Godot samo što nije

Ako ste ikada pokušali pronaći ljubav online, vjerojatno ste se susreli s poznatim scenarijem: šaljete poruke, trudite se biti originalni, duhoviti ili barem pristojni – i najčešće ne dobijete nikakav odgovor. S druge strane, često čujemo pritužbe, osobito od žena, kako je “nemoguće pronaći nekoga normalnog”, kako su svi dosadni ili neiskreni, i kako su kvalitetni razgovori prava rijetkost.

Pa gdje je onda zapelo? Zašto je toliko teško ostvariti i najobičniji razgovor, a kamoli pronaći nekoga s kim kliknemo?

Čini se da je online upoznavanje postalo svojevrsna igra brojeva. Ako želite šansu za ljubav, morate biti spremni na – masovno slanje poruka. Da, zvuči grozno, ali istina je da je “spamanje” (u granicama pristojnosti, naravno) postalo nužno. Statistika je neumoljiva: na desetke poruka dobijete tek pokoji odgovor, a od tih nekoliko odgovora možda se razvije jedan smislen razgovor. I to je sasvim normalno.

Naravno, ne odgovara svako svakome. Ne postoji obaveza da se odgovori na svaku poruku, niti je svaka poruka vrijedna odgovora. Ali, ponekad se čini da ljudi ni ne daju priliku za razgovor – kao da su unaprijed odlučili da nema smisla ni pokušavati. A možda baš u toj jednoj poruci, koja bi mogla biti početak nečeg lijepog, ostanemo uskraćeni za priliku da otkrijemo imamo li nešto zajedničko.

Možda je vrijeme da prestanemo očekivati “klik” na prvu, i damo šansu razgovoru. Jer, iza svakog profila stoji stvarna osoba – s vlastitim nesigurnostima, željama i nadama. Umjesto da čekamo savršenu poruku ili idealan profil, možda bismo trebali biti otvoreniji za komunikaciju, pa makar to značilo i malo više poruka u inboxu.

Na kraju, možda se sve svodi na upornost, malo humora i još više nade. Jer, kako kaže Balašević:

"Ma, gdi ćeš naći boljeg momka za te pare?
Ne budi smešna, draga ti, možeš do veka tragati,
al’ nećeš naći nikog, tako mi gitare,
ko će te više voleti i ko će lepše lagati."

Možda je baš ta poruka koju šaljete – ili na koju konačno odlučite odgovoriti – početak nečeg posebnog.

Link

Kad zatvorim vrata stana za sobom, osjećam kako grad ostaje negdje daleko, a tišina mog prostora postaje pozornica za opuštanje. Bez žurbe skidam sako, natočim čašu crnog vina i na trenutak zastanem ispred police s pločama. Volim taj mali ritual – biranje glazbe koja će obilježiti početak mog slobodnog vremena.

Večeras mi treba nešto posebno, nešto što će me potpuno izvući iz svakodnevice. Prva ploča The Doorsa. Omot je već pomalo izblijedio, ali baš to mu daje poseban šarm. Pažljivo stavljam vinil na gramofon, spuštam iglu i prepoznatljivo pucketanje ispuni sobu. Prvi tonovi "Break on Through (To the Other Side)" šire se prostorom, a ja sjedam u najudobniji kutak, s čašom vina u ruci.

Dok pijuckam i slušam, osjećam kako se dan topi, a glazba i vino stvaraju mali svijet u kojem je sve moguće. To je moj bijeg, moj trenutak mira i uživanja – podsjetnik da su najljepše stvari često najjednostavnije.

Link