Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Tko kaže da nema ovdje zanimljivih tipkača?
Aha...i ja to povremeno zaključim.
Ups!
Ova viroza me malo usporila i prislila na krevet.
Zašto malo ne pročekirati što se nudi van bloga.
Velika većina i dalje nudi kratkotrajnu zabavu, u vidu neobaveznog sexa, u diskreciji i mom prostoru...je, samo čekam takve.
E, ali jedan mi zadržao pažnju pa smo zapeli na pitanju :
Što smo spremni izgubiti, da bismo dobili?
Pažnju.
Nježnost.
Razumijevanje.
Društvo za izlaske.
Šetnje.
Zagrljaje koji tješe.
Poljupce koji vesele.
Dodire od kojih zatreperimo.
Što gubimo?
Slobodu
Vrijeme samo za sebe.
Vrijeme za ekipu, društvo.
Neovisnost.
Komociju.
......
Nismo još donijeli mudar zaključak.
Ali, da bismo dobili, neminovno nešto moramo izgubiti, dati, pokloniti.
Da sve ostane u ravnoteži.
Znam samo jedno, što sam starija, teže se odričem sebe.
One uljuljane sigurnosti vlastitog oklopa.

Bemti sve.
O svemu gore navedenom bismo trebali ovdje trkeljati.
Bar mislim.
A gdje, nego na iskričinom blogu.
Jesmo se potrošili?
Umorili?
Odustali?
Pa trkeljamo o filozofiji, politici, receptima, zimnici, cvijeću...

Ja bih da me nešto "pikne", probudi, da poželim vidjeti iza oblaka.
Tamo se nešto skriva.
Samo treba želja da se vinemo.

Dobro vam jutro :)

Složilo me.
Baš...
Šmrčem.
Kišem.
Suze oči.
Hoće to malo kad se čovjek opusti na godišnjem :)

Ja sebe često testiram.
Koliko mogu bez slatkog.
Koliko mogu bez kave.
Koliko mogu bez...iskrice, bloga, fejsa, interneta...
Pušila nisam nikada, kockala nisam nikada.
Razmišljam naglas.
O čemu smo ovisni?

Njih dvojica...
Malo previše vina.
Ljeto.
Opušteni.
Plaža.
Zaboravila i koliko imam godina i da imam djecu tamo negdje.
Kad sam na odmoru, mozak malo isključim, pojačam onaj gumb za ludost, uživanje, kočnica...što je to?
Prvo ljetovanje nakon rastave, nekoliko dana sama.
Jedan poznanik iz djetinjstva, a drugi neki lik koju mi je uletio za vrijeme ispijanja kave.
Nenavikla da mi svako malo prilaze muškarci, taman postavila osjećaje na pravo mjesto, prihvatila poziv za druženje sa obojicom.
Pohlepa.
Sve je to za ljude...
I osjećaj ugode kada mi stavi ruku na koljeno.
I glasni smijeh koji izaziva trnce.
I topla ljetna noć.
I mekani pijesak pod prstima.
I onaj osjećaj nesputanosti kad zažmirim i prepustim se usnama, dodirima, vršcima prstiju koji istražuju...
Bilo je to zanimljivo ljeto.
Skoro se sjećam svakog trenutka sa te pješčane plaže.
Mmmmm :))

Volim rasporediti godišnji preko cijele godine.
Ovaj tjedan idealan.
Klinke se ufurale u školu, srednja još fascinirana srednjom školom, profesorima, novom ekipom, starijom ekipom koja kola po hodnicima, svaki dan slušam nove pričice.
Najstarija fura svoj fim, imamo ozbiljnu vezu već par mjesci.
Po njoj vidim da je dečko ok.
Jer se nije promijenila.
Nije nervozna.
Ne luduje kad ne zna što će obući kad ide van.
Nabaci traperice i majicu i nabrzinu se našminka.
Ne trudi se izgledati "the best of".
Nego samo veselo odleprša iz stana i na izlasku dobaci : Neću kasno, i kad se vratim, prošetat ću psa, ne morate vi.
Baš je lijepa ta mladost.
Lepršavost.
Uživam ju gledati takvu i prepoznavati sebe nekad davno tamo negdje.
I posvijestiti si da sve ima svoje mjesto u vremenu.
Lepšavost.
Ludost.
Brižnost.
Mirnoća.
Sada ja tako nekako.
Mirna.
Polako srčem ovu jutranju mlaku kavu i razmišljam što ću i kako ću danas.
Znam samo da me sigurno čeka kuhanje ručka, a sve drugo ako...
Dobar vam dan :)

Pita me zašto se još nisam udala...
Što čekam.
A jooooj, čekam da se neki zaljubi u mene tako da ne vidi dalje od nosa.
Da ima love, da ne moram raditi, nego mi posao bude samo dočekivanje dragog s posla, sa finom klopicom, samo u pregači, nasmijana, raspoložena i raspoloživa za udovoljiti njegovim željama.
To i takvog čekam.
Ni manje ni više...
Za sad, nisam niti blizu.

Razgovaram sa svojom mudrom prijateljicom, nekadašnjom iskričarkom ( sada u sretnoj vezi sa nekadašnjim iskričarem, samo za zapisnik ) i pita me sva ushićena jel " kafenišem"?
Rekoh, slabooo, slabo.
Prvo, ne nalazim dovoljno zanimljive ljude za kave, ne tipkam tako intenzivno ( skoro uopće ne tipkam,blog me malo zahebao isto za zapisnik ) pa da bih imala potrebnu širinu, ono...od njih 5, evo ovaj se čini materijal za opuštena 2 sata.
A da bih imala dovoljno " materijala" treba uložiti neko vrijeme, bar sat, dva dnevno, po mogućnosti navečer, kada oženjeni i zauzeti uglavnom "ne smiju" ili ih se lako prohakla.
A jedna od posljednih kava me uvjerila koliko smo različiti kad tipkamo, a koliko je sve drukčije uživo.
Ovdje, pršti od energije, duhovitosti, neopterećenosti, vrvi idejama, niže smislene rečenice o svemu i svačemu.
Uživo, tih, miran, svako malo ubaci u priču žal za bivšom ( s kojom je po tipkanju, davno raskrstio i spreman krenuti ne osvrćući se ), čak bih rekla dosadnjikav, ako bih željela biti brutalno iskrena.
Ok, možda je prvi dojam, možda je trema, ako nije duže izlazio...pa odemo na drugu kavu na njegov poziv, nakon desetak dana.
Dovoljno da se malo kockice poslože.
Ista stvar.
Razgovori koji zapinju, nema fliudnosti, ne teče...
Naravno, najverojatnnije je problem u meni, možda bi prava žena izazvala tsunami, požar, izvukla tu energiju koju sam ja čitala i očekivala.
On je vjerojatno pravi, a ja uz njega kriva.
No, nije o tome riječ.
Nego, koliko smo zapravo ovdje različiti u odnosu na realu, i pravima i krivima.
I zato su meni te kave fora.
Ali, malo usporila, dok se malo ne uspravim iz krivog položaja :)

Baš je život fantažija, kako pjeva Oliver.

Danas pustih suzu za jednim, tamo daleko, davno, voljenim, neprežaljenim, pričom nezavršenom, no tako je moralo biti.
On je jedan od onih sa tzv "sigurnosnom manom".
Tako je meni moja mudra prijateljica objasnila moj neobičan odabir osebujnih muškaraca.
U startu " biram" nemoguće kombinacije, one koji me strašno privlače i intrigiraju a imaju neku kompliciranu situaciju koja ih drži na sigurnoj udaljenosti jer ja zapravo nisam za sve.
Ne mogu se ja sada samo tako zaljepiti za nekoga kao flaster.
I ja jedna sa "sigurnosnom manom".

I da...malo se grlo steglo, ali neka njega tamo davno, tamo daleko.
Stavljena točka na tu priču, nismo birali, tako je, nekad više sila odlučuje umjesto nas.

Sutra je mom najmlađem djetetu rođendan.
Ona je moja mala dama.
Pored emotivne alternativke i vječnog buntovnika, ona je moja mala žena.
Sestre joj kupile košaru punu mirisa...kupke, parfemić, mlijeko za tijelo, kremice.
I nutelu :)
Nisu izdržale, dale joj prije spavanja.
Cika, smijeh, vrištanje, zagrljaji.
Bemti, kad ih nekad vidim kako se gledaju preko nišana, svađaju...drugog trena su tu jedna za drugu, srce veliko ko autobus, onaj na kat, da bude jasnije...

Na poslu baš dobar dan, onak zdravo umoran se vratiš doma.
Pas se raduje, ko da me nije vidjela danima.
Razbacam stvari, spustim se pomaziti se, tuš, klopa, pa pola sata nirvane.
Pečenje obećanih palačinki.
Drijemam i čujem kako mojoj damici sugeriraju što sutra obući za školu.

Na mobitel stiže jedna porukica koja izmami smiješak.
Bez cike i vriske...
Ništa značajno, veliko, ali baš lijepo zaokruži dan.

Ma baš je život fantastičan.
I kad nam se tako ne čini.
:)

Jel bi tako i Žuži rekla?
Jel to iz nekih vremena kada je žena bila dama, kada se podrazumjevalo da On donosi cvijeće, nakit, otvara vrata, plaća izlaske, a ona je smjerna, nasmijana, lutkica, ugodno društvo?

Čula sam i ja da se ženu ne pita za godine, ali meni nikad nije smetalo reći svoje godine, bilo kome, bilo gdje.
Nedavno kolegica na poslu očajava jer je napunila 30.
Svašta, pomislih...
Jel to nama ženama nametnuto da moramo očajavati nad godinama?
Uvijek sam mislila kako postoji čarobna nevidljiva granica kada sve nekako počnemo zaustavljati sat...tamo oko 50.
A vidim da i mlađe od mene očajavaju.
A laganje muškarcu da bismo mu se svidjele?
Pa ako tako dobro izgledate, drage moje, zar ne inponira više : nikad ti ne bih dao te godine!
Onaj koji lovi mlađe komade, i tako neće ostati sa ženom koja ima xy godina ( a mulja da ima xy-10) što zbog činjenice da ima toliko, što zbog činjenice da laže, makar izgledala jako dobro.
Ja ne bih ostala s nekim ko mi laže.
Laganje ovdje?
Uvijek postoji neka mogućnost da se jednom sretnemo oči u oči.
Jednom mi je muškarac slagao godine, odmah sam ga prokužila i nakon 5 minuta pitala jel on siguran u godine koje tvrdi da ima.
Nasmijao se i priznao.
Nisam budala, pomislih, ali nisam izgovorila naglas.
Drugi mi je lagao visinu...e taj je bio budala, ako je mislio kako se to lako može smuljati.

Jebat ga, imamo što imamo, koliko imamo, ono na što ne možemo utjecati, okrenuti u svoju prednost, simpatičnu manu ( ne može izgovoriti r ), visinu ( ja se tješim da muški vole niže žene, jer se pored njih lakše osjećaju zaštitnički )...

Da sam mogla i znala kraće, napisala bih : nije mi jasno zašto se ženu ne pita za godine?

Jedna pametna žena mi je rekla kako se osjećala kad se prvi put logirala na iskricu i krenula pisati blog.
Kao da je gola istrčala na stadion.
Nasmijala sam se kad sam to čula.
Ali, nije daleko od istine.
Pun si entuzijazma, ideje, strategije, energije, pomalo straha i treme jer gledatelji su tu.
Navijaju.
Promatraju.
Kriziritaju.
Svaki drugi trener i bolji general nakon bitke.
A svi volimo gledati onog tamo što trči...bilo da je ko od majke rođen ili izgleda ko klaun.
Reflektori su tu.
Zanimljiv meni ovaj stadion...kad se ne ljubim tamo iza tribina sa nekim ko mi skrene pažnju sa terena.
A sve manje istrčavam.
Falabogu na godinama.
I na ovoj težini u nogama.

Kolač se hladi.
Nakit napravljen, unikatan, spakiran u kutijicu.
Babinjak večeras sa mojim dragim prijateljicama, slavimo jedan okrugli rođendan.
I sinoć je bilo veselo, glasno, zabavno...
Ja velim posvuduša, skitnica, a netko malo uljepša pa veli, samo si druželjubiva.

Uživajte i vi, što god radili :)

Ona : Sjećam se ja tebe iz škole, na odmoru si sa svojim dečkima uvijek stajao kod ulaza u garderobu.
On : ( blesavi smiješak, uz prisjećanje raznih majmunarija koje su izvodili )
Ona :Jednom ste "izgubili" ključ od gaderobe, slučajno.
On : Nama je bilo totalno fora, tada.
Ona : Valjda, ali ja sam mislila da si kreten.
On : ( upitnik iznad glave )
Ona : Ali sladak kreten.
On : .....pauza...Jel možda nekad izlaziš s kretenima?
Ona : Skoro uvijek samo s njima.
I...kraj priče.
Ili početak nečega.

Tako je to u filmovima :)

Jednog smo prošli tjedan odradili.
Da pojasnim na početku.
U svakom razredu ima minimalno jedan roditelj, a ako ste lude sreće i više njih, koji su bolje informirani od razrednice, i imaju milijun bespotrebnih komentara i pitanja na koja usput odgovaraju, a ponekad pričaju i više od onoga čiji je to prvotni zadatak.
Jednog slušam još iz vrtićkih dana.
Ima veze u gradskom poglavarstvu, uvijek fila neke "najnovije" podatke iz ureda za školstvo, zna da terenska nastava NIJE posjet kazalištu i muzeju, poznaje sve agencije s kojima škola surađuje vezano uz izlete, maturalce...
On nama objašnjava, SVAKE GODINE, što su inicijalni testovi.
Razrednica pokušava vrlo pristojno preuzeti riječ, ali pametnjaković onom nesretniku pored sebe nastavlja objašnjavati niti ne pokušavajući bar malo stišati glas.
Prošle godine jedna mama je demontrativno ustala usred sastanka, otvoreno pokazujući nezadovoljstvo jer je došla slušati razrednicu a ne jednog roditelja iz godine u godine.
Pametnjakovića to nije smetalo.
I jučer obavljen srednjoškolski roditeljski.
Prvi u nizu.
Jeeee, i ovdje imamo jednu jako pametnu mamu, profesoricu u školi, i odmah je nametala kako se to kod njih radi
I ona je razrednica, na koncu, valjda zna sto priča.
Stotinu pitanja.
Stotinu sugestija.
Pametnjakovići...
Sve znaju, u sve se razumiju, njihov način je najbolji, najučinkovitiji, i uvijek su najglasniji i najagresivniji.
Mene zapravo nasmiju.
Baš, baš...kako vele moja djeca.
:))

Bez namjere bitne...
Da vidim tko je preživio ljeto bez štetnih posljedica.
Mah mah svimaaaa :)))

Najstarije dijete ostalo samo doma.
Ona iz priče o skitanju po obali i meni kao lošoj materi.
Ja se povukla malo u prirodu još ovih par dana koji su mi dani da mogu uživati.
I zove ona sinoć : "mama, kako skuhaš onu piletinu u bijelom umaku?"
"Jel imaš piletine?" pitam, jer znam kako sam zadnji komad filea ispekla prije par dana..
"Kupila sam, htjela bih M iznenaditi večerom"
Objasnim joj kako se sprema, i nek skuha nešto kao prilog
Ona bi restani krumpir, al rekoh nek skuha njoke, brže je i jednostavnije.
Dolazi joj dečko.
Kuha zbog njega...ne bi ona samo za sebe, znam ju.
Inače, sve radi po stanu, ali za kuhanje je zbilja antitalent.
Ova srednja kuha od desete godine, jer voli, jer se uvijek motala uz mene po kuhinji, jer ju zanima.
Kad bih prije nazvala s posla i objasnila najstarijoj da samo skuha tjesteninu, ili bi bila prekuhana ili sirova ili sljepljena ili preslana.
Tako je srednja postala privremena kuharica kad mene nema doma ili kad treba završiti polugotovi ručak.
Moja mala kuharica danas radi lazanje finije nego moje, priznajem.
Zato je meni još smiješniji bio večerašnji poziv jer znam koliko trud mora uložiti sa dvije lijeve ruke.
Rekoh," zabavite se i nemoj zapaliti stan."

Dečko dobar, studira i radi, stariji tri godine, simpatičan, drag, pristojan, zna razgovarati, djeluje smiren, taman kakav treba mojoj divljakuši.
I da...iako još nisam u izrastu otkrila sijede, ovo mi govori kako starim, koliko god se osjećam mlado u duši, imam doma dijete koje je punoljetno i dočekuje dečka s posla sa večerom.
O svojim ljubavima koje idu kroz želudac, drugom prilikom.
Poželjno je da ja budem ta koja sjeda za gotovu trpezu.
Može i kajgana.
Nisam tu izbirljiva.
U nekim drugim stvarima...e, tu biram :)