nekom raskršću i da cijelo vrijeme želim nekud poći, ali ti putevi me zbunjuju i tako čekam...čekam...čekam.Nešto u meni cjelo vrijeme govori;još malo:a ja neznam.Šta?
Ipak je Bog dao nadu,koja zaista nikada ne umire,za koju sam se tako grčevito uhvatio posebno u ovakvim danima kao što je ovaj.kad se čini da je sve isto stoljećima.Ta nada me drži jer sutra je novi dan i kažem sam sebi;sve će sutra biti ljepše i bolje........Tvoj prijatelj
..

Šta se desilo?Ispred mene papir išaran nemirima,niti jedna riječ nije ona prava,nije dovoljna i od svega napisanoga ostali su samo tragovi plave tinte,nespretno razmrljani dlanovima.Podsjeća na neku stranicu iz dnevnika ,na riječi razmazane suzama.Samo podsjeća.U meni noćas spavaju svi svjetovi,sve dimenzije,rukama mogu dohvatiti oblake i zagrliti cijeli svjet.Osjecam kako mogu sve,osim jednoga.Ne mogu imenovati ovaj osjećaj što mi grije dušu,što mi čuva misli,što me hrani i ohrabruje.Ne uspjevam odgonetnuti ovu tajnu.Tiho sklopim oči i usne same izgovore njegovo ime kroz osmjeh i tad osjetim kako svim srcem vjerujem u ono što volim..
Topla noć uspjeva da otjera snijeg,prihvatila je poraz i otišla bez pozdrava.Vratiće se ubrzo.Prisluškivala sam kapi koje su se razbijale od tlo padajući sa kuća,sa zgrada,s drveća,samo su o tome pričale;nekoliko njih sakrile se u mojoj kosi i tu su ostale tu su zaspale........Slušajući priče o njemu....Dušom ispričane.Riječi koje su se do jutra razbježale,prije nego što su bile zapisane.Pokušaću da ih skupim nekada
.Iza sebe imam greške koje pamtim na koje sam naučila.Imam godine,porušene vjetrove,opakim i mrkim...i ko značime koš.Samo neke pamtim.Mnogo toga je ostalo pored puta,hrpa nekih ljudi,lutki bez lica,odbačenih snova,poderanih trenutaka;bol  zatvorena u staklenoj kutiji,zakopana negdje u zemlji.Neke stare gotografije,pjesme i duša na papiru pretvirene su u pepeo i prosute među oblake.tako je moralo biti tako je trebalo biti.
Sanjala sam neke snove,vjerovala u iluzije ,smijala se iz inata.Moja je duša bila i ostala veliko dijete.Prepoznala bi ljubav svugdje,u osmjehu slučajnoga prolaznika,u glasu prosjaka,u prekrasnim uvojcima što krase glavicu malenoga dječaka,osjećajući svjet pod svojim nogama.
Prepoznala bi je u lišću u kišama u suncu u nebu...Čula bi je  u nekom mraku na klupi u hausteru na trećoj stepenici,čula bi je kako diše među zidovima,na nečjem jastuku kako spava.Sakupljala sam i čuvala danima i to je pobjedilo samoću ,tjeralo tugu nije dopustilo očaj.To je davalo strpljenje, i nadu i vjerui ljepotu i mir.
Ja sam znala šta čekam,i vjerovala i bila spremna čekati.
I sada pjesničko srce hoće da priča o sreći,riječi nestaju,ne znaju da opišu dan koji je stvarao trenutke iz najljepših snova protjerane u stvarnost,zapečaćene u nečjem zagrljaju koji ni najači vjetrovi nisu uspjeli probiti.taj zagrljaj je bio samo moj,samo za mene nikada topliji ni sigurniji,čitava jedna duga obojila je moj svjet,svaka boja bijaše emocija,stvarnija od boli,jača od samoće,ljepša od tuge;svaka boja bijaše smisao bijaše ljubavNikada ovako nisam mirisala na san,nikada nisam voljela nečiju blizinu,nečje ruke,usne,pogled..korak...
Noć mi  otimaju neka nova jutra,topla i svjetla,čežnjom ogrnuta i probuđena nečjim snenim očima..budim se sretna znajući da postoji,da imam...želim njenu tišinu.Želim da ga  pokrijem svojom kožom i spustim glavu na njegovo rame da osjetim dušu kao drhti dok dodirujem njegovu,da naslonjena na njega dišem ljubav.
Zatvori oči sanjalice.Tvoje je lice moje jutro i tvoj osmjeh moja sreća.
Hvala ti....
 

Tražim dobrovoljca da me zaštiti od hladnoće u ovim snježnim danima...uslugu uzvraćam toplinom narednog ljeta
šifra:topli čaj

Trazim muškarca za ovu zimu..u dvoje je toplije...

Tvojim tragom bosa koračam..
Usne priljubljujem uz praznu čašu
Tražim u tvojoj košulji ...
toplotu odlutalu...
Dodir posljednji tvoj  ...
još se ne odvaja  od mene....
To   što smo razdvojeni
pola mi snage odnosi.

Bio si mi sve
kao ptica na mome dlanu
vjetar koji vršcima prstiju prolazi mojom kosom
Bio si mi sve
i slijepac kroz prošlost
 dodir ruke
i skriveni pogled.
Bio si mi sve
nisam te čula
bio si njezan šapat za moje uši.
Bio si mi sve
rijeka sadašnjosti
isplakanih suza.
Bio si mi sve
pustinja budućnosti
sakrivenih osjećaja.
Bio si mi sve
a sada si ništa.
 
 
 

muškarca sa zelenim očima......

Ima li tu koji normalan muškarac...da nešto lipo napise.....

Obični i prosječni ljudi baš i ne postoje...Ne gledam niti jednu osobu kao običnu i odnosim se prema svima na poseban način....svi su drugačiji,različiti,posebni,jedinstveni i  , orginalni,svak na svoj način a niti jedna osoba nije mi više posebnija od druge....Svako na svoj način ima svoje vlastite znakove i to čini osobu unikatnom i zabavnom.Ne morate se previše isticati ,biti popularan,pokazivati se pred drugima i svim silama truditi se biti poseban,treba biti samo svoj,siguran u sebe,već ste drugačiji.....A opet kao takvi svi tražimo,jednu posebnu osobu koja je najsličnija nama,najsličnija onome što mi želimo biti...koja nas razumije više od drugih,koja će nam ugoditi više od drugih,zbog koje bi se osjećali posebnim...da se spojimo i izađemo iz   svoje osamljene izdvojenosti.

Ja te i ne znam
odakle stižeš ,tko te šalje
ja te i ne znam
pa zar da ti kažem ;idi dalje?!
ja te i ne znam
kakve pute tvoje noge gaze
tvoje srce koje traži staze
ja te i ne znam
no dođi, zajedno će lakše biti
tvoje brige iste su kao moje
znam,poput mojih
i tvoje neizrečive riječi
najviše samoće se boje
S.Š

Tražim muškarca sa zelenim očima....

Kad te zagrlim
Svaki dio mene
moga tijela
Uroni u proplanke
Tvojih želja
Koji su svježe oprani
ljubavnom rosom
Tako spremni
za moje dodire
suncem okupani
M.s.

Nema ljepse postelje
od tvog tijela
Svake noci
Moja si jedina zelja
I potreba
Da te ljubim
Da se među tvojim
Snaznim rukama
Jednostavno
Izgubim.

Neke osobe stoje na pragu tvoga zivota i cekaju da ih pozoves unutra.Shvatimo da smo ih zeljno iscekivali cijeli svoj zivot,da nam udu u dusu,nadali im se i sad su konacno tu.Prijateljice moja ,postala si dio mene a ja sam dio tebe,dio koji nitko vise ne moze otuditi,pa ni vrijeme ni razliciti putevi.Postala si moja sadasnjost i buducnost.Stvarno divno prijateljstvo.Duboko,zenski brizno.Kao da se razumijemo u pola rijeci.Kao da cuvamo jedna drugu od zla.Sretna sam sto obogacujes moj zivot i sto uvjek popunjavas prazninu moje duse.

Vrijeme brzo prolazi
i sve se u nepovrat gubi,
tko se pokusa oduprijeti
taj bitku gubi..
Pokusavam to shvatiti
i kad nema smisla-
iznutra mrak,
a izvana varljivo blista
Vrijeme grabi svoje
i milosti nema;
Kad pomislis da letis
rusis se ko stjena.