D.O.O. ZVRNDI DRNDI ZDRNI ZGRMI ZDIMI

za neke - brak je jedino mjesto gdje s neprijateljem ideš u krevet.....

možda o nekom prokletstvu u nama zbog ????? naglih procjena , ili .......................................kojih još razloga????

Ovo je samo pričica koja sigurno ima dvije strane medalje , a zapravo iziskuje jako mnogo što i je napisano stručnih pojašnjenja studija itd.. O malo temeljitijem detaljnijem koji drugi put......

Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari:
„Možete li nam ispričati nešto osobno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja?“
Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio taj što je država odlučila da mu dodijeli počasnu nakavu nagradu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova nema da bi dobio zasluženu nagradu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.
Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari, kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati. Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one isuviše seljačke za tako nešto kao što su novine. Počeo je svoju priču:
„Cijena jednog iskustva je bila visoka, a da me nitko nije pitao želim li kupiti to iskustvo“
Pa nastavlja:
„Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance. Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je to biće srcu priraslo, uvuklo se pod moju kožu.
Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.
Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio.
Povukao sam obarač i on je pao.
Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam između ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja, posumnjao sam u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo.
Nakon tog događaja sam se nekako povukao u sebe.
Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana.
Bio sam vrlo pažljiv.
Jasno mi je postalo
DA NEMA VIŠE MIJESTA U MOJOJ DUŠI ZA BILO KAKVO OSUĐIVANJE BILO KOGA IZ BILO KOJEG RAZLOGA

Sam naziv stranke je izvedenica iz nečeg velebnog
Ne gorja ili nekih planina, nego nešto mnogo većeg.

Kad sam na jednom blogu o smederevskoj pjesničkoj jeseni onda je DIS DAS erste klass nešto u smislu - kako srbi imaju dušu.
Evo naše buduće vladajuće stranke koja ima mnogo više od dobre duše.
Realnosti, objektivnosti koja je zapravo dogovor subjektivnosti, a nadasve humanosti jer meznaju za pojam mrcvarenja.
Ma Mount Everest

Na slijedećim parlamentarnim izborima sve izglednija pobjeda stranke ‘Gora Hrvatska’
Agencija „Ipsos factus pax in domus“ u anketi među građanima Hrvatske zabilježila nagli rast popularnosti Gore Hrvatske, najnovije političke stranke čija popularnost sve više ugrožava primat HDZ-a i SDP-a.

Miroslav Horvat, nezaposleni bezuspješni pljačkaš poštanskih kočija iz Negoslavaca te osnivač i predsjednik Gore Hrvatske, još jedne od dvamilionatristopedesetčetiritisućedvijestošest hrvatskih stranki, uvjeren je da je pronašao formulu za pobjedu na slijedećim parlamentarnim izborima, pa čak i osvajanje apsolutne većine u Saboru. Njegov optimizam, koji sada opravdavaju i istraživanja među glasačima, temelji se na opsežnoj i sveobuhvatnoj analizi dosadašnjih hrvatskih parlamentarnih izbora i navika hrvatskih građana.

"Naš predizborni program argumetnirano obećava građanima da ćemo cijeli posao, koji eto HDZ i SDP kilavo razvlače na nevjerojatnih 25 godina i još ga nisu dovršili, obaviti tijekom samo jednog jedinog mandata!"

Gospodin Horvat, ljubazno nam je objasnio o čemu je riječ: „Kao što su istraživanja javnog mnijenja u zadnjih nekoliko godina pokazala, do osnivanja 'Gore Hrvatske' dvije najpopularnije stranke u Hrvatskoj bile su HDZ i SDP. Istovremeno, dvije najomraženije osobe u Hrvatskoj su predsjednici tih dvaju stranaka! Na prvi pogled, objašnjenje za ovakve anketne rezultate je vrlo jednostavno: kolektivna šizofrenija s elementima delirium tremensa. No, pažljivije razmatranje činjenica ukazuje da je riječ o logičnom ali ishitrenom zaključku,“ tvrdi gospodin Horvat.

- Naime, temeljno političko opredjeljenje hrvatskog naroda, koje se ne mijenja već dugi niz godina je: što gore, to bolje!“, upućuje nas predsjednik Gore Hrvatske. - Prosječni hrvatski građanin duboko vjeruje kako će nam to prije biti bolje što nam prije i temeljitije bude gore! A to najgore od lošeg, eto, nikako da dođe.

Obratite li pažnju na politiku koju provode dvije do nedavno vodeće stranke, koje se na vlasti izmjenjuju već četvrt stoljeća, primjetit ćete kako one kontinuirano uništavaju Hrvatsku, tako da je – barem većini – zaista sve gore i gore. Kontinuirano, ali za većinu građana ipak nedovoljno temeljito i predugo traje

Upravo to i pokazuju rezultati anketa: prije pojave Gore Hrvatske više od 60% glasača vjerovalo je da će nas jedna od tih dviju stranaka najzad dovesti do samog dna. Istovremeno, oni su izrazili jasnu sumnju da će to biti moguće pod vodstvom Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka. Očito je da su njih dvojica za građane samo preambiciozni kalkulanti ali ne i lideri sposobni da Hrvatsku unište tijekom samo jednog mandata, što građani s nestrpljenjem ali i pravom očekuju.

Naprotiv, stranka Gora Hrvatska osnovana je samo s jednim ciljem: da što prije i bez okolišanja ekonomski, ekološki, intelektualno i moralno dokosuri Hrvatsku. Mi u Goroj Hrvatskoj nemamo namjeru mrcvariti građane desetljećima. Naprotiv, naš predizborni program argumetnirano obećava građanima da ćemo cijeli posao, koji eto HDZ i SDP kilavo razvlače na nevjerojatnih 25 godina i još ga nisu dovršili, obaviti tijekom samo jednog jedinog mandata! Pa i ranije ako treba - obećava čelnik Gore Hrvatske, a istraživanja jasno pokazuju da građani tim obećanjima sve više vjeruju.

(reporter: Marjan Skorić)

Novim izmjenama Kaznenog zakona ‘kvocanje u obitelji’ postaje kazneno djelo

Istraživanja su pokazala da kvocanje uzrokuje težak stres i patnju te se treba tretirati kao kazneno djelo psihičkog zlostavljanja

Vlada Republike Hrvatske je odlučila 'kvocanje' zauvijek eliminirati iz obiteljskih domova. Novom izmjenom Kaznenog zakona planira se eliminirati psihičko nasilje u obitelji, a definicija kvocanja glasi:

'Kvocanjem se smatra svako opetovano neosnovano prigovaranje zbog neispunjenih nerealnih zahtjeva za egzistencijalno nevažne stvari, nakon što partner/ica tri puta argumentirano upozori na neosnovanost prigovora.'

Također, u psihičko nasilje bi spadalo konstantno spominjanje boljeg životnog standarda prijatelj(ic)a ili boljih odgojnih metoda koje prakticiraju nad svojom djecom.

Nekada su uskršnje proslave trajale tjedan dana, ali se u 19. stoljeću skratilo na jedan dan poslije Uskrsa.
Uskrsni ponedjeljak je službeni praznik u gotovo svim europskim državama, u Australiji, Novom Zelandu, Kanadi, Argentini, Čileu i u nekim državama Afrike i Srednje Amerike. U Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj postoji običaj, da mladići ujutro probude djevojke, prskajući ih svetom vodom, posvećenom na Uskrs.

Neka nam je blagoslovljen uskrsni ponedjeljak!

Blagdan je Uskrsa iza nas, ali je život ispred nas. Isusov uskrs smo proslavili, ali nam naš dolazi ususret. Znam, teško je bolesnika, patnika, vojnika, ranjenika i prognanika uvjeriti da je uskrs tu, pred vratima, da će sve biti drugačije i da život više nema kraja. Patnja često zatvori ljudsko srce a čovjeka ostavlja kao u grobu, nemoćnog da vjeruje u život.

Patnja zna odbijati svaku pomoć, svaku nadu, svaku riječ.

Nakon lijepo provedenih godina svi se mi prije ili kasnije nađemo na uzmaku. Dolaze trenuci razočaranja kada se prijatelji razdvoje, kada se brak razbije, kada se dom i obitelj razdijele, kada te napusti najdraža osoba, kada djeca odrastu i odu, posao se mora napustiti i poći u mirovinu. Dođu dani kada se raspe novac, kada odijelo postaje pohabano, kada su kosti teške i kada se glava prigiba prema zemlji. Dođu dani jeseni, kada je teško nositi vlastiti život. Tada odlazimo, bježimo od sebe, tad se izgubimo od središta života. Dok smo bili mladi, kada nas je radovalo sunce, i kad smo trčali proljetnim raspjevanim livadama, sve je bilo naše i vjerovali smo da ćemo graditi drugačiji svijet nego naši roditelji i djedovi. A onda dođe dan kada ptice i laste odlaze, kada priznajemo: mi smo se nadali, ali sve je drugačije završilo.


To je trenutak kada je Bog blizu, kada hoda za nama da nas stigne na bijegu od života, kada ti prilazi iza leđa da ga jedva primijetiš, kad te nađe umorna na jastuku, teška za stolom bez teka i volje za jelom, kad te prihvati za ruku razočarana, zagleda ti se u oči i zove da se vratiš.
Povratka nema, tako misle ljudi. Ne možeš se vratiti u mladost, ne možeš opet iznova početi brak, ne možeš vratiti djecu na ognjište, kako opet započeti posao? Zar se može vratiti zdravlje u neizlječivoj bolesti, zar se mogu smanjiti godine, promijeniti društvo, zaustaviti ratovi? Nada je na umoru, jer ljudi misle zemaljski. A nada je božanska, vječna, duhovna. Čim malo pogledaš prema gore, podigneš oči, nada ti se već smiješi, dolazi ti ususret, grli te, uzima na ruke, i nosi u nepoznato. Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava. Naći ćeš je uvijek iza tugom ispunjenog plača, iza gubitka, iza nepro-spavane noći, iza razgovora koji te duboko ranio, iza izgubljene utakmice, pokraj spaljenog doma, na kraju prognaničkog puta. Nada je tamo gdje je nema, tamo gdje je nikako ne možeš zemaljski naći, tamo gdje je sve izgubljeno.

Na putovima života nisi sam, jer je Bog s tobom. On te prati šireći ruke iza tebe kao majka za djetetom. On te štiti i nadahnjuje mislima na povratak kući. Nismo izgubljeni, iako je sve oko nas u svemiru hladno. Na ovom je planetu toplo, ovdje stanuje s nama svemogući Bog koji u rukama drži svaki detalj svemira i našeg života. On nas zove da se vratimo u središte svoga srca, da mu uputimo riječ povjerenja i da očekujemo preobražaj svoga života. Ništa nije izgubljeno. Uvijek se možemo vratiti, uvijek možemo doći kući, jer nas Otac čeka. Nebo je tu i zove te. Tvoje srce i tvoje tijelo zovu te da pođeš na izvore uskrsnuća, mira. Ljudi oko tebe vape da im dovedeš Isusa iz Nazareta, kako bi dokinuo njihovu patnju i darovao im izvor novog svjetla, nadu, život bez ugrožavanja.

Opet je čovječanstvo jedna obitelj oko stote svoga Oca. Zemlja je ponovno poprište čovjekoljubivosti.
Možda si se i ti udaljio od Boga, u bijegu od Crkve, više ne vjeruješ i ne moliš. Ti znaš razloge tome. Svatko od nas ima razloga da se udalji od Boga. Pa ipak, samo povratak Bogu donosi život. On te neprestano čeka.
Sretan Vam drugi dan Uskrsa !!!!

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života" sa "Katolici na Internetu"

na 34. Međunarodnom festivalu poezije
Smederevska pesnička jesen,
U okviru manifestacije
"Satir u senatu na zahtev glasača"


Srbi su nebeski narod.
Ostali su bez zemlje.

Nije se vojska povukla sa Kosova,
nego napreduje prema Vojvodini.

Naši generali su izuzetak.
Oni ni posle bitke nisu pametni.

Mi čvrsto stojimo na braniku otadžbine.
Samo branik stalno pomeramo.

Ne može sada svaka budala da vodi državu.
Već samo ona koja je u vladajućoj partiji.

Ludaci kod nas ništa ne umišljaju.
Oni stvarno jesu predsednici, premijeri,
ministri, generali, načelnici...

Dobro je što naši političari sve češće idu u inostranstvo.
Loše je, međutim, što se vraćaju.

Oko zastave ne možemo da se složimo.
Ali, da smo usrali motku, svi se slažu.

Policija u stopu prati kriminalce,
a neke je čak i pretekla.

Jedna polovina stanovništva je za levicu,
a druga je za desnicu.
Međutim, svi su dobili ono između.

Divim se Turcima.
Trebalo je sa nama Srbima izdržati punih pet vekova.

Komunisti u Srbiji ne mogu da se vrate na vlast.
Zato što nisu ni otišli.

Ne iznosimo više prljav veš,
jer smo ostali i bez gaća.

Srbija može da hrani celu Evropu.
Ali to što mi najviše proizvodimo, nije za jelo.

Ne stidim se da kažem da sam Srbin.
Mene ničega nije sramota.

Narod nema šta da traži na ulici.
Kontejneri su potpuno prazni.

Radnici su stupili u generalni štrajk,
ali to se ni najmanje nije odrazilo
na proizvodnju u našoj zemlji.

Sve smo pokušali da ne potonemo.
Osim da plivamo.

Ako samo sloga Srbina spasava,
onda nam nema spasa.

Nije dobro da bude više kandidata.
Zato što Srbi uvek izaberu najgoreg.

Od svih zanimanja,
u Srbiji su najtraženiji kriminalci.

Moram i da pohvalim našu vladu:
Najviše je uradila na planu kriminala.
Sudi se i nevinima.
Pred zakonom su svi jednaki.

Obećali su nam švedski standard.
Od tada se mnogo Srba iselilo u Švedsku.

Ostvarili smo ovu parolu:
Svi Srbi u jadnoj državi.

Srbima nisu potrebne vize.
Mi ionako najviše putujemo na onaj svet.

Najnovije poskupljenje građani neće ni osetiti.
Ni do sada nisu ništa kupovali.

Čemu političarima ovaj datum, za tzv smicalice kad mase ljudi za j....svaki dan.

Jadni muškarci ....
Jadni ovi današnji muškarci, na neki način mi ih je stvarno i iskreno žao.

Htjeli mi priznati ili ne, ali vremena su se zaista promijenila u ovom muško ženskom svijetu, u muško ženskim odnosima i stvarno kad bolje pogledam pa nije više tim muškima baš lako s nama ženama.

Gledam mahom sve te moje prijateljice, neke su još u braku, neke su rastavljene s djetetom ili bez njega a neke su same, dakle, vrlo šaroliko društvo. Neke su zaposlene, neke su stambeno osigurane, neke još žive s roditeljima, neke su same u stanu ili žive u podstanarstvu, dakle, i po tom pitanju vrlo šareno društvo.

U svom tom šarenilu izgleda, karaktera, ponašanja i statusa sve imaju samo jedno zajedničko - toliko su zajebane prema tom jadnom muškom spolu da je to čudo jedno, u biti, možda čak i nisu toliko zajebane, ali one samo znaju što žele i što ne žele, i to je to, to što se dotični prestraše malo žena koje znaju što žele i što nemaju baš hrabrosti se nekako nositi s njima, to je već njihov problem...

U tom društvu gledam neke pojedinke, relativno su mlade, imaju posao, imaju klinca, imaju riješeno stambeno pitanje, imaju hobije, hendlaju svojim životima kao da igraju neki nizak level u video igricama, nemaju one problema u biti, imaju problema (tko ih nema), ali one ih nekako rješavaju s lakoćom, stvarno kao da igraju video igricu i onda mi samo kažu:

- Koji će mi klinac još i muško u životu? Šta mi on može pružiti što ja još već nemam? Iskreno, ako ga i trebam, trebam ga samo radi jedne stvari i to je to.....

Iako sve ovo zvuči malo brutalno i nikad ne gledam na odnos da bi mi netko trebao da mi još nešto pruži u materijalnom smislu već da ako treba da sami stvaramo nešto od početka i da množimo ono što imamo u bilo kom smislu.

A opet, koliko god nam život bio brz i koliko god imali beskonačno obaveza i luđački tempo života, zaista dugoročno nije lijepo biti sam koliko god se mi ufurali u priču da nam muškarci trebaju samo radi jedne stvari...

I stvarno, da muškarcima više nije lako pored žena zaista nije jer su se uloge totalno zamijenile, one su ti koje su postale lideri svog života, one su te koje rade, zarađuju, privređuju, odgajaju djecu, voze auto, vode tvrtke, farbaju zidove, mijenjaju gume, gletaju, kuhaju, same vode svoje živote, same se dignu kad padnu, jednostavno - žene su postale prejake u svom nastupu, prejake u svojim stavovima, presamostalne i neovisne i muškaci se toga čini mi se, plaše, jer pored jedne ovakve žene kakvu sam opisala malo gore, iskreno, koja je tu uloga muškarca, a muškarcu je nekako urođeno i upisano u genetskom kodu da bude lider?

Zaista, jadni muškarci, baš mi ih je žao, vremena su se stvarno promijenila...

.Što je to u čovjeku prokleto, da gotovo pa nikad nije zadovoljan.

Uvijek nešto želi, ako ima malo onda želi više, ako ima to nešto više onda ni to nije dobro i onda želi još više.
I nikako da sam sebi kaže, ok, sad mi je dobro, imam to što želim i sada sam sretan.

Prokletstvo samo takvo, beskonačno i stalno se vrtimo u krug...

Tako je valjda u svim segmentima ljudske psihe, uvijek dovoljno nezadovoljni onim što se nudi i onim što imamo.
Tako je valjda i u ljubavi, uvijek ganjamo ono nešto što nam je nedostižno, ono nešto neuhvatljivo.

Uleti nam u život osoba sa svim svojim kvalitetama upravo onakvim kakve očekujemo, kakve želimo.
Osoba koja nas voli, koja nas poštuje, osoba koja je od riječi i stoji iza svojih postupaka i djela.
Osoba koja nam otvoreno i iskreno kaže ono što želi od nas i ono što čekuje od nas.

I onda što se najčešće dogodi?

Dogodi se to na nam ni ta prekrasna osoba nije dobra, jer nema ono nešto.. Nema ono nešto vražje u sebi što bi nam raspirilo maštu, ono nešto divlje i nedostižno u sebi. Ono nešto što te tjera na borbu, na opstanak....

I onda nakon što tog divnog i krasnog i dostižnog otkantamo samo tako, bez pardona, u život nam uleti ponekad upravo onaj drugi, onaj suprotni...

Onaj demonski...

Onaj neki za kojeg svjesno znaš da nije baš dobra i poželjna prilika u životu ali...on je taj....

S njim nikad ne znaš što te čeka, on kaže da će te nazvati pa te ne zove 5 dana, on je taj s kojim ne znaš na čemu si i što ustvari želi od tebe. On je taj nedokučiv i gotovo pa neuhvatljiv.

Taj drugi fatalni je privlačan i on ima ono nešto što pali maštu kao šibicu ali s njim nema budućnosti jer on nije sposoban brinuti se ni za svoju budućnost a kamoli za još nekog....

I tako, onog divnog otkantamo a za ovim demonskim patimo....

Zar čovjek nije proklet? Nikad mu nije dobro...

Nekada davno postojalo je jedno ogromno jabukovo stablo. Jedan maleni dječak volio je da se svakodnevno igra oko ovog stabl Penjao se do vrha njegovih grana, jeo jabuke i ležau u njegovoj hladovini. Dječak je volio to stablo, a i stablo je voljelo da se igra sa njim.

Vrijeme je prolazilo, a dječak je odrastao. Nije se više svakodnevno igrao oko ovog stabla. Jednoga dana vrati se dječak stablu tužan. Stablo reče dječaku: „Dođi i igraj se sa mnom.“ Dječak odgovori: „Ja nisam više malen da se igram s tobom. Želim igračke i potreban mi je novac da ih kupim.“ Stablo reče: „Žao mi je, ali ja nemam novca! No, ti možeš otrgati moje jabuke, prodati ih i zaraditi novac koji želiš.“ Dječak je bio vrlo radostan, popeo se na stablo, obrao sve jabuke i otišao zadovoljan. Nakon toga, dječak se nije vraćao stablu, pa je ono bilo vrlo tužno.

Jednoga dana vrati se ovaj dječak jabukovom starom stablu, ali sada kao odrastao čovjek. Stablo se obradovalo njegovom dolasku i reklo: „Dođi i igraj se sa mnom!“ Dječak, sada odrastao čovjek, rekao je: „Nemam više vremena za igru sa tobom, odrastao sam i odgovoran sam za svoju obitelj Potrebna nam je kuća da se u njoj skrasimo, pa možeš li nam pomoći u tome? „Žao mi je“, odgovori stablo, „ali ti možeš odsjeći sve moje grane (stubove) da od njih sagradiš sebi kuću.“ Tako je čovjek poodsijecao sve grane i napustio stablo radostan. Staro stablo jabuke se radovalo njegovoj sreći, ali čovjek se više nije vraćao. Stablo je ponovo bilo usamljeno i tužno.

Jednog toplog ljetnog dana vrati se čovjek a stablo se ponovo obraduje njegovom dolasku. Stablo reče: „Dođi i igraj se sa mnom.“ Čovjek mu reče: „Vrlo sam umoran, a počeo sam i stariti. Htio bih negdje otploviti da se malo odmorim. Možeš li mi dati čamac?“ Stablo odgovori: „Od mog debla (trupa) možeš napraviti čamac i s njim ploviti gdje želiš i radostan biti.“ I tako, čovjek odsječe jabukovo deblo i od njeg napravi čamac. Otplovio je i dugo se nije vraćao.

Konačno, čovjek se vratio nakon nekoliko dugih godina. „Žao mi je, dijete moje drago, ali više ništa nemam da ti dam“, reče stablo. „Nema više jabuka“, reče stablo. Čovjek reče: „Nije važno, ionako više nemam zubi da ih grizem.“ „Nema ni debla da se uz njeg penješ, a nema ni grana da na njima sjediš“, reče stablo. Čovjek reče: „Za to sam ionako suviše star.“

Stablo reče: „Ja, doista, nemam više ništa da ti dam. Još su ostale samo moje uvehle žile“, reče stablo sa suzama u očima. Čovjek reče: „Sada mi ne treba ništa, potrebno mi je samo mjesto da se odmorim. Vrlo sam umoran nakon svih ovih godina.“ Staro stablo reče: „Dobro! Žile staroga stabla su najbolje da se na njih nasloniš i na njima odmoriš. Dođi sjedi pokraj mene i odmori se.“ Čovjek se primače, sjede, a staro stablo s osmijehom proli suze radosnice.

Znaš li tko je ovo staro stablo jabuke, a tko ovaj čovjek?????????????

Čovjek si ti, a stablo tvoji roditelji!!!!!!!!!!!!

Čovječe, dobro zapamti i zapiši, i neka ti uvijek ovo bude na pameti:

-Kada ti je udahnuta duša, bio si u utrobi žene!
-Kada si plakao, bio si u krilu jedne žene!
-Kada si se zaljubio, u srcu ti je bila žena!
-Kada ostariš i povećaju ti se bolovi, služit će te ruke jedne žene!

Stoga, prijatelju, budi pristojan i ljubazan prema ženama, jer su nam one dane na čuvanje i nisu stvorene da bi ih se vrijeđalo i ponižavalo!

Ako ne pokušate, nikada nećete uspjeti, ali ako pokušate, možda ćete se iznenaditi. (Lama Thubten Yeshe)... ili pak

,Bezumno je mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn..

Kad nađeš osobu koja se smije, a ispod njenog osmijeha stoji tisuću suza, čuvaj je. Dobro je čuvaj. Te osobe vrijede, taj osmijeh je najljepši jer se u njega uloži snaga. Te osobe su jake. Ta osoba nikad neće dozvoliti da se tebi desi to što se njoj desilo.

Link
(Link

Link