TKO ĆE DUŽE IZDRŽATI I KOLIKO ĆE OSTATI ? (bez vode pod vodom)

Vani miriši na veljaču
Link


Jednako kao što nam se i život često promijeni ponekad u sekundi.
Sasvim neočekivano bez najave, odlazimo ludom vožnjom nekim
novim putem da ni ne stignemo za sobom zatvoriti vrata.

Da, danas je Valentinovo, ako imate
muda poklonite sebe…
Sve drugo će istruliti i naći se u smeću.
Zato ostavite neka živi, raste, ukrašava
čineći nam život ljepšim.



Link

Link
Link
Link

Ma da?
Za koji kiki?
Umjesto da ga prigrlite da vas grije pohlepno ga zagrlite da od
vašeg pritiska ugasne. Sucu nestane sjaj i toplina, vama ostane hladnoća.
Ajmo s malo čuditi. Radije si stavite sunčane naočale.
Linkove ne prisvajajte, sigurno ćete pogriješiti.
Link
Link

Link


Upozorenje ! (o.a.)
Niže navedeni tekst je seksistički i neadekvatan čitateljima mlađim od osamnaest (18+)

Tava sa sličke ima sasvim drugu primjenu. Za to može znati samo kuharica mojih iznutrica.
Svaki lonac nađe poklopac. Zašto?

Iz razloga jer svaki lonac želi biti poklopljen, zaštićen poklopcem.
(za neinformirane i nemaštovite: lonac=žena : poklopac=muškarac)

A razloga je puno jer lonac želi da njegov sadržaj bude na sigurnom. Zaštićen od isparavanja,
miješanja, razrjeđivanja, svjetla, da ga nitko ne miješa, mučka, tumba, ne daj Blože ubacuje
strane predmete, prolijeva, isušuje….. mogao bi tako taksativno do sutra.

Poklopac? Hahaaa tipično muško, mali, veliki svi bi odmah nešto poklopili ni ne gledajući da li to
mogu, znaju ili su pasent? Pazite ima ih i na staklenim nogama s malom rupicom.

Idealno je da si lonac i poklopac odgovaraju u mm, da nema sa strane rupa. Vrijeme će donijeti
svoje. Koliko god su idealni kad-tad ih načne hrđa, pro rupe se, lonac procuri, poklopac ne dihta
i uz podržavanje malih lončića i poklopčića nekako izdrže zajedno dok ih ne bace na otpad.

Neki idealno spojeni ne izdrže udarce sa strane pa se razdvoje u sasvim dobroj kondiciji.

No i poklopci i lonci su skloni upariti se makar bili nekompatibilni i ne bi vjerovali izdrže više od
mnogih koji dobro dihtaju.

Najjača veza je kod „ekspres“ lonaca (Pupinov lonac).Tu je poklopac dodatno ojačan patentnom
vezom s loncem, dihtunzi među njima ne dozvoljavaju nikakav protok, ali i tako idealno spojeni
su vječno pod pritiskom. Kad tad dihtunzi popuste, poklopcu odleti glava i ne daj Blože ako se
glava poklopca zaglavi ili zaštopa dolazi do eksplozije kataklizmičkih razmjera. I onda se
neinformirani Iskričarski puk nađe u čudu, a tako su bili skladan, povezan, nerazdvojan par?

Na kraju nekim loncima dopizdi igrarija pa odbijaju poklopce i dođu na Blog ne želeći više čuvati
svoj sadržaj jer u tome gube smisao i tako se polako bespovratno suše, a odbačeni poklopci zuje
kao frizbi po livadi (Iskrici) u nadi da će barem okrznuti kakav odbačeni lonac.

Po kuloarima se još provlači da su još uvijek najbolji Zepter lonci i poklopci (odlikaši). Ja se ne
slažem s time jer se na poklopcu nakon par upotreba i pranja u suđerici raspadne termometar.
Ma da, da ga ne bi svaki puta skidao i stavljao, onda mu ode navoj u k….

I nemojte mi prodavati fore da može lonac na lonac, pa još jedan lonac i poklopac?
Svaki lonac krčka nešto svoje i sad bi to poklopčić trebao objediniti? Ma dajte najte.

Kaj je Bloško pučanstvo? Jeste se prepoznali?
Jeste rostfrei ili emajlirani lonci i poklopci?
Ili se premazujete da se ne vidi hrđa, a možda ste puni zakrpa koje vam je nabio čekićem cigo
koji popravlja kišobrane?

P.S.
Sada nešto intimnije, moje… (to ne morate čitati)
Ne tako davno doživio sam prekrasno iskustvo. Privučen, ne loncem već inspiriran sadržajem u
loncu, dao sam si pravo da ga želim poklopiti. Ne onako skroz, nego možda na pola da ne
ugrožavam ni lonac ni sadržaj da nastave krčkati nesmetano svoje životne obroke. Znam, uletio
sam u krivo vrijeme. Vrijeme kroz koje prolazi lonac. Sam sam mrzio ta vremena. Razapet između
posla, roditelja, djece, unutarnjih promjena koje počinju pokazivati soje simptome, u nedostatku
vremena koje sam si mogao priuštiti za sebe, pun ožiljka i straha od davnih možda krivih pokapanja….
Žao mi je i dan danas što je to puklo bez šanse usklađivanja veze makar i na onim najnižim
nivoima kada nam znak pažnje, razumijevanje, podrška, zdrava komunikacija nešto što najviše
trebamo i želimo. Da draga lončino, ostala si mi inspiracija čak i za ovaj zapis za koji nisam
vjerovao da ću ga pisati. Iako ne možeš ovo čitati želim ti se ispričati ako sam ti donio nemir
ne daj Blože bol.

Link

vi koji ste sretnici i možete si to priuštiti blago vama.
Nekada sam znao otputovati i u druge gradove
ovisno o tematici postave muzeja.

Noćas ne mogu ni u mojem gradu :(
Nema sličke, nema linka ..... žalostan sam

došlo vrijeme da se stavljaju maske.
Hmm…. neki svoju masku ne skidaju preko cijele godine
pa se ne moraju maskirati na ovih par dana jedino ako
možda žele staviti masku na masku?

Ja se odavno ne maskiram. Pa ni onda kada sam Djed Mraz
pustim bradu par mjeseci ranije jer djeca u momentu prepoznaju
maskirane.

Za ovo doba maskarade dovoljno je da nakrivim usne, namrštim
obrve i pustim neki neartikulirani glas i eto ti djeci veselja. :))))

Jedan po meni najbogatiji i naj samozatajniji po maskama karneval na svijetu.
Prolazi nekako tiho u miru bez velikih pompi, ne treba mu ni glazbena podloga.
Link
Link

Dao sam si slobodu da noć i jutro produžim, da odmorim nakon
napornog tjedna. Tijelo mi se napunilo, odmorilo, osjećam ga kao
da je spremno za maraton.
Glava? Zuji kao transformator. Zašto se ona ne rekupera kao tijelo?
Svjesno želim iz nje odbaciti po meni nevažno, beznačajno,
nepotrebno, uzaludno da mogu misli koncentrirati na, po meni,
važnije stvari ali i prije nego to učinim sama se resetira na početne
postavke i moju borbu učini uzaludnom.

Zato su mi važni rituali koji mi dozvoljavaju staviti glavu na pašu.
Jutarnja kava, nekad uz obitelj ili uz tiskovine koje su još znale
mirisati na olovni još ne potpuno prosušeni tisak.

Libre zamijenjene za Blog. Uz kavu potpuno zadovoljavajući svojim
sadržajem često većim nego su mi to davale stare tiskovine.
Ima tu svega. Politike, ekonomije, sporta, crne kronike, prognoze,
vijesti iz prošlosti kao i budućih koje su u dolazu, burzovnih lista,
ratova, podjela baš sve i do humora, opuštajuće literature, recepata,
glazbe, horoskopa, rebusa, sudokua, skandinavki….. Ponekad duge
članke mi se ne da čitati ali vrijedi ih pročitati makar bili odbojni svojom dužinom.

Da Blog je postao dio moje rutine i ako neko pljuje po njemu da
bi bio bolji onakav ili ovakav ne slažem se s tim. Upravo je onakav
kakav i treba biti.

I da, čitam ga uz jutarnju kavu bez ulogiravanja ev. se ulogiram gdje
mislim da bi do večernjih sati moj kom bio pase. Obično komentare
ostavljam za večernje, noćne sate ako baš nemam „pametnijeg“
posla ili obaveza.

Mislio sam zatvoriti komentiranje kako Lea kaže KLJUČ.
Ma neću. Neću, a da ne dozvolim vitezovima bloga da slobodno
jašu prostranstvima komentara. Ako se ne uključim u komentiranje
znajte da me udaljila reala koja ima ipak malo veći prioritet.

Život s prijateljima iz Malezije mi postaje zanimljiv, otvoreni su
skroz, druželjubivi, a i njihova egzotična kultura i običaji skroz
poučni, zanimljivi i lijepi.

Idem pogledati cure u Špindlerův Mlýn, meni drago mjesto.

Link

Ostajte mi dobro!

vidim da je materijalno stanje i status partnera Iskricama i Blogericama
zadnja rupa u ljubavnoj svirali, odlučio sam sve zapiti i podijeliti kako
bi im bio srčeku bliži bar jednu stepenicu.
A možda sam to već i učinio kada sam davno dobio pohvalu Blogerice:
"Ti si bedak, to je tak vola božja, pak ima biti tak"!

Link


Miroslav Krleža: Balade Petrice Kerempuha

NI MED CVETJEM NI PRAVICE

"Ni med cvetjem ni pravice",
rekel to je fijolice
smardlivi terputec,
jalnuš, tvardogutec.
"Lepe ti je, lepe ti je
fijolice dišeče,
kad se pava po stezice
prek gartlica šeče."
"Teške je nam, teške je nam
na kokošjoj paši,
s prepunčecom, z grintom, s ternom,
žalosnimi pajdaši.
Sunčanice, rožmarin,
leha puna georgin.
Mačuhica, franciškan
dišiju kak marcipan."
"Glavobolka, bogi cvet,
glava zna od nje bolet.
Kopriva grize, a lopuh
kak kačje mleko ima duh.
Žabnjak, osjak i peršin soldački,
se te plante nečeju ni mački.
Kak mozul imaju vonjhu,
kak smardlivi spuriš,
od njih nigdo nigdar je ne imel niš."
"Dok v božje plahtice
kakti vu zipčice,
Isusek mali spi,
v cinduli i šašu,
v puhlivem jandrašu,
v kopitnjaku, v trubentice
niščega ni."
Zajček, gumbek, bažulek i slak
čuli su terpuca kak punta se bedak.
Pak rekel je gumbek: "Ti si bedak,
to je tak vola božja, pak ima biti tak"!
"Ni ja nis roža ni fergismajniht
ni dijacint, ni holer, ni admiralov cvet!
Ja priklonit sem gumbek, a nis dišeča teja,
pak srečen sem kak gumbek, kad nis Galateja!"

S ovim uglazbljenim stihovima maestra g. Emila Cossetta
nastupao sam pod palicom maestra g. Vladimira Price
u Lisinskom dok su zidovi dvorane
smrdjeli još po boji.


Blogerima i Blogericama kojima sam silno nedostajao
u prijašnjem zapisu sam napisao da me nema do
kraja tjedna. Razlog nije onaj na koji aludirate, sasvim
je nešto drugo.
Ni sada neću komentirati niti davati komentare na zapis
do četvrtka popodne, navečer.
Svima pozdrav iz daljine.

trudim se iz petnih žila reciklirati što je više moguće.
Da i plave vrećice za komunalni otpad kupujem.
Zabezeknuo sam se jučerašnjim pogledom u pretinac
za papir koji nastojim puniti samo papirom jer npr.
salvete, kuhinjski ubrusi su već toliko plastificirani
da prije prolaze pod plastiku nego papir.
Znam da sam ga ispraznio poslije NG da mi stan
u NG ne bude u smeću.
Pogled u pretinac me prisjetio na moj davni zapis
o cigaretama gdje sam slikao koš ispod stola na
radnom mjestu. Da, pušim u zatvorenom i tvorenom
prostoru, zato još fali pokoja kutija.
Bloger koji je primijetio da nisam normalan, u
pravu je.



Zato na PVT nemojte se javljati one koje ne puše
i ne mogu podnijeti pušaća blizu sebe, a ni one
koje se nadaju da će započeti dugotrajnu vezu
kad sam sebi ne vjerujem u svoju dugotrajnost.
Moja greška, trebao sam to staviti u profil.

Link


Na zapisu nedaotibogdomene, cyberlady i domaćica komentirale su
nešto o Bloškom kafiću. Slažem se da je oduvijek bilo tako.

Link


Link


Ovo sa slikama usana podsjetilo me na davna vremena kada smo
na postove stavljali svoje gaće od usranih do tangi i ludo se zabavili.

Na moju žalost (nekima na veselje) nema me.
Comeback valjda krajem tjedna.

Link

a Blogerica nije, možda Iskrica?

Sreća tatina.
Vračajući se sa zimovanja dala si je truda i
vremena da me usreći.

Svoju odanost, trud, razumijevanje, brigu, svoje vrijeme i ovakve
sitnice su najljepši i najveći poklon koji možemo nekome darivati.
Zato takva „sitnica“ zavređuje biti na mom profilu.
Naravno ako admin da amen kroz svoju cenzuru.

Mojoj unuci dva linka od njezinih omiljenih pjesama koje
uz djedovu pratnju ili karaoke besprijekorno glasovno izvodi:

Link

Link


Svaka koincidencija je slučajna.
Idem kuhati ručak, jbg ne stigoh prije

Tko voli reklame?

Pretpostavljam nitko. Radi svoje nametljivosti, agresivnosti, nudeći
nešto što nam ni u snu ne treba i redovito pucaju u vrijeme kada
nešto koncentrirano gledamo na miru u sred neke ključne scene.
Ajde u neka davnija vremena kada su nam bile zanimljive i jedne od
rijetkih informacija do kojih smo dolazili. Danas kada imamo informacije
na dlanu opet svugdje iskaču kao iz paštete. Marketing je prešao
u znanstvenu disciplinu u isticanju svog proizvoda, usluge u cilju
rušenja konkurencije.

No nije to baš sve tako crno. Meni se neke reklame baš dopadaju.
Imaju smisao, pobuđuju emocije, imaju scenu, kostimografiju,
režiju, aktere na kojima bi im mogli pozavidjeti i neki visoko tiražni
filmovi. U jednoj minuti ponekad prikažu više od cijelog filma.
Takve reklame svrstavam u umjetnost.

Link na trenutno moju najdražu:
Link

Naravno ima i drugih zanimljivih procjenitelja:
Link
Link

Postoje i reklame crnog humora, seksističke, neumjesne poput ove meni.
Reklama je stvorena nešto ranije prije zagrebačkog potresa. Zdrman
potresom i nije mi bila baš davala neku ugodu za gledanje u očekivanju
kad će se opet zatresti. Ima u sebi duha ali neumjesnog. Nemam ništa protiv
reklamiranog proizvoda nego do načina na koji do njega dolazimo. Radi
toga i nije baš dobro uzimati ženi daljinski jer nikada ne znamo kako će
to završiti:
Link

Idem pogledati skijanje na TV, možda bude kakva reklama :)

Koji kiki? Ludilo?
Uljuljani Blagdanskim slobodnim vremenom teško podnosite
to što vam je život ipak u reali u koju se svi moramo vratiti?
I da, ispričavam se, nemam trenutno vremena uzvraćati komentare.

po ulicama, trgovima, pothodnicima, parkovima…..
Ima ih po mome gradu svugdje. Kakvi su to ljudi,
od kuda su pali, što traže? Gle ima ih i obojenih,
pa i cigana? Naravno da su vaše predrasude
jače od empatije.

Ne dirajte mi cigane s Ferenčice, Pešćenice …
Oni se ne dijele se na Cigane i Rome.
Posebno sam emotivno vezan s njima od doba
dok su tamo bile livade, kukuruzi, a i nadimak
sam imao Romi. Malo skrenuo s teme, al dobro.



Različiti motivi vežu ulične svirače, od siromaštva
do promocije i naravno da koji cent, euro svakom
dobro dođe. Vjerujte da to ne rade iz niskih strasti
već da vam prenesu emocije od tuge do zvonke
radosti, govora Bogova.

Znam kako gledate na njih. Od prezira, mržnje,
nasilja do empatije, radosti i zahvalnosti da su vas
glazbom podsjetili na neke lijepe trenutke.
Ponekad padne čaga, pjevanje opća radost.
Vjerujte mi kao i ljubav, glazba nas veže i spaja.
Interesantno da djeca imaju jedina „pravi“ pristup.
Radoznalost i opijenost glazbom tjera ih da pristupaju
sviračima, zastanu ne gledajući podrapane cipele, raštimani
pohabani instrument, boju kože. Roditelji naravno
primijetivši to vuku djecu za rukav, brundaju sebi
nešto u bradu i upućuju preziran pogled prema
svircu. Na žalost većina. Svakom djetetu koje zastane
nešto poklonim kao znak pažnje i zahvalnosti što se
vodi emocijama a ne predrasudama.
Interesantni su psi izvedeni u šetnju. Kad čuju glazbu
iz pothodnika i prije njihovih vodiča, počinju rovati
i grepsti prema pothodniku da ih vodiči teško obuzdavaju
u trku. Da, znaju oni da će dobiti neku poslasticu
i ne bi vjerovali sjednu s pogledom na svirača i
zapjevaju ponekad i u tonalitetu.
Iznenadili su me kosoki, obojeni stranci koji su svojom
srećom ili nesrećom ovdje s nama vračajući se s posla
u svoja svratišta ili vozeći Wolt, Glovo …
Obavezno zastanu makar ništa ne razumiju i
ostave koji cent ili euro u škrabici. Ne znam razlog
ali valjda im je to u mentalitetu, kulturi?

I da još sam htio nešto napisati i o instrumentima.
Harmonika univerzalni i jedan od najrasprostranjenijih instrumenata
na zemaljskoj kugli. Zahvaljujući njenom karakterističnom zvuku i
mogućnost da se na njoj izvodi glazba svih smjerova od klasike do
danas najnovijih trendova. Jeste li ikada slušali istu u izvođenju
rock and rolla, džeza, tanga….. ?

Link

Harmonika u Hrvata. Fuj.
Krajem Domovinskog rata odbačena kao ne hrvatski i
nedostojni instrument elitnim i ostalim tkz. domaćim
glazbalima. Osjeti se to dan danas u smanjenom interesu i u
ukinutim smjerovima u glazbenim školama i akademijama.
Harmonika se povezuje s antihrvatstvom, a naši Veliki hrvati
plaze i sline na cajkama, turbo folku i sl.

Osobno ne rangiram instrumente i svi su mi jednako vrijedni,
neki više ili manje su mi draži. Sviram više tipova instrumenata
tako da poznajem njihove vrline i slabosti.

Link mi je poklonjen, hvala, a drugih nemam.
Sami si tražite, ako vas interesira takvo što.

da li vam se događa da ponekad u glavi osjetite
čudan osjećaj kao da netko drugi u istom trenutku
ima istu misao, pogled, želju kao i vi, ali da je
brži, spretniji i iskaže vašu misao prije vas?
Da li smo podsvjesno na određen način umreženi?

Ne mora to biti član vaše uže obitelji, rodbine
već potpuno nepoznata osoba za koju ni ne znate
da postoji.

Da bude banalno i razumljivije Bloger(icama-ima) netko
zakvači link na pjesmu koju ste u tom trenutku baš vi htjeli
zakvačiti, ili komentar na nečiji zapis i tako vam je oduzeta
i propadne vaša misao i smisao. Ispalo bi kao da nekoga
kopirate i da niste originalni, a ne, to je bila vaša oriđiđi
misao, želja možda stotinku sekunde sporija.

Ili možda ovakva stvar koja me inspirirala zapisom.
Fotke, filmići prekrasnih krajolika dobivenih od kćeri,
u nedjelju, koja je trenutno udaljena osamstotinjak km
od mene, potkrala se i ova fotka:



Budvar ???
Tiha jeza. Da li zna podsvjesno za tatu Budvara?
Svjesno sam uvjeren i siguran da ne zna. But ?
Iako baš nemam nekih velikih tajni pred kćeri
ne sjećam se da smo o tome ikada razgovarali.

Sada nešto laganije za saru. Tražila je slike belog
nam Zagreba:



Ne pada mi na pamet čistiti snijeg s auta i voziti
se. Ovakav dugo nedoživljen poklon neba treba
proći nogama, disati punim plućima i upijati svaku
pahulju i škripac snijega pod njima.

Da ne ispadne nesvjesno „kopiranje“ nema glazbenog
lika i ne bi vjerovali apsurdu da i tišinu možete čuti.

Da li se lako zaljubiti u ovim godinama?
Racionalno bi tvrdio da ne. Previše imamo
iskustva i znamo da se to u životu ne događa
svakog petka. Ali ipak nam se dogodi kad ju ne
očekujemo i iskustveno ne želimo jer su nam
sve dosadašnje propale, nebitno iz kojih razloga.
Možda je to razlog da smo najsretniji sami jer
znamo koliko ljubav traži pažnje, davanja, odgovornosti,
predanosti, poštovanja, dijeljenja …

Možemo li planirati prema nekome ljubav?
Ne. Ili je imamo ili je nema. Osjetimo to jako
dobro kroz radost ili bol ako nije uzvraćena.
Lupi nas neočekivani triger, neka naoko sitnica
i postajemo u sekundi nemoćni.

Da li smijemo od nekoga tražiti ljubav?
Ljubav se ne trži niti ne kupuje.

Link

Ranjena zvjer se povlači i puže na sigurno.
Ja ne, ili me dokrajči do kraja ili mi daj nadu
da moja ljubav nije slijepa i uzaludna kako bi
vidao svoje rane.
Jednostavno ne mogu čekati 1. veljaču prevrtušu.

Link


Mislim da se ne treba stidjeti ljubavi.
Za piće imam Budvar ili npr. ovo. Dušu mogu prigrliti ne piti.



Ručak iz vrećice spreman u šutnji bez apetita.