vještičje kronike

a ona spika, - nek živi, živi rad, zapravo je sada sasvim slobodno pjevaju
moćnici, tajkuni, menaĐeri jelte i svi ostali priučeni meštri dugih prstiju
jer tipu i ne samo njemu , al ajde jednom od njih
'90. je poklonjeno za jednu ili 1o kuna, pola hr poljoprivrede i lanac trgovina
uz prateću pljuvačinu i trubentice svih mogućih navijača,
kako se zapravo radi o socijalističkom naslijeđu, a znamo da je to opće nekaj fuj
i proskribirano i nedajbože nikome više nikada takve tlake

ma zapravo, sasvim neisplativom mastodontu, koji se mora pod hitno prodati,
i zamisli, on to iz svog džepa mora jadan još i platiti i konačno privatizirati...
jer sve ostalo jednostavno nema smisla i to se više ne da zdurati

i šta’će jadan, idućih 25 i kusur godina vozio se helikopterom od svog otoka
za koji samoj državi ništa plaćao nije, do svog pregolemog lovišta,
koje je za njega isto bilo badava, živio u svom dvorcu, koji je registriran kao hotel,
ali gosta tamo ne bijaše, tek on sa svojom obitelji, koji su mu na ponos i diku
kao vrlo pametni, poduzetni, svjetlaju obraz i ime

al smo se mi svjetinja, radnička, mogli nauživati slika raskoši u raznim glorijama
i načitati se i nagledati natpisa, slika o periodičnom okupljanju
istog takvog jet-seta, na još glamuroznijim zabavama
gdje je bilo i kavijara i šampanjaca u neograničenim količinama..

a kao odgovoran i promoćuran poduzetnik sa instinktom za razvoj i trend
i uspješno poslovanje i širenje, mahom zapošljavao bivše ljubavnice, kao i ljubavnike
posrnulih drugih, manje više istog mentalnog sklopa, tzv. faca, naše poduzetničke elite
usput i zapravo cijelo vrijeme žicajući i trošeći nemilice državne subvencije,
dizao bijesne i upitne kredite i općenito “širio se po regionu”

a one, koji su se samo usudili ga pitati kako i što, nazivao je živim reliktima komunističke hajke
i istog takvog mentaliteta
..da kajgod, kad su on i supruga mu godinama i noćima i danima u mrzla jutra,
slagali bukete cvijeća i pušleke grincajga, jer to je put do ovoga
što sada eto ima- hrvatskog sna, zornog prikaza njegove vizije, prijegora i mara ...
na kraju je napravio dug, naravno, i sve je moglo ostati u vlasništvu države,
ovako je to sve lijepo izručeno raznim tajnim ortacima, skup sa izvorima i vodama
još tajnijim partnerima diljem svijeta, a mi ćemo morati još toga nadoplatiti
koliko, vidjet ćemo...
zadnjih desetak godina ionako su nas uvjeravali da mu moramo biti i zahvalni, jer spasio je
radna mjesta, jer je brinuo za radnike, jer bi i gro opg,a propali, da nije bilo njegove ustrajnosti
i onda nam se smiješi sa naslovnice i tvrdi da je upravo on jedan od onih
koji je cijelo vrijeme stvarao hrvatsku...

ZAŠTO MUŠKARCI NE IDU KOD DOKTORA?
Zato što je njima dovoljna urinska proba rano ujutro u vrtu:
- ako se na mjestu gdje su urinirali skupljaju mravi - imaju povišeni šećer ili već dijabetes
- ako im kaplje na nožne prste - imaju problema s prostatom
- ako ih boli zglob dok otresaju - boluju od artroze
- ako ne mogu prestati tresti - boluju od Parkinsona
- ako se vrate u stan i nisu zakopčali hlače - boluju od Alzheimera
- ako više ne znaju šta su tražili u vrtu - onda boluju od demencije.

u filozofiju, psihologiju i u umjetnost
mi odlazimo tamo kako bismo obnovili naše porušene osobnosti
i ponovo ih sastavili..

anais nin

zato knjige, zato kazališta, zato umjetnost, zato muzika

a jučer čula još jednu meni super misao, koju je kao rekao w. churchilll
pa kaže
majka mi je bila prekrasna žena i prava umjetnička duša, ali se vrlo slobodno ponašala i družila sa umjetnicima
a otac mi je bio bog
a i ponašao se kao bog
nikada ovdje za mene, uvijek zabrinut za druge

lajkam:)

u varšavskom getu
19.o4.'43.

kod nas
marijana petir skrušeno stoji, sa prigodno namještenim izrazom lica
pred spomenikom holokaustu
nedostaje joj još samo kordić
pa da prošeću zajedno za život

e, pa :((

al ajd, u zgb postavljeno do sada 20 stolpersteina

Potpuni zaborav je stanje sreće,
blaženstva koje se trude da stignu sanjari;
tabula rasa, utapanje u ništavilu, kupelj ljudskoga duha i nerava.
Amnezija je poratna bolest, kao i srcobolja, odjek velikih kriza.
Nisu sve amnezije jednake, jer nismo svi jednaki mjesečari.
Paramnezija je jedna žena na igalu, u svijetloj haljini, koja nam maše maramom
čim je parobrod prestao da zviždi.
Naš je pravac: Srećna Ostrva, blagoslovljena Orionom, Andromedom.
Putovanje vodi u nepoznatu plavet, plavet se raspršava u bjelinu, pjene talasa i prestanak neba.
Putujemo, bez sjećanja, bez uspomena, bez pamćenja.
Putujemo, bez sebe. U istom ovom prizoru kao da smo već jedanput bili.
No ima raznih zaborava, raznih načina da se gubi veza.
Opijum, filmovi. Prošlost postaje sve više mrtva gruda zemlje, okovi; bježimo od prošlosti.
Svijet je velik, a ništavilo i praznina još veći.
Evazija je u smjeru nirvane. Gdje god je hvataljka popustila, zaborav nastaje i širi se.
Zaborav hvata sve stvari koje ostaju bez oslona i uporišta.
Jer se toliko zaborava širi, raspoznajemo da mnoge stvari nisu čvrste. Ne drže se, ne odolijevaju.
Zaborav...
Kliješta popuštaju. Iza zaborava nije mir...
Iz zaborava se izvija nemir, kao što biva sa stanarom iza zaključanih vrata koji ne može da iziđe.
Zaborav je odnio ključe. U sobi osamljenik je nemiran, on se trza, traži izlaz, traži ključeve i u zidove, u vrata lupa, lupa.
Lupaju samotari u izbi zaborava, ali do njih ne dolazi odgovor.
Teško je povezati pređu na mjestu gdje se prekinula,
a pamet bolesnika nije nit magioničara koja se svejedno nastavlja kao da se nije prekinula.
Novi ljudi...
Vidite ih po perivojima. Zaboravljeni, zabravljeni. Poneki od njih vraća se s izleta,
smiješi i čini mu se da je žrtva duge, duge hipnoze.
-
tin ujević

i biblija kaže
“Pa kad je Pilat vidio da se ništa ne postiže, nego da počinje smutnja, uze vode
i opra ruke pred mnoštvom govoreći:
“Nevin sam u krvi ovoga pravednika. Ti se pobrini za to.”
a ja eto nisam vjernica, i nemam problema sa - Pobrinuti se za to
naime, znam koji kosturi klepeču, koje nepravde ječe
koji i koliki dugovi sasvim materijalni i svjetovni,
uz neizostavne moralne i duhovne se kaleme...
tc nema tu sreće
uz onoliko neizostavno prateće boli srca, zbog najbezobzirnijih laži i tobožnjih nesporazuma,
iznevjerenog povjerenja, vjerovanja, ufanja,
i riječi i riječi i riječi
je ostalo lebdjeti, nad samo naizgled nevinima, jer kao što Pilat pere ruke od svoje presude,
al djela, djela jače zveče
tako eto i ljudska stvorenja imaju tu tendenciju, posipanja pepelom, pranja ruku
jer eto život ide dalje, a i oni s njime
tc nema tu sreće
a ni poneko odricanje se ne računa, kao da ga nije ni bilo, jer prečulo se
kao i ono biblijsko
“prije nego svane jutro, tri puta ćeš me zanijekati”
i umjesto da se bude kuco ili makar šuti, niko ih se ni spomenuo ne bi
al taština,
samo jedan od smrtnih grijeha
i kažem, nemam problema sa ovom istinom i ne samo ja, jer postoje papirnati izvodi,
postoje i drugi svjedoci
pa mi nije problem ni posvjedočiti, pred onima koji žele saznati, čuti
jer kako kaže on taj jedan, po predaji..-istina će te osloboditi..

ima tih luksuznih kuhinja sa sjajnim uglancanim plohama
gdje se ulazi u štiklama, koktel haljinama i/ili lakastim cipelama i smokinzima
u kojima se nikada ništa ne kuha , osim luksuznih strasti koje stalno vriju ispod površine
a
ima i tih nekih sexy kupatila, sa kadom koja radi mjehuriće, pjenom i poslaganim mirisavim svijećama
a
ima i moja, sa spužvama, četkama, persilima, lenorima, domestosima, i lavorima u kojima
su potopljene zavjese,
ebga

a zapravo
Ne smijemo se vratiti na normalno. to tobož Normalno nas je upravo i dovelo ovamo gdje jesmo.

Čitajte, pamtite :)

o ukusima itd

"Agresivan, primitivan, nepismen i arogantan amaterizam je nepodnošljiv.
Ne zaboravimo, i Hitler je bio slikar amater! I general Ante Gotovina svoje slobodno vrijeme provodi
u amaterskom slikanju.
Nepismeni amater, a pogotovo taj koji traži za sebe status Jamesa Joycea, ili Picassa, na primjer,
ne može mi biti simpatičan.
Pogledajmo tko je tu žrtva. Za račun tobožnje demokratičnosti tržišta, za račun izostanka profesionalne arbitraže,
ja sam osuđena na to da gledam - loše filmove, da čitam loše knjige, koje, gle, mnogi proglašavaju brilijantnima,
da se svakodnevno susrećem s lošim dizajnom, da moje bubnjiće vrijeđa dernjava loših pjevača i pjevačica,
da me društveni kôd prisiljava da se poklonim amaterima svake vrste i javno izrazim svoju srdačnu podršku
ljudima koji su zauzeli novine u kojima ja..".
kazala je svojevremano Dubravka Ugrešić
u petak preminula, jedna od "vještica iz ria",
a
rekla je i ovo

"Ja sam žrtva amatera, političkih amatera, financijskih amatera, gastroamatera, kulturnih amatera,
i svi oni debelo naplaćuju svoje amaterske usluge.
Ja bih u ime načelne podrške onom cvjetanju tisuću cvjetova trebala šutjeti.
Suvremena tehnologija i kultura narcizma koja uz to ide dala je svim ljudima ovog svijeta krila.
Amaterski populizam ili populistički amaterizam penetrirao je u obrazovni sistem.
U rezultatu imate učitelje koji sve manje znaju i djecu koja sve manje znaju.
Rampe su spuštene, standardi su sniženi, svi mogu. A ako svi mogu, onda svi i hoće."

tak da da, šund, amaterizam

i ne nisam za zabrane, ni cajki, sve može, svi stilovi svaki izričaj ako ne vrijeđa manjine,
ne poziva na mržnju, nesnošljivost itd itd,
postoje privatni klubovi gdje neka to trešti ko želi da to sluša, vidi, plati i uđi
u redu je da gradovi ili gradska poduzeća ne žele neku vrstu glazbe u svojim prostorima
ako vam se ne sviđa njihova odluka, ima izbora, demokratskih pa ih smijenite jer eto nisu dozvolili cajke

bez selidbe, migracija i svega što to uključuje, ne bi bila muzika ovoliko šarolika, i zapravo divna
tak da bzvze je govoriti o.. ovo je u redu, tak jedino treba, sve ostalo je šund
multikulturalnost je nužna
a onda će se valjda probrati što je dobro, a što amaterizam

iliti Pushkar Lake i/ili Pushkar Sarovar
u pokrajini Ajmer, ni 10km udaljenom istoimenom gradu a u državi Rajasthan, nastao je Pushkar
gradić od cca 22.ooo stanovnika
mjesto hodočašća Hindusa i Sikha, s tim da je za Hinduse to sveti grad i jezero
i nigdje u gradu ne može se pojesti ni naručiti ni meso ni jaja, za jelo..
i to je mitsko mjesto gdje je - sam Lord Brahma vršio pokoru i (i)spustio lotosov cvijet- i uz tresak, podrhtavanje tla
stvorilo se jezero, po vjerovanju mnogih hodočasnika, jedno od najvažnijih svetih mjesta Indije
sa svetim jezerom koje „čisti/pročišćava” od grijeha, krivnje i čija voda liječi kožne bolesti
i ne, ja se nisam skroz okupala u njemu, kao mnogi drugi, na jednom od gatova
možda zato što u meni nije bilo toliko vjere, ili makar dovoljno vjere
jer voda je skroz zelena, a i mislim si, uokolo su brda, ovo je dolje, dakle, sve se slijeva..
ali
polila se jesam, stajala bosa u vodi, prala ruke do ramena i bila gotovo svakodnevno
tamo ili popodne ili dopodne, ili u zalazak, jer je fascinantno i kao vizura i kao energija
i gledala sve te pelikane, bijele i sive čaplje, gnjurce, kornjače koji se sunčaju na obali,
i vidjela zlataste peraje ne baš malih ribetina, koje naglo zaranjaju u lov za manjima
i gledala kako se sa makar dva-tri gata, a ima ih sveukupno 52 uokolo
bar na nekoliko njih u grupicama moli, meditira, poje, mantra, kupa, polijeva,
i prinosi se „žrtva”, i/ili daje se zahvala, riža, kokosovi orasi, cvijeće, i još cvijeća
i puno onih vjenčića od nanizanih glavica/cvjetova mirišljavih kadifica u ogrlicu i sve se to spušta u jezero,
i onda vidiš svećenike, prave brahmane, ili gurue, koji strancima za neku paru,
rade instant „inicijaciju”, a onda oni na čelo dobiju od crvenog praha nacrtanu crtu,
a između obrva crveni „bindi” da ih zaštiti od loše sreće, kao i crveni končić
oko zgloba ruke, kao dokaz da su i oni inicirani, i svi sretni
i tak
došla napokon u Pushkar i shvatim da je u svom tom mom ..
..još stignem...trebalo bi... moralo bi se..svakako vidjeti, otići, doživjeti ...

ima nekog pritiska, i tamo u tom dijelu gdje je svetište i gatovi, shvatiš da si bio u zbilja
bučnom, užurbanom, i smogovitom gradu (Delhiju) i stalno u nekom zajtnotu
(samonametnutom?!) da što više toga vidiš, doživiš, upamtiš, upiješ, obiđeš..
i onda dođeš tamo u Pushkar i smjestiš se u prekrasan mali hostel koji nudi isključivo
vegetarijansku hranu, dakle ni jaja za doručak, jer vegetarijanci, vjera..
a u blizini hostela , drvo Neem, ogromno i ispod njega leže u hladovini lijene, iako svete krave, i žvaču uporno
neki karton i sijeno,
ali sa natkrivene terase se ima i pogled, na pustinju, i deve i daleke pustinjske dine u daljini
i samo ti se ostaje, u tom nekom čudnom miru i na ugodnoj temperaturi i suhom pustinjskom zraku i suncu
i osjetiš da sva ona gungula i putovanja, i rani busevi, i ovaj smještaj, i onaj grad, i još ovaj Brahmin crvenog krova, hram
i sve je to je nekako iza tebe, i prihvatiš da stvarno nema više smisla
juriti, inzistirati, jer ionako ne stigneš sve, a kaj bi svakako trebalo,
kaj bi bilo baš super, kaj bi išlo pod..
-hjoj da mi je još makar 3 dana ekstra, pa da stignem na brzaka i u Haridwar, i konačno na obalu Gangesa,
pa da makar djelomično zatvorim taj neki krug obilaska koji uključuje i makar dva najvažnija od važnih svetišta...
ali iz Pushkara do tamo, do Haridwara je 13 sati vožnje busom, ili 15 sati vlakom,
i to je suprotan smjer od Pushkara i sjeverno još od New Delhija
tak daaa, mmhhhm , ipak ne..
dakle, ostajem u Pushkaru i odjednom ti je mir oko tebe vrlo drag, i skužiš da je skroz druga vibra
i odjednom to cijeniš, jer si i unutar sebe u miru, onom finom, nenametljivom, neisforsiranom
ugodnom, udobnom
i postaje ti apsolutno nevažno sve ono..što bi, kako bi, baš bi..
i jednostavno sjediš, bez ikakvog plana, dva sata uz jutarnju kavu, a ne prozboriš ni riječi s ikim,
jer ne moraš, jer nemaš potrebu, samo upijaš mir i gledaš brda sa ovim ili onim svetištem i samo odmaraš
oči, tijelo, mozak i dušu..
i nakon kaj se ipak za taj dan odlučiš na šetnju do svetišta i penjanja uz bezbrojne stepenice, vijugave stazice,
puca pogled na dolinu, i ti pališ zavjetnu lučicu, onako,
neka gori, ne škodi..
a dolje, mimoilaziš se sa devama i vodičima koji ti nude stvarno jeftin aranžman da provedeš
dan i noć pod zvijezdama, kojih valjda nigdje nema toliko i dočekaš zoru u pustinji...
ili odeš na chai u jedan od kafića ili je to čajdžinica,? iako zapravo svega ima u ponudi
i svježe cijeđenog soka i brzinski spravljene hrane, i kolača, i slastica,
i pričaš s došljacima, strancima, čuješ njihova iskustva, podijeliš svoja, poslušaš sugestiju,
odazoveš se na poziv kada doći tamo na proplanak, malo uz rub grada, jer je baš tu večer
opet tamo festival vatrometa,
ili se navečer smjestiš na terasu, taman kad sunce zgasne, jer tada započinje na ulicama molitva, pojanje,
zvonjava, bubnjevi, pjesma, smijeh i svirka
i zrakom u toplo večer širi se miris i dim štapića i začina i biljaka, dio sa ulice, dio sa hodnika stepeništa
sve do gore i te zajedničke terase, jer je i vlasnik aktivan vjernik, hindus, i sam svako večer
posvećuje i nas goste i sami hostel
i tako svako večer
i obavijen tim zvukovima, mirisima i još pod dojmom nestvarnog zalaska, a onda nevjerojatno zvjezdanog neba,
shvatiš da si vidjela (za ovaj puta) što se tiče putešestvija, sasvim dosta,
iako nedovoljno, ali i znaš da se prvom prilikom vraćaš,
jer Indija, majka Indija...

8. Mart nije dan kada se slavi ljubav, za to je valentinovo ili kaj ja znam koji dan
8. mart nije dan kada se slavi majčinstvo, za to je opet neki drugi dan,
uostalom žena nije žena? ako se tobož nije "ostvarila" kao majka? svašta
stvar je osobnog izbora želi li majčinstvo ili ne, i niš se tu zapravo ne podrazumijeva, to je sloboda

8. mart nisu popusti korporacija na šminku, kozmetiku, da budemo "lijepe" kao što nudi DM

8. mart ne veliča strpljivost, ni blagost, a ne slave se ni kraljice, ni dame
jer biti kraljica ili dama znači ponašaj se u skladu sa tim funkcijama,i/ili izrazima koji već sami po sebi nameću "pravilo"
jer kraljica, šta god , osim vladanje, obaveza mora se na točno određeni način ponašati..a to nije sloboda,
"dama" još i više, spada pod partijarhat, samo je lijepo upakirano, ali i podlo podmetnuto, jer nas trpa u ulogu, zamišljaj
i što se od nje "dame" kao od žene očekuje?
svakako da ne bude glasna, prkosna, jasna, direktna, da ne iskazuje svoje mišljenje, da ima manire, jelte
jer sve suprotno od toga bi valjda ..oh kako neprimjereno od jedne "dame"
moglo uznemiriti nekog tankoćutnog muškarca ili ženu koja još nije osvijestila, problem ili zatvara oči na stvarnost,

8. mart je pitanje slobode ženske osobe, da jasno i glasno kaže što misli, a da je pri tome nitko ne ušutkava
niti se ne zgraža, niti se ne išćuđava , niti je osuđuje , prokazuje, upire prstom u nju

8. mart je želja, nastojanje, ideja, i i dalje zapravo borba, za stvarnom jednakošću i ravnopravnošću,
no ne brkajte te pojmove, jer ima razlike, stvar je da nama budu dostupne iste plaće- poslovi
stvar je da bude spolna jednakost, a propisi su i dalje puni rupa, bujaju novi načini izrabljivanja žena
jer su mahom na privremenim ugovorima, smanjenoj satnici, prekarnom radu i da i dalje većina njih
zapravo rade dva posla, i onaj vani
i onaj kućanski, koji rijetko ko vidi i prizna i taj je, totalno neplaćeni
i općenito ženska primanja, mirovine su manje, a onda su i žene u mirovini, ako su same, na rubu siromaštva..
jer žene zarađuju 25- 35% manje od muškaraca za isti posao, i nema ih, ili su podzastupljene u svim centrima
političke moći.
muškarac u Hrvatskoj godišnje prosječno zaradi oko 10.400 kuna bruto, više od kolegice, sestre,majke, supruge- žene.
i sve to unatoč tome, što su žene u prosjeku obrazovanije od muškaraca..
i uglavnom smo brojčano na 51% populacije (i svjetske)
a i eto nam "priziv savjesti", eto nam "molitelji" pred bolnicama, eto nam "klečavci" koji nisu vjernici, već je to
politička agenda, politički pokret koji se sakrio iza vjere i molitve..
ali to jest politika,koja bi nas žene vratili u kuhinje, pokrili nam glave i spriječili da ikako drugačije djelujemo
postojimo, nego kao robinje u službi kanona - drei K, a oni naši gospodari

i zato je nužno i dalje imati 8. martovske povorke, noćni marš, isticati borbu za ravnopravnost i jednakost
- žena radnica
ja osobno ne znam niti jednu ženu tzv neradnicu, znadete li vi koju?
tako da nema mjesta ljubavi, srčekima, kavalirštini, gospodi, kraljevima, damama, caricama, kraljicama

danas je 8, mart i tako ga čestitajte! i zapravo podržite nas žene, sestre,drugarice, borkinje...
ionako se vama drugima ništa time ne oduzima,

bio opet na hrt2 film Moja Afrika
a na fb,u , razvila se poprilična rasprava, kako je većina nas, žemskinja
u mladosti doživjela taj film kao super romantičan, srcedrapajući
posebno ona scena gdje on Denys njoj pere kosu, a ona njemu priča priče..
ili pak ona druga, gdje ona nakon iscrpljujućih tjedana za sve tjera sebe, ljude, volove i kola,
a da bi dostavila namirnice i koješta još toga svom mužu i njegovoj grupi koja je ratovala i čuvala granice
(ionako već kolonizirane, ali dobro sad..)
pa je suprug Bror za razliku od Denysa dočeka riječima,
- što se to dogodilo sa tvojom kosom?

i sada ga sve, makar mi koje smo ga gledale, vidimo drugim očima

sada shvaćamo, drugačije
što je sve preživjela/proživjela, žena koju suprug zarazi sifilisom
a ljubavnik joj nudi "romantične" snošaje uz obalu jezera, i pokazuje joj kako
je dobro, cool i baš fora biti slobodan, kao ptica
dolaziti odlaziti kad im se prohtije..

ali ona je doslovce očajno sama, u svim tim mukama koje je zadese, gdje se muž vraća doma tek sa kišama,
ali i tada samo da bi užicao još novaca za svoje ionako propale projekte..
i zapravo nijedan od njezinih "mužjaka", nije uz nju, kada joj je potrebno, dok čeka da joj uspije usjev,
sve dok joj požar na kraju, ne uništi sav urod i strojeve
a ona doslovce financijski propada
i naravno da je ogorčena, naravno da ispituje Denysa, kada će doći, zašto uopće izbiva
i da li se pri tome susreće ili intimno druži i sa drugima
naravno da da...
i stvarno si je “izabrala”, jedan sakuplja i širi sifilis, drugi voli svoju slobodu...
i ona se manje više bori sa preživljavanjem i održavanjem farme – sama
i zato je gorko to naše žensko vjerovanje da smo slabiji spol
a i jako oporo, nakon nekih godina i životnog iskustva zvuči ta naša romantičnost
i iskonski je smiješna, ta muška težnja za slobodom
kad u gotovo pa svakoj bračnoj zajednici- žena je ta koja najviše gubi slobodu..

i u povodu sutrašnjeg dana - međunarodnog praznika žena - 8.marta
rekla bi muškarcima i podsjetila žene, jer nekima treba, podsjećanje

nije da vas ne volimo i dragi ste nam, vi muškarci
i donekle ste nam braća, makar po biološkoj vrsti, jer svi smo ljudi..
ali shvatite i prihvatite, da kad vam mi žene kažemo da je nešto uvredljivo, jer je sexistički,
nema nas smisla optuživati da smo “nadrkane babe” i da više nemamo “smisla za šalu”
jer to je kao da bijelac, crncu objašnjava što je zapravo - rasizam..

ne ocjenjujte nas, ne procjenjujte nas: po izgledu, stupnju “ušćuvanosti”
jesmo li i/ili nismo i koliko puta bile “uparene” , da li smo vrsne domaćice, majke, kakve smo u kućanskim poslovima,
a niti prema učestalosti izmjene seksualnih partnera
ili makar to ne činite, a da prije toga niste uistinu dobro, kritičkim okom pogledali sebe i/ili svoje prijatelje
pa po istim aršinima onda ocjenjujte sebe, muškarce, kako ocjenjujete nas, - žene..

riječ Feminizam nije “f-word”, feministica biti nije uvreda, feminizam je - ideja
koja je utemeljena za Društvenom pravdom i ravnopravnošću
zbog nje - Feminizma kao ideje, se nije išlo u nikakve ratne pohode, nikoga se nije silovalo,
ubijalo, nikome zbog Feminizma nisu uskraćivana nikakva ljudska prava, pa ne treba bježati od feminizma
kao vrag od tamjana, to što vam neke feministice nisu simpatične, je sasvim nevažno,
naime u svim skupinama ima nesimpatičnih/antipatičnih pojedinaca, zar ne?

Patrijarhat, uostalom, šteti i vama, muškarcima, samo na druge načine, jer i vi muškarci
imate štete od patrijarhata, jer ako pokažete otpor da idete ginuti u nečiji rat, vi ste nedovoljno muško,
a za pokazati bilo koju emociju, a kamoli da pustite suzu, odmah ste “pičkice”,
ako pak ravnopravno dijelite roditeljske i domaćinske dužnosti, odmah ste “papučar”, i sigurno vas je
onaj vaš kućni “zmaj” ukrotio, uškopio, pa više tobož niste muževno, potentno, muško...

i zar nije već naporno, tako!? i dalje!?

sretan nam 8. mart sestre, drugarice, borkinje

ionako nisu samo Taj Mahal i Agra bili u planu, ima još planova, al da li će biti vremena,
eh to je već druga priča, ali znaš da vremena na bacanje stvarno nemaš,
ali opet,
ne možeš ni takvim tempom svaki drugi dan, drugi grad ili udaljene van grada,
ne manje zanimljive znamenitosti, na jezerima obilaziti
ja ne mogu, ne tako brzo, intenzivno, da preletim i ništa od atmosfere, dojma, ne pohvatam
a da mi sve ne ispadne kao u onoj šali sa europskih mediteran cruiseva..
- draga, koji je danas dan i datum?
- utorak, 28.
- aaaha ok, onda je ovo croatia i sidrimo se u Dubrovniku..

dakle, za sada idem dalje, u cca 5 sati (od Agre) udobnim putničkim busom udaljeni -Jaipur
glavni grad države Rajasthan , u tzv. Pink City..
kaj je nekaj sasvim drugoga, od Agre (srećom), i ima svega naravno, mislim koji grad tamo nema svega,
jer ovaj ima 4,5 milja stanovnika, dakle starog grada i četiri Forta
svega, koliko 'oćeš
a bogme ni novi dio nije mali, i suvremen je al skroz, no mene zanimaju znamenitosti, povijest
i svakako želim vidjeti Hawa Mahal, i kraljevsku palaču, i.. i..
i klima je osjeća se, drugačija, suha i temperature sada u veljači su super ugodnih 25
i stvarno je lijep, i manje više sve važnije zgrade, pa i novi hoteli trude se biti te boje,
roskaste, a da bi (p)održali ime, jer su ga davnih dana u čast kralja Edvarda VII- vladara Indije
gradili od roskastog kamena ili farbali u roza boju
a unutar tih zidina forta, i kraljevske palače zgrada, vrlo dugačka ulica sa bezbroj dućančića, štandova,
tak da možeš tamo kupiti doslovce od lanaca, rajngli, lokota, okova, preko robe, odjeće
do srebrnog i zlatnog nakita, što na ulici, što u radnjama privatnika i makar jedan će te nagovarati
da dođeš u njegov dućan i posjesti u kožnu fotelju ili tabure, i pred tebi na prostrtu pliš tkaninu doslovce
iz raznih limenih/drvenih kutijica prosuti to svjetlucavo blago...
koje je tu, svi o tome, ali stvarno, za kupiti kao vrlo isplativo,
ali koliko sam ja dobila dojam, isplativo je zaista ako kupuješ onak na kile tog poludragog kamenja,
bilo da je neobrađeno, iako uvijek je makar malo obrađen, do savršeno ubrušenog komada ametista,
žada, dijamanata, rubina, pojedinačno ili već ugrađeno u ogrlicu, prsten, narukvicu..
sve ostalo na komad, u Jaipuru je manje više svugdje ista cijena, ili ona koju cjenkajući se, uspiješ ispregovarati,
dakle i za nas relativno jeftino i isplativo..
tak da osim stvarno vrhunski izgrađenih atrakcija, "vjetrovite palače" sa bezbroj kipića, pagodica, detalja,
obilaska bazara, divote kristala, skupih kamečića
to bi bilo to, od Jaipura, za mene...
ali ajd da velim i ovak,
imam cijelo vrijeme dojam da sam cca dvadeset godina prekasno tu
i vele mi, ma budi pozitivna, gledaj, upijaj i bla, bla
i ja sve to radim, stvarno da, jer oduvijek mi je želja bila - mistična Indija
a i uostalom da nisam pozitivna i znatiželjna, ne bi ni krenula
da nisam fest znatiželjna, ne bih se makla iz Delhija, pogotovo ne sama, sama
ali ne znam, znam da je to bilo prije, velim makar 20 godina, da bi mi sve mislim bilo ono
...aaaaa & wow ..i oči širom, i gledala bi oko sebe šta ovo, šta ono, i gle ovo, vidi ono,
a sada, kao da ja imam odmak, i kao da sam samo promatrač, i stvarno gledam i nije da nije
i dalje apsolutno fascinantno, jer je drugačije, mirisi, boje, arhitektura, ljudi, prolaznici
i ok
kažem, dozvoljavam da me sve to dotiče, jer ne može da te ne dotakne, ali sada sam valjda
kritična, odmaknuta, realnija, procjenjujem drugačije...
a da sam pak došla sim u svojim 20.im, mislila bih valjda da sam u "ali babinoj pećini",
u zemlji čudesa, bajki, jer je onda tada nekad bila ta spika..
kada smo još čekali jesenski velesajam, i zanimao nas je manje više samo Indijski paviljon
sa svim tim mirišljavim stvarčicama, mirisima, krpicama, sitnicama, a ko je stvarno u to
doba ‘80. bio tu u Indiji, gledali smo ga kao..ne znam, on/ona je , baš ..faca..
tak da naravno, drago mi je da sam tu, i gledam, i vidim i „dotikavle” me se, lagala bih da ne ..
i još uvijek je to stvarno egzotika, još uvijek postoje iznenađenja
ali meni je sada to kao veliki ogromni vašar, intenzivno, ali ja nikako da zagrizem u onu roza šećernu vatu
i sjednem ulijepljenih prstiju i lica, puna uzbuđenja na svoju ringišpil sjedalicu
i znam da nije do Indije, ona je cijelo vrijeme tu, malo ovakva, malo onakva, svakakva
i grabi velikim, skoro nezamislivim koracima u budućnost,
ja kasnim...


(28.o2.2019. Jaipur- rajastan)

iako naravno uvijek ima još toga, pa još onoga, ne možeš reći ni nakon desetak dana
sad sam sve važno vidjela, ali dakle ipak, odluka pada, iz Delhija van
a kamo, ok znaš, priznaješ si sa žaljenjem, da baš i nemaš vremena pogledati zbilja
kaj bi sve trebalo pogledati, i da, to kaj ipak imaš u planu, je ionako samo 25% ili sam i sa tim postotkom pretjerala (?)
onoga kaj treba pod “must” pogledati, obići...
ali to je Indija, ogromna, prepuna razlika od skroz sjajnih dijelova, povijesti, novih zgrada, širokih ulica, avenija,
do uskih zapuštenih ulica, razlike od nevjerojatnog bogatstva, pa srednje klase, do siromaštva, do onih koji zbilja,
ali zbilja, spavaju na cesti, ok uz cestu
ispod improviziranih nadstrešnica od najlona, pokrivača, ili onih umotanih u deku na samom pločniku, leže na kartonu,
al zanemarimo to, jer si u Indiji i nemaš se kaj sad tu 'ščuđavati
znaš da je zemlja nevjerojatnih kontrasta, kad je sve obrni okreni crno-bijelo-sivo
i obojano svim ostalim bojama i sve tak
dobro, ide se u Agru, i da, tam je slavni - Taj Mahal
ali Agra
od Delhija 4 i pol sata vožnje, brzom cestom, udaljena cca 220 km, grad od milju i pol stanovnika u Uttar Pradesh državi,
ali postoji ograničenje brzine, 80km/h i za divno čudo toga se drže, i da bude jednostavnije,
zakupiš taxi za 6.ooo rps (cca600kn) koji te vozi i tamo i natrag i vozač ti je još i vodič, po Agri,
ali ja nazad isti dan ne idem
moje društvo se vraća u Delhi, ja ovaj puta ne, nastavljam dalje sama, jer Indija..
mjesta, gradovi, znamenitosti, ne mogu to samo tako “preletjeti”..
a i taj dan je nebo bilo tmurno, padala na momente sitna kišica, koja je počinjala, pa prestajala i
nakon prefinog čaja, u stanci, za 25rps, (2,5 kn) serviranog u, od pečene gline, čašici/posudici, koja se jednostavno baci, napokon Agra..
no, meni Agra nije sjela, nikak
i ubijte me zbog političke nekorektnosti i osobnog stava,
(zadržavam pravo da si ga imam, ko što dozvoljavam nekome da me uvjeri u suprotno)
ali po meni je čudna, u najmanju ruku, jer ono što ja vidjeh
(ili je ipak sve u očima promatrača?)
je poluizgrađeno, polurazrušeno, sa gomilom nedefiniranih ili ulica ili zgrada, i ne znaš jel grade, ili ruše, ili im na pola posla nestalo financija, ideja, ili ?
i ono kaj me je recimo prestalo čuditi u Delhiju, u Agri me je baš zgađalo,
a to su uglavnom uz zidove “ forta”, a svaki grad ga ima, taj Fort/tvrđavu, crne kaljuže vode, pomiješane sa smećem i
svim usputnim mirisima, koji na momente zagušuju, jer dnevna temperatura u veljači je ugodnih 25-27*c
i ne pokušavajte si to zamisliti, to morate vidjeti, osjetiti ili bolje ne :)
a kaj je najveći štos moj hostel i ta neka kao ulica bili su vrlo blizu ceste, prema Taj Mahal,u,
dakle, reklo bi se sami pik, centar turizma u tom dijelu
i tamo recimo uz ogradu Taj,a, a ogorman je kompleks, ne voze motorne rikshe, već ili bicikli rikše ili mali ili malo veći
turistički autobusi, koji voze samo na struju
i svuda uokolo su natpisi „make Agra -clean”, e sad, jel su se oni toga sjetili zato kaj kuže da su pretjerali sa nebrigom,
ili je to onak spika vlasti i vladajuće garniture, jer ipak turisti i to mase ljudi , ne znam..
(za koji mjesec će im izbori, kasnije saznala da je Agra grozna po korupciji, nesposobnosti upravljačke, a gradske garniture)
ali ja ne vidim baš koristi od toga, od isključivo bicikl-rikše, i na struju autobusa
(ili sam opet to, samo ja?) kad im ok u malo ipak zabačenom dijelu zidina Forta
stoje neisušene crne kaljuže
ali odlučila sam dati još jedan dan Agri, i novom jutru, priliku da me razuvjeri..
drugi dan, uzela u ruke neki plan grada i mislim si idem obići bazar, i taj Fort Agra
btw. u Agri naučila još nešto, zaboravite da ćete se lijepo dići rano, oko 7-8h, popiti kavu , doručkovati i
oko 10h biti već na bazaru,
ja sam to napravila, ali neka čudna pustoš, ok vidjela sam dan prije savršeni Taj Mahal
ali me potresla priča, ne o ljubavi, već o odluci tog mogulskog vladara da svim tim umjetnicima, koji su izrađivali intarzije, ukrase, odreže desnu ruku, a da oni ne bi više nikome, nikad mogli napraviti sličnu ljepotu, pa ono ostaneš bez txta..
i malo ti potamni sjaj ukrasnog poludragog kamenja, žada, lapisa, tirkiza, safira sveukupno 28 vrstaa, utisnutog u bijele mramorne zidine, a reljefi na zidovima zadobiju sjenu i to je uglavnom to..
a onda lutajući uokolo uglavnom (pješice) skužila da oni sve bazare, dućane, usputne restače, manje više otvaraju
tek oko 11-12h, tak da se slobodno zaboravi svježe jutro i šetnja, tipa plac, znamenitost, park i sl.
od 13h pa na dalje tek počinje ono pravo..
i usput se malo pogubiš, (kao ja, iako zapravo ne) pa kad shvatiš da si napravila krug sve pehaka uokolo,
a šetnja je trajala, sa odmaranjem oko 5-6-7 sati, skontaš da si opet tam, gdje si bila jučer,
i da je iza dva ćoška tvoj hostel, i da ne moraš uopće, kao ujutro, uzeti bicikl rikšu i vozača koji te izvoza uokolo naokolo
samo da ispadne što dulje, i usput ti kenjka kako je to daleko za njega, i platiš mu 130 rps, sa ozbiljnim cjenjkanjem
za ni 20 minute vožnje, ali ti si turista, a on domaći...
ali u Agri imaš masu suvenira od bijelog mramora, fino tkane šalove od svile ili kašmira, restorančiće vrlo jeftine,
pa sa terase dok jedeš prefini dahl sa chapatijem i piješ masala chai sa mlijekom i mirodijama
imaš pogled na magličasti Taj ili šetaš, razgledaš, i vidiš majmune po zidovima parkova, koji baš i nisu druželjubivi,
prugaste vjeverice, koje žicaju tvoje mrvice, zelene papige po drveću i paune po parkovima,
ali i pored klupe u parku gdje sjediš i odmaraš, prođe, zapravo progmiže, jel' tik pored tvojih nogu
ta neka smeđe-zlatna debela zmija, očito neotrovna i vrlo, vrlo lijena,(ili se meni pomakao osjećaj za vrijeme)
ali duga oko metar, pa te malo štrecne..
i ne znaš, jel bi se digla istog momenta i zbrisala, ili ostala sjediti što ukočenije, ili kaj
al’ velim da je zanimljivo, kontrastno, kaj god to podrazumijevalo...

(Agra- 25. veljače 2019. )

eh, Delhi
tu sad treba priprema, onako duboki uzdah i unutarnje bodrenje sa
- ma, mogu ja to i sama..
a onda se hrabro baciš u sav taj žamor, pa šta bude..
jer nema smisla smjestiti se, proći sav taj put i čamiti i dalje u hostelu, ili šetuckati kvartom,
razgledati ili zalaziti u dućane, kad je sami Delhi ogroman, sa više od 19milja stanovnika
a moj sadašnji “kvart”, gdje sam se smjestila ih ima cca 3oo.ooo, kvart jel’
i ima se šta i gledati i doživjeti, al ti je opet u jedno jutro, opet žućkasto i bez tračka plavog neba
odjednom bljesnulo u glavi
...điii u što se ja to upustih, i kako ću zapravo...
spomenula sam buku, trubljenje, ludu gužvu na ulicama
jesam?
ok, ali zbilja, ali zbilja je gužva, i ne znam baš da poštuju znakove, smjer, jer ako je ulica
s jedne strane jednosmjerna, i ima dvije trake, očekujte da iz “krivog” suprotnog smjera
prema vama idu barem dva tri motora, i to bez kacige, jer valjda vjera, karma
i usput dve tri motorne rikše, ili tuk-tuk, kako ih hoćete zvati
i to je to, i to je tako, zbunjujuće i besmisleno i opasno, ali je tako
i ja se ispočetka malo osjećala ono ‘ko budala, da zašto na jednosmjernoj cesti gledam
i dolje i gore smjer, al onda shvatiš da i nisi baš tak bedast
(a sve ostalo tek može da bude :) )
a na semaforu, iako su (samo) dvije trake, naprave se 4 reda,kolone, al to je zapravo gužva opća
jer svi bi da krenu, u još luđe guranje preko križanja, i da, ne sudare se, ne odbijaju si retrovizore,
niko ne ispada iz rikše..
i da, trube, ili si dovikuju, ili mašu, ili rukom pokazuju smjer, da ti prođeš ili će on tamo proći
taj dio mi je bio definitivno zbunjujući jel on tada signalizira nama, sebi, kome?
ali najčešće stanu, blizu, jako blizu, ali stanu, na vrijeme, tik do doticaja
i onda se smješkaš onima u rikši, tik do tebe, jer se oni smješkaju tebi, jer pogledavaju oni tebe
a i ti njih škicaš
a i već si odavno nogama istiskala sve zamišljene pedale po podu, kao da kočiš, i rukama se čvrsto,
skroz do bijelih zglobova držiš za štangu, ali nakon nekog vremena shvatiš
da te bole šake, ramena, jer si stalno ukočena, napeta, jer stalno stiskaš nešto, imaginarno
ali je svaka vožnja uzbuđenje i doživljaj za sebe, o čuđenju iznova nema više smisla
i nakon nekoliko vožnji u rikši, a koja nije nimalo spora, ni puzajuća,
na kraju se samo držiš tek toliko, onako ili kad baš procijeniš da će ogromno križanje
naglo zaustavljanje, skretanje, i zapravo održavaš ravnotežu još samo u zavoju
na ostalo se tijelo već naviknulo, a i mozak um ti je u "ommmm" prihvaćanju
a na ravnom dijelu, već 'ladno piješ coffee2go i nadaš se da taj koji te vozi zna kaj dela
i da danas nema loš dan ili bilo kakvu naplatu karme..
iako najčešće nema pojma gdje je tvoj hostel, pa usput staje i pita nekoga na cesti,
a i ti skupa sa njime zirkaš uokolo, gledaš poznate natpise, od popodne poznate izloge,
koje si velevažno popamtila za orijentir, kao i zgrade
i znaš da si tu negdje, vrlo blizu, jer si prošla tuda, pješice, ili vozeći se,
ali sada je već večer, i sve je malo puno drugačije i tu je, skoro što nije, imaš taj dojam
ali još nisi baš tamo..
ali onda prepoznaš ćošak, dućan, sjajan natpis na mramornoj fasadi i prepoznaš ulaz
u svoju ulicu, gdje ti je hostel, a koja ima rampu na ulazu i shvatiš, - gle, stigla sam..
i onda njemu, vozaču, uz kuckanje po leđima kažeš, zapravo dovikuješ, jer buka...
here, here, stop here !!
i uz uzdah olakšanja platiš mu tih 100rps (otprilike 10kn,)
iako znaš da je previše, ali eh, došla si..
ali da je zanimljivo, zanimljivo je, pogotovo navečer, kada neki uopće ne upale farove,
njima je svjetlo (valjda) od ulične rasvjete sasvim dovoljno
a ulice, hm
pločnici su uglavnom zmazani, malo ih ima, malo su cigleni, malo su asfaltni, malo su zemljani, malo ih uopće nema,
ili je na njima usput smeće, da baš smeće, ili su parkirani auti do ulaza, motori, prodavači cvijeća, po podu razasuli svoje aranžmane, ili prodaju voće na tezgi, ili je tu baš, a bez odvajanja ikakvog, autobusna stanica, bilo što..
pa se ne može proći, tak da moraš sve zaobići i tak, opet si na cesti, i držiš se ruba..
i da, tada pored tebe prozuji vrlo skupi auto, ili autobus, rikša, ili bicikl sa širokom drvenom od dasaka poslaganom prikolicom, na kojoj je povrće, voće i vaga,
ili bicikl koji na sebi zakačene vozi 6 (da, 6!!) plinskih boca, za pol većih i malo širih od naših
ili da, i konj, koji liči na kljuse, u laganom galopu sa improviziranom kočijom i kočijašem..
ali kužiš, shvaćaš, prihvaćaš, tu je to tako i hrabro ideš dalje, gledaš u taj svoj neki plan, papirnati
ili na mobitel, pokušavaš se orijentirati
i oprezno, jer promet, no ustrajno ideš prema metrou (da, imaju savršeni btw. bijeli metro)
i za cca 3 kn kartu, koja se kupuje na automatu, se voziš preko, pardon, ispod pola grada
i/ili pitaš gdje je taj spomenik, gdje je taj park, gdje je taj bazar, i svi su neizmjerno ljubazni
- m/ž, i vrlo susretljivi i nema ružnog pogleda, ni geste, već ti žele i napisati u tvoj notes ili
idu komadić puta sa tobom, pa čavrljate, jer da, znaju engleski, skoro pa svi, vrlo solidno (i bolje od mene)
ako ne i odlično, pa te dalje usmjere ili zamole prolaznika da te dalje uputi
i smješkaju se ili te pitaju ako se zbunjeno okrećeš radi orijentacije
- any problem ma'am ??
i evo me, skoro 7 dana sam već tu, a zapravo ni jedne loše impresije, doživljaja, od bilo čega,
bilo koga, dakle - no problem at all...
-
(.18.02. '19. 20:23. a vani 21*c)