Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Ljudi koji se smiju naglas, od srca.
Ljudi u čijim očima pročitaš i tugu i ushit i radost i sreću.
Ljudi koji ne kalkuliraju i ne važu pri svakom koraku, postupku, odnosu.
Ljudi koji čvrsto stisnu ruku pri upoznavanju i gledaju u oči.
Takve jednostavne ljude volim.

Ne znam čemu uzrujavanje oko poruka tipa " oš mi ovo radit, oš da ja tebi svastanešto?"
Dobijem, obrišem, ne uzrujavam se i idem dalje.
Nekad možda i jesam.
Posebno me čude ljudi u nekim godinama i sa iskustvom iza sebe.
Pa vi kao da ne vidite u kako " pošemerenom" svijetu živimo.
Ono što nekad nije bilo nornalno, toliko se uvriježilo da je postalo općeprihvatljivo.
Jel normalno, ne ulazim u to, ali je postalo toliko uobičajeno i svakodnevno.
Žedni smo i gladni topline, ljudskosti, prihvaćanja, ljubavi, prijateljstva...
Tražimo sve to na različitim mjestima.
Na različite načine.
Pogrešne stvari nazivamo pogrešnim imenima.
Uzimamo pohlepno što dobijemo, tko zna kad će biti nova prilika.
Sve manje me toga čudi.
Samo je na nama da filtriramo i biramo.
Kome i što dajemo, od koga i što primamo.

Sakrijemo od drugih.
U male kutijice.
I kad ostanemo sami, otvaramo ih pažljivo i puštamo kapi da nam padaju na lice.
Na kapke.
Na usne.
Upijamo ih zatvorenih očiju.
Uživamo u njihovom slankastom okusu.
Toplini.
Mekoći.
Puštamo da nas miluju.
I onda opet skrivamo te kapi sebično od drugih.
Ne znače one ništa za slučajnog nalaznika.
A za nekoga su cijeli mali svijet.
Male oluje.
U srebrnoj kutijici.

Sve vrišti oko nas, ljeto je pravo vrijeme za avanturu, za nesputani sex, za vruće igrice, za isprobavanje novih tehnika zavođenja, za pomicanje granica, pobrinite se da vam ovo ljeto bude nezaboravno, budite hot, hot, hot...
A ako je too hot?
Ono, zbilja too hot...
Podsjetilo me da mi je najdraže vrijeme za vruće igrice ono kada vani lagano pada kiša.
A krevet vuče...
I neki mmmm u njemu :)
Jedva čekam kišicu...

Dobijem nedavno poruku ovdje od nekog vršnjaka , kako se po mojim zapisima na vidi da se usudim upoznavati s ljudima ovdje.
Ne vidim tu ništa sporno, ni hrabro, ni posebno.
Ne znači da svako upoznavanje vodi nečemu, ali toliko različitih ljudi, mišljenja, stavova, načina zavođenja, izbjegavanja, smiješnih izgovora sam se načitala i naslušala.
Pitam ja jednog oženjenog, što mu smeta doma, osim kroničnog nedostatka divljeg sexa ( svima ubračenima fali ludi sex, naravno) a on veli, to što žena stalno kupuje kuharice a kuha 5 istih jela.

Nasmijem se.
Zamislim.
Razmislim.
Analiziram.
Pa opet malo nasmijem.

Odoh navaliti na kuhani kukuruz.
To i dinja, današnji ručak.
Eto, ne bih ni ja bila dobra za onog gore spomenutog :)

Baš tako nekako.
Usporila misli.
Korak.
Energiju.
Ne smeta mi doma hrpa veša za peglanje.
Špajza koja priželjkuje preslagivanje
Knjiga prije tri dana ostala na pedeset i nekoj, a rijetko mi prođe dan bez čitanja.
Otvorila kutiju sa sitnicama za nakit, da se malo poigram s uzorcima i bojama...otvorena, čeka.
Dobro je ovako malo.
Ništa pobjeći neće.
Osim vremena.
E to mi jedino malo smeta kad usporim.
Ode vrijeme....

Ili...zašto smo robovi navika?

Već jedno duže vrijeme idem na posao pješice.
Nije mi daleko, auto nemam već par godina, a zbilja nisam luda za "bliskim susretima " u javnom prijevozu u vremenu najvećih gužvi.
Idem kroz kvart, ko u labirintu.
Preko ceste, kroz parkić, pored vrtića, kroz parkić, pored igrališta...i tako...
Nedavno se vraćam u društvu kolegice a ona skroz drugim putem ide.
A idemo od iste točke A do točke B, s tim da ona još malo produžuje.
I dolazim do zanimljivog zaključka, njen put je bolji ako je vruće popodne jer ima više hlada a manje betonskih kocki.
Vraćam se danas, semafor, uličica, kiosk, parkić...
Uđem u dućan pored zgrade u namjeri da kupim najveću lubenicu koju imaju.
I mlijeko, hranu za psa i nešto lagano sirno, mliječno za večeru.
Gledam kolica i shvatim da uvijek uzimam isto mlijeko, isti sirni namaz, isti jogurt.
I krenem ispočetka.
Dohvatim neki namaz koji ne jedemo često, acidofil i kiselo mlijeko umjesto jogurta.
I sladoled sam uzela, neki skroz novi.
I da...išla sam starim putem, iako sam nedavno otkrila bolji, ugodniji, hladniji.
Ne razmišljajući, pružam korake samo da dođem do cilja.
Dobro je dok je to samo put doma, od dvadesetak minuta.
O nekim putevima i koracima koji vode od srca do srca, ruke do ruke ipak malo razmislim, bez obzira jel vani vruće.
Ili me i tad malo treba lupit mokrom krpom po glavi?
Pitam se...

Upoznala sam ju nedugo nakon razvoda braka.
Na tadašnjem poslu.
Otvorena, iskrena, neposredna.
Ja sam se tada teško otvarala čak i najbližim osobama.
Za neke razgovore je trebalo da se smiri oluja u meni, da isplivaju na površinu neke bitne stvari.
Doživljavala sam razvod kao moj osobni neuspjeh, poraz, milijun koraka unatrag.
Stoga me iznenadila ta žena, koju je spoznaja da sam ja sama sa svojim curama, okuražila da mi priča o svom lošem braku, pravom maltretiranju, cipelarenju, životu u strahu od njegovih šaka.
Htjela ga je ostaviti ali se bojala jer je ušla u brak da bi pobjegla od doma, gdje je vidjela i doživljavala slične stvari, samo kroz oči djeteta.
Slušala ju kako priča, a meni u glavi samo kako sam sretna, presretna žena.
Uputila ju svojoj prijateljici, socijalnoj radnici.
Nakon nekoliko mjeseci je bila smještena u sigurnu kuću, sa djecom.
Nismo bile u kontaktu neko vrijeme jer...tako to ide.
Javila mi se telefonom iz drugog grada.
Dobila je smještaj, nekako se snalazila sa lovom, sređivala razvod, bavila se djecom, tražila posao.
Sljedeći put kad se javila, pričala je o susjedu koji joj je popravljao nešto po kući.
Ljubazan, spretan, udovac, drag, ponudio joj se što god treba, samo neka pokuca, on je tu.
Zna on kako je to sam odgajati dijete, njegov je sad na fakultetu.
Čulo joj se u glasu ushit, veselje.
Velim joj neka pazi, neka se ne zaljubi, neka glavu ne gubi.
Pozvala je ona njega na ručak nekoliko puta da mu se revanšira.
I lijepo to zvuči.
Ja navijam da kliknu.
Ok, stariji je od nje desetak godina, ona veli kako joj to ne smeta, jer je zbilja drag, s klincima super.
Stariji mu je nešto pomagao oko auta i garaže.
Pitam ja oprezno, koliko to traje.
Ma, ništa ne traje, nismo mi zapravo ništa, ali ja osjetim da sam mu draga,kad god se sretnemo, veli, samo vi susjeda zovite ako što treba, pa tu smo da pomognemo jedno drugom.
I ručao je dva put s njima i oni popili kavu dok su klinci gledali crtiće
Ja opet, pazi se, nisi se još riješila ni svoj pacijenta, polako sa osjećajima i muškarcima.
Veli ona kako joj godi imati muško društvo i pomoć.
Vjerujem joj.
Nakon mjesec dana zove uplakana.
Koja sam ja budala, glupača, kokoš, tuka, nabraja.
Ja sam njemu zbilja bila susjeda u potrebi s malom djecom.
Čovjek ima nekoga, saznala na neugodan način.
Najstrašnije je bilo kada je shvatila da je ljudsku dobrotu, pruženu ruku, osmijeh, toplinu, pročitala kao ljubavnu izjavu.
Veli, sad kad gledam, zbilja je bio samo pristojan, a ja toliko željna ljubavi, pažnje, bliskosti, protumačila totalno pogrešno.
Tako je to kad gledaš grubost, ružnoću, tugu, jad, samo sivilo oko sebe.
Pa svaku življu boju obojiš u ljubav.
Sjećam se i ja sebe zaljubljene u ideju o ljubavi, zaljubljene u želju.
Koliko god sam impulsivna, ja mozak uključim, pa vrtim slike sa svih strana.
Iz svih kutova, iz daljine i blizine.
I onda velim sebi: halooo, malo si zabrijala, njemu baš i nije stalo.
Malo se lupnem u čelo i idemo dalje.
Htjedoh reći kako pogrešno tumačimo ljubaznost, lijepu riječ, toplu gestu, osmijeh...jer smo željni.
Topline, bliskosti, iskrenog osmijeha i svega što se može roditi iz toga.
Samo...ako sve ostaje u našoj glavi, slike se gomilaju, a glavni glumac ne zna ni koju ulogu smo mu dodijelili, mogli bismo se lupati po glavi malo dulje.
Veli ona, baš sam sjebana, zar više ne prepozajem ljubav, više se ni ne sjećam kako je to biti nekome bitan, poseban.
Davno je to bilo kad sam jednom bila voljena.
Ili sam i to samo bila zamislila.
Ja se toplo nadam da će opet osjetiti.
Pravu, opipljivu ljubav.
Baš zato jer je neposredna, draga, topla, osoba koju život nije mazio ali nije ogorčena, ljuta, frustrirana, nego samo vjeruje kako je samo malo bila loše sreće.
Možda ovo i nije tako tužna priča.
Samo je jedna životna priča, sa malo manje sreće po putu.

Uhvatila sam se za pogled.
Tražim u njemu...nešto.
Gledam ruke.
Kako mi prilaze.
Grle.
Ugodan je to dodir, topao i nježan, pažljiv.
I ja se priklanjam i pomalo prepuštam.
Zažmirim.
Traje tih nekoliko sekundi vječnost.
I onda ništa.
Baš ništa.

Priča mi tužna i pretužna prijateljica, kako nakon prekida dugogodišnje veze još uvijek misli na njega.
Nisu skupa već dvije godine.
Započnemo mi razgovor o njenom novom poslu, kojim je oduševljena, stanom koji malo po malo namješta, mali je ali samo njen. O maloj nećakinji od tri mjeseca, o mojim nekim pričama, a razgovor nekako, svaki put ode, otkotrlja se prema V.
On ima drugu, živi s njom, planiraju vjenčanje, a ona je još " tamo".
Pokušala je, imala vezu, ali ne može.
Nitko ne ljubi kao on, ne smije se, ne pleše, ne kuha, ne govori joj štatijaznam.
Imala sam i ja fazu " nitko kao on".
Eeee, al kad malo stisneš srce u ruku, okreneš sve sa par strana, shvatiš tamo gdje si sebe ostavio s nekim, ne možeš produžiti s drugim.
Ne pali to nikako.
Zato ja ne ulovih u pogledu " ono nešto".
Jer ga nema.
Odnio je sa sobom sve.
I dušo moja.
I oko moje.
I pogled koji sve kaže i ruke koje krijepe.
I pjesme je odnio.
I dio mene.
I nas zauvijek.
Tako to ide.
Ljubav je ko živi organizam, ona prava ljubav.
Kad umre, ne možeš istrgnuti dio, pa ponijeti dalje da negdje drugdje živi.
Ona odnosi sve sa sobom.
Ne možeš vratiti ono što si joj dao da bi tada živjela.
Ako se usudiš opet voljeti, počinje nova priča.
Isti ti, a opet nisi.
Fali ti taj dio, a obogaćen si za nešto što ćeš otkriti s vremenom tek.
Uhvatiš se da govoriš neke nove rečenice, da malo drukčije gledaš na neke stvari.
Malo drukčije.
Nas dvije se, tuke, rasplakale, skupa.
Srećom da smo bile u njenom malom stanu.
Svaka svoje suze, malo svoje tuge.
Rekoh joj : pusti.
Ja sam pustila, samo si posložiš u glavi da drugo nema smisla.
Zbilja nema smisla.
Jer imaš ti materijala i snage i vjere za nove priče.
Ne nove ljubavi, nužno.
Velim, ja se ne bih zaljubila opet.
Samo onako da mi bude dovoljno stalo.
Da ne tražim u pogledu nešto, nego se smiješim onome što vidim.
Da usne ljube baš mmmm, a skupa otkrivamo nove pjesme i priče.
Jer ove stare, iako su krasne, stare su.
Mogu povremeno ugrijati srce ali nek ostanu tamo gdje im je mjesto.
Lako je reći, treba znati pustiti na vrijeme...

Sjetila se danas nekoliko neobičnih prvih "kava".
Obično ja prepustim muškom da odredi mjesto susreta.
Neki moj mali testić.
Jedan me dočekao pred crkvom i predložio da odemo na Misu, jer tada pisalo da sam duhovna osoba. Više ne piše.
S jednim sam nakon brze kave išla u šoping, čovjek kupovao cipele i košulju.
Jedan me dočekao sa piknik košarom i dekicom, ali mene frka bilo sjesti u auto pa u nepoznato na livadu.
Jedan je kupio karte za kino za neku ludu pucačinu...nakon 10 minuta sam poželjela pobjeći.
Sada svima velim, ajmo mi fakat na piće, kavu, čaj, sok.
A poslije ćemo sve polako.
Ako...

Kako je trend u svijetu da rodilje pojedu posteljicu nakon poroda.
One koje su gadljive pa ne mogu pojesti sirovu, suše ju, uzimaju u prahu ili skuhanu.
Navodno jako pomaže majci da se organizam brže oporavi, da izbjegne postporođajnu depresiju.
I da...propagiraju je neke zvijezde i zvijezdice.
A ako one tako rade, tko smo mi da sumnjamo u pozitivan učinak.
Kaže dalje u članku kako su različiti običaji u različitim dijelovima svijeta, neka plemena ju obredno spaljuju, neka plemena zakopaju kao bebina brata blizanca a neka zbog toga da zemlja bolje rađa.
I svašta dalje piše, porod ovako, porod onako, prije poroda ovo, prije poroda ono, trend ovo, trend ono...
Djecu treba ovako, pa onako.
Mama M.M. dijeli svoje iskustvo.
Mama L.L. svojim iskustvom pobija prvo i tako unedogled...

Zapravo sam htjela reći da smo toliko bombardirani tuđim napucima, iskustvima, savjetima, sugestijama, informiramo se o svemu u literaturi, internetu, kod stručnjaka, starijih...koliko osluškujemo sebe?
I koliko uopće možemo stvoriti vlastito mišljenje i stav.
A ako ga i imamo, jel slušamo taj svoj glas koji nam govori što je ispravno.
Jel se bojimo vjerovati sebi?
Jel se usudimo napraviti po svom?
I stati iza svojih riječi i djela.
Bez obzira na trendove i zvijezde.

Vidim bila si na kavi s nekim nije loše bilo, pa zašto si još ovdje?
Ili ti je "iskrica" stanje poželjno?
Dao mi malo misliti.
Odgovorim, nit sam se zaljubila, nit udala nakon kave.
I ne, nije mi "iskrica" stanje poželjno.
Voljela bih sresti nekoga zbog kojega ću zaboraviti na tipkanje, neću razmišljati ima li koji zanimljiv tamo negdje 15 km ili 300 metara udaljen od mene, neću razmišljati kakav je, jer ovaj kojeg gledam u oči zna se smijati, slušati, razmišljati, dirati, nositi, grliti, ljubiti...baš po mojoj mjeri.
Ne, nije mi poželjno "iskrica" stanje.
Kad bi Kavaman postao The Man, samo bih vam povremeno mahnula ovdje na blogu, u prolazu :)

Imam par sugestija za vas ako imate namjeru upoznati ženu ovdje.
Koga ne zanima upoznavanje, neka slobodno preskoči zapis.

1.većina nas je ovdje izašla iz lošeg braka, veze, ostavljeni, ili smo ostavili nekoga, razočarani, povrijeđeni, tužni, prazni, izgubljeni...nije uputno odmah u prepisci izbaciti sav jad, žuč, gorčinu jer ispada da se samo žalite, a ovo je mjesto za zabaviti se, izvući iz sebe ono nešto pozitivno što smo zatomili davno i možda, krenuti dalje.
2.inzistiranje na broju telefona, maila, kućnog telefona, fotografije...neće moći nakon nekoliko poruka, ne ide to tako, pomirite se s tim, ne, nije žena paranoična, zaostala, glupa, umišljena.
Ako uspijete nešto od toga izvući, good for you, nemojte pretjerivati, to je znak povjerenja, znak da ste prošli prvi prag, tek sada treba biti muško s mudima, a ne kukavica koja se skriva iza nekoliko nickova.
3.ŽENE VOLE SEX I UŽIVAJU U NJEMU, ali ih ne pali fotografija vašeg nabreklog penisa, kurca, tvrtka, ponosa.
4.ako vam je namjera samo poševiti, pa nije to sramota priznati, ali nemojte glumatati, ako nemate malo više mozga i dozu šarma...fore koje nisu palile da odvučete curu na zadnje sjedište tatinog auta, neće ni danas odvući ženu u krevet.
5.žena koja očekuje da muškarac u određenim godinama ima koji svoj kvadrat životnog prostora, neko prevozno sredstvo i posao, a skrbi samo za sebe, nije sponzoruša, nego realna.

Slovenski Laibach gostuje u kolovozu u Sjevernoj Koreji.
Sorry, slova, što ti ukradoh naslov, ali meni je ovo vijest dana.
Ili se najmili vođa nije informirao koga ugošćuje ili su Laibahovci ludo hrabri.

I da...sviraju u subotu na krovu MSU a.
Znam tko će se požderati jer nije u Zgb da ih sluša...
Budem ih ja poslušala i za tebe, bejbe ;)

Gledam, čitam i ne vjerujem.
Poznanica objavila fotke svoje sretne obitelji sa odmora.
Njih troje i pas.
Krasno putovanje, povijesne znamenitosti, kokteli na plaži, selfiji iz zraka, vode, broda, helikoptera.
Savršen album, jedna u nizu od uspomena koje se prepričavaju unucima.
Zašto ja o ovome pišem?
Ljubomorna jer ja nemam takve savršene albume savršene obitelji?
Nisam.
Samo sam malo začuđena jer njihov brak ne fukcionira već godinama.
Ona je bila otišla na godinu dana jer joj je bilo neizdrživo.
On se miri sa svakom njenom odlukom.
Ona pokušava oživjeti njihov odnos, isprovocirati reakciju, probuditi njega, sebe.
On veli samo da se ne rastanemo, neka bude kako ona želi.
Ona povremeno ode.
On ostaje i čeka.
Jer se ona vrati, uvijek.
Zajednička poznanica mi je rekla kako oni tako godinama.
Ona se u međuvremenu zaljubila u drugoga, bila s njim u vezi, na koncu nije dobro završilo jer se nije mogla, htjela, odvažila rastati.
Muža nakon toga još teže podnosi i gleda pored sebe, ali ostaju skupa.
Radi male, obitelji.
Veli da se ne sjeća kada je zadnji put zbilja bila sretna.

Možda sam ja fakat naivna budala, možda ja ništa još uvijek ne kužim, ali...pokušavam živjeti kako ja hoću.
Jedine osobe na čije mišljenje i osjećaje mislim pri odlukama, moja su djeca.
Boli me što će reći rodbina, prijatelji, susjedi, dežurni dušebrižnici.

Moj album nema ružičastu vrpcu i sjajni celofan okolo.
Jooooj, čega tu ima.
I tužnih selfija.
I razmazane maskare.
I na prijevaru uhvaćenih osmijeha.
I isplaženih jezika, svima u inat.

Možda je ona zapravo deset puta sretnija od mene, jer je našla recept kako sve upakirati u sjajan album.
Možda sam ja ponekad nezadovoljna jer ne mogu prihvatiti neke stvari koje me istinski muče.
Možda trebam reći, ma gle, ima i gorih stvari u životu.
Možda je cilj svega preživjeti svaki dan, samo biti...a sreća je sam
o bonus za neke.
Ili je život prekratak da se mirimo sa situacijom, a svaki dan nam je dan ko dar da ga najbolje iskoristimo.

Mislim da je tu ključ osobne slobode.
Kada se ne osjećamo sputani obzirima, odgojem, očekivanjima, okolinom.
Kada se usudimo zakoračiti iz svojih zadanih okvira.
Najgore kad osjetiš da možeš, a nešto nevidljivo te drži za nogu...ili vuče za nogavicu.
A bojiš se pregrubo potrčati, što ako povrijediš ono nevidljivo pa ono ostane zauvijek na podu.
Možda se bojimo se to nevidljivo može ustati i opstati i bez nas.
Zašto se toliko bojimo živjeti?
Do kraja, predano i punim plućima...

Malo sam pobrkala sreću, slobodu i sve što uz to ide, ali od kada sam prelistala njihov album sa ljetovanja, ne prestajem razmišljati.