Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Javlja mi se sa mora.
Mailom.
Otišla je sa klinkom i obitelji svoje sestre.
Da se makne.
Da udahne.
Da uhvati zraka za sebe i malu, snage jer se mora vratiti i nastaviti živjeti.
U istom mjestu ali ispočetka.
Nakon što je enti put svom zakonitim rekla da bi zbilja trebao početi aktivno tražiti posao, a ne samo sjediti za kompom i nakon sto mu dupe utrne, prošetati do lokaknog kafića da noge protegne, razglabati kako je jadan jer od kad je firma propala i on propada.
Rekla je ona njemu u ovih godinu dana kako je njihov brak na vrlo klimavim nogama.
Kako razmišlja o zidu pred kojim stoje.
Da se mala povlači u sebe, jer mama i tata ili ne pričaju ili se potiho svađaju i gledaju kao najgori neprijatelji.
On je povrijeđen jer se osjeća beskorisno, jer mu je grozno što nju traži novce, ko dijete džeparac, jer je sranje, jer je kriza, jer nema veze da potegne.
Ali, ne bi on više ni skuhao kao prije, ni odveo malu na trening.
Ne može, auto su prodali, glupo mu javnim prijevozom a sestra i tako vozi svoju pa nek i nju usput.
Uglavnom spava u boravku, zaspe pred televizorom.
Nježnost, sex, dodiri, poljupci?
Toga se niti jedno više ne sjeća kada je bilo.
Ima dana, mjeseci, godina...
Poslala malu sestri, sjela da razgovaraju i pokušaju ili preskočiti zid, srušiti ga ili svako na svoju stranu.
On iz principa neće raditi posao ispod ,nekog njemu prihvatljivogn nivoa, pa žive u stanu njegove bake, što bi ona, zar to nije neki njegov doprinos, bar nemaju kredit za stan.
I kad je krenula objašnjavati da ne može i ne želi više ovako, makar pod cijenu razvoda...poletila ruka, jednom, dva put.
Odletio mobitel.
Zgurana u kut.
Odgurana u kupaonu, zaključana provela nekoliko sati.
Gledala obraz koji pulsira, crven, što od boli, što od srama i poniženja.
Na rukama tragovi prstiju.
Sve boli.
A najviše srce.
Potpisala da neće tražiti ništa od onoga što su skupa uložili u taj stan.
Potpisala izlaz.
Dobila dva dana da se iseli.
Sebe i malu.
Čitam u mailu kako to nije prvi put da je digao ruku.na nju, u ljutnji, u nemoći, bijesu.
Drago mi je da je otišla.
Ali...mora se i vratiti.
Sada je jedan kvart dalje, u jednu sobu smjestila cijeli svoj život.
Ljubav boli.
Na razne načine...

A ja znala "cviliti" ako Ga ne mogu zagrliti po dva tjedna, pa romantično pjevišim kako ljubav boli.
Klinac boli, to malo radi dramatike, trenutka... uhvatim se posla, pa da vidiš kako se zaboravi na takvu bolnu ljubav.
Ovo boli.
Kad ljubav umire.
Kad ubijemo ljubav prema sebi, trudeći se voljeti onoga tko isto ne zna.

Ali, sve se to može.
I obrazi i ruke i tijelo se oporavi.
I srce.
Malo pomogne odmor, malo prijatelji, malo mi sami sebi,pa ide nekako dalje.

Neće me vidjeti more i obala ovaj prvi dio godišnjeg.
Obaveze.
Neogodive.
Imam i neke rođendane.
I drage ljude za posjetiti ovdje.
Danas je jednom rođendan.
Imat ćemo susret, uglavnom ću ja pričati.
Ali, moramo se vidjeti za njegov rođendan.
Tako smo se dogovorili.
I sjetit ćemo se samo lijepoga.
Možda i koja suza kapne.
Nema veze.
Ako kapne na kamen, odmah se osuši, jako je sunce.
Zato ja volim ljeto.
I sunce i topli vjetar.

Za vikend razmišljam malo na Bundek, pa na Zrinjevac.
Poigrali se ljudi sa pijeskom, pa će plažu napraviti u Centru
Koktele nuditi i knjige predstavljati.
To ne želim propustiti.
I na Bundeku koncerte.
Prošle godine sam dosta toga propustila jer nisam bila doma.
Sad ću malo lutati po uzavrelom gradu.
I društvo sam organizirala.

:))

Gledam na Fox Life najavu za neku seriju.
Weird loners.
Sve neki trknuti osobenjaci soleri.
I mislim si...jebateled, ko da su škicnuli ovaj naš blog.
I nas.

Dan prvi.
Pokvaren lift.
Svečana podjela svjedodžbi i druženje sa roditeljima i klincima.
I službeno se pozdravili sa školom, profesorima i kolegama.
Odmah nakon toga rođendanski tulum.
Blažena susjeda čiji stan "čuvam" pa sam imala gdje pobjeći, da klinci mogu tulumariti do zore.
Jutros dođem, njih 5 cura spava, gitara na balkonu, pas im spava pod nogama.
Tiho se probijem do kuhinje, skuham lončinu turske kave, narežem ostatke kolača i sjednem uživati u prizoru.
Stan u redu, malo konfeta i pokoja prazna čaša na stolu i policama.
Ne osjeti se ni c od cigarete a bome ni drugi mirisi.
Na balkonu 4 prazne boce radlera i 2 obične žuje.
Dovoljno da se osjećaju odraslo, a premalo da se napiju.
Starija kćer još spava u sobi.
Ona je bila nadzorni organ tuluma nakon 23 h.
U svojoj sobi sa laptopom.
To je bio uvjet da ekipa ostane prespavati.
Miris kave ih probudio oko 10.
Veli jedna klinka kako nikad nije pila kavu, jel može dobiti malo.
Rekoh, ako si ostala prespavati nakon rođendana, valjda smiješ i kavu popiti.
Popile kavu, dobile za pecivo i odoše van.

Drugi dan godišnjeg počeo.
Nemam ništa u planu osim skuhati ručak.
Neka se sam izorganizira.

:)))

Da se podsjetim da sam na dejting sajtu.
Uglavnom čitam negativna iskustva ovdje, ulete božemesačuvaj, perverzne, nezanimljive, totalno bolesne ili dosadne za umrijeti.
Rekoh sebi, pa hajd prihvati poziv na kavu.
I preživjela.
I napričali se.
I simpatičan.
I vjerojatno se opet vidimo.
I neću više...
Ali eto samo da se zna da ima ljudi ovdje s kojima se može ugodno provesti vrijeme.
I poželjeti ponoviti na obostrano zadovoljstvo.
Iako većina tvrdi da je ovdje sve ludo.
Nije.
Mi blogeri smo malo pomaknuta sorta.
Rekoh mu, nisam jednostavna.
A on veli, pusti da se sam uvjerim :)))

Kad otvoriš frižider a na poklopcu sladoleda naljepljena ceduljica : Ostaviti i mami !
Ljubav je bdjeti nad vrućim djeteom cijelu noć.
Ljubav je kad ti mama ostavi košaru sa ručkom za taj dan ispred vrata.
Išla je doktoru rano, nije te htjela buditi, a zna da si predhodni dan radila do kasno.
U košari i još tople buhtle.
Ljubav je kad se praviš važna kad On pita koji ti je omiljeni parfem, a ti znaš da ga više ne uvoze, frendica ti onu bočicu dofurala iz Amsterdama, svejdeno izvališ Taj i Taj i On se za tri dana pojavi sa Tim i Tim.
Nikad nisam saznala kako je nabavio.
Ljubav je kad Ga masiraš iako te malo već bole ruke.
Ali Njemu to treba, još samo pet minuta.
Ljubav je kad gasi TV iako je tekma, jer migrena rastura na entu.
I legne kraj tebe u tišini
Ljubav je kad te razumije.
Ljubav je kad je dovoljno da znaš da je tu.
Ljubav je...

Osmijeh.
Pogled.
Ruke.
Glas.
Cipele.
Nekako tim redom.

Na putu prema poslu često srećem čovjeka u šestom desetljeću života, moja slobobodna procjena, kako gura kolica u kojima sjedi djevojčica.
Djevojčica ima podbradak, kratku crnu kosu, nekoordinirane pokrete tijela i čudno priča.
Ništa neobično za dijete u kolicima
Ali to dijete ima nekih petnaestak godina.
I kolica nisu ona klasična dječja, nego za dijete koje ima poteškoća u razvoju.
Nadam se da sam se politički korektno izrazila.
Imam neka saznanja iz dječjih bolesti pa prepoznajem po vanjskom izgledu o čemu se radi, ali danas lako uguglati ako vas zanima.
Djevojčica ima dijagnozu mikrocefalus, sraštene kosti glave ne dopuštaju mozgu da se razvija.
U tijelu mlade djevojke je zarobljen mozak jednogodišnjeg djeteta.
Razgovaram nedavno s prijateljicom koja živi blizu i prođu njih dvoje pored nas.
Ja komentiram kako je on baš požrtvovan djed jer čujem kako razgovara sa malom dok vozi kolica, govori joj kako se djeca igraju u parku, pa vidi tog psa, čuješ pticu koja cvrkuće...
Ona veli kako joj to nije djed
Nego " dečko" njene bake.
I nastavlja kako rijetko bilo koga drugog vidi iz te obitelji sa djevojčicom.
Ostala zapanjena.
Srela ih opet danas.
I razmišljam koliko taj čovjek voli svoju " djevojku", njenu unuku i njenu obitelj.
Ne znam što se iza cijele priče krije, ali ja vidim ljubav na djelu.
I što ljudi čine iz ljubavi.
Ma što god netko mislio o tome.

Veli mi danas jedan dosta mlađi od mene kako smo prije par godina lijepo tipkali ( nemam u arhivi poruka niti jedno slovo od njega?!) i javlja se opet da pokušamo obnoviti što smo imali.
Što da pokušamo i što smo imali, pitam ja njega.
Pa skoro vezu, lijepo tipkali.
Sto upitnika iznad glave, jer u startu osjetno mlađima velim kako se ja ne vidim u takvim kombinacijama.
I sad idu uvjeravanja kako je završio faks, kako traži posao, pa možda sada dolazi u obzir za ozbiljno.
Ozbiljno?
Veli sada sam stariji nego prije par godina.
Velim ja kako sam i ja, gle iznenađenja, isto starija za tih par godina.
I dalje ne mijenjam mišljenje.
Mladi dečki traže starije, stari muškraci traže mlade cure.
Ja uvijek nekako šarala, 5 godina plus, minus, ne ide preko toga nikako.
Ni ozbiljno ni neozbiljno.

:))

Sve me manje ima tu.
Ne znam jesam li zbog toga sretna ili...nesretna?
Teška riječ.
Nesretna nisam.
Živim.
Imam obaveza.
Družim se, izlazim.
Ali imam sve manje motiva i vremena i potrebe za virtualnim druženjem.
A zgodno meni sve ovo.
Bloganje,tipkanje.
No, dođe valjda do zasićenja, potroši čovjek svoje vrijeme.
Razmišljam jel imamo unaprijed određenu količinu tuge i suza i jada kada nekoga izgubimo?
Ili unaprijed određenu količinu ushita, strasti, radosti kad nekoga upoznamo.
Jel to točka prelamanja?
Kada dođe dan...a suza više nema, pa se pitamo za koga smo ih danima lili...ili dođe dan da osmijeh zamre na usnama kada ugledamo osobu radi koje su nam još prošli tjedan klecala koljena.
Znate onaj osjećaj otužne ravnodušnosti?
Onaj trenutak kada počnete kopati po sebi tražeći ona zrnca radosti i tračke nade...razloge za tugu i jad da ne bi sve ono prije bilo besmisleno?
Tako ja ovih dana doživljavam fck blog.
Ne opraštam se, da se razumijemo.
Tu sam.
Malo sastrane.
Kao kad vezu stavite malo na led.
Hajde malo da vidimo kako to izgleda sa distance.
Jebemuled, što nam se to događa?
Ali zbilja...
Još ako pustim suzu pa zapjevam ko Tereza : Prijatelji stari, gdje ste...
Nema tu velikih prijateljstava ali ima tako zgodnih odnosa i osebujnih ljudi iza zanimljivih nickova.
Osobenjaci dragi, pozitivno trknuti, gdje ste?
Nemam pojma ko će se prepoznati ali znam da mi neki ponekad ovdje fale.
Možda vibriraju na drugim frekvencijama, u drugim sretnijim dimenzijama.
A ja još tu lebdim između...
Čega?
Nemam pojma.
Bit će da me ova kiša malo inspirira na blentave zapise.
:))

Rat.
Gledala smrt u oči.
Kao devetnaestogodišnjakinja držala na rukama prostrijeljenu, mrtvu najbolju prijateljicu moje male desetogodišnje sestre.
Smrt voljene osobe, srodne duše.
Prognaništvo.
Rastava.
Sve emotivne, financijske i mentalne zamke samohranog roditeljstva.
Mijenjanje poslova, zanimanja.
Živjela u 6 gradova Lijepe Naše od rođenja, selidbi, recimo petnaestak.
Zašto ovo pišem?
Ne zato da biste mi se divili, mojoj snazi, upornosti ili čemu.
Gurala i preživljavala i dalje radim tako, jer neće nitko odraditi umjesto mene.
To je moj život, ima težih sto puta, zdravlje me služi i još malo ove pameti.
Pišem kako bih se malo lupila nogom u dupe.
Umorila se.
U zadnje vrijeme osjetim kako korak usporava.
Valjda godine.
U tim nekim down fazama se pitam koliko nas obilježe i okrznu ti meci života.
Što me ne ubije, to me ojača?
Hm...ako me i ne ubije, bar malo rani.
Neka rana površinska, neki ožiljak vidljiv, a neke rane zabole samo kad se vrijeme promijeni ili pjesma.
Kad krene kiša ili Bijelo Dugme.
E onda nešto unutra zaboli, štrecne a ti misliš, kad je to bilo.
A bilo je, o kako je bilo...

No, uz sve te rane i ljute trave,
još više je bilo ljepote, radosti, prijateljstva, ljubavi, ushita,
dječjeg osmijeha, jutarnjih zagrljaja, dočekivanja zore na plaži, poljubaca koji okrepljuju,
ruku koje očekuju i daruju, sreće koja se množi i dijeli.
Putovanja.
I cesta sa prekrasnim krajolicima.

Što sve stane u jedan život, a ja mislim da sam tek negdje na pola.

:)

Kako slika izgleda drukačije kad gledamo iz suprotnog kuta, malo zarotiramo i pustimo vrijeme da malo odradi svoje...
I onda se pitam kojim očima sam gledala i jel bila prava slika.
A onda mi sine Mali Princ i ono njegovo kako se samo srcem dobro vidi.
I bude mi sve jasnije.
Slika je prava i mi smo pravi.

Život je prekarasan i čudesan, samo treba povremeno potrčati za tramvajem, iako se čini da nema šanse da ulovim otvorena vrata.
Jučer skoro dušu ispustila dok sam umorna potrčala za sedmicom, ali uhvatila i tramvaj i mjesto u njemu.

Bacila omiljene crne havaians japanke, one obične slim, jer sam ugazila u pseći drek.
I operem ja njih, izribam četkom
Nema šanse.
Usmrdila i sebe i kupaonu.
Ne valja kopati po dreku, još jače smrdi.
A usmrdiš i sebe i sve okolo.
Ništa, bacila ih.

Djeca bezbrižno spavaju, ljeto za njih službeno već počelo.
Kava popijena.
Idemo delat, kako veli Milan.
Ugodan vam dan.

:)))

I kako radi...
Ne znam kako je danas razgovor došao na Nives Celzijus.
Tri muška, nas četiri žene.
Nije to bila svađa, živa rasprava.
Muški uglavnom: dobraaaa, al da je moja, eeee, drukčije bi to išlo.
Mi žene svaka neko svoje mišljenje.
Jel zgodna?
Nije ružna, ima obline, da obline, ispada iz obleke koliko ih ima .
Nije samozatajna ljepotica, nego sirova senzualnost na granici sa soft pornografijom.
Nema šanse da prođe nezamijećeno, pa makar imala vreću za smeće na sebi.
Provocira svakodnevno.
Nema granice često.
Jel to primjereno za jednu majku, nisam sigurna.
Što njena djeca misle, jel im se klinci u vrtiću i školi rugaju jer im je ona mama, to mi je sporno i to mi smeta.
Ali jedno joj se mora priznati.
Ona stoji iza svega što radi.
Ne mislim da joj je netko sugerirao kako da gradi karijeru, jer ona ima karijeru.
Hrabra je.
Nije glupa.
Shvatila je ono što svi znamo, sex sve prodaje.
Ne gazi, ne pljuje po drugima, koristi sebe za vlastitu promociju.
I jaka je u glavi.
Ide naprijed, bez obzira na sve

Volim Zagreb.
A kad su tople večeri, kad se svi uskomešaju ko u kokošinju, e tad mi je najdraži.
Setnje po Štrosu.
Cest is the best.
Animafest na Zrinjevcu, pred velikim platnom leži ekipa na dekici, na travi.
Ljetne terase.
Klinci kartaju na klupicama u parku, pored njih cuga, glazba svira sa mobitela..
Glasan grleni smijeh.

Prolazim pored Avenue Malla večeras i gledam nekoliko muškaraca kako stoje pored ulaza sa mobitelima i pogledavaju...čas u ekran, čas po prolaznicima.
Kladim se da je bar jedan iskričar i čeka komada za dogovorenu prvu kavu.
Možda ga je " Kava" i snimila, nije joj se učinio baš nešto pa dala petama vjetra, tko zna.
Ili kasni jer je sređivala fasadu za savršen prvi dojam.
Čuje se glazba sa krova MSUa, zvuči mi kao Baretov glas.
Sa Bundeka vatromet.
Baš ugodna ljetna večer.

I nek mi netko kaže kako u gradu nema sadržaja.
Ima, bez obzira na recesiju, besparicu i kuknjavu.
Grad živi, ljudi se trude živjeti.
Hodati nasmiješeni.
Biti sretni.
Velim, trude...
I ja se trudim, a nekad mi uspijeva bez imalo napora.

I da...pjeva Bare.
Ovog trena, i to pjesmu " Put ka sreći"
:)))

Sjedimo sinoć uz pivu i dobru glazbu.
Mislim, sram me priznati ali glas pjevačice sam registrirala tek
dvadesetak minuta nakon dolaska.
A lijepo je pjevala.
Odlična glazbena kulisa za naš pitki razgovor.
Gledam te dvije drage žene i mislim si kako ih vjerojatno nikad ne bih upoznala da nisam na iskrici.
A živimo u krugu od 1km.
Kupujemo na istom placu, djeca nam istu školu pohađaju.
Povremeno ispijamo kavu u istim kafićima.
Šećemo pse istim parkovima.
No, da se život nije poigrao na jedan više komičan a sve manje tragičan način ( u tragikomediji je i jedan muškarac, ne ide bez toga ) nikad ja ne bih njih upoznala.
I kada podvučem crtu iskričarskih kava, upoznavanja, vezica, veza, ljubavi i ljubovanja...nekako mi se čini da ovi odnosi imaju tendenciju konstante.
Iskreno se ispričamo, malo potužimo, više nasmijemo i zabavimo...i gdje ćeš bolje.

Imate pozdrav od stare blogerice koja nije ovdje već 4 godine.
Ugodan vam dan i vikend, dragi moji.
A skoro da ste mi svi dragi...neki mu malo dižu živac, ali nije to vaš problem.
Samo moj.

:))