MOJA BAJKA

         Prolazi vrijeme pored mene...svi odlaze i nitko ne ostaje...
 ja sam samo žena, jesam li?.... ili se možda varam...;a tako bi voljela da me netko pogleda kao ženu a ne samo kao majku... da opet osjetim treptaj slatke nervoze i stisak nečije tople ruke pa neka dovraga ode ovaj zid što sam ga podigla oko sebe...          tražim li puno?...          ili da pustim da život i dalje samo prolazi pokraj mene?...
  

        Kao i svaka bajka počinje s onim tako prepoznatljivim...
  Bili jednom ona i on, u ovoj mojoj bajci cvijet i leptirić.Svaki njihov dodir u nježnom slijetanju na otvorene latice bio je prepun ljubavi i poljubaca, ali kako to već biva jedog dana leptirić odleprša u susret nekom nepoznatom cvijetu. Ostade cvijet sam sa svojom malenom bubamaricom i dade zakletvu da će procvjetati punim sjajem ali nikad neće uvenuti. Svaka kap kiše koja je zalila nježne latice i listove ispunjavala ju je nadom i čežnjom jer nijedan leptir koji je sletio nije mogao izbrisati sliku njenog voljenog leptira.Ponekad bi u daljini ugledala na tren veseli let svog leptira i očekivala da ponovo doleti do nje. Prolazile su godine, ona je cvjetala i cvjetala, čekala i čekala. trebao je samo jedan trenutak, sekunda ponovnog susreta da se probude svi oni stari osjećaji i da se srce ispuni srećom i ponovnom nadom. Povremeno leptir doleprša, ostavi trag i želju za ponovnim letom. Da li će cvijet uvenuti ili propupati opet ispunjeno ljubavlju ostaje tajna i meni i vama.