Samo malo mudrosti

Svi ponekad se nadjemo u situaciji da preispitujemo sebe i svoje odluke .Pisem i razmisljam cisto ljudski bez pretenzija .Otvaram jos jednu diskusiju u  kojoj  nadam  se da ce se mnogi od vas naci .Dali ponekad imate osjecaj da zivot jednostavno uzurbano juri pored vas i da je toliko stvari ostalo nedovrseno ,neizreceno?Bude li nam zao radi stvari koje nismo ucinili a koje smo svakako zeljeli uciniti? Koliko je jak nas osjecaj pripadnosti kako u drustvu tako u vezi i prijateljstvu? Jednostavno receno osjecamo li se ponekad kao da nigdje ne pripadamo i da smo konstantno u potrazi svojeg mjesta pod suncem .Prostrijeljuje li vas ikada osjecaj da lebdite izmedju  dva mjesta u zivotu ,onome kojemu pripadamo i onom kojem bi zeljeli pripadati? Kao i uvijek toliko puno pitanja a toliko malo odgovora .Mozda te odgovore nikada necemo ni naci.Razmijenimo misljenje

ZIVOTNA PRICA Kad sam imao 13 godina,nadao sam se da cu jednog dana imati djevojku. Sa 16 godina imao sam djevojku,ali nije imala strasti,pa sam zakljucio da mi treba strastvena djevojka sa zivotnim zarom. Na koledzu sam se zabavljao sa strastvenom djevojkom, ali je bila i suvise emotivna.Bila je kraljica drame i sve je bilo dramaticno.Plakala je i prijetila samoubojstvom. Onda sam zakljucio da mi je potrebna stabilna djevojka. Sa 25 godina imao sam stabilnu djevojku,ali ona je bila jako dosadna.Potpuno predvidljiva i nikad se nije uzbudjivala ni oko cega.Zivot je postao tako dosadan da sam odlucio da mi treba uzbudljivija djevojka. Sa 28 godina imao sam jako uzbudljivu djevojku,ali nisam mogao drzati korak s njom.Jurila je od jedne stvari do druge nikad se nigdje ne zadrzavajuci.Radila je lude i iznenadne stvari i cinila me toliko jadnim koliko i sretnim.U pocetku, onako energicna izgledala je jako zabavna,ali kasnije sam uvidio da ona nema pravca,pa sam odlucio naci djevojku koja ima jasne ciljeve. Sa 31 godinu,nasao sam pametnu,ambicioznu djevojku,koja je stajala cvrsto na zemlji,i nju sam ozenio. Ona je bila toliko ambiciozna da se rastala od mene i uzela mi sve sto sam imao. Sad sam stariji i mudriji,i trazim djevojku sa velikim sisama.

Kada se zaljubimo u “krivu osobu”
uz sve neprilike, imamo i jednu priliku
– priliku za upoznavanje svoje sjene.
Zaljubljivanje je magično. Svijet se mijenja, zjenice svijetle, osmjeh se ne skida s usana. Padajući u ljubav (falling in love) zaista padamo, ali ne u ljubav već u nesvjesnu projekciju svog unutarnjeg partnera.

Postupamo sa sobom kao odraslima onako kako su s nama drugi postupali kad smo bili mali.Nekada smo bili zaigrani – sada smo ozbiljni. Nekada smo bili neposredni – sada smo promišljeni. Nekada smo bili spontani – sada smo kontrolirajući. Nekada smo bili znatiželjni – sada smo već sve naučili. Znači li to da zaigranost, neposrednost i spontanost isparavaju proporcionalno s godinama? Ne. Isparavaju proporcionalno sa stupnjem zanemarivanja našeg unutarnjeg djeteta. A unutarnje dijete nikada ne nestaje. Ono stalno podsjeća na sebe, ali kada je odbačeno, ignorirano ili potisnuto ne pokazuje se kroz radost, kreativnost i spontanost, već kroz prazninu, bol i ovisnost.

Moć ne kvari ljude, nego je čovjek taj koji omamljen mirisom moći napušta samoga sebe.
Nikom se ne sviđa osjećati se slabim i nemoćnim. Iako sama riječ moć većinu ljudi asocira na nešto loše, nema čovjeka koji je u stanju normalno funkcionirati bez osjećaja unutarnje snage, sposobnosti i samopouzdanja - bez manifestacije svoje osobne moći. Problem nastaje kada moć prerasta u nadmoć - kada ono što je moćno postaje važnije od onog što je ljudsko. Tu ona krilatica Moć kvari ljude sjeda na svoje.Vjerojatno ste puno puta imali priliku gledati ljude kako grade sliku o sebi na  osjećaju nadmoći. Klasičan primjer su šefovi, političari, bogati, popularni ili uspješni ljudi. Nešto što imaju odvaja ih od onih koji to nemaju i zbog toga se u odnosu na njih postavljaju s visoka. Kod mnogih ljudi to budi zavist i želju da i oni budu tamo negdje visoko, među onima koji ne gledaju iz žablje, već iz ptičje perspektive - među onima koji gledaju odozgo.Taj pogled odozgo se zapravo bazira na unutarnjoj samoći. Kad god se čovjek osjeća nadmoćno to znači da je u određenoj mjeri identificiran s onim što mu daje taj osjećaj moći, a to ga, osim od drugih, odvaja i od sebe samoga. To je jedna vrsta napuštanja sebe iznutra. Ako moć koju imam vrijedi više nego “ja”, onda je moj osjećaj snage i stabilnosti ovisan o onom što mi ga daje. To može biti fizički izgled, titula, duhovna čistoća, mišići, djeca… Na toj listi bi se moglo naći svašta.Osjećaj moći se može graditi na najrazličitije načine. Neki imaju osobne rituale, neki kontroliraju, neki emocionalno ucjenjuju. Neki gaze, neki zavode, a neki se dodvoravaju ne bi li u očima drugih ugledali potvrdu vlastite snage i tako akumulirali novu dozu moći. Na žalost, većina ljudi gradi svoju snagu na tuđoj slabosti.  Često se događa da takvi ljudi okupljaju oko sebe one koji se njihovoj  moći dive (npr. duhovni učitelj oko kojeg se okupljaju učenici jer ističe svoja mistična iskustva) ili tu moć hrane (npr. žena koja mužu koji ju tuče stalno oprašta, a još mu k tome i udovoljava).Način na koji netko stječe moć često je povezan s onim što ga negdje iznutra boli. Tako sin iz potrebe da sustigne izuzetno uspješnog oca može cijeli život trčati za novcem gradeći iluziju idealnog bogataškog života. Ili, recimo, djevojka koja je u djetinjstvu zlostavljana može svoju moć graditi na erotičnosti i biti izuzetno zavodljiva. Ni sin uspješnog oca ni erotična djevojka neće kroz identifikaciju sa svojom moći doći do svoje istinske snage koja je oslobađajuća. Njihova moć će uvijek biti usmjerena ka specifičnim ciljevima i zbog toga će biti ovisna o rezultatima. I njegova uspješnost i njena erotičnost imaju jednu te istu svrhu – hraniti same sebe. Umjesto da osjećaj moći podupire zdrave ljudske kapacitete za kreiranje kvalitetnog života, ljudskost je investirana u moć. Budući se doživljaji, razmišljanja i osjećaji centriraju oko lažnog ja koje je niklo iz povrede, predodžba o vlastitoj snazi je u opasnosti da nestane u vrtlogu slabosti. Zbog toga je stalno potrebno tragati za novim gorivom za hranjenje osjećaja moći.

 ko kaze da Shojic nije bio vizionar........................ :)!!!
"Recesija, ta opaka boljka hara i razjeda privređavanje, Amerika već određeno vreme kuburi z budžeti, japanska se berza ljulja kao mala lađa na uzburkanom okeanu, Nemačka privreda posrće zbog ovo njihovo ujedinjenje, a bogami gospođe i gospodo ne cveta cveće ni u naše preduzeće.Dolazi vrijeme reorganizacije, transformacije i sistematizacije.Ja bih sad mog'o da iznosim određene pravce u reformu i za razvoj od naše preduzeće ali vidim da je Mile izneo prasiće iz furune, a zna se da prasići nisu ništa naročito kad se o'lade pa neka skratimo."
 
 

Podijelimo malo misljenje medjusobno .Sto mislite o prevarama medju partnerima .Vrlo interesantna tema sa razlicitim odgovorima .Neki tvrde da je fizicka prevara jedno a emotivna prevara nesto sasvim drugo ili se ipak sve to svodi samo na jedno da je u biti "Prevara" bilo kojeg oblika ipak prevara.Dali je logicno namjerno povrijediti osobu do koje tvrdite da vam je stalo i dali je zataskavanje prevare ili tzv nadanje da partner  nece saznati zapravo samo ublazavanje vlastite  savijesti? Dali biste oprostili ili bi uzvratili istom mjerom?

Gubitak spontanosti je ono što odrasle često drži u grču ozbiljnosti.Dok smo bili djeca, uronjenost u iskustvo je bila mnogo češća.
Ljudski kapaciteti za prisutnost u iskustvu i za odvojenost od iskustva su ogromni.Što bi uopće značilo "prisutnost u" i "odvojenost od" iskustva? Primjer prvog stanja bio bi, recimo, snažan doživljaj prirodne ljepote, zaigranost s djetetom ili užitak u intimnosti s partnerom. Što je čovjek više u iskustvu, to je doživljaj intenzivniji, potpuniji. Nema procjenjivačke odvojenosti i nema lutanja pažnje. Stopljenost s prirodom, povezanost s djetetom, transparentnost osobnih granica u intimnosti – sve su to situacije u kojima postoji snažan element privlačnosti trenutka. Dok smo bili djeca, uronjenost u iskustvo je bila mnogo češća - svijet je bio velika, čudesna nepoznanica. Kroz odrastanje, malo po malo se gubila ta spontana stopljenost sa svijetom i radnjama koje smo obavljali. Bacite li pogled na dvogodišnje dijete, primijetit ćete u kolikoj mjeri je tjelesno, emotivno i mentalno uživljeno u iskustvo koje upravo proživljava. Ono je sasvim u iskustvu.Sa odraslima je drugačije – mogu raditi jedno, misliti drugo, osjećati treće. Mogu odsutno razgovarati vrteći po glavi sto drugih stvari, mogu suosjećajno klimati dok su iznutra zapravo prilično nervozni. S godinama se povećava broj mentalno-emotivno-fizičkih kolosijeka na kojima možemo paralelno funkcionirati, a s time i mogućnosti odvajanja i distanciranosti, kako od vanjskog svijeta tako i od unutarnjeg doživljaja. Gubitak spontanosti je ono što odrasle često drži u grču ozbiljnosti. Dječju bezbrižnost su zamijenile egzistencijalne brige i za mnoge, sjećanje na djetinjstvo je sjećanje na minuli raj. Taj dječji raj je u biti prepun frustracija, ali to se iz nekog razloga zaboravlja. Dječju frustraciju zvanu "kako će lijepo biti veliki" zamjenjuje odrasla frustracija zvana "kako je lijepo bilo biti mali". Djetetu koje s odrastanjem sve više napušta uronjenost u trenutak nedostaje budućnost, a odraslom čovjeku nedostaje prošlost, odnosno, djetinja bezbrižnost. Točnije, užurbanom odraslom nedostaje pristup vlastitim kapacitetima za spontanost, kreativnost i opuštenost.No, vratimo se na početak - s jedne strane imamo prisutnost u iskustvu, a s druge odvojenost od iskustva. I jedno i drugo ima svoju pozitivnu i negativnu stranu. Prisutnost u iskustvu donosi snažan, dubok doživljaj i podiže razinu životne radosti, ali dugoročnije gledano može voditi ka osjećaju preplavljenosti, zbunjenosti, izgubljenosti ili pomanjkanja perspektive. Odvojenost od iskustva nas može obraniti od traumatskih doživljaja (na primjer, sjećanje na automobilsku nesreću - "kao da se ne to nije dogodilo meni", "kao da gledam film" i slično) i općenito omogućiti jasnu, preglednu perspektivu, ali isto tako nas može zakinuti u spontanom i radosnom emocionalnom i tjelesnom doživljaju. Neki od pravaca i tehnika iz područja duhovnosti zagovaraju prepuštanje i stapanje, a neki pak odvajanje i promatranje. U literaturi često nailazimo na generalizirane savjete, a činjenica je da u svakodnevnom životu i jedno i drugo ima svoju funkciju koja ovisi o kontekstu i vrsti iskustva. Nema univerzalnih savjeta - jedna od osnovnih psiho-duhovnih vještina je fleksibilno usklađivanje s okolinom. Važno je i jedno i drugo samo treba osjetiti kada je trenutak za što.

Um radi za srce onda kada dopušta stvarnim osjećajima da se razvijaju bez doziranja, bez oduzimanja i dodavanja značenja.Misli na razne načine mogu mijenjati osjećaje. Mogu ih spustiti, potisnuti, obezvrijediti, a mogu ih i uzdići, potencirati, preuveličati. Većina tih procesa se ne događa svjesno. Misli jednostavno “rade svoje” – analiziraju, interpretiraju, slažu i razlažu. Ali, ako se malo odvojimo od pričica i dijaloga koje kolaju našim mozgovima punim serpentina, možemo svojevoljno skrenuti s unaprijed zacrtanog puta.Um voli vodstvo i teško se snalazi u situacijama koje ne razumije i nad kojima nema kontrole, a osjećaji se slobodno manifestiraju samo onda kada su van dosega komandne ploče uma. U mislima koje mozak upućuje srcu nalaze se biokemijske poruke koje u prsima mogu stvarati težinu ili lakoću, koje u želucu mogu stvarati tvrdi kamen ili meku toplinu, koje mogu stegnuti grlo ili ga opustiti kako bismo što lakše i slobodnije izražavali sebe. Jedna od tih, za um problematičnih emocija je – ljubav.Ljubav i jeste i nije logična. Nitko ju nije uspio proizvesti u laboratoriju svog uma, a opet, u nju je utkan jedan sasvim jednostavan smisao. Za one koji su voljeni i vole, unutarnji mir i sklad su logični sami po sebi. S druge strane, sa strahom je manje-više jednostavno manipulirati. Dovoljan je iznenadan glasan zvuk ili dobro osmišljena scena horor-filma. Isto tako relativno lako možemo nekoga rastužiti, razljutiti ili razveseliti. Ali, kako učiniti da nas netko voli? Ogroman broj ljudi se gubi u labirintima svog uma pokušavajući dešifrirati ljubav, pokušavajući pronaći pravu dozu ovog i onog ponašanja, ovih i onih podražaja kako bi iz nekoga iscijedili ono što zamišljaju da se krije pod tom magičnom riječi od pet slova, ispod riječi ljubav.Drugo, jednako teško pitanje je – kako učiniti vlastito srce da voli? Ljudi počinju biti zajedno ili ostaju zajedno iz razno-raznih razloga: financije, djeca, godine, strah od samoće. Kada bi mogli nagovoriti svoje srce da se otvori i voli, bilo bi im puno lakše. Ali, srcu poslušnost nije jača strana. Umjesto da se pokori, ono se ili raširi i hoće van ili se skupi i hoće nestati. Većina ljudi se s vremenom, iako su u vezama ili brakovima, navikava na život bez ljubavi. Kada je čovjek sam, ljubav mu može i ne mora nedostajati. Paradoks ostajanja u partnerskom odnosu u kojem nema ljubavi je ono što srce čini usamljenim.Na nagovještaj ljubavi, um se može uplitati na različite načine. Recimo, može funkcionirati u minusu ili u plusu. Odnosno, osjećajima može oduzimati ili dodavati na intenzitetu. Minus je obrambena reakcija u kojoj se mozak postavlja zaštitnički i umanjuje vrijednost osjećaja jer nas želi poštedjeti boli ili razočaranja. Na primjer: “Ovo je nešto tek tako, usput, dok ne dođe nešto bolje.” Plus je suprotna, idealizirajuća reakcija koja preuveličava ili pogrešno interpretira znakove pažnje i tako proizvodi ugodu, zanos ili euforiju. Na primjer: “On ogovara kolegu koji mi je uputio kompliment jer je ljubomoran, a to znači da mu je stalo.” I u minusu i u plusu, mozak ne radi za, nego protiv srca. U prvom slučaju nas lišava ljepote doživljaja, a u drugom slučaju producira nerealna očekivanja.Um radi za srce onda kada dopušta stvarnim osjećajima da se razvijaju bez doziranja, bez oduzimanja i dodavanja značenja. Misli pomoću kojih pokušavamo dokučiti, shvatiti, obuhvatiti, kontrolirati ili izmijeniti osjećaje nam mogu puno toga reći o našim strahovima, nesigurnostima, željama i očekivanjima. Kada nam se u glavi vrte pričice, fantazije, scenariji i interpretacije, sami smo sa sobom. Tretirajući takve sadržaje uma kao stvarne, isključujemo drugu osobu iz svog emotivnog života. Shvaćajući ih kao automatizme ili mentalne navike koje možemo osvijestiti, postaju putokaz za napredak u smjeru emotivne slobode za davanje i primanje ljubavi. Osluškujući srce, um puno lakše pronalazi nove putove za bolje razumijevanje sebe i voljene osobe.

Zbog sjajnih ciljeva koji su tamo negdje, ostajemo zakinuti za svoj sjaj tu gdje jesmoMnogim ljudima za ono što smatraju srećom nedostaje glavna karika. Nekima je to završavanje fakulteta, nekima stupanje u brak, nekima kupnja stana, nekima stvaranje uspješnog poduzeća, a nekima rođenje djeteta. U glavi stoji misao: kad se to nešto dogodi ili ostvari sve će biti drukčije. Nakon što se dosegne željeni cilj, slijedi sreća.Ta svjetlucava vizija izbavljenja se može odnositi na bilo što: samo da imam novaca, samo da smršavim, samo da nađem novi posao, samo da mi djeca porastu. Pri tom najčešće sasvim zaboravljamo da vezivanjem za cilj zapravo gubimo svoj put. Identificirajući se sa slikom u budućnosti, zakidamo se za sreću u sadašnjosti. Dok smo na zamišljenom cilju nasmiješeni, ispunjeni, sretni, na stvarnom putu smo frustrirani, odsutni i nezadovoljni. Iz dana u dan, iz cilja u cilj odgađamo živjeti.Život se odvija, ali nešto fali, nema ključnog elementa, nedostaje generator sreće. Ideja o cilju je poput neke vrste izbavljenja. Rješenje postoji, barem u viziji, barem u slici, u svjetlucavom rezu koji odvaja svijetlo od tamnog. Odjeljuje sadašnje nezadovoljstvo od buduće sreće, sadašnju prazninu od buduće punine, sadašnji nemir od buduće smirenosti. Prijelaz koji u sebi sadrži kraj i novi početak. Skica prostora i vremena koja nas ocrtava, sadrži i prikazuje onakvima kakvi želimo biti.  

Bez kontakta sa svojim unutarnjim djetetom ostajemo izgubljeni na površini stvarnosti.U zagrljaju s njim ulazimo u dubinu – tamo gdje se možemo voljeti.Jedna od najčešćih rečenica koju pronalazimo u priručnicima za samopomoć je: "Voli sebe". Postoje razne inačice tog jednog te istog, univerzalno prihvatljivog i teško primjenjivog savjeta: "Trebate najprije voljeti sebe da biste mogli voljeti druge", "Tek kada volite sebe voljet će vas i drugi" i slično. Međutim, nemoguće je samo tako odlučiti voljeti sebe. Do jučer se nisam volio, a danas se volim – to tako ne ide. Na temelju čega se danas volim, a jučer sam se osjećao krivim, usamljenim, nevažnim ili odbačenim? Kako se voljeti?

Nemir koji stalno tjera da tražimo više i dalje samo nas udaljava od mira koji možemo stvarati i njegovati jedino iznutra.Želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog čini osnovu zdrave ljudske psihe. Nitko se ne osjeća dobro dok stagnira. Međutim, ta zdrava želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog može se pretvoriti u pravu megalomaniju. Još novca, još uspjeha, još pažnje, još odjeće, još seksa, još priznanja, još planova, još – svega i svačega. Nikad dosta. A zapravo, tek kada nam je dosta u stanju smo sagledati, osjetiti, doživjeti ono što imamo.

Ljubav nam može puniti jedra životnom snagom i entuzijazmom, a može nas i deprimirati ili izludjeti. Ono što smatramo ljubavlju može biti glavni oslonac našeg unutarnjeg rasta i razvoja, a može biti i najdestruktivnija snaga koja vodi ravno nikuda. Izjave ljubavi si daju parovi na romantičnoj večeri uz more kao i parovi koji su došli k sebi nakon tuče - uz suze. Većina ljudi bi rekla kako se par iz drugog primjera zasigurno uopće ne voli, iako bi se oni u trenucima mira mogli zakleti životom da su zajedno zbog ljubavi. Neki su zajedno po deset, dvadeset godina i imaju jako kvalitetan odnos, a uopće se ne vole. Neki imaju loš odnos s mnoštvom svađa i problema, a vole se. Neki (slobodno možemo reći - rijetki) pak imaju i jedno i drugo - kvalitetan odnos koji razvijaju s ljubavlju.I što onda reći o toj misterioznoj pojavi zvanoj ljubav? Je li to trofej koji treba dostići? Je li to zvjerčica koju treba uloviti? Je li to nagrada koju treba zaslužiti? Je li to čudo koje ovisi o ničem drugom nego o sreći, slučajnosti? Parovi koji žive u ljubavi, skladno, bez sumnji u svoje osjećaje ne pitaju se previše - kako, što, otkud. Ljubav je za njih biće - ta osoba, osoba koju vole. Za njih, ljubav nije to, već tko. Ona je personalna, osobna, jedinstvena. Takva ljubav je negdje duboko (ako ne stvarnost) svačiji san koji većini ljudi iz nekog razloga izmiče. Ima ga pa ga nema, sanja se otvorenih ili zatvorenih očiju, dovodi do buđenja ili do potonuća u duboko spavanje u kojem snova više nema.Što misliš kad kažeš ljubav?O ljubavi je ispjevano toliko pjesama, snimljeno toliko filmova, napisano toliko knjiga. Sretna ljubav - nesretna ljubav, uzvraćena - neuzvraćena, prava - kriva. Netko će reći da je ljubav bezuvjetno prihvaćanje, a netko drugi da je eksplozija strasti. Netko će je nazvati vječnom inspiracijom, a netko tihom patnjom. Mnogi su je probali definirati, staviti među riječi, iako se čini da ju se najbolje iščitava između redaka. Po Platonu, ljubav je “ono što čovjek želi, a nema”, Baudelaire smatra da je ljubav “potrebna da se pobjegne od sebe”, a po G. B. Shawu “ljubav je igra u kojoj se prenaglašava razlika između osobe koju se voli i drugih pojedinaca”. Freud je smatrao da je “ljubav želja za seksualnim sjedinjenjem”, a Fromm je ljubav nazvao “sredstvom za smanjenje osjećaja izolacije i usamljenosti.”Kako se među svim tim mišljenjima snaći? Ili bolje jednostavno – ne razmišljati? Znači li to da svatko voli na svoj način i da – koliko ljudi toliko i ljubavi? Ili je ljubav jedna – bezuvjetna i univerzalna, a sve ostalo su derivati, varke, loši plagijati? Sto je zapravo vasa definicija ljubavi?

Sustav je, naime, najveći prirodni neprijatelj našeg-čovjeka,mitološkog boga prevare, i cijela je povijest takozvanog napretka, od prvih zemunica do visokih civilizacija na ušćima rijeka, generirana samo idejom da se zezne naš čovjek.Zato je ohrabrujuća vijest s otoka Krka. Bogovi urbane mitologije hodaju, eto, ukorak s vremenom, i široko su sa kozjih staza narodne epike, iz prostora izbjegličkih logora i gastarbajterskih kontejnera na bauštelama - uz cvilež elektromotora i veselo okretanje kakvog domaćeg papkara nabijenog na kolac - zakoračili u digitalnu eru.Pričalo se  tako o nekom našem neviđeno pametnom i snalažljivom čovjeku koji je lukavo zeznuo cijeli norveški mirovinski sistem takošto je naoružan zoljom opljačkao blindirani kombi s penzijama, a supatnik sa šanka dodat će: nije to ništa, jedan naš student sa Krka -sutra će biti iz Živinica, Novog Pazara, već po potrebi - probio je zaštitu Appleovog iPhonea.Tisuce  vrhunskih inženjera uposlila je tvrtka Apple na tom projektu,uložila milijune dolara i angažirala cijele timove nobelovaca na osmišljavanju složenog sistema zaštite, što sve ta američka grupa  nije poduzela, a sve samo s jednom namjerom - da zezne našeg čovjeka.Pa nije li ono i spomenutog hrvatskog Robina Hooda, koji je njemačkekladionice oštetio za dva milijuna eura, sud u Berlinu oslobodio zatošto tamošnje zakonodavstvo jednostavno nije predvidjelo njegoveinovativne metode kladioničarskih malverzacija?
Zaboravili su, međutim, jednu stvar.Ne možeš ti našeg čovjeka zeznuti - dovršit ćete vi rečenicu, dok vam uz kičmu strojevim korakom, kao jedan, budu marširali žmarci ponosa.

Ponovno sam dobila inspiraciju da nesto napisem potaknuta sa nekoliko komentara nesudjenih prijatelja .Kako razlikovati ljude na iskrici koji zive virtualni zivot kojeg u stvarnom svijetu nemaju i realne ljude koji moraju objasnjavati da su zapravo ono sto jesu .Mislim da smo se svi vise manje susreli sa ovakvim pitanjem .Tko je stvaran a tko nije u ovom virtualnom svijetu .Imala sam slucaj objasnjavanja i pravdanja a da ni sama ne znam zasto sam se pravdala da bi obranila svoj indentitet.Cemu to? Zasigurno ima vas koji su optuzivani da su muskarci koji se kriju iza zenskog nick a u stvari ste ono upravo sto jeste "zena".Pravdamo se ,objasnjavamo dodje nam da kopiramo vozacku ili mozda da damo JMBG ili da navedemo imena svojih predaka.Sto napraviti i kako postupiti ako zaista nastojis ostvariti kontakt ali ti osoba sa druge strane virtualnog svijeta potaknuta losim iskustvima od prije ne vjeruje .Dali postoji crta izmedju realnosti i virtualnosti i dali treba cekati da dodje do te prve kave "ako uopce dodje" da bi se stvari kristalizirale?Ne mozemo zamjeriti takvom razmisljanju .Koliko je ljudi otislo na kavu i srelo osobu koja to zapravo nije na slici ?Koliko je otislo na susret i umjesto 20godisnjakinje zateknes stariju osobu koja je jednako usamljena .Kako postupiti i pri tom sacuvati obraz?