Ne čini drugima ono što ne želiš da čine tebi

ISKORISTI DAN - mudra izreka starih Rimljana
I da, vrijeme i godine pokazuju da svaki dan treba krenuti ispočetka, početi iznova, jer je "danas" jedino vrijeme kojim raspolažemo konkretno. Ono što će biti sutra - još ne znamo, a jučerašnji dan smo već nepovratno izgubili - ne možemo vratiti vrijeme.
Zato...isključujem iz svojih briga i prošlost i budućnost.
Dosta mi je brige u ovom danu. I točka :-)

Često nas život tjera na negativna mišljenja…tipa „ja to više ne mogu“, „kako ću ja to?“, „pa koliko još tako!'“, „ne mogu više ovako izdržati!?!“.
Uhvatite li i sebe da tako govorite ili odmah te situacije okrećete u pozitivu i kažete si „izdržat ću ja to“, „ja to mogu“, „bit će bolje“…
Danas o tome polemizirala s frendicom i rekla joj izravno da mi smeta taj njen negativizam. Draga mi je, ali to kukanje gotovo uvijek kada se vidimo ubija me. I nisam izdržala više, morala sam joj reći. Vidjet ću hoće li mi zamjeriti :-)
Onda sam probala biti malo samokritična i prema sebi i shvatila sam da i sama zaboravim ponekad reprogamirati svoj mozak u pozitivu i razmišljam kao ona. Možda ne uvijek i tako često, ali shvatila sam to po onom uobičajenim pitanju kada se ne vidiš dugo i ne čuješ s nekom osobom i pitaš onako kurtoazno „kako si“ i onda moj odgovor ponekad….i najčešće…“nemam što dobroga pohvaliti se.“ Ili reći ću da sam dobro da ne bi morala objašnjavati zašto nisam. I to je jedan oblik negativizma. Ne sjećam se kada sam onako „kao iz topa“ opalila „super sam!“.
Onda sam shvatila da je ostati pozitivan i optimističan u ova teška vremena popriličan izazov. Kako vi uspijevate.

Pronađeš konačno srodnu dušu (to taj tren misliš), pomisliš "to je to". Što je najbolje i on to potvrdi. Pokaže. Više doduše riječima, nego djelima. I ono najbolje, kaže, ti si zadnja. Nitko me i nikoga ja neću voljeti kao ti mene i ja tebe. I da me ostaviš bit ćeš zadnja. Jer ne mogu više od nikoga dobiti više nego što sam dobio od tebe. I nikoga više ne mogu voljeti kao što volim tebe. I nikada više neću na Iskricu u potragu za boljom jer znam da bolja ne postoji. I onda.... Što mislite... San ili java? Stvarnost ili ukazanje? Samo isprazne riječi ili i djela?

Gledam ovih dana seriju This Is Us gdje se u teškim životnim situacijama ljudi snalaze najbolje, uz jačinu svoga duha i podršku voljenih i obitelji.
Jedna od izreka serije je ona o kiselom limunu i limunadi. U smislu pohvale da je dobio najkiseliji limun u životu i od njega napravio sasvim finu limunadu.
I pitam se kakva je moja!?

Cijeli život mi se donekle svodi na posvećenost, obavezu, inspiraciju i odricanje uz poneku suzu, osmijeh na licu i zadovoljstvo u srcu.

U toj svojoj „oštećenosti“ života shvatila sam da je bolje biti ono što jesi, nego se praviti da si netko tko nisi.

Definitivno bolje prolaze u životu oni drugi, ali njihova limunada ima tek prividnu ljepotu izvana, ali kada je kušaš gorka je da ne može biti gorča. Ili kisela?
Moj život je pun onih „skoro“ i „mogla sam“, ali u biti shvatim da je to i suština. Da mu daje smisao. Ništa servirano nije dobro i vrijedno ako se nisi sam potrudio oko toga. Uložio u to vrijeme i sebe.

Ciljevi su ono što nas čine sretnim i motiviraju. Bili oni kratkoročni, sasvim obični, svakodnevni ili veliki – oni definitivno daju začin toj našoj limunadi. Čine je slađom. Ukusnijom. Zato još uvijek kada kušam svoju limunadu zadovoljna sam njenim okusom.

Bi li mogla biti bolja, ukusnija? Definitivno! Možda? Zato ne odustajem. Ne pristajem više na onu „manje je više“. Ja zaslužujem „više“ i ne odustajem u svom cilju.
Ne želim da me sputavaju, usporavaju, koče.
Želim dalje.
Bolje!
Brže!
Smislenije!
Više!
Zabavnije!
Pustolovnije!
Inspirativnije!

Zato…. Kada i vi dobijete limun u nekoj fazi svoga života - pretvorite ga u najfiniju limunadu.
Da budete ponosni i uživate u njoj.

Dragi blogeri, kako ste?
Evo i mene nakon nekog vremena.... dolazila sam doduše na Iskricu ali poruke u inbox nemjerljive su ovom druženju na blogu koji nažalost uvjetuje premium, tako da....evo me opet.
Što ima kod vas? Jeste li se u međuvremenu zaljubili? Odljubili? Shvatili da su svi muškarci/žene isti/e? Vratili možda vjeru u ljubav? Od rujna/listopada pa do danas ja sam okusila svega pomalo.
Shvatila sam da treba pustiti od sebe sve ono što ne možeš promijeniti,
Shvatila sam da ima ljudi koji uživaju u mom osmijehu, ali puno više onih oko mene koji se grizu jer ga nisu uspjeli ugasiti.
Shvatila sam također da se istina brani vremenom, a samo laž nalaženjem opravdanja.
Shvatila sam da kod mene ne pali ona gluma i vraćanje...tipa "nisam znao/znala što imam" ..e pa sada znaš što više nikada nećeš imati.
Shvatila sam ... hodam dalje...padnem...ustanem...jebem po spisku onom tko me gurnuo i .... nastavim dalje
Shvatila sam na kraju i nešto posebno upečatljivo jer je na neki način vezano uz ono i što radim u životu. Ovoga puta obratit ću se samo blogericama.
"Drage žene, vi niste rehabiltacijski centar za loše odgojene muškarce. Nije vaša dužnost odgojiti ga, popraviti ili mjenjati, Želite imati partnera u životu, a ne projekt :-) "
Pusa povratka svima od mene.

U današnjem svijetu LOGIKA je metoda kojom se sa sigurnošću dolazi do krivih odgovora!! Definitivno. Što sam logičnija to sam konfuznija!

Sreću često prestajemo pronalaziti u sebi, već je tražimo u poslu, na bankovnom računu, u ljubavnoj vezi...Kada se udaljimo od ideje da se prava sreća nalazi u nama samima, počinjemo se okretati ljudima i stvarima koje nas usrećuju, a onda se neminovno kada tada uvjerimo da je ta sreća samo prividna, privremena, neiskrena.....

Online…internet…društvene mreže…. iskrica… koliko spajaju – toliko i otuđuju. Naprimjer:
Sjetite li se prijateljevog rođendana ili vas na to podsjeti Facebook!?
Nazovete li da čestitate ili samo pošaljete poruku na Facebook?!
Nazovete li tu i tamo prijatelja ili to „odradite“ s par poruka u mesengeru, viberu, whatsappu?!
Kada ste zadnji put nekome poslali čestitku za blagdane ili razglednicu s mora – ili jednostavno objavite par fotki pa svi znaju gdje ste?!
Poznajete li sve svoje prijatelje ovdje u VIP-u ili na Facebooku?

Žalite li za onim dobrim starim vremenima kada svega ovoga nije bilo…!? Bili smo bliži, prisniji, skromniji, vjerniji, iskreniji …

Danas je upravo na FB kružio jedan status koji me potaknuo na ovo promišljanje pa evo kako ide…

Kod nas, vrata su uvijek otvorena. Možda neće uvijek biti čisto, ali mi smo uvijek tu za one koji to žele
Vrata su uvijek otvorena. Kuća je sigurna. Kava može biti za par minuta, a to je mjesto za mir i ne-sud. Svatko kome je potreban razgovor je dobrodošao u bilo koje vrijeme. Nikad ne pati u tišini. Imamo hranu u frižideru, kavu i čaj u ormaru, uši za slušanje, ramena za plakanje i molitvu za podijeliti. Uvijek ćemo biti dostupni, a vi ste uvijek dobrodošli!
To je stara vrijednost koja je nestala zbog tehnologije. Tekst, lice, ili emoji nije ekvivalent za stvaranje vremena za one koje poštujemo i volimo!

Ima nešto u tome …zar ne?

Nekoliko puta sam si u različitim životnim situacijama postavila pitanje, a vjerujem i vi.
I da… upitajte se… zašto samo u situacijama kada nam život daje suze, tragedije, razočarenja i uzima u nepovrat nešto što smo voljeli. Shvaćamo li onda život kao kaznu? Zašto si ne postavljamo takva pitanja kada nam se dogodi nešto lijepo?

Sanjarimo o sasvim drugačijem životu, a isti taj život servira nam uporno sve ono za što se naizgled čini da nas odvlači sve dalje i dalje od života kakvog priželjkujemo.
Zašto nam život ponekad nosi stvari za koje mislimo da se s njima ne znamo nositi, da su preteške za nas ili da ih jednostavno nismo zaslužili?

I koliko puta na to niste imali odgovor? Možda sam tražila krive odgovore - od krivih ljudi ili na krivom mjestu?

I zbog svih tih pitanja ne vjerujem u slučajnost i nekako sve više život mi potvrđuje da se u životu ništa važno ne događa slučajno – već s razlogom. Bilo dobro - bilo loše.

Dobar dan svima - da si danas niti jednom ne postavite ovo pitanje :-(

Što su po vama? … imati dobar posao i zaraditi puno novčeka, ….biti uspješan u onome što radite….da imate puno priskrbljenih materijalnih dobara kao što su kuća, auto, vikendica na moru….

Ili vam je veća vrijednost biti okružen prijateljima…biti društven, popularan….vjenčati se…podići obitelj?

Jesu li ljudi iz prve skupine materijalisti, a iz druge utopisti? Može li se napraviti balans? Imati sve u jednom trenutku svog života? Čega biste se odrekli za nešto bolje?

Krojimo li samo svoje vrijednosti u životu? Ili na njih utječu i drugi?

Danas posebno tužno jer otvoriš portale i saznaš kako je nebeski zbor dobio novog anđela. Pomislim... Kako je tužno kada nemaš s kim popiti kavu u nedjeljno jutro i podijeliti i ovu tugu s nekim. Usamljena u svojoj tugi i mislima danas. Neka te čuvaju anđeli.

Ljudi koji zrače negativno... loše ponašanje, non stop nadrk.... nervozni, frustrirani, grubi, prokleto sebični i općenito - zrače negativnim pojavama i stanjima na koje ne možemo utjecati i koje ne možemo promijeniti.

Ili divni i dragi ljudi oko mene, pametni, inteligentni, oni koji stvaraju, konstruktivnog ponašanja i ciljeva, koje vodi stvaranje nečega, napredak i boljitak...

Utiču li i prvi i drugi na vas?

Opet sam se lomila i obnovila premium kako bi vam mogla dosađivati…ili još bolje..pisati ovdje ono što nemam kome reći :-)

Razmišljam…27 i nešto tisuća pregleda profila unazad tri godine kako sam ovdje…nekoliko lijepih prijateljstava… oko 120 muškaraca me stavilo u vip prijatelje… nekoliko propalih pokušaja… još više razočarenja ....i još više ljudi na ignoreu nego u vipu kod mene.
Kako strpljivije čekati? Što? Uopće ima li se što čekati? Koga?

Vjerovatno ste se više puta u životu susreli sa situacijom da čekate na nešto, a sami niste u mogućnosti uticati da se taj proces ubrza. I onda si postavljate pitanje: „Koji je onda istinski smisao života?“. Je li dovoljno biti zdrav, imati posao, krov nad glavom, djecu!? Ili s druge strane biti društven, imati prijatelje, popularan biti u svojoj maloj sredini…!? Je li to dovoljno? Većina bi se složila. Ima i onih kojima je gore od tebe – rekli bi.

I onda sam naišla na slijedeći tekst, koji me je uvjerio da je zaista tako.
„…a dobro, tražite svoj životni smisao. Ali tražite ga u svemu. Ne dopustite malim životnim radostima da prođu pored vas samo zato jer vi tražite neki svoj «veliki životni smisao». Mogao bi vam cijeli ovaj sadašnji život proći u potrazi za njim. A onda dolazi žaljenje – žaljenje na kraju životnog puta jer ga niste našli – «smisao vašeg života».
A cijelo vrijeme vam je bio pred nosom, cijelo vrijeme ste prolazili pokraj njega. Prolazili ste pokraj vašeg životnog smisla – vašeg života.
Samo vaše postojanje ovdje je vaš smisao, a svaki dan donosi vam pregršt malih događaja koji su tu baš zbog vas, baš da vam život popune i daju mu smisao. Koračajte kroz život otvorenih očiju za sve što vam on donosi, ne dopustite da on juri pored vas u drugom vagonu. Svako jutro obećajte si da ćete taj dan naći barem 5 razloga zašto taj dan ima smisao u vašem životu. Na kraju dana ih napišite, napišite 5 razloga zbog kojih ovaj dan u vašem životu ima smisla. I to radite sve dok vam ta rutina traženje ne postane nešto poput dobre navike.
Vidjet ćete da ćete se početi veseliti svakom novom danu i novom izazovu koji on stavlja pred vas, a samim tim shvatit ćete da je vaš životni smisao baš to – vaš život, to što postojite“.

Čini mi se kao dobar savjet. Svečano ovdje obećajem da od sutra počinjem s traženjem svojih 5 dnevnih razloga.

Ne mora te netko razumjeti da bi te volio, ali ako te ne voli, neće ni pokušati...
Ne trudite se zato ljudima objasniti svoje stavove ako im niste dragi jer će od toga isplesti cijelu priču kojom će poželjeti opravdati svoj osjećaj prema vama...EMB

Zabavljam cure za vrijeme trajanja nogometnog prvenstva. Usluga: BESPLATNA. Šifra: NE GLEDAM NOGOMET.

Nasmijao me danas ovaj oglas.

Koliko je takvih muškaraca .-)

Što bi izabrali - utakmicu ili kavicu upoznavanja i potencijalno šansu za sex :-)

Ima li i žena kojima je nogomet bitniji od kave?