NIŠTICA RAZMIŠLJANJA

Gasim, palim, gasim palim, svijetlo koje obasjava moj zivot. Da li da ga ugasim i vise nikada ne upalim....Ima li nade da se opet upali?Ne, ovaj put cu cekati da ga netko sam obasja, dosta je bilo sve u svoje ruke uzet. Cemu nadanja, cemu prvi koraci ka svemu, kada sam i dalje sama, ovaj put prepustam sve drugima.... Cekam u mraku sunce, da ispuni samocu, koja je hladna i duboka. Kako dani, mjeseci prolaze sve je gore i gore. Bojim se da ne izgubim sve ono dobro u meni. Pitanje je jeli uopce i toga i imam, da li me obuhvatilo zlo u mom srcu, borim se ali do kada? Sto ako pokleknem pred surovim prilikama sto mi zivot pruza? Dali cu iz divlje macke postat srna? Mala srnica koja ne zna gdje bi, sto bi sa sobom, a grabezljivci samo ju vrebaju...Kako dani prolaze misli me zarobljavaju, sve losije i losije a ne zelim to, kako se izvuci?! Srna nema snage za ustat, treba joj ljubav, paznja, ne! Ne zelim biti ona, samo bojim se. Bojim se da ne izgubim ono divlje u sebi, ono sto me oduvijek odsevljavalo, fasciniralo, da to je divlja macka koja rezi, ali ako i nju koja kada je sama, nemocni protivnici uhvate, nema ni ona sanse za prezivjet. Sto da radim, mrak je jos uvijek ovdje, svjetlo nitko ne pali, a ja, sada shvacam....nemam snage da ga sama upalim. Zelim da netko dode...cekam...sama...mrak....

Secem ulicom. Umorna od svakodnevnice sto me okruzuje. Gledam u pod, tu i tamo nagazim na smece, zaobidem nekoga..ali ne dozivljavam nista. Pokusavam misliti o bilo cemu ali mi nista ne pada na pamet.... Zasto misli ne padnu kao kisa u proljece, topla ali brza. O cemu vise da razmisljam, ,mozda o poslu? Ljubavi? Prijateljima? Problemima? Ne! Preumorna sam za to, to je za dan, ali ne i za noc. Ona bi trebala biti simbol za zaboravljen dan, ipak kada se spusti u svoje crnilo zavrsava jedan svijetli period koji, naravno kao sve drugo ima svoj kraj. Tako sam i ja sada ugasila svoje unutarnje borbe, ali zasto opet u sebi si govorim ove stvari, zar nemogu prestati misliti o svemu. Odustajem. Ipak idem razbacat osjecaje po ulici koja me vodi, hm iako neznam na koje odrediste. Mozda prema ljubavi..ali prvo koju moram znat prepoznat, nakon toliko vremena zaboravih ju...ili o poslu, nema novaca u mom dzepu, e da, sad se sjetih da trebam kupit cigarete, ah idem nekog pitat jel ima. Dizem pogled, a neda mi se nikog gledat, prilazim jednom mladicu, mislim da je metalac,duga kosa, majica“iron maiden“, i te jake marte, daje mi cigaretu, spustam glavu, i pusim. Idem dalje. Gdje sam stala ah da..Prijatelji, koliko ih imam onih pravih, a koliko imaju bezgrjesne maske kojima manipuliraju druge. Ah da te maske..mogu biti svakakve ali opasne, koje se kao trnovi od ruza zabijaju u tude osjecaje, dajuci nadu za povjerenje, dobrotu srecu...Problemi..Toliko ih ima da cu pljunut na njih i reci da me briga za njih, neka trce zamnom kad im se toliko da..Stajem, pogledam u nebo, oblaci se prikradaju poput nekog neznanca koji vreba iza grma...Nastavljam hodat i shvatim umorna sam od razmisljanja..zasto sam uopce zapocela mislit?! Da, znam, jer jednostavno sta bi zivot bio bez svega toga, nemozemo biti prazne glave, da treba koracat ali podignute glave i borit se s svime, lakse cemo prezivjet ako cemo razmisljat ili ne?! To ostavljam drugima., Ipak je noc, zaboravljen dan, a ja sklapam oci i tonem u san... Tko zna sto cu sanjat ali nije vrjedno razmisljat o tome...zar ne...?