zmajić

Ljudi moji, čujte i počujte
Prijatelji poklone kupujte
Danas evo oglas javni dat ću
Ja punicu imam udavaču .
*
Sada dajem na znanje svima
“Ful opreme” ona dosta ima
Mirovina nije joj malena
Kenja sama, ne treba pelena.
*
Kvoca, pili k’o stara pilana
Po jeziku je nadaleko znana
Za tračeve stvorena je ona
Ne mire ju nit crkvena zvona.
*
Nosila bi haljinice kratke
Da joj noge nisu k’o u patke
A i trubuh joj se objesio
Oj, punice tko bi tebe htio?
*
Udat ću te, pa zadnje mi bilo
Vanka ideš “sunce” moje milo!
Dosta mi je za života moga
Prigovora i kvocanja tvoga!
*
Udat ću te za prvog ženika
Za miraz ću dat’ tovljenog bika
Jutro zemlje i livadu staru
Samo da te vidim na oltaru.
*
Napravit ću slavlje i veselje
Makar poslije jeo samo zelje
Samo idi ti sa praga moga
Oj, punice, života ti tvoga !

A šta reć...
Da si kazo...
A niš ne reć..

Jezuš..
I tak..došla ona..
I gledam je jedno jutro
dva jutra-lepa kak Marija
Bistrička..

No kad je nadošla jutro
treće(a ja je gledim ujutro
treće šest jutara)

E fala jezušu i mariji bistričkoj
kak su me uputili i dali provođenje
da joj pokažem di je širok šor..

Je bila je tak jedna žena..
Se je imala:noge ruke dojke
čak i maramu..

Jezuš..

Okretište na Čnomercu 1928.g..



Mirogoj i tramvaj..1935..

Najgore što nam se u životu može dogoditi je da sve bude po našem. To bi bio kraj svakog rasta."
O. Jacques Philippe

Evo ih za koji dan..
Fine..sočne..mekane..
Ko duša..

Banane..
Stoji tu 10.g..
Ne možeš vjerovati..
Ovo je prvi put da ima
plodove..

Evo jedna s Dunava..
Jutro rano...

Jutro iz Slavonije..

Vjetar je puhao svim silama.
Šištao je i zavijao kroz noć.
Raspoloženje mu je bilo nabrušeno,
bio je prepun bijesnih nakupina.
Zbog toga su sva stvorenja
pretrnula od straha…
.
Udario je na krov poput kopita konja.
Tako je grozno bilo njegovo raspoloženje.
Naletio na prozorske ploče, srušio zavjese…
Glas mu je bio glasan procvat strašnoga zvuka.
.
Tada se njegov bijes okrenuo tihim stablima,
koja su se probudila iz svog blaženog sna.
Potresao im je korijenje
i slomio njihove grančice…
I bez sažaljenja oduzeo im je svo lišće.
.
Bez zadovoljstva, nastavio je puhati.
Teret mu je bjesnio, bez da se zaustavi.
Nije pokazao milost, bio je pun gnjeva,
koji sve na svom putu uništava…
.
I tada…
Vjetar je bio trijezan prema pauzi zore.
Njegov se bijes rastopio
kad je kiša pala na njegovo raspoloženje.
Otišao je žurno, otišao na drugo mjesto
ostavljajući nered u budnosti svoje sile…
.
Ali…
Kad se vjetar ne ljuti, on je mekan i sladak.
Transformira se u blage, nježne povjetarace.
Dolazi se igrati i puhati na lišće poljupce.
To ih oduševljava da se ljuljaju
i plešu na drveću…

M..J..

S obzirom na to da određen broj stručnjaka naglašava kako je IQ, odnosno kvocijent inteligencije “preuska” mjera sama za sebe, uveo se pojam emocionalne inteligencije (tzv. EQ) kao koncepta koji se odnosi na sposobnost, kapacitet, vještinu ili samoprocijenjenu mogućnost identificiranja, procjene i upravljanja vlastitim emocijama, kao i emocijama drugih ljudi ili pak grupa ljudi. Empatija je uz samosvjesnost, motivaciju, upravljanje osjećajima i “rukovanje” odnosima jedna od ključnih komponenti emocionalne inteligencije.

Kao i godinama prije,
upalila je svijeću,
taj dan,
tiho mrmljajući molitvu
za spas duše
iako više nije bila sigurna
moli li za duše umrlih
ili za ove što oko nje još dišu.
Plamičak je titrao
lelujavo kao da pleše,
kao da se igra
pa su njene misli
odlutale
u ono vrijeme
kada je puna ushita
lepršajući plesala
cijelom dužinom
plesne dvorane.
svi su gledali
zadivljeni umijećem,
a danas pali svijeću
sjećanju
koje je uspjela
sačuvati.

Rasli smo zajedno iz trave, zelene, u prašnjavom gradu
Svježa jutarnja rosa u kosi dok sanjamo po prašnjavom gradu
Slike se mijenjaju na promenadi šetača, gdje koja slatkica
Osmijeh nam je prednost nad ubogima bubicama, po prašnjavom gradu

Od tebe tajne ne krijem, iskreno niti ne želim a i ne smijem
Ostaje nam proljetno Sunce milo dok se kotrljaju omaglice po prašnjavom gradu
Volimo se strasno, čak štoviše krasno, posteljinu redovno mijenjaš
Zlosretnici nam se smiju, na nama zao glas griju, po prašnjavom gradu

Ljupka moja damo nikada mi nećeš biti samo, kao otok pust
Obrezat ću za tebe cijeli ovaj vrt gust, vodit ćemo ljubav po prašnjavom gradu
Ako se i zapale ponoćne lampe žudne mi ćemo biti noćne ptice budne
U opravi od purpura plesat ćeš mi zadnji ples u prašnjavom gradu

Nek se makne kome smeta fina riba iz brodeta, kad su pjati mora puni; sir, maslina i inčuni.
Crne dagnje na buzaru ili srdele na žaru … Izbirljivci nosem frču rađe golu juhu srču.
Ne paše im morska plata bolje miriše salata. Ljudi moji, kojeg čuda, ova djeca baš su luda!
Što uz ribu bolje prija do li zlatna malvazija? A što djeca luda znadu? Oni traže limunadu. Na smokvama osa ima, pršut im je prepun dima sir ne paše, pun je soli … što izbirač zbilja voli?
Možda švargla il’ slanine , materine kiseline, i čvaraka onih masnih umjesto riba slasnih…

Ženo, ne prekrivaj lice danom.

Raznaži svoje slane grudi

i dopusti valu dubinom da ih doji.

Bradavice tvoje – koraljni otoci

što obiru ih poljupci na dah.

Šal od kose ne vezuj oko vrata.

Neka sati tmine na kolajni se njišu –

oni neće odati miris Mjeseca u tebi.

Rodi se dok on mokra stopala ti ljubi

i jezik natapa solju divlje vrištine.

Zaručnica budi njegovu snu

i podaj da u tebi se uspravi

ljubeći svijet među zvijezdama.

Ženo krotka

i ženo blaga,

ne prekrivaj lice danom,

već očovječi jad

što vezan u nebo samuje.