Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Imam glupo pitanje.
Jel grije ta cigareta kad ju pušite?
Gledam ljude cijedi se znoj s njih, a u ustima im taj čarobni stapić, na vrh njega žar, par cm od tog znojnog lica...
Baš me zanima...
Ili je taj osjećaj ugode, kad se udahne, toliko dominantan, da se sve zaboravlja?

"Nikad nisam vidio starce kako se ljube, zato sam malo zaostao u romantici" veli klinac u filmu.

Hvala, Mirko, spasio si mi život...

Ovaj vic smo svi čuli, nekad, bar mislim...
Često razmišljam jel možemo izbjeći "metke" na kojima je naše ime.
Svaki metak, jedno "krasno osebujno" iskustvo.
Smrt drage osobe u gadnom životnom razdoblju, jedan razvod, jedan pick up artist čijima sam dražima podlegla, dva puta nekoliko koraka unatrag, pa idemo iz početka, skoro od nule...
Jesam li neke metke mogla izbjeći?
Možda i jesam, no...možda bih nagazila onda na minu?
Netko je nedavno ovdje napisao, mogao sam to izbjeći, ne sjećam se točno više u kojem kontekstu.
Ja mislim da ono što danas izbjegnemo, čeka nas negdje u budućnosti...
I nema razmišljanja, jesam li mogao drugačije, posebno ako malo ovisi o nama.
Zagrizeš, stisneš zube, odradiš, stavis iza sebe...pa ajmo dalje.
Optimistično.
Jedan manje.
:))

Veli On Njoj :
Ljubav je kad me poljubiš, a moja se duša pokrene...

To je ljepota koja se ne može izmjeriti, vidjeti, opisati.
O da...

Sa drugim nesavršenim tijelom činilo idealan spoj...
Za uzdahe.
Za ljubljenje.
Za grljenje.
Za maženje.
Za igranje igrica.
Za istraživanje mojih i njegovih ožiljaka.
Za smijanje.
Za uživanje udvoje.
Tako nebitno koliko je u tom spoju kostiju, mišića, celulita, sala, kože ,kose...

Baš slatko...
Čitajući zapise i komentare.
Baš, baš.
:)))

Moj bivši i ja...
U panici me nazvao, da kakva sam ja to mater da nam najstarije ( već preko godinu dana punoljetno) dijete tamo negdje samo putuje po obali i otocima, jel ima novca, što jede, da kako ja nju to odgajam i svaštanešto.
Mala imala ponudu čuvati klince na moru, a zauzvrat na korištenje dobila apartman i osiguranu klopu.
U dvokrevetnom apartmanu.
Povela i najbolju prijateljicu koja je nešto dala za klopu.
Sve bilo u najboljem redu, zadovoljna mama, klinci, moja mala.
Kad je trebalo natrag, ja sredila prijevoz do Zagreba, ali cure odlučile otići do prijatelja koji sezonski rade u Istri.
Jel imam što protiv?
Nemam.
Jel imate love i kako ćete do tamo, pitam.
Imamo gdje prespavati, budemo se snašle, ak usfali novaca, možda samo da mi uplatiš za prijevoz natrag ali javim ti na vrijeme.
Nastao je problem kad su cure skužile da su karte rasprodane za sve destinacije pa snađi se kako doći do Istre.
Nećemo stopirati, ne brini, preduhitila me.
Našle smo prijevoz od Zadra do Poreča, ali sad moramo do 7 nekako doći do Zadra.
I tu je nastao problem jer je zvala sve poznate jel ima koga da ih prebaci do Zadra.
Zvala i mene i oca i baku i tete.
Na koncu našle, preko interneta, obitelj s kampicom, za sitnu lovu ih povezli.
Stigla noćas kasno u Poreč.
Sve ok.
Veli, ma bio jedan bus al preko 300 kn karta, ovako smo uštedile za jedan dan duže na moru.

Ja ponosna na svoje dijete, snalažljivo, malo ludo i avanturistički raspoloženo, kakva mladost i treba biti.
Zabavlja se, ljetuje, pošalje poruku povremeno da je sve ok i ja mirna.
Ovaj i dalje jutros ludi.
Kakvo je to neodgovorno ponašanje, tako se ne putuje, treba se sve unaprijed znati, zašto ju nisam natjerala da ide doma, ko zna gdje je sad i s kim i drobi li ga drobi.
I usput spomene da kakvu to frizuru ima sad već srednjoškolka ( undercut, s jedne strane, širine 4 prsta iznad uha)
Kakve su to fore hipijevske.
I ona faza kad nije jela meso pola godine, jel ušla u neku sektu, svašta ja njima dopuštam, on bi to u korijenu sasjekao i pustim ga da kaže što mu je na srcu i odgovorim, slobodno sudjeluj u njihovom odgoju više od par puta godišnje viđanja i povremenim telefonskim razgovorima.

Kako djeca odrastaju najviše uviđam koliko smo prekrasno različiti.
Ja ne siječem u korijenu.
Puštam svaku granu da raste, prema suncu, mjesecu, vjetar ih nosi.
Ja zaljevam i njegujem.
Odstranim ponekog nametnika, otrgnem suhi list, ako treba ponekad malo i odrežem, ali svaka raste slobodno, uz moje stalno prisustvo.

Jer mogu spavati goli.
Meni malo nepraktično, radi klinki.
A guštam u tome.
Već zaboravila kako je dobar osjećaj.
Velim ja, male stvari mene vesele :)

Znate onaj osjećaj kada sretnete osobu, uvjereni ste kako ju poznajete, čak ste i razgovarali ali, nikako da vam sine iz koje priče.
Tako je meni večeras kliknulo od kuda poznajem ženu koju sam jučer srela u dućanu.
Iz bolnice.
Dok sam dolazila ocu u posjete u bolnicu, ona je posjećivala čovjeka koji je ležao u krevetu do mog oca.
Nisu puno pričali, toga se sjećam.
Ona je sjedila, držali su se za ruke.
Ja sam sa ocem pričala o operaciji, o vrtu, o ručnicima, o tome što trebam kome odvesti, o križaljkama, o voću i soku koje sam nosila doma klinkama jer mu je sve to previše u ormariću.
Mi smo brbljali i nisam ja previše obraćala pažnju na njih dvoje.
Treći put ja dođem i izađemo na hodnik da on malo prošeta.
I nešto mi prišapne.
" Znaš, ona mu nije žena" veli mi značajno.
Moj otac je starog kova, brak je za njega svetinja, bar njegov i mamin.
Na moj razvod je samo reagirao riječima : " Neće ti biti lako, pomoći ćemo koliko budemo mogli, što je tu je "
Nastavlja on dok polako šećemo po bolničkom hodniku.
" Ima on i ženu, dođe i ona svaki dan. Tužno za gledati kako usiljeno razgovaraju, a ona pogledava na sat da što prije ode.
A onda on pogledava na sat očekujući ovu drugu.
Ne razgovaraju oni puno, ali se vidi da se razumiju.
Drugi dan mi je rekao, bilo mu malo neugodno, da ga ne osuđujem
Jednostavno je tako. Ne može se rastati, a ovu je upoznao kad je već digao ruke od svega.
Što da ja njemu kažem, nije balavac, al tužno za gledati kad ljudi tako žive"
Tako je moj otac imao sapunicu uživo svaki dan, da mu ne bude dosadno, malo sam ga zezala.
"Ma kakva sapunica. To je život, dijete. Razmišljam ja ovih dana.
Mama i ja smo skoro 40 godina skupa, nema tu više onoga što je bilo na početku, zaboravi se usput s godinama, al još uvijek se najviše radujem kad mi ona otvori vrata ove sobe."

Sjetila sam se šetnje po bolnici i očeve priče.
Razmišljala sam večeras o toj ženi.
I baš me zanima jel joj se isti muškarac raduje ili je priča davno završena i zaboravljena.
Život piše baš čudne priče.

Nemoj ni glupo.
Svašta mi se mota po glavi, a nikako uloviti riječi, pa složiti smisleni niz.
A nije mi fora trkeljati baš da me nitko ne razumije.
Jer tako bi sada zvučalo, da uspijete zaviriti u ovaj moj jutarnji kaos.
Onda bacih pogled u praćene blogove i pročitah par bisera.
O....
Dragonfruit.
E ta je pisala smisleno, jasno, britko, duhovitio, pitko.
Milina za čitati, imali kaos ili posložene ladičice u glavi.

Jutro :))

Danas m jedan teži dan roditeljstva.
Jednu rano ispratila na more.
Sa mladim vozačem.
Pa cijeli dan napeta hoće li sretno stići od točke A do točke B.
A ova srednja, inače, dijete koje oduvijek postavlja milijun pitanja, ne odustaje do točke usijanja, testira sve granice koje postoje, zaobilazi postavljene prepreke, nalazi način da navede vodu na svoj mlin...ima svoj dan D od kad je otvorila oči.
Ona je i moje najnesebičnije dijete, najtoplije, najsusretljivije, najkreativnije, ali dijete koje u jednom danu izazove cijeli spektar reakcija i emocija.
Razgovaramo satima, slušam ju više nego što govorim.
Nisam od roditelja koji kažu : Dosta, zato što ja tako kažem!
Dopuštam im da se izraze, da mi kažu, da vježbaju interakcije na sigurnom, u obitelji.
Postavljam granicu kad je to potrebno, jer tako svijet funkcionira.
Neki red postoji.
Neke stvari se moraju znati.
Akcija izaziva reakciju.
Ako nešto krivo napraviš, posljedice su neminovne.
Nakon ovakvih razgovora, mučnih, teških, iscrpljujućih pomislim da je vrijeme otišlo uzalud.
Ali znam da nije.
Bar smo izbacile neke stvari koje su nas mučile.
Vjerojatno mi je u naletu rekla i neke stvari koje bi inače dozirala pažljivo.
Ovako je sve istreseno na hrpu, pa smo trančirale, petljale i raspetljavale do detalja.
Zanimljivo.
Onaj osjećaj iz naslova zapisa polako mijenja osjećaj olakšanja i laganog umora.
Nit ću lupati glavom o zid, nit odustajem a osjećaj nemoći polako prerasta u zadovoljstvo.
Samo mi ponekad nedostaje strpljenja.
Ali to vježbam...svakodnevno.

Kuham danas za ručak.
Uvijek se sjetim jedne drage žene koja me naučila koja je tajna najfinih krpica.
Jedna druga me naučila napraviti najmekše griz knedle.
Da se ne raskuhaju, a ostanu unutra kao oblak, lagane.
Treća me naučila zamijesiti kruh...

Od svakoga nešto pokupimo i kuhamo sami dalje kako znamo.
Samo treba paziti da ne zagori...ili da se ne raskuha previše.
I promiješati povremeno.
I prave začine dodati.
I to je to.
Ne zvuči uopće komplicirano.
Al nekako uvijek uspijemo zapetljati i zakomplicirati do neprepoznatljivosti.
Zato ja volim jednostavne stvari.
Kao krpice sa zeljem.
Malo sastojaka.
Malo začina.
A u konačnici...mmmm :)

Kako volim ući u vrt, ubrati papriku, rajčicu, izvaditi luk, krumpir koji sam sadila, plijevila, zalijevala...
Nema do domaćeg.
Miriše na djetinjstvo.
Kada je baka obrisala o pregaču crveni plod, a mi ga onako toplog grizli ko jabuke.
Nema veze što je malo peckalo oko usana od soka koji se cijedio.
Takvi musavi smo se pentrali na stablo duda.
Ostajale one ljubičaste fleke po tijelu i odjeći.
K'o da je bitno.
Samo neka je slatko i sočno.
Takvi smo se bacali na bicikl, pa na šodericu na kupanac.
Stariji dečki izvodili svakakve vratolomije ne bi li impresionirali cure, posebno one koje su došle kod rodbine na praznike.
A ove domaće malo glumile uvrijeđenost.
Mi klinci sve to gledali ko neki američki hit, kužili savršeno ko su glavni likovi i ko dobija, a ko gubi...

Dok se krčka sataraš, meni neke slike iz djetinjstva izmamile osmijeh na lice
Bit će sutra ručak za prste polizati.
Mmmm.
A večer ugodna za spavanje :))

Slušam radio dok spremam po stanu i zapne mi za uho onaj stih stare pjesme Novih fosila :
"Nema tu, budimo samo dobri drugovi,
Nema toga nakon ljubavi..."
Prije par dana sam popila kavu sa jednim svojim bivšim.
Trajali smo malo više od godinu dana, uzbudljivo, intenzivno, ali...ostalo je iza nas.
Tri sata razgovora o svemu i svačemu, zajedničkim poznanicima, mojim klinkama, njegovim, poslu, što se dešava kod njega na ljubavnom planu, što kod mene.
Pričamo o svemu ali ne i o nama.
Nas smo ostavili tamo negdje, u onom vremenu kada smo kao takvi postojali.
Sretna sam da imamo takav odnos.
On me poznaje i kao zaljubljenu ženu i kao frendicu.
Ne viđamo se mi često.
Čujemo se povremeno.
Jednom u dva mjeseca se nađemo, ispričamo, pojadamo, nasmijemo, ja njega mogu pitati ako imam dileme oko nekih stvari koje on puno bolje vidi od mene.
Ja njemu sve velim ako me pita, možemo vrlo otvoreno razgovarati.
Nikad nisam imala potrebu skrivati da sam s njim u kontaktu i kad sam bila u vezi.
Jer nas više nema, ostali smo on i ja.

Tako se meni nekako čine ovi naši mali koraci ovdje.
Nespretni.
Ponekad odustanemo i prije prvog.
Ponekad krenemo ko grlom u jagode.
Ponekad isključimo mozak.
Ponekad isključimo srce.
Sve ovisi što nam u tom trenu treba.
Jesu li prazne ruke, srce ili krevet.
Nekad je dovoljan zagrljaj i iskren razgovor, a nekad nam niti sve ne predstavlja zadovoljstvo.
Pohlepno grabimo ili oprezno dajemo.

Veli nedavno prijateljica u razgovoru kako pri vođenju ljubavi s nekim izmjenjujemo njegovu karmu i ona ostaje uz nas sedam dugih godina.
Znam ja da vođenje ljubavi nisu samo dodiri, poljupci, penetracija i vrhunac, obostrani, u idealnom scenariju.
Ovo o karmi i sedam godina, wow...ne znam koliko u tome ima istine, ali djeluje vrlo moguće i vjerojatno
Dalo malo misliti što radimo kada za nekoga odškrinemo vrata svog života.
Krenu riječi, razgovori, vrijeme koje provodimo skupa, misli koje jedno drugome upućujemo, ispitivanje škakljivog terena, ima li tu nečega neopipljivog u značajnim pogledima i osmijesima.
Jel slijede dodiri, zagrljaji, poljupci, zajednička svitanja u dvoje.
A što ćemo s karmom?
Svim onim poljupcima i dodirima koje olako dopuštamo sebi i drugima.
Sa svim onim karmama koje nosimo sa sobom, kao prtljagu.
Neki nas samo okrznu pa nosimo jednu krpicu koju negdje usput izgubimo,a neke vučemo ko one kofere na kotače i priželjkujemo trenutak kad ćemo shvatiti da nam zapravo ne treba na novom putovanju i možemo i bez toga.
Neke velike stvari zaboravljamo u trenu, a neke sitnice nosimo ko najveće dragocijenosti, iako su zapravo izbljedjeli privjesci za ključeve ili pohabana kutijica za nakit.
Neku prtljagu vučemo godinama, i kad tijelo boli, a ne znamo pustiti.
Ili ne možemo.


Trkeljam.
Opet.
Htjedoh reći da ne moram pustiti baš svakoga u život širom otvorenih vrata da bih znala možemo li skupa plesati.
Ne poznajem druge.
Ali poznajem sebe.
Znam što je meni bitno.
Samo par stvari...