Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Smijemo se gađati drekom...svađati...pljuvati....podmetati...vrijeđati....častiti svim i svačim...biti depresivni.....pijani.....napaljeni....zagoreni....zahebanti...provokatori.

..

Podijeliti da si malo lepršav i eto događa ti se nešto lijepo a zaslužna je baš iskrica, e...to nije poželjno.
A ja sretna a kome smeta nek ne čita.
Bar je to lako...preskočiti i ignorirati i tražiti zanimljivije teme
Neću više da me netko ne prijavi :)))

Nisam ni prva ni zadnja koja piše o ovome ali danas me ponukao jedan "zadnji" zapis.
Davno se ulogirala prvi put pa ko dijete, kada uleti na igralište i u novo društvo,nisam imala pojma što me čeka.
Intimno, nikad ne bih javno priznala, priželjkivala sam Onog Pravog jer je Onaj Prvi Pravi...hm, otišao, ja otišla, uglavnom postao prošlost...
Neću što sam sve ovdje prošla tipkajući i pipkajući ali nisam nikad odlazila radi drugih nego radi sebe...
I malo mi zasmeta kada netko odlazi a pri tom ostavlja gorak okus u ustima nama koji smo još tu...kao, nije to to...žene su proračunate kuje, muški naravno pohotne svinje ..bla bla...
Razočaranje ...
Ljudima, atmosferom, čimeveć...
Nije iskrica neka obećana zemlja nego je tu i moj grintavi kolega s posla i isfrustrirana domaćica i potplaćeni profesor povijesti mog djeteta...ak mi u reali nisu simpa pa neće ni ovdje.
Ne očekuj čuda pa ti se možda dogodi neko zgodno poznanstvo, intrigantna razmjena mišljenja, možda i leptirići i klecamje koljena.

Samo sam to htjela reći :)

Zatipkati se tako intenzivno i zanimljivo da sam i na zahod ponijela tablet, da ne pričam o utrnuloj nozi
Ok, neću sada o detaljima :)
A vratila se radi bloga...
Uh, volim kad dan završi potpuno neočekivano, zanimljivije i od knjige koju sam ponijela na odmor i od tekme i od filma...

Javi mi se lik s kojim sam tipkala u samim počecima iskričarskog staža
Ne bi to bilo ništa čudno, naravno, zarotira se priča, nema nas milijun...no mene je začudio identičan pristup, način razmišljanja, taktika, tehnika, iste fore...nije neinteligentan, čak i duhovit pomalo, dalo bi se s njim o svemu ali ja zapela na.početku danas sa sto pitanja
Jel padamo na iste fore, gdje na je mašta, jel se ipak s godinama mijenjamo ili smo potpuno isti a sebe zavaravamo kako zrelimo ko staro vino...
I tak...i dalje se pitam

Od ovih silnih reklama koje mi skaču pred očima
Sve mi ometa tijek misli, ja bih mudro tipkala, ostavila dojam, bila šarmantna, zabavna, nenametljivo duhovita...a ono, digni kredit, pa pojedi ovo nikad nećeš na dijetu, kupi ovaj sauger....
I sad ti dejtaj, nema šanse sve i da imam najbolju volju.

Dugo vas čitam i odoljevam ali lajavica u meni svako malo bi nešto rekla, vrisnula, komentirala, priupitala...
Jutroooo svima :)

Samo provjeravam...jel me pustilo u blogersko dvorište..
Uh...samo da ne budem ko puštena s lanca :)

Pitanje je sad.
Gdje?
Naravno, na Iskrici.
Naime, danas mi ističe premium, pa se pitam da li da uplatim ponovno ili se počastim nečim pametnijim...recimo, novom šminkom, komadom odjeće, odlaskom u kazališem ili bocom dobrog vina...
Još razmišljam...

...kako vam je završila posljednja iskričarska kava?
Naravno, svi vi, koji se usudite priznati da nešto uživo i upoznajete a ne samo tipkate... :-)))

Moja vrlo neslavno, ali samo zato što sam pristala izaći nakon dva dana tipkanja, nisam slušala sebe, OPET :-(

Sjedim danas u gradskom parku i promatram ljude.
Sunce nas izmamilo iz kuća i stanova.
I primjećujem puno parova koji se drže za ruke, ljube, grle, zaljubljeno gledaju, guguću, vjerojatno samo njima,
smislene slatke riječi...
I zadivljeno zaključujem kako je to prekrasno kako proljeće u svima nama budi nešto nježno, razdragano...
I da...
Ja grlila klupu, ali, dobro, to i nije bitno za ovu pričicu
Bitno je da volim proljeće i tu neopipljivu, ali tako prisutnu pozitivu koju budi u svima nama.

...kako je to zatipkati se tako intenzivno i tako punokrvno, skoro zaboraviti na posao, na obaveze, na ručak koji se kuha, na odlazak u banku, na psa koji čeka pored vrata...
E da...

Sunce malo zagrijalo i odmah se mozgovi uljenili.
Red vica, red nekih živina koje se krevelje, pa malo jela iz istočnih krajeva oko čijih se naziva lome koplja, pa jedan link neka nam malo i zasvira, opet neka slikica, pa jedna mudra izreka...
Blog naš današnji...

Jako mi je zanimljvo pratiti moju vip grupu.
Ima tu svega.
Dva vrlo ozbiljna gospodina s kojima sam dugo tipkala na VI.
Jedan sretno oženjen s kojim je ugodno tipkati o glazbi, filmovima, planinarenju i ribičiji ( ovo posljednje me ne zanima, ali on tako gorljivo tipka o tome, da se već pitam što li je s onim štapom za pecanje kojega je moj otac prije nekoliko godina dobio na rođendan od moje malenkosti, a vjerujem da se nije mrdnuo iz kuta garaže)
Jedan nesretno oženjen, čiju kuknjavu svako malo čitam i divim se količini samosažaljenja koliko jedno ljudsko biće može imati...pošaljem mu nekoliko fraziranih i friziranih poruka, za koje veli da mu pomažu, i idemo dalje...do nove kuknjave,
Sorry, B, sve znaš, rekla sam ti što mislim o svemu i znam da mi nećeš zamjeriti ( a spomenuo si da je za tebe blog sranje i da ga ne čitaš)
Jedna posebna žena stijena, s kojom je svaka izmjena poruka pravo osvježenje, hvala ti, K .
Jedan teški zajebant uz kojega vrijeme leti, a tako se smijem naglas njegovim forama, da me i pas čudno pogledava dok mi leži pod nogama u te sitne sate.
Jedan se polako uvlači pod kožu, kojemu se nasmijem i obradujem od srca kao starom prijatelju.
Jedan uporni menager, golfer, jahtaš i pasionirani globe trotter koji i dalje šalje razloge zašto bih se baš s njim trebala naći na piću.
Jedan ušao nedavno...o njemu ne znam previše, osim da je Uh...mmmmm......
Neki dolaze, neki odlaze...

Dobijem danas poruku kako ona definitvno odlazi, ovaj put u nadi da je zauvijek.
Draga nam Iskričarka, žena za koju sam shvatila da je zapravo moja susjeda i koju sam upoznala u tragikomičnoj situaciji u kojoj me život tada zatekao, žena za koju mogu reći da mi je postala draga kao moje najstarije prijateljice.
Veli kako odlazi.
Sa smješkom.
U velikoooooj nadi da je zauvijek.
Kako ovaj put neće biti privremena pauza.
Uzdahnula, kao, teško mi oko srca.
I onda se nasmijem sama sebi, pa žena živi 3 minute od mene, nije umrla, tu je, ne odlazi zapravo nikamo.
Okreće se nečemu novome, nečemu uzbudljivom, vjeruje da je je ovaj put TO to...to o čemu se usudila maštati, nadati i vjerovati da zaslužuje ne spuštajući ljestvicu svojih očekivanja prema sebi i drugome.
I jako, jako, jako sam sretna zbog nje.
Ne znam zbog koga odlazi,meni on nije ni bitan, ali poznavajući nju, čitam u svakom slovu sreću, nadu, ushićenje,radost, zaigranost kao u djeteta kada napokon istrči na igralište puno energije.
I onda shvatim da sam, pomalo, možda, ali ne bih to javno priznala, malo, mrvicu ljubomorna.
Jer, svi to, vjerojatno, želimo izrekli to naglas ili priznali sami sebi kada se povučemo u osamu, u naskrivenije kutke kada nitko ne vidi i ne čuje.
Ja priznajem da želim, jednog dana, zauvijek...
Odlazak...

Sve se nešto mislim kako bi bilo dobro prespavati do proljeća.
Sivilo u meni i oko mene
Praznina u srcu.
Nesklad u mislima.
Usporena u pokretu.
Bezidejna.
Funcioniram.
Nisam nesretna, nisam tužna, nije to depresija...
Samo...
Kao da sam uspavana, neki tupi polusvjesni polusan.
Rekoh...da mi se probuditi u proljeće.
A onda...
Javit ću vam jesam li se probudila...