Ljubav

Poslala sam ti poruku.
Praznu.

Što da ti pišem?

Dok razmišljam o tebi
misli mi zastaju.

Zadržati taj tremutak sreće,
u mislima,
u trenu.

Ne pišem ništa,
samo razmišljam o tebi.

Kad dobiješ,
tu poruku preznu,
znat češ.

Riječi su suvišne.

Isčitat čeđ sve,
moje osjećaje,
misli
i skrivene želje,
iz te
prazne poruke.

ŠTO JE LJUBAV?????????




Skup svih psihičkih poremečenosti.

Prošao si skoro pola svijeta
i vidio gradove mnoge.
Upoznao život ponoćnog svjetla
i umorne ti bile noge.

Pričaš mi o svemu,
opisujući ljude i mjesta.
Doživljaje s putovanja
i po koja smiješna gesta.

Pitaš me:
Što ja volim?
U koji grad bih voljela ići?

Zbunjen si ostao odgovorom mojim
čuvši kamo bih voljela stići.

Mene ne privlače
zgrade visoke i izlozi sjajni,
jer svi gradovi pomalo
jedan na drugoga sliče.

Grand Canjon – moja je želja.
Tamo bih voljela s tobom ići.
Romantike izvor,
to na nas oboje,
pomalo, slići.


Pogleda prostranstvo,
boja i oblika.
U svjetlosti zalazećeg sunca
mijenja se okoline slika.

Noću

Pokrivač nam zvjezdano nebo,
ležaj od suhe trave,
i tvoja meka ruka
ispod moje glave.

Moja želja

Večer je.

S radija se čuju
pjesama starih zvuci.

I pjesma Novih Fosila
"Sklopi oči
kad požečiš
da me vidiš...."

I ja
sklopim oči
i vidim
tebe.

Starih pjesama zvuci

Stojimo,
dok ruke tvoje nježno
prolaze mi tijelom.

Skidaš me.

Oet smo goli - neizbježno.

Ljubiš mi vrat,
leđa i dojle...
Ljubim ti lice,
mrsim ti kose.
A srce samo što
ne iskoči iz grudi.

Voliš me, znam to.
Na licu ti piše.

Dok ljubav rominja
u kapima kiše.

Umorna od dana
na krevet se spustim.
Noge mi teške i umorne ruke.
S usana samo tvoje ime izustim.

Srce zadrhti,
a pitanjna se roje;
"Gdje si?
Što radiš?"
Dok samoča obavija tijelo moje.

I suza mi kane.
Od umora ili tuge?
I nedostaju mi ruke tvoje
da me grle
i za niježnosti druge.

Vidjet ću te opet.
Misao me tješi.
San mi sklapa oči.
Nema više suza.
Lice mi se opet smiješi.

Nedostaju mi ruke tvoje

Dolazim ti
kao košuta na izvor planinski

da na usnama tvojim
napajam usne svoje žedne
ljubavlju tvojom nepresušnom.

Mišice tvoje da pridignu me
od života umornu,
od patnje iscrpljenu.

Na grudima mekim tvojim
da slušam ti srca otkucaje.
Glasom svojim milozvučnim
da smiruješ srce moje.

I napaja se duša moja
na slapaovima umilnih riječi tvojih,
opijena i zaogrnuta
u dugu
lahorastih zagrljaja tvojih.

Odmaram se u naručju tvome
kao u sjeni čarobnog šumarka,
duše opijene poljupcima,
srca ispunjena ljubavlju.

Pijem s tog izvora,
pijem i opijam se.
Ljubavlju tvojom zanesena,
čežnjom za tobom opijena.

Ti izvor si taj gorski.
Bistrinom svojom očarao si me.

Božjom providnosti stvoren si.
O, Bože,
da li možda
samo za mene.

Tvoja košuta

Jednom,
možda,
kada sve ovo prođe,
a mi
prošlost postanemo,
znam,
potajno plakat ću,
ali
i sačuvati trenutak sreće.

Što upoznala sam tebe.
Tebe, tako posebnog,
tebe, tako svog.

Bio si mi podrška i snaga
kad svi drugi nisu bili.

Bio si moje nadanje
i vjera u sebe.
Bio si moje buđenje
i misao na tebe.

Bio si mi iskrica svjetla
na kraju mog mračnog tunela.

Bio si moj dašak vjetra
i sušio mi znoj sa čela.

I zato,
kad jednom,
možda.
postanemo stranci.

Znam.

Plakat ću,
ali suze me neće peći.

Jer bio si moje
jutro i večer

i pokazao si mi
put k sreći.

Kad jednom, možda

Da mi je netko kao ti


Da mi je nočas netko kao ti
uz koga bih mogla
samo dugo šutjeti.

Da mi je nočas netko kao ti
da zajedno sjedimo
nepomični.

Da mi je nočas netko kao ti
da pružimo si ruke,
gdje bismo tada nestali?

Granice ne bi postojele
a svemirsko prostranstvo
bilo bi nam dom.

Da mi je nočas netko kao ti...

Snijeg
pada prvi snijeg
tiho pada ulicama grada.....

snijeg.....

U sebi tiho pjevušim
riječi poznate pjesme.

snijeg, ....

Te pahulje divne bijele,
što kao latice djevičanskog cvijeta
tiho sipe s nebeskih poljana
i bude radost
u djetinjim srcima.

hoče li biti
Božič bojeli
i bijela Nova Godina?

A pahulje kao da znaju
pa sve gušče pahuljaju.

Sa svakom pahuljom
moje misli
sve brže tebi putuju.

Zaklopim oči.

Znam!

Osmijeh mi na licu,
a u mislima
Ti.

Snijeg

Ljubavi moja.

Samo ponavljam te riječi:
ljubavi moja.

Od radosti silne
ne pronalazim drugih riječi
kojima bih mogla izreči
svu radost srca svoga.

Ljubavi moja.

Zagrliti bih Zemlju mogla,
poljubiti svaku zvijezdu.
Od plamena srca svoga
zapaliti Svemir bih mogla.

A onda,
tiho,
poput sjene,
u tvoj krevet
tiho se uvući,

da ne probudim te.

Ljubavi moja.

Noć.

Samo sijene prozirne
lutaju svijetom.

I ova kiša,
što dosadno
sipi
sklapa mi oči
šapatom tišine.

Zoveš li me?

Ili to
tek jeka
odzvanja
u kapima kiše?

Poljubi me danas
jer možda
već sutra biti će kasno.

Život pored nas prolazi
kao jureći vlak, sve brže,
bez zaustavljanja i postaja.

Poljubi me danas
jer možda
već sutra biti će kasno.

Još jučer bili smo djeca,
igrali se u pijesku,
na obali rijeke,
po livadama trčali
rascvjetalim.

Poljubi me danas
jer možda
več sutra biti će kasno.

Danas smo ljudi
što bezglavo jure.
Sizifovim poslom zaokupljeni
u neizvjesnost žure.

Poljubi me danas
jer možda
več sutra biti će kasno.

A sutra?
Hoće li stići?
Hoćemo li tu i sutra biti?
Ili možda,
tek jedan o drugome sniti?

I zato:
Poljubi me danas,
jer tko zna,
možda već sutra
biti će kasno.

Poljubi me danas

Sanjala sam te noćas,
tvoje tijelo
uz moje se stislo.
Pokrivao si me
svojim rukama
umjesto deke i popluna.

Kad se probudih
krivo mi je bilo
što san
ne potraje duže,
a tako lijepo
mi se snilo.

Ali siječanje na san
i dodire tvoga tijela
mamili mi osmijeh
tijekom dana cijela.

sanjala sam te

Kad budemo skupa.
Poljubi me.

Umornu od dana i bremena života.
Poljubi me.

Sa čela mi skini koprenu tuge.
Poljubi me.

U očima mojim zasjat će plam.
Poljubi me.

U srcu rasplamsaj ljubavi žar.
Poljubi me.

Rukama čvrstim obujmi mi tijelo.
Poljubi me.

Uzvratit ću ti poljupcem nježnim i dugim.
Poljubi me.

Nestat če umora, tuge i sjete.
Poljubi me.

U naručju tvome bit ču sretna
kao malo dijete.
Poljubi me.

Kad budemo skupa