Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Gdje prestaje flert, a počinje prevara?

I kako?

Mišlju?
RIječju?
Dijelom?
Ili....

Koga varam, sebe ili Njega?

...

Ali ima na Iskrici ako si premium.
Povuci nepročitanu poruku..
Povuci izrečenu riječ...
Povuci pruženu ruku...
Povuci brzopleto ispisanu uvredu...
Povuci se i zatvori srce...
Povuci prvu misao koja ti je pala na pamet...
znaš da je ispravna i baš kako treba, ali je ipak povuci....jer nema smisla...
Povuci se na sigurnu udaljenost, samo moraš biti dovoljno brz...

:-)))

Izdaja...
Prevara...
Laž...
Obmana...
Davanje obećanja koja znamo da ih nećemo ispuniti...
Gaženje preko ljudi...
Prelaženje preko vlastitih uvjerenja...
Negiranje potreba onoga drugoga...
Dvostruka igra...
Špijuniranje...
???

Ja nigdje ovdje ne iščitavam ljubav...

Samo borbu, a ljubav za koju se treba svim tim oružjem boriti, hm....

Nisam sigurna je li to za mene.

Ili sam opet naivna kao dijete.

Od kada sam se rastala postoji jedan muškarac koji je konstanta u mom životu.
Kada sam sjedila i plakala, sažaljevala sam sebe, suze ronila, lupala po ludoj glavi, stiskala srce praznim rukama, on bi skuhao kavu, sjeo za stol, zagrlio me i samo šutio.
Rekao bi mi da mu se uvijek mogu obratiti za sve.
Za petljanje po autu, za popravke po kući, za pomoć oko klinki, sve što mi treba, uvijek.
Sve....
Onda bi moja sestra ušla na vrata, on bi se povukao da nas dvije u miru razgovaramo... jer ona je razumijela i moju šutnju i moje riječi kada ih niti ja nisam razumjela.
Moj šogor je divna osoba.
I uvijek bi "prepoznao" novu boju kose, značajan osmijeh, proljeće u meni.
I smijao bi se, namigivao.
Stalno mi govori kako se trbam paziti da ne naletim na nekog mangupa, on bi se čak "žrtvovao" da me zadovolji na svaki način, da sve ostane u familij...ne bi se sestra bunila, razumna je ona žena... :-)))
Naravno, da je to šala.
I ja razumijem i on razumije mene, i puno kaže iako ne govori puno.
Veli da je prepoznao kako proljeće u meni probudi nešto, nešto divlje, nešto neopisivo, nešto neopipljivo ali vrlo vidljivo svima oko mene.
I neka pazim kome se osmjehujem, koja dodirujem, koga ljubim tada.
Jer, nisam sva svoja.
Lako poletim.
A šta ću, to je jače od mene.
I veli on meni sinoć :
Šogorice, nije proljeće, ali ova južina na tebe djeluje potpuno drugačije nego na nas. Neki nemir, jel da?
Velim, mu, kroz smješak, da ne znam niti sama...
Ne znam...
Ali,bojim se da je...
Vražja južina, naravno....

A ne, ne ližem svoje rane...
Gledam svog psa kako cijeli dan liže jednu šapicu pa se mislim, bit će da ju nešto boli.
Pokušam ju dotaknuti, tada zacvili i sakrije se pod stol, kao da bježi od svih nas. Čudimo se i razmišljamo kako se ozljedila, što se desilo, kako podnosi bol...
I gledam ju, promatram.
Šeće normalno, trči, veselo maše repom, ali...
NIje ona stara, nekako se povukla u svoj kut i ne prilazi prečesto, a i kada pokušam primiti tu šapicu, odmah zacvili i potiho kao da reži na upozorenje,,.
Sutra ju vodim veterinaru.
Razmišljam, kako smo i mi kao ranjene životinje, kada smo povrijeđeni.
Pokušavamo ne odavati dojam da patimo, funkcioniramo , kao normalno.
No, prvom prilikom se povlačimo se u osamu, da netko ne vidi kako ližemo ranu, kako podnosimo bol, kako cvilimo potiho.
Nećemo reći gdje nas boli, bježat ćemo od onih koji su nas povrijedili i pokušavati ići dalje..
Ja sam prepoznala bol kod svog psa, pitam se jel prepoznajem svaki put kada moji prijatelji ližu svoje rane?

Jer, ako ne razumijemo nečiju šutnju, vjerojatno nećemo ni riječi....

Popila sam nedavno kavu sa prijateljicom. Ženski razgovori. Muškarci i muke samohranog roditeljstva. I uvijek se vrtimo oko djece i muškaraca. Djeca su naš radost, naša snaga, naša inspiracija, motivacija....i nije upitno što se njima dajemo.
To je tako i vrlo lako sebe zanemarimo, stavimo na posljednje mjesto kako bismo im nešto priuštile i omogućile.
Muškraci, zbilja ponekad mislim kako je teško bez njih, a onda se uvjerim da je s njima još teže, ako mi nismo one prave ili ako oni nisu oni pravi, pa nam bude žao vremena provedenog s njima....
I krećemo ispočetka...tražiti sebe, tražiti njih, no nije ovdje riječ o traženju....
I tako veli moja spomenuta prijateljica kako je počela izlaziti sa jednim, vrlo zanimljivim, izglednim, zgodnim...
Nekoliko kava, večera, pao je poljubac....
I požurila nazvati svoju dragu kozmetičarku da je cijelu "sredi" pa da sebe, kao prekrasno umotan paketić, namirisan omiljenim parfemom, pokloni svom Izglednom ( tako ga je nazvala, Izgledni)
Ja sretna radi nje, poželjela joj prekrasne trenutke sa Izglednim i zamislila se na povratku kući...
Jedva sam čekala da klinke odu u školu danas...
Zaključala stan...
I sebi sam poklonila mirisnu sebe, uživala u tim ženskim ritualima, kremicama, losionima, nije me grizla savjest što će djeci danas kuhati ručak teta iz Konzumove kuhinje...
I izdeplirala se...
Za svaki slučaj...

Plivam ovim iskričarskim vodama,
Ponekad polako, bez nekih velikih valova, čini se kako je sunce izašlo baš za mene, pojavi se koji galeb, pusti svoj glas i odleti dalje prema nepreglednog pučini...
Ugodno je dok osjetim tu toplu vodu, nema nikakvih virova koji me vuku dolje...
Ponekad malo zaronim, pa kada se čini da ostanem bez daha, brzo idem prema svom suncu, tamo gdje se može disati i gdje je lakše..
Uzbudljivo je kada zapuše i vjetar, pa nosi lijevo - desno, malo baca bez kontrole, a ruke zabole od nastojanja da se ostane na nekom zadanom pravcu...
Pa nastupi bonaca, tijelo odahne i opet se prepustim...
I kada se namanje nadam, krene bura, osjetim strah u sebi, oko sebe...
Možda u panici napravim krivi potez, krenu i virovi koji vuku prema dolje gdje može biti hladno i mračno, ali ne vidim tako duboko...
I tražim ono, samo moje, sunce....
I držim glavu iznad vode, ne dam se virovima,...
Hvatam zrak...
I dalje plivam...
Možda je negdje neka obala blizu, nikad se ne zna
....

U moju veliku zgradu doselio novi susjed.
Nije to neka vijest, jer ljudi se svakodnevno iseljavaju, useljavaju, osobito kod nas, gdje ima stotinjak stanova pa i ne stigneš pohvatati konce, skužiti s kojeg je tko kata, a tamo ... već ga nema.
Ail, ovaj novi susjed je bio vrlo zgodan samac, koju godinu mlađi od mene, šarmantan, ugodan, nasmijan, susretljiv,... Pridržava vrata, pozove lift, ponudi se ponijeti vrećice iz Konzuma, a sve uz neodoljiv osmijeh...
Čovječe, kako mašta proradi !
S dvije susjede povremeno popijem kavu, družimo se, malo tračamo (ovo ne bih javno priznala, naravno, ali kada nam živopisni susjedi uvijek daju materijala, ne ostaje nam drugo) ...
Jedna je nedavno razvedena, druga je još djevojka (od 40 i sitno, ali, nije to tema ove priče) a ja sam raspuštenica sa već dosta staža iza sebe...
I naravno, novi nam je susjed bio omiljena tema, raspredale smo priče, slagale kockice, pretpostavljale, nagađale, zaključivale.
I nije nam bilo jasno kako to da, naočigled poželjan muškarac, živi sam, nigdje ženske osobe, ni u tragovima..
Sigurno je imao neku vješticu i sada se oporavlja od gadnog razvoda...ili ga je ostavila pred oltarom....ili još nije našao ženu svog života.... ili ....
Svaki put smo imale novi scenarij.
A onda je susjed počeo šetati malog slatkog psa, a ja sam, odjednom, počela malo češće šetati našeg...i pazila sam da ipak ne izlazim u trenirci koja ima bijele flekice od domestosa i pogledavala kako mi izgleda kosa prije nego uzmem povodac ...
Nikad se ne zna koga mogu sresti dok čekam da se kujica pokaka...
I zbilja smo nekoliko puta vodili, onako, površan susjedski razgovor dok smo se sreli sa psima, radi zanimljiv posao, povremeno ode na koncert, ne izlazi previše jer nosi posao doma, voli da mu prijatelji svrate vikendom, kuha im jer mu je to hobi, čime se zarazio kada je živio sam u Londnu prije nekoliko godina ...
Wow...
Imale smo još više materijala za naše ženske kave..
Prije mjesec dana otrči moja kujica prema nekom psu, a ja u panici za njom, tjera se, još je nismo sterilizirali, pa...
No, gdje sam oni stala?
Da!
Kad tamo susjedov pas. Ja se poradovala, već namjestila smješak i razmišljam o čemu ćemo se ovaj put raspričati ( da svima bude jasno, samo u mojoj glavi, mi smo puno pričali) kada se ukaže iza ugla..a ono...iznenađenje
Ne šeće susjed svog psa
Nego...novi susjed !
Koji se doselio u isti stan.
I prepoznao je mog psa, jer mu je njegov D pričao o slatkoj kujici koja živi kat ispod i ljubaznoj vlasnici.
I predstavio se, i baš mu je drago da smo se upoznali i pruža ruku i smješka se...
A ja? Baš bih voljela da sam bila u mogućnosti vidjeti svoju facu dok sam povezivala konce, sjetila se naših ženskih kava, naših scenarija i pružala čovjeku ruku i izgovarala ......i sada nemam pojma što...
I ono što je vjerojatno bilo očigledno, mi nismo vidjele jer nismo željele...
Bilo je puno zabavnije misliti da će neka od nas, u najluđim snovima, završiti s njim nego da čovjek nema ženu svoj života, nego muškaraca...
I dalje je ljubazan, nasmijan, ugodan, naravno...
Samo što ja ne pogledavam u ogledalo i ne pazim kako se oblačim kada izvedem psa u šetnju...
I opet griješim, kada bolje malo razmislim.
Ima još vlasnika pasa koji čekaju žene svog života, samo ja šećem oko krivog parkića ili kvarta...
Zbilja, stvari često nisu kao što se čine...

Početkom ove školske godine rasplela se ljubavna priča koju mi redovito u nastavcima priča moja kćer.
Laura ide u razred moje Maje,a Tea ide u susjedni. Maja i Tea su najbolje prijateljice još od vrtića, znači nekih 7, 8 godina...
I nakon ovog ljeta sve se promijenilo. Laurin tata je ostavio Laurinu mamu i spetljao se sa Teinom mamom. Teina mama nije nikada imala muža, ona i Tea žive same u stanu sa sijamskom mačkom od kada se Tea rodila.
I tako meni moja Maja od ovog rujna donosi ljubavnu priču u nastavcima gledanu očima djece... Prvo se Laura jako ljutila na Teu, jer kada se vratila iz Slavonije sa mamom i bratom ovoh ljeta, nisu našle tatu i muža doma, kako su ga ostavili, nego jedno poduže pismo da će sve objasniti kada dođe doma za vikend.
Mami nije puno trebalo da poveže dva i dva ( mi žene i supruge to nanjušimo vrlo brzo, samo je pitanje kada si to zbilja želimo i možemo priznati ) i uz puno vike i ružnih riječi ga je ispratila tri ulice dalje u stan gdje živi spomenuta sijamska mačka.
Laura se jako ljutila i prestala razgovarati s Teom jer je Teina mama kriva što njena mama stalno plače, što je tužna, često ljuta i što vikendom ostaje u krevetu skoro do ručka, a ona i brat odlaze kod tete da se mama bar vikendom odmori. I Tea je bila jako ljuta na mamu jer je radi nje izgubila najbolju prijateljicu, jer više ne spava s mamom u sobi kao prije i Teinog tatu će možda morati zvati tata. Ona, koja nikada nije nikog zvala tata, koja je ljubomorno gledala drugu djecu o zagrljajima očeva, sada izgubljeno gleda tog čovjeka koji živi s njima.
I Tea i Laura su tužne i ljute.....
Jer su im odrasli zakomplicirali život, pokvarili nešto najdragocijenije što su imale, iskreno prijateljstvo. Radi čega, pitam se ja...
Radi ljubavi? Iskreno, ne znam...
Znam samo da je Teina mama trudna ( naravno) i da će svi skupa možda odseliti iz kvarta u veći stan neke bake ( Maja nije jasno shvatila čije bake, ali zar je to bitno) da mogu u miru i sreći živjeti skupa kao velika sretna obiltelj, možda udome i psa, kojeg Tea silno želi...
I moja Maja je jako tužna jer joj je Tea dobra prijateljica, a upoznele su se na ritmici i povezivalo ih je to što obje žive samo sa mamom i jedna drugoj su se povjeravale i razgovarale kako je to kada ti nedostaje tata, između ostalog...
Nedavno su Tea i Laura počele razgovarati, opet, počele graditi srušene mostove, čak i počele kovati planove kako razdvojiti golupčiće samo da Tea ne bi odselila iz našeg kvata....
Bar jednom tjedno slušam priče o Teinom mami i Laurinom tati i razmišljam kako mi odrasli krojimo živote svoje djece, donosimo odluke koje se i niih tiču, činimo sve za njih, a možda ne osluškujemo njihove želje, ne vidimo stvari kako oni vide, često a se pravdajući time da su oni i tako mali, da ne razumiju, ne vide, da će shvatiti kada jednog dana budu odrasli...
A sve vide, sve kuže i donose zaključke i sada...
I ovo pitanje iz naslova koje mi je prije Maja često postavljala već dugo nisam čula
I ne pitam se zašto, sve mi je jasno
Ne odlaze na kave da razgovaraju kao mi odrasli, nego na putu do škole, na klupi u parku, ispred dvorane dok čekaju ritmiku, razgovaraju o svemu i o onim stvarima za koje mi smatramo da ne vide, ne čuju, ne razumiju...
A sve kuže
Ili kako bi Gibo predobro rekao :
Znaju dica sve što triba znat,
Znaju ništa ne vidit,
znaju ništa ne pitat,
Znaju anđeli s nama ljudima
S nama ludima...

Netko mi je jednom rekao da ne voli riječ zavoditi, jer zvuči tako ružno, Odnosno, da mu je strašna pomisao da nekoga zavodimo, odnosno da ga navodimo slatkim riječima i postupcima da se svidimo, sakrivajući iza sve te slatkoće svoje pravo JA.
I složila sam se da je to neprihvatljivo, jer ja ne želim skrivati svoje pravo JA, čemu??? Ja ne znam lagati, ne znam glumiti, muljati, a ako sam nekad i pokušala nije izašlo na dobro. To sam što jesam i što sam starija shvatila sam da je jedino bitno da se svidim SEBI, da sebi ne želim lagati i muljati...
I onda se desi da radi fascinacije drugom osobom obmanem i prevarim SEBE....
I sada mi se stalno u glavi vrte Gibini stihovi :" Nit te volim, niti mrzim, ja te samo jasno vidim ovaj put..."
I sada kada jasno vidim, vidim da sam najviše lagala sebi....i zato nije strašno kada te prevare drugi, jer, ljudi LAŽU, da se svide, da skupe pokoji plus, da dobiju potrebnu pažnju, da dobiju ono što žele, jer je lakše lagati i biti ono što nisu nego biti iskreni i pokazati svoje pravo lice
I rekoh, nije tako strašno kada drugi lažu i varaju jer na to ne možemo utjecati, ali....
Sada znam da kada sam imala onaj čudan osjećaj " predobro da bi bilo istinito" da sam osjećala ispravno...
Kada sam se mučila što ne nazivamo stvari pravim imenima, nego, eto...nije bitno, JE, bitno je...
Kada sam željela postaviti logično pitanje, a ono je ostajalo negdje nepitano u zraku, logika me nije varala....
DA, najgore je kada radi druge osobe lažemo sebe i sebi....

Volim tipkati,rekoh, tipkati...ne i pipkati, bar ne na prvu.
Dakle, tipkam sa raznim profilima ljudi, mogu naći zajedničke teme sa studentima, onima nesretnima u braku, sretnima u vezi, nezadovljnim samcima, rastavljenima, udovcima, čak i onima koji mi po godima mogu biti roditelji.
Ne biram, tipkam, ako mi se osoba učini imalo zanimljivom nakon nekoliko poruka, ako nije nepodnošljivi gnjavator, ako ne vrijeđa, ako se nasmijem, iskreno od srca, ako se zamislim nakon neke rečenice koju pročitam.
I iskreno kažem kako nemam previše vremena u životu, jer tipkam kada djecu ušuškam u krevet i tada sebično uzimam vrijeme za sebe i svoja mala zadovoljstva.
I iskreno kažem kako ne očekujem vezu, vezivanje, zaljubljivanje, avanturu ili brak, ali isto tako sam otvorena životu da me ugodno iznenadi ako se to dogodi, bez požurivanja, bez pritiska, bez osjećaja dužnosti prema nekome ili nečemu.
I tipkamo ,tipkamo, istog smo godišta, slično smo prošli, imamo djecu, slična razmišljanja, smijemo se istim stvarima, oduševljavaju nas isti pisci, ista glazba, slične ideje.
Naravno da slijedi poziv na kavu.
Ja kažem, zašto ne, kada nam se poklopi slobodno vrijeme, ugodna kava nikome nije škodila.
Ne volim razmjenjivati fotke, ja volim imati neku svoju mentalnu sliku osobe s kojom tipkam i uvijek mi je to neka moja igrica,
I tako mi je važnije kako razmišlja, čemu se smije ,što ga raduje, što ljuti, kako šuti...
A izgled?
Nek ne smrdi, nema crno pod noktima,ima čistu kosu, lijepo osmijeh i mrvicu je viši od mene, ostalo će pokriti ona mentalna slika ako je približno onako kako sam zamišljala.
I.....nisam izašla na jednu takvu kavu, ali često sam pogrešno shvaćena pa se pitam....griješim li, možda se pogrešno izražavam, šaljem li skrivene poruke... ali pristanak na kavu često ispadne i poziv pod majicu (?!?), sljedeći susret podrazumjeva intimnu atmosferu gdje se možemo ogoliti i uživati kako oboje želimo (?!?) a već počinju priče ne smetaju mi tvoja djeca (?!?)...
.I onda shvatim da je za mene sve to prebrzo, preintenzivno, preintimno, a samo sam željela popiti ugodnu kavu sa nekim tko mi se učinio izuzetno zanimljiv.
Ok, možda i ja želim iste stvari, ali kud ti se žuri...
I ja se povlačim, i govorim sebi, zbilja odsad samo tipkam, rekoh, tipkam...
A o pipkanju?
Drugi put....

Ne volim čekati...
Ne volim čekati kod liječnika. Dok čekam, čitam sve one oglase, pamflete, poticajne tekstove farmaceutskih kompanija koje vise po čekaonicama i zaključujem kako bih ipak mogla više činiti za svoje sebe i svoje zdravlje.
Ne volim čekati tramvaj, jer vidim nervozne ljude koji pogledavaju na sat svako malo, tipkaju na mobitele, užurbano, namrgođeno ljude silom zaustavljene u toj ludoj trci s vremenom.
Ne volim čekati u banci, sa onim papirićem u ruci, jer tada razmišljam o minusu i plusu, o računicama koje nisam sredila.
Ne volim čekati prijateljicu koja uvijek kasni, ali mi je draga i poznajemo se dugo i znam da ćemo provesti prekrasno vrijeme skupa u smijehu i priči, ali se uvijek pomalo ljutim i nikad joj ne dam do znanja da mi smeta to čekanje.
A možda samo ne volim vrijeme koje mi je poklonjeno dok čekam, jer imam vremena stati u trci, razmisliti o sebi, o minusima i plusevima, o životnim računima koje nisam sredila, o dragim ljudima koji nam nisu nužno uvijek dragi.
Jutros samo čekam da prestane kiša.
Moj pas ne voli kišu, a trebali bismo prošetati.
I tako...čekam....

Gledam nedavno svoju kćer kako slaže puzzle i divim se njenoj upornosti. Ja nisam nikada bila pasionirani slagač tih pravilno - nepravilnih dijelova koje točno imaju svoje mjesto u cijeloj slici. Jednom mi je netko rekao kako je najlogičnije i najlakše krenuti od okvira. Odvojiš dijelove koji bi mogli činiti okvir i slažeš. Neke odmah prepoznaš, a neke jednostavno tražiš dugo. Možda su ti bile pod nosom cijelo vrijeme, ali se teško razlikuju boje i oblici pa se ljutimo kako nismo videli nešto što nam cijelo vrijeme zapravo bode oči. I tako dio po dio...kada pomislimo da smo stavili pravi dio, a nikako ne ide dalje, znači da smo nešto činili krivo, Onda se opet razveselimo otkrićem odgovarajućeg dijela, uljez automatski ispada, pa možemo dalje sa slaganjem okvira.
Gladam ja svoje uporno dijete, i nadam se i vjerujem, onako objektivno kakve mi majke jesmo prema svojim potpomcima, da će biti ustrajna i u slganju okvira za svoje životne puzzle.
I onda razmislim o svom okviru. Je li gotov? Jedam li ga napokon složila? Jel ima koji uljez koji mi ne dopušta dalje?
Ili sam već na onome dijelu kada popunjavam sredinu, onom težem dijelu kada je mogućnosti kombiniranja manja?
Gledam li i ne prepoznajem ono što mi je cijelo vrijeme tu, ne vidim prave oblike, teksturu, boje, ne uočavam moguću sliku.? Smije li mi netko pomoći slagati ili je to samo na meni?
Možda je stvar u pauzi. Kada se umorim od slaganja, jednostavno, odložiti pa neki drugi dan, kada se osjećam bolje, poletnije, svježije krenuti slagati opet?
Govorim li o puzzlama ili o svom životu?
Više ne znam....

Imam ja svoj život.
Svoju djecu, najmiliju, napametniju i najljepšu na svijetu, naravno.
Svoju obitelj, prekrasne i pouzdane ljude na koje se mogu osloniti i nasloniti u svako vrijeme i nevrijeme.
Svoga Boga i svoje vrijeme za molitvu i zahvale.
Svoj posao, koji nam plaća račune, hranu i odlaske na ljetovanja.
Svoje hobije, koji me prazne i ispunjavaju istovremeno.
Svog psa, koji mi se uvijek raduje i maše repom kada me vidi.
Svoje susjede, koji znaju o meni neke stvari koje niti ja ne znam.
I...imam osjećaj da ponekad nemam vremena za novi udisaj,
a opet, učini mi se čini da imam svo vrijeme ovog svijeta.
Ali, napravila sam mjesta i za Tebe.
Samo sam presložila police, ali sve je tu, sve je stalo.
Ako ti povremeno ne smeta gužva, glasni smijeh i nagla promjena plana,
možemo opušteno uživati u samo našim trenucima samoće i tišine.
Napravila sam mjesta i za Tebe, a ti vidi...
Znaš gdje sam...