Laprdarij

Bacim oko na blogove na prvoj stranici, a ima ih i 7 dana starih. I naravno zapnu mi za oko ovi s preko 100 komentara, pa idem čitati. Fly sa svojim simpa protestom, i Ivan koji bi riješio Zagreb beskućnika. Meni su ti tekstovi simpa. Flyja više čitam pa znam kak diše, vidim humor u njegovim riječima, vidim kako je fokusiran i kako nacilja temu i potpuno mu je jasno o čemu priča. To je rijetka osobina :) Ivan pak primjećuje svijet oko sebe i dodaje svoja razmišljanja kako bi popravio svijet. I ne vidim što je tu loše. Svaka dobra namjera treba.

A onda gledam komentatore i zapravo mi nije jasno kaj je tim ljudima. Kao da svi polaze od toga "Ne buš ti mene jebal..", ili "Tko si ti da..", i onda počnu o nečemu kaj nema veze sa zapisom. Kod Flyja čitam recimo Bugu i fakat mi nije jasno kaj ta žena iščitava. Fly o jednom, ona o drugom. Njemu jasno o čemu on priča, a jasno mu je i kako Buga skreće, a njoj nije jasno ni o čemu ona priča. Ja to tako vidim. Nema dijaloga, nego nekakvo uzaludno nadmudrivanje s Bugine strane. Već sam komentirala ovdje da Buga izgleda ima monopol na znanje. Fly vraća spiku u centar, Buga ga opet puca na drugu stranu. Zanimljivo mi je to. Pa si mislim, kakav je takav čovjek u drugim sferama, kakvo je njegovo znanje ako ne prepozna temu zapisa? "Nebuš ti mene jebal.." je jače od svega. Jer JA znam bolje, JA sam u pravu, JA gledam širu sliku, JA sam ovo, JA sam ono, JA ZNAM..

A kod Ivana, bložemiprosti, ne znam što je uzrok takvog ponašanja prema Ivanu. Čovjek komentira kako bi riješio beskućnike u Zg. Onda netko kaže - pa nisu beskućnici samo u Zg. Tak bi Buga promašila, da, i? (Whataboutism, ne?) I onda počne svak navlačit na svoju stranu, uzrujala se raja, da mi je znat zašto. Zašto se netko tko ne živi u Zg uzrujava na temu beskućnika u Zg? Zato jer to Ivan govori. Pa eto, ja mislim da netko tko dođe izvana bolje vidi što u Zg ne štima, nego mi ovdje. Pa se javi jedan Krelec koji se divio Bandiću, a tu drži prodike. Ma nemoj! Jarac se isto nešto ljuti, no nema kontraprijedloga. Samo "Nebuš ti mene jebal..". Ako netko možda i nije po vašem ćeifu na nekom polju, pa dajte mu šansu na drugom polju.

Je li netko od vas ikada bio s beskućnicima, pomagao im? Imam sreću da sjedim u sobi s kolegicom koja je jako aktivna u toj udruzi koja brine o beskućnicima. A ni sama nema puno. Jednom sam joj pomogla nekakve pakete prevesti u tu udrugu, i pomogla sam joj ispisivati neke morivirajuće poruke za u pakete. Žena se stvarno trudi i ja to cijenim. Sa mnom to jednostavno ne rezonira, ja sebe ne vidim sa beskućnicima. Evo i razloga. Sjećam se da sam čitala nekog francuskog pisca, još u srednjoj školi, kojeg su zanimali beskućnici i krenuo je živjeti kao beskućnik. Provodio je dane s njima, spavao s njima, gladovao s njima, i pisao o njima. I njegov zaključak me je šokirao, a tada sam bila jako mlada. Zaključak je da je biti beskućnik - stanje duha. Oni ne znaju (ne mogu, ne žele) biti nešto drugo. Ako im se ponudi smještaj, hrana, čista roba, oni to odbiju i odu opet na svoje kartone ispod mosta. A može se to gledati i kao "nothing left to lose" (nema se više što izgubiti), za što je zapravo druga riječ - Sloboda.

Jest da mi je lijepa kosa, ali sam ipak smanjila fotku. Ovo je prirodna boja.

Neki sam se dan sastala s društvom s kojim sam se družila prije 40-ak godina. Družimo se, gledamo se, i zaključujemo kak se nismo puno promijenili. Ja te dečke gledam kao one od prije 40 godina, oni komentiraju slično. A ti dečki su danas 70+. Zezancija je slična, komentari slični, sve nam je poznato, ne primjećujemo da su prošle tolike godine. Ja ih doslovno vidim kao mladiće od prije 40 godina.

I zato je teže nekog sada upoznati, jer kad ga sad upoznam, ne znam kakav je bio kao mlad, i ja ga vidim kao starca. Na prvu. Nakon nekog vremena se stvari mijenjaju na bolje ili na gore.

Kažem to svojoj frendici anđelu, i ona veli - to je zato jer ovima koje poznaš od prije vidiš - dušu. Aha, znači, za ove koje sad upoznam treba mi vremena da ugledam njihovu dušu.

Baš gledam kako Buga nabraja svoje vještine. Ja sam dugo bila ponosna na svoje vještine, skupljala ih, kolekcionar sam vještina.. i onda sam shvatila da to nikomu ništa ne znači. Osim meni. A i meni sve manje. Zbog toga što se razumijem u gotovo sve majstorije samo imam problema jer vidim kad netko brlja, i muka mi je. Pogotovo na poslu.

U jednoj fazi sam kupovala alat i napravila bih si sama, barem znam što i kako, no nemam vremena ni kapaciteta. Budem kad odem u penziju. Pa onda previše je tih vještina, hobija, zanimacija, pun mi je stan svega. A moje klince niš to ne zanima, barem ne zasad. Neke hobije više neću upražnjavati i sad planiram pokloniti tu opremu jednom tematskom muzeju. Kad sam jednom pitala tatu zašto me je učio sve te muške poslove, rekao mi je - zato da zajedno s mužem radiš. A jel bi ti htio raditi s mamom sve to, da se mama razumije u sve te stvari? Onda me je gledao čudno.. A opet, krenula sam u škole, rad rukama mi se je sve više udaljavao, krug ljudi u kojem se krećem sve je manje znao koristiti ruke, jer se zarađuje i plaća se majstora. I nema se vremena.

Kad gledam životni score, treba se više zajebavat, a ne rintat. Imam rođaka koji iz svakog posla napravi tulum, i druženje je bitno, a usput se napravi posao. Ili ne. To je prava vještina, voljeti ljude i biti voljen..

"Sotona je dobro uočio važnu ulogu žene"

"Zanimljivo je kako je Sotona dobro uočio silno važnu ulogu žene te ju pod parolom lažne emancipacije rabi za svoje svrhe kao nikada do sada u povijesti čovječanstva", piše Blaženko u pismu suradnicama Krista Kralja 1955. godine, deset godina nakon što su dobile pravo glasa.

"Zar nije i onda (u Kristovo doba op. aut.) vladao brak "civilni" i mnogoženstvo?" pita se Blaženko, zgražajući se nad građanskom zajednicom i poistovjećujući je s poligamijom onako kako se njegovi nasljednici zgražavaju nad homoseksualnošću.

Blaženko žene upućuje na jedinu ženu u povijesti koja po njemu zaslužuje puno poštovanje - Mariju, djevičansku majku Isusovu. A žene, one koje nisu imale sreću da zatrudne po Duhu Svetome, upućuje kakve bi trebale biti i kakve bi ih vrline trebale krasiti.

"Ta svojstva nisu ništa drugo nego iskrena pobožnost, stidljiva povučenost i neumorna radinost", piše obraćajući se učenicama Domaćinske škole 1942. godine. Dakle, žene po Blaženku trebaju biti pobožne, ne smetati i od jutra do mraka raditi. Takav je, piše, "tip domaćice kakav zamišlja kršćanstvo".


Ženine vrline po Blaženku

I nije Blaženku dovoljno da žena bude samo pobožna. Ona mora i držati jezik za zubima. "Ako tko misli, da je pobožan, a ne zauzdava jezika svojega, nego vara srce svoje, njegova je pobožnost isprazna", citira učenicima Bibliju. Pa nastavlja dalje o stidljivoj povučenosti.

"Nju je Bog postavio kao čvrsti zid, koji ima da čuva žensku čast i poštenje. I možete biti posve sigurne, gdje se taj zid poruši, tamo je otvoren put životinjama u ljudskoj spodobi u svetište ženske časti i ponosa", piše Blaženko i djevojkama preporučuje ponašanje svete Perpetue koju je, navodno, u amfiteatru pobješnjela krava nabila na rogove.


"Svaka žena bludnica bit će zgažena kao smeće na cesti"

Treća vrlina koja krasi žene je "neumorna radinost". O tome Blaženko piše: "Zadnja ide na počinak, prva ustaje, tako da se na nju uzalud ne oslanja srce muža njena."

Ne bi pismo bilo potpuno da Blaženko ovom idealu nije suprotstavio ženu koja mu nije po ukusu.

"Nije tako s domaćicom, ako se uopće može dati ime domaćice ženi, koja je prezrela Boga, svoju stidljivost i pošteni rad. To je specijalni tip komunističke žene, ali ujedno i tip nakaze od žene. Odvratna je Bogu, ali je odvratna i poštenim ljudima", piše Blaženko. Uzalud će žena, piše Blaženko, nastojati iznuditi poštovanje "od strane muškarca ako se bude više vidjela na bučnim ulicama i razuzdanim zabavama nego u kraljevstvu svoga doma".

No nije najgore što nekada kardinal, a danas blaženik, ženama poručuje da ostanu doma i budu kuš.

"A kad po nesreći izgubi poštenje i padne žrtvom tjelesne pohote, onda je njezin život vrlo gorak, a svršetak vrlo žalostan, prema riječima Svetoga Pisma: 'Svaka žena bludnica bit će zgažena kao smeće na ulici''', piše Blaženko djevojkama.


Link

Danas listam videe koje bi trebalo pogledati i zapne mi za oko video Anite Moorjani "What would I have done differently if I knew then what I know now?". Tko ne zna, Anita je imala četvrti stadij raka, organi su joj otkazivali, dodirnula je drugi svijet (near death experience) i vratila se - rak se povukao u pnekoliko dana. Impresivna priča! I eto, htjela sam pogledati video što Anita sada misli da je trebala drukčije raditi kad je saznala za dijagnozu. Neki ju traže da im korak po korak objasni što trebaju napraviti kad se suoče s dijagnozom. A ona onda priča kako su nju zbunjivali ljudi savjetima, jedni su joj govorili jedno, drugi sasvim suprotno. Svi u najboljoj namjeri.

Pa što kaže Anita - Što napraviti ako saznamo dijagnozu?

1. Upitati se: Što mogu odbaciti? Što više ne moram raditi? Čemu mogu reći – NE? Zašto nešto radim i što to radim samo zato jer mi je teško reći - NE?

2. Proširiti kanale za primanje, osvijestiti ih. Primati ljubav od drugih. Ljudi koji se Aniti obraćaju su obično divni, empatični, brinu o drugima, ali sami ne znaju primiti.

3. Uvesti stvari u život koje me ushićuju :) Više se smijati! Što je bolest? Bolest nam poručuje da ne živimo svoj život. Upitati se: Koji je moj razlog za život, za postojanje? Što me veseli?

4. I na četvrtom mjestu tek – odabir tretmana.. birati ne one koji nas ustrašuju, nego one koji nas ushićuju, gdje imamo dojam da se njegujemo. Kakav god to tretman bio, važno je da smo mi s njim u redu.


Link

Čitam neku selfhelp knjigicu, jer samo i takve čitam, i naiđem na ovu poznatu rečenicu, i baš me razgali :) Printam si takve rečenice i lijepim ih po sobi. Nek me podsjete.

Pišem iz vlastitog iskustva, a ima toga svuda oko mene. A to je da se udaš dok si mlada i privlačna, i onda naravno djeca, a djeca sama po sebi su veliko iskušenje za brak. Sve se promijeni dolaskom djece, neki se ljudi jednostavno ne mogu dobro snaći i posložiti. A onda vuče onaj koji je jači, posloženiji, komu je više stalo..

Mala djeca istroše, pogotovo ako su jedno za drugim, i ako nema logistike baka, deda, tetki, ili guvernanti. Jer uglavnom žena nije domaćica već vjerojatno radi, i ne stigne na sve beauty tretmane, i nema vremena za beauty sleep. Ne zna di joj je rit, a di glava.

Moj je muž bio domaćica, on je često mijenjao pelene dok sam ja zarađivala, on je doma kuhao, hranio, prao, brinuo.. Tako da je to bila velika pomoć. Tako je izabrao.

No, kad su djeca došla do blizu školske dobi, kad je ono najgore prošlo, kad si mogao porazgovarati s djecom, oni su znali što žele, što ih boli, i kad je postalo ono baš lijepo, barem meni, kad se je muž zaposlio i kad sam s mužem mogla subotom popiti kavu ujutro da te nitko ne prekida, moj si muž nađe drugu, 24 godina mlađu. On 48, ona 24 godine. E, sad, da si je našao neku svojih (mojih) godina, rekla bih, ok, ja mu ne valjam. Ali toliko mlađe, bilo mi je to malo otužno.

Ja sam odmah reagirala čim sam saznala, spakirala mu stvari, promijenila bravu na (mojem) stanu, i stvari mu odnijela starcima pred vrata. Nije mi bilo teško. Ti ćeš mene zajebavat? Želiš biti s njom, budi. Naravno da je popizdio. A gle, ja ne volim dramu. Rastali smo se u 2 mjeseca. Ne znam je li se netko tako brzo rastao uz dvoje male djece.

Bilo je dosta zajedničkih prijatelja, pa sam znala što se događa, htjela, ne htjela. Veza mu je trajala 6 (šest) mjeseci, dok ju nije zatekao u vlastitoj kući (čije joj je ključeve naravno dao) s drugim tipom, naravno mlađim. Izbacio joj je stvari na ulicu, i počeo ozbiljno piti. I od tada počinje moljenje da mi se vrati. Na kraju smo opet živjeli zajedno, ali kao cimeri, jer se je toliko uništavao da mi se smilio, ipak je otac moje dvoje prekrasne djece, pa nek mu pomognem. No, izjedao se je, i na kraju se je izjeo, pokoj mu duši. Bedak.

Da idem s još primjera? Ovaj friški - Aki? Pa Raspudić, ma tko sve ne... U nekim, obično četrdesetim/pedesetim muškima očito dojadi to njihovo žensko doma, i oni bi mlado. Činjenica je da je muško u tim godinama zrelo, da dobro izgleda još, situirano, samouvjereno, karijera na vrhuncu.. Vi koji ste još mlade, i vi ćete (nadam se) doživjeti godine kad postanete nezanimljive partneru. I on bi baš nešto svježe, on bi rado pokazao da još može. Pa onda gura kolica s 50+..

A žene? Eto, meni je žao žena koje investiraju u brak, progledaju kroz prste koliko puta, drže tri i pol ćoška doma, brinu o djeci, i dođu u godine kad bi trebale uživati konačno, kao što sam i ja htjela i nadala se, i onda ostanu same, jer nisu više zanimljive, jer su prestare.

Ovo je moja priča, i moje razmišljanje. I nije mi drago čuti takve priče.

Muči me je li netko napravio proračun je li ekološki opravdanije prati plastiku prije bacanja ili ne? Ja perem sve, možda i previše. Dobar mi je osjećaj kad mi je plastika koju bacam čista. Sve boce splahnem, čepove odvojim u kutiju koji idu za onu akciju sa čepovima. Ako je od soka, ta se voda popije kojom splahnem bocu. Ostalu plastiku operem, ne savršeno, ali uklonim ostatke i pogotovo ako je plastika od svježeg mesa, onda ju dobro operem, jer mi je grozno kad mi plastično smeće smrdi. Koji put stavim komade u suđericu, ionako troši vodu. To mi se zapravo čini i najisplativije.

Perem i papirnatu ambalažu kad naručimo neko jelo. Konzerve od pseće hrane - skinem papirnati omot i bacim u papir, a konzervu stavim obično u suđericu. Glupo je da te konzerve nisu plitke i široke pa da ih psi mogu polizati.

Najgore su mi kutijice od namaza, obično papirom pokupim ako ima značajnog ostatka, onda namočim preko noći pa isperem vrućom vodom. Ne mogu staviti u suđericu jer mi leti po njoj.

Tetrapake od mlijeka isperem vodom. One s vrhnjem ili paradajzom natočim, zatvorim i dobro protresem da što više toga otpadne, i isperem.

Kupila sam nam smartwatcheve za Božić. Prvo sam mislila kupiti jedan, a onda - ajd nek svako dijete dobije jedan, i na kraju sam i sebi kupila igračku. Stvar je stvarno smart.

Ono što me je oduševilo kod tog sw je što bilježi količinu stresa, prati trošenje i obnavljanje energije pa s tim i količinu energije s kojom raspolažemo u trenutku. Koliko sam shvatila, uz aktivnost mjeri otkucaje srca (heart rate) i varijabilnost toga, i iz toga izvlači sve podatke. Usput, može mjeriti i oksigenaciju što je korisno kod covida ili astme.

Prve dane smo djeca i ja uspoređivali tko ima više energije, i naravno da su tu djeca vodila. Njima energija na 100, a meni 60-70.. pa pada tijekom dana ako se ne obnavlja, a obnavlja se kroz neke relaksirajuće aktivnosti. Pa smo pratili što nas relaksira, što nam jako troši energiju, sve u svemu zabavno.. Zgodno je kako prati količinu i kvalitetu sna i ujutro napravi izvještaj koliko dubokog sna, koliko laganog snaga, koliko REM faze, i koliko smo bili budni tijekom noći.

Tako meni to varira unutar nekih granica.. no, prije nekoliko dana i mene zarazilo, i kako mi je rasla temperatura i slabost, padala mi je energija. Predvečer energija = 0. Oho! Valjda nekaj krivo mjeri. Prođe prva noć, ja ne spavam, energija = 0. Druga noć, ništa od spavanja, energija i dalje 0. Nakon 4 noći skupila sam 1 sat i 45 minuta sna, energija naravno i dalje 0. Taj san nije bio okrijepljujući. Promatram grafove stresa, bome nema onih faza relaksa. A cijele dane ležim, odmaram, mozak na paši - koji crni stres? U međuvremenu sam pomislila da se moj sat pokvario i predložim sinu da zamijenimo satove da vidim što će mi njegov pokazivati. Na njegovom energija 89, na mojem 0. Nakon 15 minuta na njegovom satu kod mene pada na 75, a njemu naraste na mojemu na 12. Znači, sat se nije pokvario.

Peti dan izađem prošetati pesa, i nakon toga uspijem dremnuti, probudim se i energija 11, jeeee! Odmaknula sam se od nule :) I otad mi je sve bolje i bolje, energija raste svakim danom.. Oksigenacija se nije spuštala ispod 95-96%.

Zadovoljna sam spravicom.

..o, da, lako je biti general poslije bitke. Vjerojatno ti isti koji bi danas spalili Galilea ne trepnuvši, se dive ondašnjem Galileu i osuđuju one koji su ga tada spalili.

Kako prepoznati Galilea na vrijeme, da ne bude spaljen?

Recimo...

Link

Svaka mu čast, izlazi iz svih okvira, rugaju mu se, osuđuju ga, no to je slijed događaja..

Kako Gandhi reče:

'Prvo te ignoriraju. Nakon toga te ismijavaju. Potom se protiv tebe bore. Na kraju pobjeđuješ.'

Hehe, bila sam na nekom bapskom druženju neki dan, online, sve žene tamo imaju muževe, sretne brakove, a valjda se ne možeš baviti takvim hobijem ako nisi miran i posložen. Jedino ja sama. I počnu one mene tako ispitivati, pa jel bi ti htjela nekog, pa bi, pa zašto ne odeš na neke društvene mreže, pa ne budem jer sam probala i nije bilo uspjeha, a dobro onda ćemo ti mi naći nekog, ali ti to moraš svuda razglasiti, svim poznatima reci, tako se to traži. Aha, ok :)

I sad počne - a kakv bi to bio, kaže jedna, ajmo početi od godina, dakle 40+? Kaj? nisam dobro čula.. kak nisi, 40+. Ahhaha, dajte, pa ja sam ozbiljna ženska.. barem 50+. A zašto, njima nije jasno... Gle, nije da ja ne bi nekog od 40, no nema baš puno Macrona na svijetu.

I sjeti se jedna nekog svog poznatog, ali znaš, on ti je 60. Pa ssuper! Ma ne, veli ona, on ti je star. Nije on meni star, taman mi je, sam okaj taj vjerojatno ganja mlađe. E, bio je s mlađom, ali ga je ostavila...

nadam se da će biti i nastavak...

Jedan od dobrih manipulativnih alata je relativiziranje. Alata za skretanje s teme. Od toga da se ja recimo požalim nekomu da me boli glava, a ovaj veli, ma nije to ništa, a kako tek mene boli noga! Ili kad kažem šefici da nekoh pohvali jer je izvrsno nešto napravio, a ona kaže - pa i drugi daju sve od sebe!

A naš premijer voli relativiziranje. Promatrajte, primijetit ćete ako niste.

A zadnji primjer relativiziranja je prosvjed protiv covid potvrda prošlu subotu. Mudar potez, ali ja se osjećam tako posrano, i žao mi je našeg naroda jer smo opet izmanipulirani. Kako da se čuje što narod misli, ok, pa makar i jedan njegov dio? Vlast je bila svjesna da ne može spriječiti prosvjed. I onda je pribjegla tomu da ubaci razne sumnjive likove koji će svraćati pažnju na sebe i glavna tema prosvjeda će se razvodniti. Naši mediji kakvi već jesu naravno da će u fokusu imati te grupe smiješnih ljudi, a glavna poruka s prosvjeda je zamućena. Kako tužno!

Ok, tu sigurno ima ljudi koji se ne slažu s prosvjedom, no jednog će dana biti prosvjed zbog nečeg što je vama važno, i opet će doći smiješni ljudi u crnom da privuku medije.

...