Bože moj gdje ja to živim?

Naravno da sam pogledala snimku ovog..kažu političari"nemilog"događaja u Vrapču...a ja kažem događaja strave i užasa.Moram priznati da sam se toliko uznemirila da sam popila Normabel da se smirim jer....svi imamo djecu..unuke..ljude koji idu van ..ljude koji se druže i kojima čak i da sami ne uzmu nešto za podizanje veselja može mu ga netko staviti u piće i nije se jednom dogodilo čak i u mom malom prdežnom gradiću.I šta onda?Malo poblesavi i zbajbaju ga u Vrapče i kaj...ostaneš bez djeteta..prijatelja ili koga već.Zar se ne postavlja pitanje koliko je toga do sada bilo kada se na snimci vidi da je to jedan već ustaljen posao koji se radi na taj i takav način.Nećeš se smiriti???Jastuk na glavu pa da vidimo kako dišeš???Majke ti mile i drage....koji horor?
I sada u jutro gledam Otvoreno od sinoć i slušam Mrsića!Pa i on je doktor za Boga a priča o novoj bolnici..dnevnoj bolnici koja bude krasna i neka valjda svemirska ali ne priča o tome da u toj bolnici opet moraju raditi ljudi kao i ovih nekoliko koji su ovo napravili.Žao mi je svih onih divnih ljudi koji rade u toj i takvim ustanovama i koji rade jako težak posao i nemaju ni blizu plaću kao oni koji sjede u Saboru i čak i ne moraju doći na posao..plača sjedne uredno .No....da li je plača razlog da ubiješ čovjeka ??
Ako to nemaš u sebi ..nikakvi novci na to neće utjecati.Ako taj posao za te novce ne možeš ili ne želiš raditi ...makni se i živi nekim drugim životom ali...sigurno nećeš ubiti.No....bojim se da će se sada postaviti puno pitanja ljudi koji su takav sličan tretman tamo prošli i preživjeli...ali i ljudi koji su nekoga izgubili i sada se zapitali da li se sa mojim sinom..unukom ..prijateljem zaista to dogodilo što je pisalo na papiru ili je umro u mukama sa jastukom na glavi...nevjerojatno... strašno:-(((((

Link


Postoje dani kada čovjek poželi malo spustiti onu ručnu kočnicu koju drži podignutu već deset godina. Ponese vas neka lijepa riječ, nekoliko ugodnih poruka, pomisao da bi bilo lijepo s nekim podijeliti kavu, razgovor ili tišinu. Nije to ni slabost ni naivnost – to je samo ona obična, ljudska potreba da netko bude tu.
Ali život u šezdeset i sedmoj nauči čovjeka da sluša ne samo ono što netko govori, nego i ono što stoji iza tih riječi.
Nedavno sam pomislila da bih mogla dati priliku jednom poznanstvu. Nekoliko dana pisanja, jedan duži telefonski razgovor. I onda – hladan tuš. Ne zbog neke svađe, nego zbog one dobro poznate rečenice između redaka: „Ja znam što tebi treba i ja ću te promijeniti.“
Zastanem i ne vjerujem. Netko tko me nikada nije ni vidio, tko ne zna težinu mojih koraka, misli da čarobnim štapićem može prepraviti 67 godina života. Uvjerava me da su moje granice samo u mojoj glavi, da bih trebala drugačije razmišljati, drugačije osjećati, valjda i drugačije disati – po njegovoj mjeri.
A ja u sebi gledam sav onaj put iza sebe. Gledam godine kada sam sama podizala dijete, kada sam češće bila gladna nego sita da bi ono imalo sve što mu treba. Osnovna škola, pa glazbena. Gimnazija, pa srednja glazbena. Muzička akademija. I danas, kad pogledam svog sina, njegovu divnu ženu i njihovo četvero djece, ne tražim medalju ni pljesak. Ali znam koliko je znoja, odricanja i kičme ugrađeno u te temelje.
I onda dođe netko tko se hvali svime što ima i misli da se čovjek u ovim godinama može preodgojiti u dva sata razgovora. Pa danas više ni mojoj desetogodišnjoj unuci ne možeš tek tako nametnuti nešto što ona neće, jer već ima svoj mali, čvrsti karakter – a netko bi mijenjao ženu koja je na svojim leđima iznijela cijeli jedan svijet!
Nisam se naljutila. Nema u meni ni bijesa ni potrebe za raspravom. Samo sam se kulturno zahvalila na vremenu, poželjela svako dobro i otišla.
Ostao je samo onaj tihi žal, ne za njim, nego za tim kratkim trenutkom u kojem sam pomislila da bi moglo biti drugačije. Ali nema veze. Bolje je ostati vjeran sebi i svojoj tišini, nego pristati na to da te netko kroji po svom kalupu, a da te zapravo nikada nije ni upoznao.
Zato danas, uz ovu pjesmu koju Amira Medunjanin donese onako kako samo ona zna – ravno iz duše – puštam da prođe i ovaj dan. Neke pjesme nas podsjete na one kojih više nema, neke na one koji nikada nisu ni trebali ostati, a neke samo potvrde da je srce još uvijek živo i da osjeća.
A to je, na kraju dana, jedino važno.

Bez obzira što netko misli da je nekome poželjeti dobro ovdje gdje vlada virtuala kao nešto onako..usput...ja tvrdim da je meni i to jučer pomoglo u svemu što se dešavalo.I bilo je u mom životu u 14 operacija svega i svačega i uvijek ja to dobro podnosim ali..moram priznati da kada ti netko u budnom stanju čačka po oku i usput ti priča kaj dela i nije neki super događaj a nisam se ni nadala da će mi želudac reagirati pa mi je bilo slabo..čak sam mislila u jednom trenutku da nebu dobro ali..onda sam počela u glavi zmišljati svašta i nekako je to prošlo.Mislim da mi je najviše bilo radi toga što mi je glava bila potpuno zamotana u onu zelenu tkaninu i otvor je bio samo za lijevo oko i ja u jednom trenutku nisam imala zraka.Sve drugo je ok..ništa što se izdržati ne može i bilo je puno težih trenutaka od tog ali....oči su ipak nešto što podsvijest drugačije percipira.
Bilo kako bilo..danas na prvoj kontroli je bilo predobro ...operirano oko mi ima skoro 100%-tni vid što ja i osjećam....istina..to oko ima reakcije na svijetlo pa i sada imam sunčane naočale...stalno nešto žulja u njemu..pa i na momente zaboli..ali za nekoliko dana to će biti super.Hrpa kapljica i gel i stalno moram kapati ali...sve je to zato što će biti ...super.Imam glaukom radi kojeg cu vjerojatno morati kapati oči cijeli život i imam ga sigurno jako dugo ali..koga je bilo briga i kaj ti znači da si redovan svake godine na pregledima kada to ničem ne služi osim ako imaš sreće pa naletiš na doktora koji je zainteresiran za svoj posao.
No...sada samo još jedno oko i sve bude dobro..a vaša mi je pomoć stvarno dobro došla..hvala vam:-)))

Davnih godina sam počela nositi naočale s dioptrijom jer sam od prvog dana radila u financijama i računovodstvu i godinama buljila u one papire..a najmanje 30 godina u ekran i tko ne izgubi bar dio vida s njim nekaj ni normalno.Od nas dvanaest u kancelariji nije bilo nikoga bez naočala.No..sve dok ima naočala da vidiš ...dobro je.Nosila sam progresivke godinama i bila jako zadovoljna.No....počela je glavobolja pred jedno godinu i možda malo više i nikako je se riješiti a inače nisam baš od tih bolova Bogu fala.I onda..idemo slikati sinuse....ništa strašno ..sve u granicama normalnog....pa onda ortopan tko zna koji puta jer je ova u Perkovčevoj čuda radila pa je možda i ona nekaj pošemurila.No...tu je kaj je ...stavili parodontozu pod kontrolu ..Bogu hvala napokon.i ..pojeo vuk magare.Odem ja do naše oftalmologinje..stara žena koja je već davno trebala u penžun...sa nekim jednim jadnim aparatom i onim pretpotopnim crnim koferom sa onim stakalcima gore dole i nikada kraja i to je to.I još veli kak se je z mojom decom srela u Zadru i kako je lepo imati četvero unučadi i ok.Evo tebi Arapo naočale i sve bu dobro.Napravi meni čovek naočale...kod njega sam bar 30 godina i sve kaj delam dela on..i ja na njih ne da ne vidim ..nego ne vidim uopće.Kaj si mi to napravil?Pa naočale po nalazu tvoje doktorice.Ajde da te ja pregledam.I on mene na jedan aparat pa na drugi i veli"Draga moja ..dok ovo ne rešiš kod mene više za tebe naočala nema"???Kaj da rešim??Pa..imaš visoki očni tlak i nisi više u + nego u debeli - a to ti znači da imaš mrenu i to na oba oka.Preporučio bi ti da ideš u Bjelovarsku bolnicu jer imaju novi odjel oftalmologije a i doktori su izvrsni.I ..upišem se ja i čekam 8 mjeseci na pregled.Glava boli..stalne mučnine..ljude ne vidim i ne prepoznajem dok ne dođu na dva koraka ispred mene pa je bilo i neugodnih situacija.I dođe taj blaženi 8 mj.i eto mene u Bjelovaru.Jedni kapaju oči..drugi te za ruku vode do aparata..pa opet kapaju..pa na drugi aparat i traje to jako dugo ..aparata ko u priči za razliku onog kamenog doba na ambulanti u mom gradiću...i na kraju pregled kod doktorice.I gospođo..od kada to traje.Pa doktorice..čekam Vas 8 mjeseci ..tako jedno godinu i nekaj traje.I sad pitanje"Zar mene čekate 8 mj"???Jebote...kaj je ovo ....kaj vi ljudi stvarno niste svjesni u kojem smo mi kurcu ..mislim si.No..onak skrušeno velim"Da ..Vas čekam 8 mj".Veli ona"Kada mene toliko čekate ..a operacija mrene se čeka godinu dana onda ćemo ovako..27.10.op.L oka i nova leća...op.D oka 09.12.,može"'?!!!!Naravno da može...huraaaaaa!
I eto...sutra je 27.10.i jako se veselim tom trenutku jer mi svi kažu da su se preporodili kada su to napravili pa se nadam da ću i ja tako proći tim više što je dosta njih skidala samo mrenu pa su prezadovoljni a meni će ugraditi nove leće .Divota.Malo sam onak nervozna ali sretna i jedva čekam da prođe ovaj dan ...da li ću spavati ne znam ali kako god da bude ...znam da će to sve biti dobro.Vele mi ljudi da se ne trebam bojati ..nije to ništa.Pa stvarno se nakon 14 operacija ne trebam bojati nečega što max traje pola sata sa svime što se unutra radi.Ja samo želim da to dođe i prođe i da više nisam ovakva zgubljena..a da bi ovo napisala trebalo mi je jako puno jer..radim puno grešaka ..pa ih ispravljam i tako u nedogled.Pretpostavljam da mi je ovo zadnji ćoravi blog...ne znam kada ću smjeti pisati..tj.opterećivati oko pa vas lijepo pozdravljam i želim svima sve ono što želim sama sebi...a to je da vidim i da bude sve dobro:-)))))
Odoh ja na svoj fuš da i nekaj zaradim jer sada jedno vrijeme neću moći i neću se ni forsirati..ovo mi je najvažnije a vi mi ostanite dobro i zdravo:-)))

Bilo je to davno...naravno ..imam toliko godina (ko Isusovo magare)da mogu reći da je bilo davno.....jedan naš frend ..dečko od frendice ..malo nestašan pa je završio u popravnom domu za neku stvar koja je danas dječja igra i tamo su radili svašta ..između ostalog i nekakve bilježnice ,rokovnike i sl...a on je meni napravio dnevnik sa tvrdim koricama i sa puno listova.Bila je to 1974 godina i od tada ja više nikada do dana današnjeg nisam prestala pisati dnevnik rukom što me jako opušta.Dakle..taj sam dnevnik ispunila životom tada djevojačkim ..zaljubljenim ....odljubljenim ..pa opet zaljubljenim i tako da ima svega i svačega..slika..fotografija..pramenova kose..ma svega.I ....stoji on tako među mojim dragim stvarima pa i moji unuci po nekada pogledaju u njega i primijete da valjda lijepo slikaju i crtaju na mene...pa sam ga i ja nedavno išla onako pomnije pogledati.
I nađem ja unutra jedno pismo koje mi je napisao jedan Branko sa kojim sam se upoznala u vlaku Šibenik -Zagreb kada sam putovala sa majkom iz Vodica.To je pismo toliko puno ljubavi...toliko zaljubljenosti i osjećaja ..ja se stvarno ne sjećam lica tog tada dečka koji je bio nešto stariji od mene to se sjećam.No....na kraju pisma stoji njegova adresa i piše SOPOT.Pa majke mu..moja djeca su u Sopotu.I idem ja na google kartu i ukucam ulicu..a ono..zgrada točno iza zgrade mojih klinaca.Ja se onako skamenim i pomislim"Bože...kako bi bilo dobro vidjeti tog čovjeka sada"!I ..odmah se uplašim!!!Pa to je bilo 1976 godine....nismo se ni čuli ni vidjeli 50 godina.Tko zna da li je živ..nadam se da je.Tko zna sa kime živi?Kako stupiti u kontakt sa njime.Već sam rekla mom unuku koji je veliki da li bi mi on u tome pomogao pa nekako on stupio sa njim u kontakt samo da ga ako nije sam dobije u razgovor kao u vezi kvarta i zgrade pa da mu onda pokaže pismo i pita ga da li bi izašao van na kavu da ga vidim.Zaista ..nemam baš nikakvih "zlih"namjera jer..nemam ih općenito već godinama ..mene stvarno zanima kako čovjek izgleda ..kako živi!
Kaj misliš ti....puče Iskričavi..jel pametno uopće dirati ta vremena ili to pustiti na miru...zahvaljujem na komentarima ako ih uopće bude:-))

Ovaj djelić pisma prilažem...možda je dragi Branko dio naše ekipe pa se prepozna..no..to bi već bilo previše slučajnosti...da ne kažem prsta Božjeg:-))

Link

Dakle...što je trebalo nekom zlataru Pašku Dodiću i kamenolom????Ja se kladim da će na kraju ispasti da je tražio ..što????
Pa zlato ..naravno.. nije njemu do kamenja.A svi pametni na svijetu znaju da je u stvari otpad danas zlato...to su i neki Hrvati skužili.Jedino kaj je blesavo to kaj im nije bilo dosta našega smeća ..a ima ga u izobilju ..nego su ga morali i uvoziti.
Pa mater ti da ne kažem što...misliš li ti buđa na išta drugo i na ikoga drugog osim na sebe:-(((????

Davnih godina bila sam i dva mandata u sindikatu na razini općine ..pa županije i jako teško sam podnosila ta sranja od sastanaka jer se uvijek mlatila prazna slama a glavni sindikalisti....vođe sindikata na nivou tadašnje države su uvijek bili neki jajani koji su živjeli kao carevi.I kada se jednoga dana dogodilo što se dogodilo...firme su naglo počele odlaziti k vragu...prodavati se za 1 nečega a onda upropaštavati...nitko od tih jajana nije spasio ni jednu firmu...možda par njih ali....tada je bilo puno toga što je trebalo spasiti i ako su spašene tri firme ..o tome se ne isplati ni pričati.
Najviše me bolilo to što taj neki jajan u firmi nije mogao ni dobiti otkaz i bio je zaštićen ko Lički međed makar kurcu služio i nikoga spasio.Zanimalo ma da li je tako i danas i.....dobila odgovor¨:

Da, pisano pravilo o zaštiti sindikalnih povjerenika od otkaza i danas itekako postoji. Prema Zakonu o radu Republike Hrvatske, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu niti na bilo koji drugi način staviti u nepovoljniji položaj sindikalnog povjerenika bez prethodne suglasnosti sindikata. Ova pravna zaštita vrijedi za vrijeme trajanja mandata povjerenika te još šest mjeseci nakon što mu mandat završi.

Dakle.....oni sebe jako osiguraju i umjesto da se osiguraju na način da se izbore za veća i bolja prava radnika oni se unaprijed osiguraju i gledaju kako ima kolege na poslu odlaze i ostaju bez sredstava za život a on samo gleda i još šest mjeseci nakon svega ...gleda.Prestrašno.Koga je jadni Sever spasio???Pa sebe...danas je on predstojnik Ureda za socijalno partnerstvo i Bog te pitaj koliko para trpa u džep svaki mjesec i još uvijek mu se klanjaju ovi dupelisci..a on ..koga je spasio.Ako netko zna firmu koju je spasio neka kaže...ispričati ću se što sam napisala da kurcu služi!!!
U mojoj zgradi i danas živi jajanka koja je bila sindkalistica na višem nivou i kada sam se doselila u zgradu prije 20 i koju i stavila sušiti robu na balkon ..to svi rade jer su nam balkoni okrenuti na stranu koja se i ne vidi..ona je izašla na cestu ispred zgrade i vikala iz sveg glasa"Šta si to objesila na balkon da cijeli grad gleda tvoju robu i da sramotiš cijelu zgradu".Ti mater....pobrala sam robu i stavila na sušilici da se ne vidi...a ona je za svaki Uskrs i Božić kada bi joj firme poklanjale pršute..šunke ...buđole sve to objesila na štrikove da se još malo vetraju i to nije bilo ništa loše..to je bilo u redu.Ma nabijem ih sve po redu jer su to samo neki ljudi koji rade za sebe i ni svoje bližnje..rodbinu i prijatelje i to je sve.Mi mali sindikalisti..em nismo bili zaštićeni em smo to bili zato što su nas kolege izabrale pa nismo ni htjeli reći da ne želimo..ne bi ni bilo u redu.
Danas je puno teže malom sindikalisti ali...uskoro ih više neće ni biti jer se time nitko neće htjeti baviti...a vlast će onda biti još sretnija:-((

Dobro vam jutro!
Naravno da svaki dan pogledam profile onih koji su mene škicnuli..vjerojatno to svi rade pa sam tako danas naletela na nik koji je izgleda Sarajlija sa stalnim prebivalištem u Zagrebu i ima 59 godina i u pravilu odmah stavljam na ignore sve ispod 60 jer je to moja donja granica na koju bi pristala za išta..u pravilu za dopisivanje jer još do sada nisam otišla dalje ako ne računam onih 5 kava i nekolicine ljudi sa bloga koje sam upoznala u živo.No..to je neka druga skupina ljudi koji nisu u izboru za ono nešto.
Ovaj Bosanac je fenomenalan i neću ga stavljati na ignore jer mislim da je toliko zanimljiv ..bar po onome što je napisao ..pa i da je lagao ...zanimljiv je u tome.Rjetko kada naletim na tako zanimljiv i prihvatljiv profil...baš sam radoznala ovaj put a to je za mene novost..pustilo me davno:-))
Link

Mislila sam da će bol s vremenom nestati, no tvoje ime još uvijek osjećam na usnama. Koračam kroz dane koje ne mogu vratiti, dok mi se misli vrte oko pitanja „što bi bilo kad bi bilo”. Čujem tvoj glas u svakoj pjesmi, u melodiji koja me podsjeća gdje sam pogriješila. Otišla sam kako bih te poštedjela boli, a jedino što sam postigla jest da si se slomio. Žao mi je što sam te napustila, zbog svih snova koji se neće ostvariti...
Link

Kozo glupa nekulturna!!!!!!

Link

Da li je to živa mrtvost ili mrtva živost...Bog bi ga znao ali..danas sam se nakon dugo...dugo vremena probudila drugačija...nekako puna energije.Odvježbala ono što bi trebala svaki dan ali ne mogu jer se ne mogu više nagovoriti.Previše se toga u meni nakupilo i blokiralo svaki tračak sreće i zavladalo mnome....no..izgleda da sam se pomirila da neke stvari jednostavno takve moraju sada biti i da to treba prihvatiti i odraditi.Možda budućnost nosi nešto bolje dane.Ako i ne nosi....naučili smo do sada i sa time živjeti..mada..nije to baš neki život ali..kako vidim ..nisam u tome usamljena a i nije to najgore što mi se moglo dogoditi..i to sam naučila.Dakle...idemo živjeti.
Dobro vam jutro blogerice i blogeri:-))

Najpoznatija bečka spalionica otpada s prepoznatljivim šarenim dizajnom je Spittelau, čije fotografije i izgled u obliku bajkovite građevine potpisuje slavni umjetnik Friedensreich Hundertwasser. Osim što izgleda kao umjetničko djelo, služi as pročišćivač i energana koja opskrbljuje toplinskom energijom desetke tisuća bečkih kućanstava.
Izgrađena je prije 50 godina i godišnje korisno upotrijebi preko milijun tona smeća svake vrste i grije preko 50 000 kućanstava i ogromnu bolnicu i naravno..nema smeća svud po svud..a prirodu čuvaju kao oko u glavi!

za sve vjeke vjekova ...ovo su ti brajde!:-))

teško izboriti se za malo unutarnjeg mira kada je problem van tvojih mogućnosti da ga riješiš...kada vlada ona viša sila a ja sam osoba koja voli rješavati probleme što prije i ne razvlačiti stvari do bola....no ..sada boli i ja se na ovakav način već par dana sa tim hrvam.Netko plače(i ja sam)netko jede sumanuto ,netko uopće ne jede...netko pije a ja....crtam fraktale.Inače to volim od nekada ali osim kaj se čovjek zabavlja ..fraktale imaju i terapeutsko značenje kako bi se čovjek odmaknuo od nečega što ga jako opterećuje......i stvar jako dobro funkcionira.No....sada sam zlorabila zid od 2,5x2 metra i ne znam kaj dalje.Ne mogu cijeli stan obojati..ili...možda da se primem krečenja stana...e to bi mogla.Ali...i ovo suludo vrijeme dolazi kraju pa ću se pomaknuti iz ove jazbine i malo hodati...to bi mi sigurno jako prijalo .Samo da me na svakom koraku ne salijeću oni koji bi se malo razgovarali o tome kak ih sve boli...toga mi je u životu preko glave....naučila sam sa time živjeti pa ..neka nauče i drugi.Inače nisam takva osoba no....ne mogu doma doći bolesnija nego što sam bila kada sam izašla.
U nadi da još danas i sutra imamo kuhanje a onda olakšanje...lijepi vam ostatak dana:-))