Godot samo što nije

Svaka kuća ima jednu ladicu. Ne govorim o ladici s priborom za jelo, ni o onoj s čarapama. Govorim o Ladici. Onoj u kuhinji, obično trećoj odozgo, koja se otvara samo do pola jer je nešto iznutra drži, kao da se brani.

Jučer sam tražio baterije za daljinski. Znao sam da su u Ladici. Sve je u Ladici.

Otvorio sam je i prvo što me dočekalo bio je punjač za Nokiju. Nokiju nemam od 2009. Ali punjač je ondje, uredno smotan, spreman, kao vojnik koji nije čuo da je rat završio. Ispod njega tri kabela s dva kraja koji ne odgovaraju ničemu na ovom svijetu. Možda su za neki uređaj iz budućnosti. Možda ih čuvam za unuke.

Onda ključevi. Pet ključeva. Ne znam od čega je ijedan. Jedan je možda od podruma u stanu u kojem sam živio prije dvadeset godina. Jedan je mali i zlatni, kao od dnevnika. Nikad nisam imao dnevnik. Ne bacam ih, jer čim bacim ključ, pojavit će se brava.

Slijede gumice. Stotinu gumica od tržnice, od onih zelenih kojima vežu mladi luk. Ne znam kako su sve došle ovamo. Mladi luk kupim dvaput godišnje. Mislim da se gumice u Ladici razmnožavaju, kao vrećice kod Ljiljane. Možda su rod.

Upute za uporabu. Upute za mikrovalnu, za glačalo, za mikser koji je crknuo prije šest godina. I upute za nešto što se zove “XR-200”. Ne znam što je XR-200. Nikad ga nisam imao. Ali upute imam, na četrnaest jezika. Na hrvatskom piše samo “Ne uranjati u vodu”. Pretpostavljam da je to dovoljno.

Pa kemijske. Osam kemijskih. Nijedna ne piše. Isprobao sam ih sve, jednu po jednu, na rubu računa za struju, i onda ih vratio natrag u Ladicu. Ne znam zašto. Možda se nadam da će se odmoriti.

A onda, na dnu, ispod svega, baterije. Šest baterija. Tri su sigurno prazne, a tri možda nisu. Ne znam koje su koje, jer sam ih jednom izmiješao “da ne zaboravim”. Stavio sam dvije u daljinski. Nije radio. Pa sam ih zamijenio mjestima. Proradio je, na tri dana.

Zatvorio sam Ladicu. Nije se htjela zatvoriti. Pritisnuo sam je koljenom, kao kofer na odmoru. Iznutra se nešto pomaknulo, mislim da je bio XR-200.

I shvatio sam: ova ladica je arhiva mog života. Sve što nisam znao gdje staviti, a nisam imao srca baciti. Nije to nered. To je muzej. Bez ulaznice, bez kustosa, otvoren samo do pola.

A vi? Što je u vašoj Ladici? I priznajte, koliko ključeva imate od kojih ne znate ništa?

Za glazbenu slušaonicu:


Ekatarina Velika - Oči boje meda

Link


U petak se vidimo u Boogaloo!

Prije par tjedana sam vam, dragi čitatelji, svečano obećao. Pred svima. Javno. Napisao sam cijelu znanstvenu studiju o vrećici s vrećicama ispod sudopera i zakleo se da ću sljedeći put ponijeti jednu sa sobom.

Kasnije sam vrećici s vrećicama dao i ime. Ljiljana. Obećao sam joj policu, poštovanje i to da je više nikad neću hraniti novim vrećicama. Bila je dirnuta. Malo je zašuškala. Mislim da je to bilo od sreće.

Danas je bio dan istine. Lidl.

Pripremio sam se kao za ispit iz matematike. Jutros sam izvadio jednu vrećicu iz Ljiljane, onu debelu, pouzdanu, s ručkama koje ne pucaju. Složio sam je u mali trokut, kao zastavu na pogrebu, i stavio u lijevi džep jakne. Na mobitel sam stavio podsjetnik: “VREĆICA. LIJEVI DŽEP. NE BUDI BUDALA.” Velikim slovima, da ne bude zabune.

Ušao sam u Lidl kao Rambo u džunglu. Siguran. Spreman. Naoružan vrećicom.

Sve je išlo savršeno. Uzeo sam kruh, mlijeko, jogurt, bananu, i onu čokoladu koja je bila na akciji, iako je nisam trebao. Mobitel je zazvonio na pola dućana, točno kod mesa: “VREĆICA. LIJEVI DŽEP.” Nasmijao sam se. Znam, znam. Pod kontrolom je.

A onda sam stigao na blagajnu.

Tko nije bio na Lidlovoj blagajni, ne zna što je brzina. Ondje sjede ljudi koje NASA odbila jer su prebrzi. Kasirka nije gledala u mene. Gledala je u neku točku u budućnosti, i ruke su joj letjele. Pip. Pip pip. Pippippip. Kruh je proletio pored mene kao pikado. Mlijeko je kliznulo niz pult brzinom zvuka. Jogurt me udario u lakat. Banana je pala na pod, a ona je već skenirala čokoladu.

I ja, u panici, gurao sam stvari u naručje, u džepove jakne, pod pazuh. U desni džep. U unutarnji džep. Nisam stigao do lijevog. U toj buri skeniranja, u tom uraganu proizvoda, moja jadna složena vrećica ostala je u lijevom džepu, mirna, nedirnuta, kao da se nju ništa ne tiče.

“Vrećica?” pitala je kasirka. Prvi put me pogledala.

I ja sam, s jogurtom u ruci, mlijekom pod bradom i bananom na podu, rekao ono što govorim već trideset godina, refleksno, kao kad kažeš “nazdravlje” kad netko kihne:

“Da, molim.”

Pip.

I tako je gotovo. Sve sam lijepo složio u novu, sjajnu, šuškavu vrećicu. Izašao sam van, i tek na parkiralištu sam stavio ruku u lijevi džep. Ona je bila ondje. Složena u trokut. Topla. Gledala me s takvim razočaranjem da sam joj se ispričao naglas. Prolaznik me pogledao i ubrzao korak.

Doma me čekala Ljiljana.

Otvorio sam ormarić ispod sudopera polako, kao muž koji se vraća u četiri ujutro. Ljiljana je bila ondje, napuhana, mirna. Nije rekla ništa. Nije ni trebala. Samo sam stavio novu vrećicu unutra. I staru, složenu, iz lijevog džepa, vratio sam pored nje. Jutros sam iz nje izvadio jednu, a navečer vratio dvije. Matematika očito nije na mojoj strani.

Čuo sam kako šuška. Zvučalo je kao uzdah.

Dakle, da se razumijemo. Moja odluka je i dalje čvrsta. Kao i moje odluke o teretani, o ranijem lijeganju i o tome da više neću kupovati čokoladu na akciji. Sve su čvrste. Samo što očito traju točno do Lidlove blagajne.

A vi? Koliko ste vi puta ove godine ušli u dućan s vrećicom u džepu i izašli s novom u ruci? I imate li vi svoju Ljiljanu, ili ste je već prestali brojati?

Za glazbenu slušaonicu:

Asaf Avidan - One Day Live @ Sziget 2015

Link

Ovdje pišem već neko vrijeme, pa sam napravio malo istraživanje. Znanstveno, naravno. S uzorkom od jednog autora, mene, i pedesetak komentara.

Rezultati su jasni.

Kad napišem da mi gel za tuširanje pada s police, aplauz. Kad napišem da se vrećice množe ispod sudopera, ovacije. Kad opišem kako me navlaka za poplun progutala živog, komentari, smajlići, priče iz čitateljskih kupaonica. Sandale su mi postale slavnije od mene.

A onda jednom napišem da sam se osjećao sam.

I odmah stigne kamenovanje. "Plač, plač." "Pizdarije." "Bez veze." "Idi u teretanu." Netko mi je preporučio da kupim šikaru. Jedan je čak savjetovao da se ne žalim, jer ima ljudi i gorih. Hvala. Utješno je znati da ima gorih. Spavao sam kao beba.

I tu sam shvatio nešto važno o ovom mjestu. Na stranici za upoznavanje, na koju smo svi došli upravo zbog osjećaja, osjećaji su jedina stvar koju se ne smije spominjati.

Zamislio sam to ovako. Na ulazu na Iskricu postoji carina.

Dolaziš s koferom. Carinik, u uniformi i s pogledom čovjeka koji je vidio previše profila, pita te ozbiljno:

“Imate li nešto za prijaviti?”

I ti, naivan, otvoriš kofer. Unutra sve uredno složeno: malo nade, jedna čežnja, dva komada usamljenosti, jedan zgužvani strah od toga da ćeš ostati sam, i, na dnu, umotan u staru majicu s koncerta, onaj osjećaj kad bi nekome rekao "dobro jutro".

Carinik zviždi. Zove kolegu. Kolega zove šefa.

“Gospodine, sve ovo je zabranjena roba. Osjećaji se ovdje ne unose. Možete unijeti humor, ironiju, fotografiju s naočalama za sunce i tri rečenice o tome kako volite putovanja. Ovo ostalo oduzimamo.”

Pitam ga zašto, kad svi u profilu pišu "tražim osobu s osjećajima".

Nasmijao se. “Tražiti, da. Imati, ne. Osjećaji se ovdje traže, ali se ne nose. Kao kišobran na izlet: svi žele da ga netko ima, ali nitko ne želi nositi.”

I tako uđeš. Lakši. Bez kofera. Smiješ se, pišeš o vrećicama i čarapama, svima si drag. A kofer ostaje na carini, na polici među stotinama drugih, sa svim nadama i strahovima koje su ljudi pokušali unijeti i odustali.

Priznajem, malo sam si i sam kriv. Možda sam koji put zvučao kao plač. Možda je bilo malo patetike u onom Planu B. Ali, oprostite, plakao sam jednom ove jeseni, i to je bila najiskrenija stvar koju sam napravio cijeli mjesec. Ne kanim se zbog toga ispričavati.

Pa sam odlučio ovako.

Od sada ću švercati. Osjećaje ću skrivati u šalama, kao rakiju u boci od vode. Pisat ću o gelu koji pada, a vi ćete, ako znate čitati, vidjeti čovjeka koji se boji da i on pada. Pisat ću o navlaci za poplun, a ispod će pisati da nemam s kim navlačiti. Pisat ću o vrećici s vrećicama, a zapravo ću pisati o svim stvarima koje skupljamo jer ih ne znamo pustiti.

Carinik neće skužiti. On gleda samo površinu.

A oni koji skuže, a znam da vas ima, javite se. Ne u komentarima, ako ne želite. Dovoljno je da se nasmijete i pomislite: aha, i ja imam taj kofer.

A vi? Što ste vi morali ostaviti na carini kad ste ušli ovdje? I koliko dugo ga već niste otvorili?

Za glazbenu slušaonicu:

Tonight - Iggy Pop

Link

Neki dan sam sjeo i napravio inventuru. Ne skladišta, nego života. Brojao sam pokušaje, kave, poruke, koncerte, izlete, profile koje sam pročitao do kraja i one koji su mene pročitali do pola. Zbrojio sam, oduzeo, podijelio s godinama.

I kalkulator mi je, onako tiho, kao da se ispričava, pokazao jednu brutalnu brojku.

Postoji realna mogućnost da ostanem sam. Do kraja.

Ne kažem to s gorčinom. Kažem to kao čovjek koji je pogledao vremensku prognozu i vidio kišu. Možda pada, možda ne pada, ali kišobran ne škodi. A ja sam, za svaki slučaj, odlučio složiti kišobran. Plan B.

Prvo sam otišao u banku. Pitao sam imaju li štedni račun za samoću. Službenica me pogledala, kliknula nešto i rekla da imaju, zove se "tekući račun" i da ga već imam. Prazan je. Kaže da je to sasvim uobičajeno za taj proizvod.

Zatim sam planirao stan. Ako ću živjeti sam, neka bude po mom. Odlučio sam da će gelovi za tuširanje službeno stajati naopačke, i da to više nije neuspjeh nego dizajn. Navlaku za poplun neću navlačiti nikad, jer nema tko vidjeti. Vrećica s vrećicama dobit će svoju policu. I ime. Zvat će se Ljiljana. Svaki dan ću joj donijeti jednu novu vrećicu, kao cvijeće.

Onda sam zamislio sebe s osamdeset godina. Sjedim u domu za starije, u kutu za samce. Ondje je cijeli stol nas, svi s istom pričom. Jedan je bio previše nizak, jedan nije imao auto, jedan je predugo pisao poruke, jedan je lizao poklopac jogurta. Svi pijemo čaj iz šalica s natpisom "Najbolji tata", jer nam djeca nisu imala maštu. Pričamo o Iskrici kao o ratu. "Sjećaš se 2026.? Kad je ona napisala 'jel si tko bolestan'?" I svi kimnemo glavom, s poštovanjem prema palima.

Navečer dolazi medicinska sestra i pita treba li nam išta. Jedan od nas uvijek kaže: "Jebe mi se." I ona zna da misli ono doslovno. I svi se smijemo.

Nije to loš plan. Ozbiljno.

Jer ako pogledam oko sebe, nisam sam u tome da sam sam. Svaki dan čitam ovdje ljude koji uče biti sretni sami. Koji putuju sami, idu na koncerte sami, kuhaju sebi nedjeljni ručak i postavljaju stol za jednu osobu, sa salvetom. To nije poraz, to je neka tiha hrabrost o kojoj nitko ne piše pjesme.

Ali postoji jedan paradoks koji me ne pušta.

Kažu da ljubav dolazi kad je najmanje očekuješ. Spontano. Iza ugla, u tramvaju, u redu za kruh, kad ti ispadnu jabuke iz vrećice i netko se sagne da ih pokupi.

A mi smo, svi zajedno, došli ovamo upravo da je očekujemo. Svakodnevno. Organizirano. S filterima za godine, visinu i udaljenost. Mi smo, dakle, ljudi koji spontanost traže po narudžbi. Kao da u dućanu tražiš "iznenađenje, ali molim vas plavo, veličina 42 i da stigne do petka".

Kako se nešto spontano može dogoditi na mjestu na koje smo došli s namjerom? To je kao da odeš na tulum s uputama kako se opustiti. Ili na koncert s papirom na kojem piše "ovdje se razdragati".

Ne znam odgovor. Iskreno.

Znam samo ovo: ljubav je dosad svaki put našla neki čudan put. Nikad onaj koji sam planirao. Možda zato jer je ona jedina od nas koja nema profil, filtere ni popis uvjeta. Ona samo upadne.

Pa evo, Plan B je složen. Ljiljana ima policu, gelovi stoje naopačke s ponosom, a u domu za starije već imam rezervirano mjesto za stolom.

Ali vrata ostavljam otključana. Za svaki slučaj. Ako netko spontano upadne, neka zna da ga čeka čaj, ploča od Azre, i jedan sredovječni panker koji će se, unatoč svemu, iskreno razveseliti.

A vi? Imate li i vi svoj Plan B? I vjerujete li još u spontanost, na mjestu gdje je svi tražimo?

Za glazbenu slušaonicu:

Leonard Cohen – Closing Time

Link

Za daljnje čitanje o zapisima o dejtanju, čarapama i dobrim svirkama navratite na:
Link

Hrvatski jezik je jednom, negdje u prošlosti, napravio krađu stoljeća. I nitko to nije prijavio.

Uzeo je dvije sasvim jasne riječi. "Jebe mi se." Doslovno, ako ih rastaviš kao u osnovnoj školi na satu gramatike, znače: imam želju. Htio bih. Baš sad. Gotovo kao molba, s povratnom zamjenicom da zvuči pristojno.

A onda ih je hrvatski narod uzeo, okrenuo naopačke i počeo koristiti za ono čega nas je najviše: ravnodušnost.

Ti uzmeš ulaznicu za utakmicu? Jebe mi se. Šef traži izvještaj do petka? Jebe mi se. Susjed opet buši zid u nedjelju ujutro? Jebe mi se, ali mu ipak lupam po radijatoru. Cijena benzina? Jebe mi se, ionako nemam auto.

U Hrvatskoj nema izraza koji se češće koristi, a manje znači ono što znači. Devedeset devet posto ljudi kad ga čuje, čuje "baš me briga". Ono preostalo jedan posto su stranci na tečaju hrvatskog, koji su zbog toga imali par vrlo neugodnih večeri.

I tu je moj problem.

Što ako ja stvarno mislim ono doslovno? Kako to reći? Izraz je zauzet. Netko se uselio u njega, promijenio bravu i ne da ključ.

Ovaj tjedan sam pokušao naći zamjenu. Znanstveno. Sustavno. Kao čovjek koji ima previše vremena navečer.

Prvo sam probao službeno. Izgovorio sam pred ogledalom: "Želio bih s tobom ostvariti spolni odnos." Zvučalo je kao da čitam uputstvo za ginekološki pregled. Ogledalo se zamaglilo od neugode.

Pa sam probao staromodno. "Bi li došla gore na kavicu?" Problem je što sam ja u garsonjeri, nema "gore", ima samo "tu". A i svaka žena iznad pedeset zna da kavica gore nikad nije bila kava, pa me unaprijed gleda kao sumnjivca.

Pa sam probao kulturno. "Da ti pokažem svoju zbirku ploča." Imam tri ploče. Jedna je od Azre i ogrebana je. Ne bih to nazvao zbirkom, a još manje razlogom da netko prijeđe pola grada.

Pa sam probao poetski. "Želim zaspati uz tebe." Ali u mojim godinama to stvarno može značiti samo zaspati. I to prije kraja filma.

Pa sam probao direktno, onako kako se danas navodno radi. Netko mi je rekao da su mladi na aplikacijama jasni: samo napišeš. Probao sam. Dobio sam blok, prijavu i dva "Ma daj, u tvojim godinama?"

Na kraju sam, očajan, nazvao jezikoslovca. Pravog, s naočalama. Pitao sam ga kako na hrvatskom reći ono što "jebe mi se" doslovno znači, a da me nitko ne shvati krivo.

Dugo je šutio. Onda je rekao: "Gospodine, ne možete. Hrvatski ima dvjesto načina da kažete da vas nije briga, a nijedan da kažete da vam je stalo. Kod nas se želja u pravilu izražava šutnjom, ili nakon treće rakije."

Pitao sam ga što onda preostaje. Rekao je: "Kažite ono što je suprotno od 'baš me briga'."

I tu mi je sinulo.

Ako "jebe mi se" znači "nije me briga", onda je pravi prijevod onog doslovnog zapravo jako jednostavan. Ne treba ni psovka ni ploča ni kavica gore.

Stalo mi je.

I shvatio sam da je to zapravo ono što stvarno želim reći, i što tražim. Ne nekoga kome se jebe, u onom našem, nacionalnom smislu. Nego nekoga kome je stalo. Tko će se ujutro javiti. Tko će se nasmijati mojim forama. Tko neće stalno tražiti popis uvjeta, nego će reći "dođi". A ostalo, ono doslovno, dođe samo od sebe. Kad je nekome stalo, ne treba prevoditelj.

Pa evo, za sve vas koji ste dočitali do kraja: od sad kad mi netko kaže "jebe mi se", znam da je mislio "nije me briga". A kad ja kažem "stalo mi je", znate da sam mislio ono drugo. Bar malo.

A vi? Kako vi kažete ono što "jebe mi se" doslovno znači, a da vas nitko ne shvati krivo? Ili ste i vi zapeli na kavici gore?

Za glazbenu slušaonicu:

Branimir Štulić svira "AKO ZNAŠ BILO ŠTO"

Link

Jedna čitateljica nedavno je napisala da je pravilno stiskanje paste i lizanje poklopca jogurta osnovna životna vještina, i da tko to radi pogrešno, kao da nije ni živio. Shvatio sam da je u pravu. Svi imaju kriterije, samo ja idem na spojeve kao čovjek koji ulazi u dućan bez popisa. Odlučio sam: i ja ću imati kriterije.

Upoznao sam je prije mjesec dana i bila je savršena. Smijala se mojim šalama, nije me pitala za plaću, nije mi gledala sandale. Na prvoj kavi je polizala poklopac jogurta, polako i s poštovanjem. Planula je ljubav, ona prava, kao u reklami za kavu.

A onda me pozvala k sebi. Prišao sam staklenim vratima na kraju dnevnog boravka i ondje je bila ona. Lođa. Ne balkon, nego lođa. Ostakljena, sa sušilom za rublje, gajbom staklenki i biciklom bez prednjeg kotača. Pogled na lođu preko puta, u kojoj su bili isto sušilo i iste staklenke. Izvadio sam metar, koji uvijek nosim za svaki slučaj. Tri i dvadeset kvadrata. Moj kriterij je šest, jug, ograda kroz koju se vidi i barem četrdeset prolaznika na sat. Nešto se u meni zatvorilo. Kao klizni prozor.

Jer lođa nije samo lođa. Lođa je zatvorena. U njoj se čuvaju zimnica, stare skije i osjećaji odloženi “za kasnije”, zajedno s ajvarom iz 2019. Ljudi s lođom vide svijet, ali ga ne pozdravljaju. Balkon je, s druge strane, srce izvješeno na zrak. Ja ujutro moram piti kavu na balkonu i gledati ljude: gospođu sa psićem koja svaki dan kasni na isti autobus, susjeda u kućnom ogrtaču koji puši potajno od žene. To mi nije hir, to je moja duhovna praksa. Kako da se dublje povežem s nekim tko ni s ulicom nije povezan? Bila je bešćutna. Znanstveno dokazano, kvadraturom.

Ona je bila divna. Predložila je da kavu popijemo u lođi, ali s otvorenim prozorom. Sjedio sam između bicikla i staklenki, s glavom napola vani, i gledao gospođu u lođi preko puta. Ni ona nije izgledala sretno. Onda je ponudila da skine cijelo staklo, samo zbog mene. Najljepši prijedlog koji mi je itko ikad dao. Ali otvoren prozor nije balkon, to je kompromis. A ljubav, to svi znaju iz profila, ne podnosi kompromise.

Prekinuo sam porukom, pristojno, kako se danas radi: “Lijepa si, pametna i ližeš poklopac. Ali lođa ti ima 3,2 kvadrata. Sorry, al stvari tak stoje.”

Sad sjedim na svom balkonu, šest i pol kvadrata, jug. Pijem kavu i gledam ljude. Sve je kako treba, samo je nekako hladnije. I pomalo mi sviće da možda baš ovako izgleda kad mene netko odbije zbog škembice ili sandala. Sa svojim metrom i svojom teorijom, a ja s druge strane stakla ni ne znam što sam skrivio.

Ali dobro. Bar imam balkon.

A vi? Lođa ili balkon? I jeste li ikad nekoga ostavili zbog nečeg jednako važnog?

Za glazbenu slušaonicu:

Norah Jones - Sunrise

Link

Na dejting sajtovima postoji jedna rečenica oko koje se slažu svi. Piše je svaka druga u profilu, kaže se na kavi, ponavlja se u komentarima kao molitva: “Nema normalnih muškaraca.”

Dugo sam se s tim prepirao. A onda sam pomislio: što ako su u pravu? Što ako sam ja kvar? Muški čovjek ne prepoznaje kad mu nešto curi, to je poznato. Odlučio sam se dati na provjeru.

Otišao sam na tehnički pregled. Za muškarce.

Red na stanici

Na stanici je bio red do ceste. Sve sami muškarci, s mapama u ruci i pogledom čovjeka koji zna da će pasti.

Ispred mene je stajao jedan nizak. Već je bio na pregledu i pao. Iza mene jedan visok, njega su odbili jer je “previsok, vrat me boli od gledanja”. Malo dalje jedan sa skromnom plaćom, pa jedan s debelom plaćom, njemu su napisali “sumnjivo, nešto skriva”. Bio je i jedan jako fin, odbijen kao “previše dobar, dosadno”. Odmah do njega jedan zločest, odbijen jer “nije ozbiljan za vezu”. Gledali su se preko reda kao dvije polovice istog odbijanja.

Kad sam došao na red, dočekao me inspektor u plavoj kuti. Nosio je registrator debeo kao telefonski imenik.

“Ovo su uvjeti,” rekao je. “Skupljeni iz profila. Sve je službeno.”

Popis

Krenuo je čitati, a ja sam stajao kao na vojnom pregledu.

“Visina najmanje 185. Ali ne više od 190.”
“Mišićav. Ali da nije tip iz teretane.”
“Ima novaca. Ali da ga ne spominje i da mu nije bitan.”
“Duhovit. Ali ozbiljan.”
“Voli putovati. Ali voli i biti doma.”
“Emotivan. Ali da ne plače.”
“Samostalan. Ali da mu trebam.”
“Ima svoj život. Ali da ima vremena za mene.”
“Do pet godina mlađi od mene. Ali da izgleda zrelije.”
“Zna kuhati, popraviti bojler i odabrati vino. Ali da ne glumi pametnjakovića.”
“Bez prtljage.”

Tu je zastao. “Ova zadnja znači bez bivših, bez djece, bez problema, bez prošlosti. Dakle da se rodio jučer, ali s iskustvom.”

Pao sam na svemu. Čak i na stavkama koje su si međusobno proturječile. Na nekima sam uspio pasti dvaput, s jedne i s druge strane.

Na kraju mi je dao zapisnik. Crvenom kemijskom.

Vozilo nije za promet. Preporuka: popravak ili otpad.

Popravak

Nisam se dao. Ako treba, popravit ću se.

Upisao sam teretanu. Nakon mjesec dana dobio sam mišić. Jedan. Lijevi. Visio sam na štangi svako jutro, da narastem do 185. Narastao sam dva centimetra, ali samo dok visim. Kupio sam auto na kredit, da imam novac koji ne spominjem. Ni ne mogu ga spominjati, jer ga nemam. Naučio sam kuhati rižoto. Naučio sam plesati salsu. Pročitao sam tri knjige poezije i naučio razliku između merlota i cabernet sauvignona, iako mi oba imaju okus kao Cedevita s dvije žličice.

Plakao sam samo kad nitko ne gleda. Emotivan, a da ne plače. Kvačica.

Vratio sam se na pregled. Ponosan. Popravljen. Ulašten kao Ariel na polici.

Inspektor je prelistao registrator. Uvjeti su u međuvremenu narasli. Dodano je:

“Ne smije se previše truditi. Izgleda očajno.”

Pao sam. Ovaj put zato što sam prošao.

Treći put

Treći put sam došao savršen. Ni previše ni premalo. Duhovit u granicama ozbiljnosti, mišićav u granicama lijenosti, imućan u granicama skromnosti. Inspektor me gledao pola sata. Mjerio me libelom. Provjerio mi je kako stišćem tubu i ližem li poklopac jogurta. Ništa nije našao.

Dobio sam zlatnu naljepnicu. Certificirani normalni muškarac. Jedini u državi.

Stavio sam je na profil. I čekao.

Prva mi je odgovorila nakon tri dana: “Previše si savršen. Sigurno nešto skrivaš.”

Druga: “S tobom se nemam oko čega svađati. Dosadno.”

Treća: “Lijepo, ali nisi moj tip.”

Pitao sam je koji joj je tip. Rekla je da ni ona ne zna, ali da će znati kad ga vidi. I da sigurno nisam ja.

Gdje je stanica za njih?

Vratio sam se na stanicu, ali ne na pregled. Samo sam htio pitati jedno.

“Gospodine, gdje se žene daju na tehnički?”

Inspektor me pogledao kao da sam pitao gdje je stanica za jednoroge. Onda se nasmijao, onako od srca, do suza.

“Žene imaju doživotnu registraciju,” rekao je. “Kod njih se samo jednom upali lampica na ploči, ona žuta, zaslužujem više, i to je dovoljno. Nitko je ne smije provjeravati. Ako pitaš, i to je tvoja greška. Vidiš ono tamo?”

Pokazao je na zid. Ondje je visio okvir sa zlatnim slovima: Ako veza nije uspjela, provjerite muškarca.

“To je naš jedini zakon,” rekao je. “Vrijedi od kad je stanice.”

I što sad

Sad sjedim doma sa zlatnom naljepnicom, jednim mišićem i rižotom koji nema tko jesti. I razmišljam.

Znam da ima divnih žena. Upoznao sam ih. Neke ovdje i čitaju. Ali znam i da ima divnih muškaraca. Ne savršenih, nego normalnih. Takvih koji kasne, stišću tubu na sredini, ne znaju navući navlaku na poplun i imaju poneku ogrebotinu na branicima. Kao i svi.

Jer ljubav, barem kako je ja zamišljam, nije tehnički pregled. To su dva stara auta na parkiralištu. Oba s poneku udubinom i lampicom koja svijetli bez razloga. Nijedno ne traži drugom papire. Samo kaže: “Idemo se provozati?”

A vi? Na kojoj ste stavci vi pali? I postoji li negdje stanica na kojoj bi provjerili i one koji samo provjeravaju druge?

Za glazbenu slušaonicu:

Radiohead - Creep

Link

Ima u životu muškarca nekoliko velikih ispita. Vojska, prvi spoj, porezna prijava... I navlačenje navlake na poplun.

Sinoć sam odlučio promijeniti posteljinu. Nije to bila spontana odluka. Gledao sam tu staru navlaku tjedan dana i ona je gledala mene. Na kraju sam popustio — jer je počela mirisati kao ja.

Skinuo sam staru bez problema. Skidanje je lako, to zna svatko tko je ikad skidao nešto sa sebe nakon koncerta. Ali onda je na red došla nova.

Metoda i prve žrtve
Raširio sam je po krevetu. Navlaka je bila ogromna, kao jedro na brodu. Poplun je ležao pored nje, gledao me s nepovjerenjem i šutio. Znao je.

Pokušao sam prvo klasičnom metodom:

Uhvatiš kut popluna.

Gurneš ga u kut navlake.

Pa drugi kut u drugi kut.

Jednostavno, kažu na YouTubeu.

Prvi kut je ušao savršeno. Drugi kut je nestao. Ne mislim da je ispao — mislim da je doslovno nestao. Ostao sam s rukom do lakta u navlaci, pipajući u mraku kao veterinar na farmi.

Pa sam ušao dublje. Prvo glavom, pa ramenima. Rekao sam si: samo da nađem taj kut, i van sam.

I onda se dogodilo.

Iza mene se navlaka sama od sebe zatvorila. Gumbi su kliknuli jedan po jedan, kao vrata svemirskog broda. Tama. Tišina. Miris omekšivača.

Bio sam unutra.

Tajno društvo iza gumbeka
Prvih pet minuta sam se ponašao kao muškarac: smireno, logično, s planom.
Sljedećih pet minuta sam se ponašao kao muškarac: vikao sam "Halo!" iako živim sam u garsonjeri.

A onda sam zakoračio dalje. I tu je navlaka prestala biti navlaka.

Otvorio se pred mnom cijeli svijet. Mekan, bijel, beskrajan, kao snijeg na kojem ne možeš stajati. U daljini sam vidio neke male obrise kako se miču. Prišao sam bliže.

Bile su to čarape.

Pojedinačne čarape. Stotine. Tisuće. Sve čarape koje su ikad nestale iz moje perilice živjele su ovdje, u tajnom svijetu iza navlake za poplun. Imale su svoje društvo, svoje ulice, mali kafić napravljen od kapice za brijanje. Jedna je čak držala predavanje o tome kako pobjeći iz bubnja na centrifugi.

I onda sam je ugledao. Plava, sa sivom petom. Ona koju tražim od prošlog mjeseca. Sjedila je sama na rubu, gledala u daljinu i čekala. Kad me vidjela, nije se razveselila. Samo je rekla:

"Kasniš."

Pokušao sam je nagovoriti da se vrati sa mnom u ladicu, njezinom paru. Pogledala me sažaljivo i objasnila da je ovdje sretna. Da su joj ostale čarape obitelj. Da je u ladici bila samo "ona druga". Nisam znao što reći. Nikad nisam mislio da ću imati takav emotivan razgovor sa čarapom.

Povratak u stvarnost
Ne znam koliko sam ondje proveo. Sat? Dva? Tjedan? Kad si unutra, vrijeme ne postoji, kao na sastanku koji je trebao trajati deset minuta.

Spasio me na kraju miris kave. Netko u zgradi kuhao je kavu, i taj miris se provukao kroz navlaku kao svjetionik. Krenuo sam za njim, puzeći, gurao glavom, otvarao gumbe iznutra... i ispao na pod pored kreveta.

Znojan, raščupan, s jednom tuđom čarapom zalijepljenom za leđa.

Poplun je i dalje ležao pored kreveta. Bez navlake. Gledao me. Mislim da se smijao.

Sinoć sam spavao bez navlake. Pod običnim poplunom, kao čovjek koji je vidio previše. A navlaka stoji složena na stolici, mirna i nevina, kao da se ništa nije dogodilo.

Ali znam. I ona zna.

A vi? Kako vi navlačite poplun? I je li tko od vas ikad uspio to napraviti a da ne nestane barem do pojasa? Ako imate provjerenu metodu, molim vas, javite u komentarima. Ja do tada spavam bez navlake. Iz sigurnosnih razloga.

Za glazbenu slušaonicu:


Dr. Project Point Blank ~ A Song For V.

https://www.youtube.com/watch?v=Dl9iXBdJQtI&list=RDDl9iXBdJQtI&start_radio=
1

Mislio sam da znam kako veze funkcioniraju. Upoznaš nekoga, sviđate se, pijete kavu, smijete se istim glupostima i onda, ako se zvijezde poslože, pokušate zajedno. Jednostavno.

A onda mi je jedna supatnica s ovog dejting sajta napisala da joj je jedan gospodin, već na prvom telefonskom razgovoru, objasnio da ne bi mogao živjeti s osobom koja poliže poklopac jogurta. I da ga strašno smeta kad netko stisne tubu paste za zube na sredini.

To mi je dalo misliti. Ako netko ima stav o poklopcu jogurta, što još postoji? Koliko je dubok taj popis? I kako uopće izgleda veza u kojoj se sve to poštuje?

Krenuo sam razmišljati i, kao i obično, malo sam pretjerao.

Stiskanje

Ljudi se, kad je riječ o pasti za zube, dijele na dvije vrste.

Prvi stišću odozdo. Uredno, centimetar po centimetar, a tubu usput smotaju kao vreću za spavanje. To su ljudi s trećim mirovinskim stupom, koji znaju gdje im je jamstveni list za mikrovalnu iz 2014.

Drugi stišću na sredini. Uhvate tubu kako dođe, stisnu gdje stignu i idu dalje. Tuba im izgleda kao da je preživjela prometnu nesreću. To su ljudi koji žive u trenutku. Ili kasne na posao. Najčešće oboje.

Ali što ako ni to nije dovoljno? Što ako se jednog dana pojavi netko tko traži da se tuba stišće odozdo, ali isključivo palcem desne ruke, pod kutom od četrdeset pet stupnjeva, i to prema sjeveru? Što ako se poklopac tube mora zavrnuti točno tri i pol puta? Tri je premalo, četiri je bahato.

Zamišljam kupaonicu u kojoj uz ogledalo visi libela. Ujutro tuba prolazi tehnički pregled, a ja stojim pokraj nje s četkicom u ruci i čekam pečat.

Lizanje

Ja ližem poklopac jogurta. Temeljito i s poštovanjem, svaki put. To sam javno priznao i ne sramim se.

Ali zamislite život s nekim tko to ne podnosi. Nedjeljno jutro, sunce kroz prozor, vi otvorite jogurt, a on vas promatra preko novina. Poklopac vam drhti u ruci. Jezik je već krenuo. U zadnji tren poklopac završi u smeću, pun bijele kremaste dobrote, a vi se nasmiješite kao da je sve u redu. Nije u redu. To nije veza, to je talačka kriza.

Pa onda kreneš lizati u tajnosti. Zaključaš se u kupaonicu s jogurtom. Pustiš vodu da se ne čuje. Poklopac poslije zamotaš u novine i odneseš ga u kontejner tri ulice dalje. Susjedi misle da imaš ljubavnicu. A ti imaš samo jogurt.

Veliki ustav ljubavi

I tu sam se tek zagrijao. Jer ako se poklopac i tuba gledaju tako ozbiljno, onda sigurno postoji cijeli ustav. S člancima, stavcima i prijelaznim odredbama.

Članak 1. Toaletni papir stavlja se tako da list pada preko role, prema van. Ispod role smiju samo osobe s potvrdom psihijatra.

Članak 2. List se otkida točno po perforaciji. Tko otkine koso, prvi put dobiva usmenu opomenu, drugi put pismenu, treći put mijenja bravu.

Članak 3. Rola se mijenja dok na staroj ima još najmanje tri listića. Ostaviti praznu kartonsku rolu na držaču smatra se izdajom i ne zastarijeva.

Članak 4. Daska na školjci spušta se tiho. Zalupiti dasku znači zalupiti vezu.

Članak 5. Zabranjeno je vraćati u frižider bocu soka s jednim gutljajem na dnu, da formalno nije prazna.

Članak 6. Nutella se jede žlicom. Nož je za kruh, prst je za samoću.

Članak 7. Čarape se sušilom vješaju u paru, petom prema gore, po bojama, od svjetlije prema tamnijoj.

Članak 8. Vrećica s vrećicama ispod sudopera mora biti složena po veličini. Vrećice od Konzuma i Lidla ne smiju biti u istoj vrećici, jer se ne podnose.

Članak 9. Daljinski upravljač stoji paralelno s rubom stolića, tipkama prema gore. Ako je pod kutom, netko je u ovoj kući nešto skrivao.

I sad zamislite prvi spoj u budućnosti. Nema više “što radiš u slobodno vrijeme”. Sjedneš za stol, a ona izvadi registrator. Prvo pismeni dio, pa praktični. Na stolu tuba paste, rola papira i jogurt. Dvadeset minuta za sve zadatke, pa mobitel u ladicu. Na kraju komisija vijeća, a ti čekaš na hodniku.

Ako prođeš, ide probni rad. Tri mjeseca. Uz preporuke bivših partnera, ovjerene kod javnog bilježnika: “Potvrđujem da je dotični tijekom naše veze tubu stiskao odozdo i nikad nije polizao poklopac. Toaletni papir nije provjeren.”

Predlažem da i dejting sajt uz visinu, horoskop i “pušač/nepušač” uvede nova obavezna polja:

Stiskanje: odozdo / na sredini / ovisi o plaći
Lizanje poklopca: da / ne / samo kad nitko ne gleda
Toaletni papir: preko / ispod / što god nađem

Uštedjelo bi se puno telefonskih razgovora.

A sad ozbiljno, koliko se može

Mislim da tuba nikad nije bila problem. Problem je kad netko ima popis prije nego što ima čovjeka.

Prava ljubav, barem kako je ja zamišljam, izgleda ovako: on stisne tubu na sredini, a ona je ujutro, bez riječi, izravna odozdo. Ili kupe dvije tube, jednu za red i jednu za kaos. A kad otvore jogurt, jedno drugome pruži poklopac.

Jer ima nešto lijepo u osobi koja poliže poklopac. To je netko tko ne baca dobre stvari. Ni jogurt, ni trenutke, ni ljude.

A vi? Odozdo ili na sredini? Preko ili ispod? I koji biste članak dodali u ustav ljubavi? Priznajte, svi ga imamo barem jednog.

Za glazbenu slušaonicu:

Mazzy Star - Fade Into You


Link

Prošli ponedjeljak mi je na račun legla neka lovica. Nije bila velika. Ali bila je neočekivana, a neočekivana lova je najopasnija vrsta. Ona s kojom nisi računao, pa ti mozak odmah kaže: ovo je višak. A višak se, kao što svi znamo, troši.

I tu je počeo moj tjedan bahatosti.

Prvo što sam napravio, istog jutra, bio je jogurt. Otvorio sam ga, skinuo poklopac i, pazite sad, nisam ga polizao. Bacio sam ga ravno u smeće. S jogurtom na njemu. Stajao sam iznad kante i gledao kako ondje leži, pun bijele kremaste dobrote, i osjećao se kao naftni šeik koji pali cigare novčanicama od sto dolara.

Utorak je bio dan velike kupnje. Ušao sam u dućan uspravan, prsa van, i nisam ni pogledao žute naljepnice s popustima. Prošao sam pored polica s akcijom kao da ne postoje. Kod toaletnog papira nisam uzeo onaj tanki, kroz koji se vidi budućnost. Uzeo sam troslojni. Mirisni. S uzorkom. Prodavačica me pogledala s poštovanjem, kao da sam kupio jahtu.

Zatim deterdžent. Godinama perem u onom generičkom, iz trgovačkog lanca, s natpisom "za šarenu i bijelu" i mirisom koji podsjeća na tvornicu. Ovaj put sam uzeo Ariel. Pravi. Original. Doma sam ga stavio na policu, okrenuo etiketom prema sobi i neko vrijeme ga samo gledao. Kao trofej.

Na blagajni me kasirka pitala trebam li vrećicu. Ja sam rekao: "Dvije." Nisam ni trebao dvije. Ali mogao sam. Doma me ispod sudopera čekala vrećica s vrećicama, i znam da me gledala s prijezirom.

Srijeda je bila još luđa. Cedevitu sam radio s dvije žličice. Dvije! Bila je toliko jaka da sam vidio zvuk. Kavu sam pio u kafiću, a ne iz automata. Ostavio sam napojnicu. I nisam čekao ostatak sitniša, nego sam rekao "u redu je", onako, s nehajem, kao da mi džepovi pucaju od kovanica.

Navečer sam se tuširao dvadeset minuta. Pustio sam toplu vodu da teče dok sam razmišljao o životu. Gel za tuširanje, prvi put nakon tri godine, stajao je uspravno, jer je bio nov i pun. Nije se ni zanjihao.

Sve sam to radio s osjećajem čovjeka koji je konačno uspio. Kao da sam se probudio u nekom drugom životu, onom iz reklama, gdje ljudi u bijelim kućnim ogrtačima piju kavu na terasi i smiješe se toaletnom papiru.

A onda je došao četvrtak.

Otvorio sam aplikaciju banke, onako usput, da se divim svom bogatstvu. I nisam se divio. Lovica je bila nestala. Nije otišla na putovanje, ni na investiciju, ni na štednju. Otišla je u troslojni papir, Ariel, dvije žličice Cedevite, napojnice i vodu koja je dvadeset minuta tekla u odvod.

U petak ujutro otvorio sam jogurt. Gledao sam poklopac dugo. I polizao ga. Polako, temeljito, s poštovanjem, kao čovjek koji je nešto naučio o životu. Toaletni papir sam od tog dana počeo dijeliti po listićima. A Ariel stoji na polici i služi samo za posebne prilike, kao dobro vino.

I sad znam istinu. Bogatstvo nije stanje računa. Bogatstvo je osjećaj koji traje točno od ponedjeljka do četvrtka, i pritom nauči čovjeka da ništa nije tako slatko kao poklopac jogurta koji si izgubio pa ponovno našao.

A vi? Što ste vi zadnje kupili onako, "jer možete"? I tko od vas, priznajte, i dalje liže poklopac jogurta, čak i kad je na računu sve u redu?

Za glazbenu slušaonicu:

Cigarettes After Sex - Dreaming Of You

Link

Danas su Svi sveti. Ljudi pale svijeće, nose cvijeće i tiho se sjećaju onih kojih više nema. A mene su, eto, za blagdan pokopali online. Bez svijeće, bez cvijeća, ali zato s detaljnom recenzijom moje obuće.

Sve je počelo romantično. Na jednom profilu, kod pitanja o savršenom bijegu, gospođa je odabrala: "Duuga vožnja vlakom kroz prekrasan krajolik." A ja, budala romantična, pomislio sam: evo prilike. Poslao sam joj link na Rocky Mountaineer, vlak koji se vozi kroz kanadske Stjenjake, jedno od najljepših putovanja željeznicom na svijetu. I jednu riječ: "Sanjam..."

Odgovor je stigao za sat vremena: "Jel si ti bolestan?"

Pomislio sam da je možda zabuna. Pitao sam je je li ozbiljna. Bila je. Kasnije je objasnila da link nije ni otvorila, a da je vlak u profilu samo neka opcija koju je onako kliknula. Važno je, kaže, ono što piše na kraju profila.

Pa sam pročitao kraj profila. Ondje traži muškarca iz Zagreba, višeg od 175 centimetara, jače građe, u dobi od 48 do 62 godine, koji plaća članarinu. Uredno sam joj nabrojao da sve to ispunjavam. Mislio sam da smo se razumjeli.

Nismo. Stigla je završna presuda, koju vam, za vjerni dojam, prenosim u cijelosti:

"Evo pogledala i ostale slike da ne bi bilo kakve zabune. Ti si karikatura, a ne muškarac kakvog tražim. Imaš kila manje od mene, s tom odvratnom škembicom, nema tu ni m od mišića, kad sam vidla sandale na tim nožicama eto umrla od smijeha. I da, iskreno izgledaš kao da imaš 70 godina najmanje. Sorry, al stvari tak stoje."

Priznajem, prvo sam se nasmijao. Ne dobije se svaki dan tako temeljita, stručna analiza. Netko je izdvojio vrijeme, pregledao sve moje slike, izmjerio mi kilažu od oka, procijenio mišićnu masu, ocijenio obuću i još mi odredio biološku dob. To je razina posvećenosti koju bi poželio svaki liječnik opće prakse.

Idemo redom:

Škembica. Priznajem, postoji. Ali ona je društvena, voli koncerte, i nikad nije nikoga uvrijedila. Što je, kad bolje razmislim, više nego što se može reći za neke ljude.

Sandale. Odmah sam ih otišao pogledati u ormar. Stoje mirno, posramljene, i pitaju se što su skrivile. Nikad nisu imale ambiciju nekoga nasmijati do smrti. Ali eto, uspjelo im je, pa su sad pomalo zabrinute zbog odgovornosti.

Nožice. Nose me na sve koncerte, izlete, i pješke do Sesveta kad tramvaj ne ide. Ne žale se. Dosad nisu znale da su nožice, ali sad kad znaju, nose to dostojanstveno.

Sedamdeset godina. E, tu sam se stvarno razveselio. Ako izgledam kao da imam 70, onda možda imam pravo na umirovljenički popust na vlak. Pa bih se konačno mogao provozati tim Rocky Mountaineerom. Sam, doduše. Ali s popustom.

Ali šalu na stranu.

Nije mi krivo zbog onoga što mi je rekla. Ako se nekome ne sviđam, potpuno je u redu — ni ja se ne sviđam svima, a bome ni svi meni. Za to postoje tri jednostavne riječi: "nisi moj tip". Ili samo tišina. Nitko se ne bi uvrijedio.

Muči me nešto drugo. Do kuda smo došli kad ljudi ekran koriste kao dozvolu za okrutnost. Kad nekome koga nikad nisu vidjeli uživo, tko im nije rekao ni jednu ružnu riječ, napišu ono što mu nikad ne bi rekli u lice. Jer u lice bi morali gledati kako to boli. A ovako samo pritisnu "pošalji" i odu skuhati kavu.

Na kraju, svi tražimo isto. Nekoga s kim ćemo popiti kavu, nasmijati se i, ako se posreći, provozati se vlakom kroz neki lijep krajolik. Malo je čudno to tražiti tako da usput gaziš druge.

Zato, gospođo, ako ovo ikad pročitate: hvala na recenziji. Sandale su je primile k srcu, škembica nešto manje. A ja vam iskreno želim da pronađete onoga tko prođe i vaš popis i vaše ogledalo. I da vam, kad ga nađete, nitko nikad ne napiše ono što ste vi napisali meni.

A vi? Jeste li ikad dobili ovakvu "recenziju" od nekoga koga ne poznajete? I kako ste je preživjeli? Ja, za sada, sa sandalama na nogama i smiješkom na licu.

Za glazbenu slušaonicu:

Miley Cyrus - The Backyard Sessions - "Jolene"

Link

Subota je navečer. Normalni ljudi su na koncertima, u birtijama, na spojevima. A ja sjedim u kuhinji i vodim ozbiljnu znanstvenu raspravu sam sa sobom. Tema: koliko vrećica ima u mojoj vrećici s vrećicama.

Sve je počelo nevino. Otvorio sam ormarić ispod sudopera da uzmem krpu, a vrata su se jedva otvorila. Iznutra je pritiskala ona. Vrećica s vrećicama. Napuhana kao balon na Dan grada, s ručkama rastegnutim do pucanja, i s izrazom lica kao da će svaki čas progovoriti: "Pusti me van, ima nas previše."

Izvukao sam je i istresao na stol. I tu sam shvatio da ne gledam samo vrećice. Gledam arheološko nalazište.

Na vrhu, svježi sloj: vrećice iz prošlog tjedna, još šuškave i mirisne. Ispod njih, sloj iz ljeta, s ostatkom računa za lubenicu. Još dublje, vrećice koje su preživjele dvije selidbe i jedan razvod. A na samom dnu, jedna izblijedjela, tanka kao papir, s logom dućana koji više ne postoji. Ta je vjerojatno starija od nekih korisnika Iskrice.

I svaka od tih vrećica nosi istu priču. Priču o čovjeku koji je jedne večeri, s vrećicom u ruci, svečano izjavio: "Ovu ću sutra ponijeti sa sobom u dućan. Neću više kupovati nove."

Naravno, sutradan sam stajao na blagajni, kasirka me pogledala i pitala: "Trebate vrećicu?" A ja sam, kao hipnotiziran, rekao: "Da." Kao da mi je netko izbrisao memoriju na ulazu u dućan. Vrećica s vrećicama je za to vrijeme mirno ležala doma, ispod sudopera, i znala je. Uvijek zna.

Pokušao sam varati sustav. Stavio sam vrećicu u jaknu. Zaboravio sam koju jaknu. Stavio sam vrećicu kraj vrata. Spotaknuo sam se o nju, opsovao i izašao bez nje. Stavio sam si podsjetnik na mobitel: "Ponesi vrećicu." Mobitel je zazvonio dok sam bio na blagajni. S novom vrećicom u ruci.

I tako sam došao do jednog zaključka. Nema u Hrvatskoj čovjeka bez vrećice s vrećicama. To je naš zajednički, tajni nacionalni ponos. Svi je imamo, svi je skrivamo, i svi ćemo se, ruku na srce, zakleti da ćemo sutra jednu ponijeti.

Ja sam, recimo, odlučio prebrojati svoje. Došao sam do 47 i odustao, jer sam shvatio da sam usred prebrojavanja zapravo počeo razvrstavati vrećice po kvaliteti. One debele za ozbiljne kupnje. One tanke za smeće. One s ručkama koje pucaju samo kad nosiš jaja.

Na kraju sam ih sve lijepo vratio natrag. U vrećicu. Ispod sudopera. Dodao sam još jednu, iz današnje kupnje. Zatvorio sam vrata ormarića laktom, jer se drugačije više ne zatvaraju.

A sutra, kunem se, ponijet ću jednu sa sobom.

A vi? Koliko vrećica ima u vašoj vrećici s vrećicama? I koliko ste puta ove godine zaboravili jednu ponijeti? Priznajte u komentarima. Ovo je siguran prostor.

Za glazbenu slušaonicu: Kal Cahoone, Build The Fire

Link

Tri je ujutro. Ja i laptop, jedan na drugome, čitamo profile. Stvarno čitam, do kraja, s razumijevanjem, kako se i traži. I negdje oko petnaestog profila shvatim da to više nisu profili. To su natječaji za radno mjesto.

"Traži se emocionalno stabilan, financijski neovisan, sportski građen muškarac, bez prtljage iz prošlosti, mirisan, uredan, romantičan, ali ne previše. Prijave s dokazima o ispunjavanju uvjeta."

I tu mi sine. Ako je natječaj, onda ću se prijaviti kao čovjek. Službeno.

Ujutro odem po dokumente. Na šalteru tražim potvrdu o emocionalnoj stabilnosti. Službenica me gleda preko naočala i kaže da takav obrazac ne postoji, ali da mogu dobiti potvrdu da nisam pod ovrhom. Pogledamo oboje u računalo. Kaže da ni to danas neće ići.

Nema veze. Složim dosje sam. Umjesto potvrde o stabilnosti, priložim recept za magnezij i tablete za tlak. Neurotik, ali uredno liječen. Umjesto potvrde o financijama, fotografiju garsonjere, snimljenu širokokutnim objektivom da izgleda kao trosobni.

I onda dođe dan razgovora.

Ulazim u prostoriju. Za dugim stolom sjedi komisija od tri žene. Jedna ima centimetarsku traku, druga kalkulator, treća samo gleda, a to je najgora. Ispred mene bočica vode i natpis: Kandidat br. 47.

Prvi test: vaganje. Stanem na vagu. Ona s kalkulatorom nešto računa, oduzima moju visinu od nečega, pa dijeli s nečim, pa odmahuje glavom. Ona s trakom mi mjeri struk i tiho kaže: "Hedonist." Znam da to nije kompliment.

Drugi test: miris. Ona što samo gleda ustane, priđe, pomiriše mi rame i bez riječi nešto zapiše. Pokušam objasniti da sam upravo kupio antiperspirant za odrasle i da imam rezervnu majicu u ruksaku. Zapiše još nešto.

Treći test: emocionalna stabilnost. Pokažu mi poruku na ekranu. Piše samo: "Ok." S točkom. Kažu mi da imam deset minuta za reakciju. Nakon tri dana i dvanaest razgovora s umjetnom inteligencijom i dalje analiziram zašto točka, a ne smajlić. Komisija je otišla na marendu. Dvaput.

Četvrti test: romantika. Pitaju me što bih napravio na prvom spoju. Kažem da bih je poveo na koncert Bijelog dugmeta i u uho joj vikao komplimente preko razglasa od par kilovata. Ona s trakom prvi put podigne pogled. Ne znam je li to divljenje ili zabrinutost.

Na kraju mi pruže ruku i kažu ono što svi kandidati žele čuti: "Hvala na prijavi, javit ćemo vam se."

Nisu se javile. Ni dva tjedna kasnije. Naknadno sam vidio da su sve tri deaktivirale profil.

I dok sam tako sjedio s dosjeom u krilu, shvatio sam nešto. Savršeni muškarac s tih natječaja ne postoji. A ako i postoji, sigurno nije budan u tri ujutro i ne čita profile do kraja.

Ja sam, priznajem, Zastava 101. Probušen auspuh, pola rezervoara, ali pali iz prwa, ima dobar razglas, nikad nikoga ne ostavi na cesti i zna sve stihove EKV-a. Nije Ferrari, ali ni Ferrari ne zna EKV.

A vi? Na koji ste se natječaj zadnji put prijavili, i jeste li prošli vaganje? Priznajte u komentarima.

Za današnju glazbenu slušaonicu biram:

Tarantella - San telmo

Link

Svaki put kad netko pametan izjavi: "Ma pusti taj internet, to je sve umjetno, izađi među ljude i upoznaj nekoga prirodno!", meni se blago zamrači pred očima.

Ljudi koji to govore ili su zadnji put tražili partnera 1988., ili žive u lijepoj zabludi. Prirodno upoznavanje nije ništa romantičnije od interneta. Samo je bučnije, skuplje i s puno više slučajnosti.

Ajmo raščlaniti te famozne "prave" načine.

Scenarij 1: Grupni izlet, ili autobusna romantika

Kažu ti: "Idi na izlet, upoznat ćeš nekoga!"

Super. Ulaziš u autobus za Dubrovnik. Pola ljudi ima slušalice, druga polovica spava ili gleda u mobitel. Što bi ti po filozofiji "prirodnih" stručnjaka trebao napraviti? Ići od sjedala do sjedala kao kondukter i pitati: "Oprostite, jeste li slobodni i tražite li nekoga?" Izbacili bi te na prvoj benzinskoj.

Kad stignete, svi se razmile na svoju stranu. Ljudi su došli vidjeti zidine i popiti kavu, a ne čekati da im se netko nepoznat prikrpa. A još je i kiša padala, pa se ni kod busa nije moglo pričati.

Iskreno, kontakti se ipak dogode. Na povratku, nakon ručka, pjevalo se i plesalo, pa sam porazgovarao s par ljudi. Ali to se dogodi slučajno, a ne po planu. Za upoznavanje na izletu treba ti ili sreća, ili netko tko te uvede u društvo, ili pet izleta zaredom.

Scenarij 2: Koncert, ili šaptanje na uho s dvije pive u glavi

Druga genijalna preporuka: "Idi na svirku, tamo su svi opušteni!"

Odeš na Bijelo dugme. Bend praši s razglasom od par kilovata da ti se trese slezena. U gužvi vidiš simpatičnu ženu, priđeš s namjerom da progovoriš kao ljudsko biće, i shvatiš da joj se moraš derati u uho s dva centimetra da bi čula osnovne rečenice.

Priča nekako dođe do sljedećeg koncerta u Metropolisu. I sad, u toj galami, uz grmljavinu basa, ja odlučim iskoristiti trenutak i viknem joj u uho:
"Sad kad sam popio dvije pive, malo su mi popustile kočnice, pa imaš priliku da me zavedeš."

Koja romantika. Zvučnici probijaju bubnjiće, a ja nudim jedinstvenu ponudu dok me drže te dvije pive. Je li zavođenje uspjelo ili je bio potpuni debakl? Pojma nemam. U toj buci se ništa nije čulo kako treba, pa mi ne preostaje ništa drugo nego otići u Metropolis i saznati rezultate.

Eto, to vam je upoznavanje na koncertu: bučno, polugluho, i s ishodom koji provjeravaš tjedan dana kasnije u drugom klubu.
A internet?

Kad maknemo lovačke priče o romantici uživo, internet je zapravo vrlo praktičan alat:
Ne igraš na slijepo. Unaprijed vidiš koliko netko ima godina, što ga zanima i traži li uopće nekoga. Barem kako tvrdi.
Nema skakanja u mutnu vodu. Ne prilaziš ženi za šankom ne znajući čeka li je doma muž i troje djece.
Štediš. Vrijeme, kilometre, živce i ulaznice za koncerte.

Ali budimo pošteni, ni internet nije raj. Ima ghostinga, profila s fotkama od prije deset godina, i ljudi koji ti daju broj, a onda tri dana ne otvore poruku. Ni jedan kanal nije čaroban.

Problem nije u kanalu, nego u očekivanjima. Ljudi su internet pretvorili u katalošku prodaju. Ne traže živu, normalnu osobu s kojom mogu popiti kavu, nego proizvod s popisa želja: točno tu visinu, taj status, tu frizuru, i da piše poeziju pod punim mjesecom. Kad takvog ne nađu, kriv je internet.

Nije internet sranje, majstore. Nego si ti pomiješao stvarni život s katalogom IKEA-e.

Kako ja to radim

Nakon svih autobusa, koncerata i profila, moja pravila su jednostavna:
1. Internet za filtriranje, kava za kemiju. Na profilu vidiš imate li nešto zajedničko. Za kemiju treba stol, dvije šalice i pogled u oči.
2. Iz dopisivanja na kavu što prije. Ako se tjednima samo dopisujete, to je dopisivanje, a ne upoznavanje.
3. Ne tumači tišinu. Ako netko danima ne odgovara, ne radi analize. Idi dalje.
4. Koncert je za glazbu i društvo. Ako se usput nešto dogodi, super. Ali ne idi na Dugme s planom za romantiku, jer nitko ništa neće čuti.

Prirodno upoznavanje nije mit zato što se ne događa. Mit je zato što nije ništa romantičnije ni lakše od onoga što radimo ovdje. Samo je glasnije.

A ja? Ja u subotu idem u Metropolis provjeriti rezultate one dvije pive. Javim.

Za današnju glazbenu slušaonicu biram jednu obradu:

Bill Withers "Ain't No Sunshine" cover by Elise LeGrow
Link

Nedjelja popodne. Kava popijena, ništa pametno nisam napravio, a sutra opet ponedjeljak. Idem se barem istuširati da nešto obavim.

I naravno, pod tušem me dočeka moj stalni nedjeljni neprijatelj. Gel za tuširanje okrenut naopačke.

Svi to radimo, nemojte se praviti. Kad gel dođe pri kraju, nitko normalan neće stajati pod vodom i tresti bočicu. Okreneš ga na čep, pa neka se cijedi do sutra. Pametno, praktično, besplatno.

Samo što onaj tko dizajnira te čepove očito nikad nije bio u kupaonici. Čep je zaobljen, uzak i malo kos, i bočica na njemu stoji kao pijana čaplja na jednoj nozi.

Kod mene na polici trenutno stoje: šampon, regenerator, neki piling iz 2022. koji nikad nisam otvorio i dva-tri gela naopačke jer su “pri kraju”. Pri kraju su već tri tjedna.

Scena je uvijek ista. Stojiš pod vodom, pjena u očima, i polako pružaš ruku po jedan jedini gel. Ni ne primiš ga kako treba, samo ga okrzneš malim prstom. On se zanjiše, sruši susjeda, susjed gurne šampon, a šampon odleti na dno kabine uz takav tresak da se ljudi kat ispod sigurno pitaju jesi li živ.

A ti čučiš mokar, napola slijep, i skupljaš bočice po podu.

Vratiš ih na policu. Pažljivo, kao da slažeš kuću od karata. Pustiš. Stoji. Okreneš se, i bum, opet dolje. Kunem se da to radi namjerno.

Smiješno mi je kako u životu znam biti oprezan sa svime. Pazim kome vjerujem, koga puštam blizu, dvaput razmislim prije nego nešto kažem. A onda me iz takta izbaci bočica od 250 mililitara.

Možda je to lekcija za ovu nedjelju: neke stvari će pasti koliko god ih pažljivo slagao. Ili samo trebam prijeći na sapun. Mada, sapun mi ispadne iz ruke još i češće.

Ugodno nedjeljno popodne. I polako s tom policom.

Koliko vas trenutno ima gel naopačke? Priznajte u komentarima.

Za glazbenu slušaonicu danas poslušajte Michelle Gurevich - First Six Months of Love
Link