Čovječe, kakav blog!

Čvarci koje god jedem nisu mi kako treba- naručila sam si od roditelja da mi pošalju s Igomata, to su mi najbolji.

Švargla (prezvuršt, tlačenica) samo od Medvena, ovo ostalo je čudno sve što sam probala.

Feferoni ljuti i slatki- od Podravke.

Kad se zaželim na ketogenoj tople hrane, na mrvicu luka i puno maslaca upirjam junetinu pa s kiselim kupusom.

Standard- jaja i špek, ili jaja i pršut, pri čemu je većina pršuta zaista loše, evo ne znam što bih rekla. Nije to to, sve je nekako lošije ili mi se čini.

Od sireva standardno, sve tvrdi s 0.0-0.5 UH na 100g, i Salakis.

Maslac Dukatov, odličan.

Ribu moram povremeno na silu, napacam u maslinovom ulju i s dosta češnjaka da uopće to mogu otisnuti niz grlo.

U Sparu imaju malu teglicu salate od hobotnice, to mi je najveći gušt, tri zalogaja jesu 10 e ali tko bi se s tim zajebavao kad djeca ne vole pa da samo za sebe bezveze to radim.

I naravno, mene se ne zove na kolače nego na komad janjetine ili odojka, jer to je keto approved. Imala sam žestoku krizu i zamalo pojela razne stvari nedozvoljene ali prošo me đavo i evo od večeras sam ponovo- PONOSNO- u petoj kockici na ketostixu.

Muči me što u mjestu nemam mesnicu pa za sve moram do Gospića, ovom mjestu fali jedna mesnica i jedan onako dobar zgodan korpulentan mesar da ja njega pitam kaj ima friškog sused i da mu objasnim da sam na ketogenoj dijeti. Mesar mi je uvijek najdraži čovjek, na Jarunu je bio jedan divan koji bi mi sačuvao razne moje prohtjeve tipa mozak i tako te neke stvari koje ja obožavam. Krasan je bio, bucmast i sigurno mu falim jer što je normalnoj ženi nakit to je meni mesina. Uvijek sam se svjesno trudila šarmirati ga da mi ostavlja te neke gadnije dijelove na koje moje prijateljice povraćaju a ja letim u nirvanu. Volim naletjeti na bubreg u janjetini, to mi je kao da sam osvojila na lotu. Odreske uvijek malo ostavim krvave, isto kao i biftek.

Fali mi Igomat, to su najbolji čvarci definitivno. Janjetinu nisam dugo, to moram hitno nabaviti. Ima ovdje jedan koji vrti ražanj ali pojma nema o životu. No, time bih se mogla sutra pozabaviti: potražiti gdje ima svježe a dobro pečene. Ita me naučio kako razlikovati jesam li dobila mušku ili žensku janjetinu i ako je muška pa smrdi da kažem ovako: "to si nosi kući ženi, a meni donesi kako Bog zapovida". Fali mi Ita jebeno, on je potpuno podržavao moje keto eskapade, i obožavao je sa mnom kupovati svježe ćevape pa ih dok dođemo doma nema jer pojedemo sirove. To mi fali, takvog više neću naći. Fali mi Ita danas općenito, plakala sam.

Jedu mi se i jetra, ali friška prava i da ostanu malo krvava.
Joj, to mi se sad jede.

Sad dolazim k sebi, kad više ne jedem smeće nego hranu koja obnavlja žlijezde i organe.
Bila sam stvarno loše, neka 2-3 tjedna sam si dala oduška i krkala baš smeće. Bolesno sam se osjećala i propadala iz dana u dan, natukla par kila, prdila.

Da bar imam dobrog mesara u ovom mistu da mi bude kao brat rođeni. Nažalost, prije par godina su zatvorili mesnicu.

Link

UDAJ SE ZA MENE!

Kažeš, deset sitnica koje me vesele. Evo idem kako mi padnu na pamet ali ima toga puno više. Iz svega ću izuzeti ljudske odnose, iz kojih crpim najviše veselja. Govorimo, znači, baš o sitnicama onako nebitnim a bitnim. Razveselio si me ovim zadatkom btw :)

1. Ulašteni parketi i drvenarija. Volim to sredstvo Emsal, često ga nema u DM-u pa kad ga ima uzmem pet komada. Ima taman voska koliko treba, očisti savršeno, a ja volim drvo (i zato je ovo kuća mojih snova). Nažalost, ima pohabanih dijelova jer je kuća već starija, ali ja svejedno neumorno to laštim i uživam. Strašno volim drveni namještaj i kad se on usjaji baš onako full- nema ljepšeg.

2. Cappuccino iz kafića. Nešto mi je u tom oblačiću toplog pjenastog mlijeka što me utješi, ugrije, uveseli, već po potrebi: ali uvijek djeluje na mene lijepo.

3. Isfenirana kosa. Rijetko idem frizeru jer zaista ne volim taj ritual, zamara me, bih ja to da nema tih glupača raznih a uvijek nabasam na neki već vaginin monolog neartikulirani.... a posebno ne u ovom pičkovcu gdje samo još trebam biti ispitivana o Iti... nema šanse, radije hodam nestručno ofarbana i sama šišam vrhove. Ali kad god odem frizeru (nisam bila... fak, godinu i pol?), kad me isfenira ja sam si prebitna. Onda hodam tako da cupkam pa taj volumen, aaaaaaaa.... I u glavi si razne nabrijane pjesme "sviram" u stilu da sam prepička samo takva. :) Znate to kad te super isfenira pa moraš cupkati da ta kosa ... ma, znate.

4. Uštirkana posteljina. Posteljinu obavezno uštirkam- svoju, jer stariji sin ne voli a mlađi je beba. Volim kad mi je malo čvršća, daje mi neki dobar osjećaj. Moja mama se smije i kaže da to rade samo babe- ali jesam ja malo u nekim stvarima baba. Počela sam štirkati kad sam došla u Liku i shvatila da svekrvini ručni vezovi i tabletići nemaju formu, pa sam guglala i shvatila da postoji štirka. Ovisna sam o tome. Nema ljepšeg osjećaja nego leći u krevet s uštirkanim plahtama, i lijepo perina u uštirkanoj navlaci. Kad jednom probaš, nema povratka na staro.

5. Kad izgubim koju kilu. Inače, što sam deblja znači da sam u životu lošije: lako dobivam kile a kad pribjegavam slatkom znači da tražim nekakvu utjehu koju si sama ne mogu, iz nekog razloga, pribaviti. Što sam mršavija, to mi je bolje u životu. A ako sam pritom nabildana, znači da mi je stvarno dobro, do mjere da stignem i trenkati. Kad se raskvasim- odlično mi ne ide.

6. Crni čaj. S malo bademovog mlijeka i stevie. Kad krene taj miris... I još jedan- iz Kuće zelenog čaja "Geisha". Na Jarunski plac rijetko kad odem da si ne uzmem makar malu vrećicu od 50g. Znači, ima plavo cvijeće unutra, predivan okus i miris. Volim čajeve i lijepe šalice. Volim te neke trenutke kad budem sama sa sobom, ne ono da sam solo brijač, ali potrebno mi je u danu imati to neko svoje vrijeme. I čaj.

7. Lijepe najlonke. Nisam šminkerica, zapravo predstavljam pripadnicu teške modne nesvijesti i dobivam neviđeno puno hejta za svoje tajce, burazove majice, ja to sve priznajem i prva kažem jebiga. Ali teška sam pušioničarka za najlonke i kad sam u zgodnijim fazama sve što mi treba je obična crna haljina, crne cipele po mogućnosti bez štikle ili s full malom (ne umem, braćo) i- stvarno lijepe i dobre najlonke. Onda se osjećam dosta hot mora se priznati. Volim razne kurvanjske dezene, sve mi je to topčina i sve ću isfurati samo tako. Jednom sam pljunula- sjećam se- 140 kn za neke posebno hot, i tad sam si bila najveća moguća mačka nešto tipa velebitska puma.

8. Proljeće. Treba li tu išta reći. Nadahnjuje me. Svaki detalj zapazim, nikad mi ne dosadi proljeće.

9. Muškarci viši od mene. Dugi niz godina bila sam najviša u vrsti, a onda me Prcko prerastao. Ja sam, naime, i s 12 godina bila ovoliko visoka. Kad me Prcko prerastao i konačno stao ispred mene u vrsti, ja sam prvi put dobila osjećaj- tamo u sedmom razredu- opa, jebemti. Prcku sam odmah rekla da sam zaljubljena u njega, i on je meni to rekao, ali profurala sam s Matijom novim učenikom. On me spucao jer se nisam htjela ljubiti i da mi dira sisice (koje btw ni tad, kao ni danas, nisam imala). Ali Prcko mi je bio prvi moment "opa jebote netko ima veći od mene" i jednostavno u nekom seksi smislu ne mogu zapaziti dečka nižeg od sebe. Iznimka je postojala- moj prvi dečko s kojim sam bila 4 godine, ali on je bio nabildan kao zvijer. Nemam svoj tip muškarca, ali ako je viši od mene sigurno ću ga zapaziti. Pogotovo ako nije žgoljav i ako ima široka ramena- onda sam već i opasno zaljubiška.

10. Kreme, ulja, mlijeka za tijelo... Kako rekoh, šminkerica nisam, šminku ofrlje naserem ili ne... Ali najbolji dio dana je često tih par minuta u kojima se namažem. Tu ne štedim, i iako mi zapravo još najviše prija plava Nivea, ja jednostavno obožavam tih par kapljica nečeg finog, luksuznog, na svojoj koži. I djeluje, imam lijepu kožu. A to je uvijek dobra investicija. Uživam u tome i svi moji znaju što se meni kupuje za ročkas: nešto što se macka po sebi. S tim se nikad ne može pogriješiti, čak i od sina dobivam: plave Nivee ali s posebnim kutijicama. Kad vidi Niveu s nečim nacrtanim- to ja dobijem odmah. I to mi je draže od Caudalie krema jer je od njega, a Caudalie je moja tiha patnja i bez toga- teško da bih i na pusti otok. Volim i Nuxe. Volim svašta što je ugodno i stvara mi meku kožu- obožavam, pratim, kupujem, trošim, uživam kao nitko na svijetu!
Zadnje što mi je rekao moj prvi muž bilo je- bit ćeš lipa baba, uvik ćeš imati tu kožu neku.
To pamtim i nekad kad mi se hoće preskočiti kreme sjetim se Marijevih riječi pa ne preskočim.
Mogu bez gaća, ne jebu me ni nokti ni cipele ni jesam li dotjerana- ali bez krema ni jedan dan, ne nikako.

Nije ovo prva faza u kojoj sam se našla kao sama žena- ali ne i solerica ili "cura".
I nije prvi put da se susrećem s određenim fenomenima ljudske prirode- začudno, i tad sam bila, iako mlađa i neiskusna, "rođena spremna" i s takvom sam lakoćom odjebavala loše namjere.
Čak i ako je to značilo imati jedan (1) par tenisica i za ljeto i za zimu, vjerojatno podsvjesno se raskrmiti i odrezati kosu na kratko- nikad, ni za nagovještaj olakšavanja ja nisam pristala biti "dama u nevolji" na način da me se vadi iz emotivnog blata (a ustvari želi moje noge oko svoga vrata). I to će priznati i tko me voli i tko me ne voli- s tim "odjebi" sam rođena.

Zanimljiv je muški rod, ne svi naravno, ali nešto je od muške prirode što pokuša, pa se naljuti kad ne uspije.
Nemam ništa protiv predatora, strvinare ne volim.

U mom životu sad nešto aktivno pokušavaju muškarci koji, objektivno, nemaju što tražiti sa mnom. Ovo nije nadutost i bahatost- uostalom, svjesna sam kao nikad koliko smo krhki i koliko je sve to smiješno- jedan pijani vozač, jedan zavoj koji ne uloviš kako treba, jedan krvni ugrušak ili jedna stanica karcinoma- i ode ti u pičku materinu da si ne znam kakav baja.
Pa opet, dok smo tu gdje jesmo, svi mi imamo neke karakteristike, i dobro ih je zbrojiti.
Budimo iskreni, puno je tu nečeg što ti je dano ili nije.
Puno je tu i nečeg oko čega se jesi ili nisi trudio.
Pa opet, sa svim saznanjima o stvarnosti, meni će U OVAKVIM FAZAMA, uletavati i:
muškarac 31 godinu stariji od mene
smetlar
muškarac visok 160 cm
osoba s invaliditetom
alkoholičar
itd.

Garantiram, to nije izvorna privlačnost. To je "ulovi dok se može", i čak nemam iluzije da je u glavnini tih nastojanja činjenica moje materijalne obezbjeđenosti. Također bih napomenula da nijedna od gorenavedenih kategorija (izuzev alkoholizma, do neke mjere) ne diskreditira tu osobu.
Ali objektivno je i reći da si nismo par, kao što bih ja popušila odjeb i smijalicu da uletim Ronaldu i kažem mu "daj ostavi tu Giorginu pošalji je da vidi dal sam napolju, nije kriva što je naišla na najbolju"- znači ne padne mi na kraj pameti.
Znam koja je moja - fizička, intelektualna, osobna kategorija. Plus/minus pet posto, ali nekakva realnost.
(Dakako, nitko nikom ne brani raditi na sebi. Pokušaš onda ostaviti brlju. Nemati bliže 90 nego 70 kila ako si kao ja sklona debljanju. Raditi na svom intelektu, karakteru. Nije zabranjeno.
Ali uvijek operiraš sa stvarnošću- ako ne ti, onda ta druga osoba).

U trenutcima kad odjebem k'o kuća, naljutim ponekoga. Pa me podsjećaju da sam nigdje, nitko, da imam dvoje djece kao da je to neki krimen.
Pojma nemaju pišem li ja ovo u predahu od temeljitog čišćenja kuće i dok čekam da klor odradi svoje, krčkaju li mi se savršene ćufte i juha od domaćeg pileta ------ ili možda dok mi djeca gladna, bosa i nesretna vrište "mama, skini se s neta! nismo četiri dana jeli i pili!"

Pojma nemaju imam li samo porodiljnu, ili možda porodiljnu i lovu od recimo četiri rente nekretnine.

Oni će tad zabrinuti za budućnost i sadašnjost, ne samo mene već i moje djece (jer tu se lupa, to je onaj niski slabićki, kad znaš da za aperkat nisi sposoban jer ću ti jebati milosnu mater)-
ali ne, ne na način da su ikad rekli "ženo! treba li ti pokositi?"

Ali kad treba nešto otpametovati, i uputiti me da mi je suknja prekratka- o, tu jako brinu.

Ali to su provaljene fore i fazoni bijednika.
Porastoše meni zubi u ovih 37, da bih znala i s predatorom, i sa strvinarom.
I naučila sam još jedno: nisu ni poštene borbe, uvjeravanja niti bilo kakva međuigra s njima- to je okrutnost.
Zaobiđem.

I tendiram svojoj feli. Ne postoji nitko tko me, bolje nego ja, može podučiti o tome tko sam.
Ne postoji nijedna sitnooka zloba koju mogu popušiti da je briga.
Samo kmečanje poraženog i odbijenog- ali stojim kod toga: ne, to tvoja liga ne igra, idi ženi, blago meni. I sorry, ja nosim platforme na 180 cm, nije moj problem.

I javi se ako bi brinuo koseći, sjajno se nosimo s time što imam gola koljena i osmjeh. :)*
Link

... došla sam do neke svoje teorije što se događa nakon smrti.
Ne mora biti točna, ali to je ono što ja mislim a ne znam jesam li IŠTA od njegove smrti pročitala a da nije na tu temu. Saznala sam o religijama i uvjerenjima o kojima nikad nisam, imala sam telefonijade u kriznim stanjima s katoličkim i pravoslavnim svećenicima, obratila sam se... mnogima.
Napominjem da nikad ranije u životu, iako sam se susretala sa smrću kao i svi mi, nisam imala takav nagon shvatiti što je sve ovo. Nema poglavlja u quori, nema videa na yt koji nisam- nauštrb sna koji mi isprva ionako nije dolazio na oči- vidjela.
Napunila sam kućnu biblioteku raznim duhovnim knjigama, od židovstva do new agea.

Referenca mi je osjećaj koji sam imala kad su mi- probudivši me- rekli da se on objesio.
"Ali je živ?"
"Preminuo je, žao mi je..."
I tu kreće... Da li dvije, tri sekunde- ali nečeg što je bilo jako čudno. Znam, mogli bismo reći: akutna stresna reakcija, šok... OK- to je bilo bez daljnjeg, ali te prve dvije-tri sekunde bile su nešto žešće- ne samo nekakva trenutna derealizacija od boli. I zanimalo me što mi se dogodilo- i guglala sam dok nisam našla odgovor - taj moj OSJEĆAJ u tim trenutcima temeljito je elaboriran od strane kvantnih fizičara, kognitivnih psihologa, ne kažem da ne i šarlatana.
Ali postoje teorije o tome što je sve ovo- i možda baš zato što sam SPAVALA kad su mi javili moji "filtri" nisu bili upaljeni i osjetila sam nešto čudno.

To je trajalo objektivno možda tri sekunde- ako ne i manje- ali vrijeme nije postojalo i osjećaj je bio sljedeći: ovo je film, traka (vidjela sam gledajući u noćni ormarić kao da neka linija staje pa kreće dalje ubrzano, i onda normalnim tokom- ne znam što je to bilo, valjda me uputilo da će proći); skrenula sam glavu prema prozoru i nešto mi je govorilo: ja sam ovdje gdje je "zrak gust" a on je otišao gdje je "zrak lagan".
Imala sam osjećaj da je ovdje jako gusto i zadano; da je ovo nekakav poligon.
Da se on oslobodio toga, i da postoji i dalje, da je njegova priča- ma koliko ja mislila da je tek počela (pa jebem ti mater, boga i oca- ostavio si dvomjesečno dijete u kinderbetu!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!)- završena.
A da moja nije, i da je na ovom poligonu meni zadano da moram dalje.
Mučilo me što znači taj "gust" i "lagan" zrak.

Postoji čitava teorija o mozgu koji funkcionira kao prigušivač- našla sam i Krešimira Mišaka u tome svemu.
I da duh nije nešto što generira mozak; nego mozak postoji kao adaptivna nužnost: bez koje bismo živjeli u nekoj vrsti shizofrenije i konfuzije osjetila.
Nama je potrebno NE ZNATI- jer kad bismo znali, ne bismo opstajali. Potpuno bi svejedno bilo napravimo li ručak i krevet, ubijemo li se ili živimo još koju godinu, je li potomstvo oprane kosice, jesu li računi plaćeni...
Stoga smo dobili FILTRE.
Oni se gase u theta valovima, određenim fazama sna, s njima probleme imaju ljudi s raznim psihozama, i gase se pred smrt.
Da ne bih puno o tome srala ja, odlično objašnjava dr. Donald Hoffman.

-------
Dakako, sve ovo može se interpretirati kao ljudska slabost i bulažnjenje.
Međutim, u tom slučaju bismo prvo trebali spaliti sve crkve ovog svijeta kao hram ljudskom ludilu.
Je li možda ipak vjera, nadanje i intuitivno znanje da ovo nije sve, sazdano u (posve društveno prihvatljivom) Očenašu, "Bože pomozi" ili onom lijepom strahopoštovanju kad vidiš pregolemo zvjezdano nebo (nad Likom najveće)?
------

Postoji teorija, dr. Michael Newton i sl., o tome da dolazimo ovdje s 30-40% svijesti.
Ostatak je "doma"- idemo kući nakon smrti.
Tamo se- s prijateljskim i bratskim dušama, odnosno našim clusterom (nikog ne srećemo ni slučajno, ni prvi put, od nama važnih uloga u životu), dogovaramo o sljedećem životu; dogovaramo uloge i što tko koga treba naučiti.

U svakom je slučaju suicid glupa ideja, ali ponekad upravo dio plana.
Po tome, Ita će morati naučiti one stvari koje je fulao u ovom životu, gdje je dosta toga što mu je dano propičkao samo tako.
Ujedno, nije kažnjen, ali shvaća da je sjebao. Poanta je da, prema toj teoriji, sve SHVATIMO.
Ali nema povratka, i više ne kontaktiramo one na Zemlji- ne možemo im puno pomoći, niti zapravo više shvaćamo te neke ljudske postavke: prostor, vrijeme...
Navodno nas vide, i navodno možemo s njima komunicirati- u taj dio ne ulazim jer mi je to too much.

Znam samo da se dogodio jedan meni čudan i neobjašnjiv događaj.
Pričala sam vam o malom crnom radiu koji je, kad sam ulazila u kuću prvi put, s Narodnog svirao "Ključ života" i nakon prvog seksa "Mala je dala"- Ita i ja smo mu se smijali kao svije budale.
Nakon smrti ugasila sam radio i gadila mi se glazba.
Nakon nekoliko dana, taj isti radio je zasvirao Sandijevu "Ljubav za sve"- sa slovenske stanice koju pak nikad nisam palila niti znala da lovi Sloveniju- i nakon toga jedva čujan od krčanja slovenski Despasito---- wtf! Ali "Ljubav za sve" je bila besprijekorno jasna i bez krčanja. I nitko nije palio radio jer ja sam bila na katu, sama par dana jer su moji bili ljubazni i pustili me tri dana bez klinaca spavati. Spavala sam pretežno stalno, iscrpljena tjelesno, i zato sam se usrala kad sam čula da glasno svira Sandijeva pjesma.
"Povedi me u svijet gdje samo ljubav ostaje".

Nijedan drugi čudan oblik nisam imala, nisam pukla, ne drogiram se, mrzim drogu, nisam uzimala psihofarmake osim 4 Normabela što mi je Hitna dala kad se ubio i 16 Normabela na dan sprovoda. Nikad prije ni poslije nisam uzimala lijekove. Napila sam se dvaput u životu, oba puta do povraćanja, sa 17 i s 25 godina.
Nisam psihijatrijski liječena, zdrava sam.
Nisam halucinirala.
Nisam od ezoterije, od fantazija, odgajali su me Ličani s "jel ti znaš šta je slano šta je slatko" i to mi usadili.
Ali nemam objašnjenja za ovo.

----------------------------------
Vjerujem da postoji. Da smo se morali sresti. I da je u njegovom kraju nešto što me upućuje na borbu, možda na lekciju boli, uskrsnuća, borbe, duhovnosti i prkosa tugama.
Što je da je, na tom sam putu, u "gustom" zraku, s filtrima koji mi ne daju da znam istinu.
A on je u "lakšem" zraku.
Kad ga sretnem, ionako će nam oboma biti jasno- zato nikom ništa ne zamjerimo.
Ako me škicne, vjerojatno ne osjeća ni tugu ni žalost ni sram- pretpostavljam da je svjestan da je to sve bila uloga.
Kad se sretnemo, voljela bih da ima svoj lik. Bio mi je lijep. Gore se, navodno, nećemo voljeti kao muškarac i žena.
Pa ako je istina da se reinkarniramo, predložit ću mu da probamo s malo lakšim postavkama, i da zadrži kitu tu ogromnu. :)

U svakom slučaju, jednom ćemo znati sve. Ali poanta je odživjeti sve. I bol. I radost.

----------------------
I treba živjeti.
Ovdje.
Živ.
Sa živima.

Sve ostalo pripada nekom drugom momentu, i trenutno nam ne pripada.

Smisao života je: živjeti.

Poremeti me, ponekad, što sanjam pokojnog muža, i onda mi treba dio jutra da stvari presložim natrag na mjesto.
To je postalo brže, danas mi je puno toga jasnije, pa opet ostalo je par stvari koje me kopkaju- uz sve što sam saznala i naučila. Predviđam da će neke stvari jednostavno uvijek ostati bol, i da je iz ove priče izaći baš neokrznut i sve staviti u racionalno, gotovo nemoguće ako ne i nehumano. Opet, nije dominantna stvar u mojim mislima, u mom životu.

Nedostaje mi, ne zato što smo imali 40 godina braka i uopće nešto puno i idealno mi kao mi. Nedostaje mi on utoliko što je umro i željela bih da nije- naravno da shvaćam da se tu nema što. Nedostaje mi i on kao njegova uloga u mom (našim) životu, i tu se, u nekoj varijanti, ima što.

Volimo fantazirati- muškarci o tome kako da budu "pravi muškarci" i žene kako da budu "prave žene". U bočicama raznih pomada i parfema, odjeći koja ističe ramena ili proteinima od kojih rastu mišići; s tim znakovljem rodnog i spolnog identiteta, potvrđujemo se kao muškarci i žene. Istina je da postoji jedan veliki dio u kojem to nije individualni sport: najviše "toga" i ključno "to" nećeš afirmirati živeći s cuckom, živeći sam, i bez da se usudiš biti s nekim. Sve drugo su fantazije. Mentalna onanija na samog sebe, ali pucanj u prazno. Ne možeš ostvariti važne dijelove ženskog/muškog principa, bez veze. I može biti neugodno, kontroverzno, u suprotnostima s "self love" spikama (koje su u osnovi perverzija, narcizam i stvaranje sebe fetišem- nema u tom pokretu ama ništa normalno niti je referenca zdrav stav prema svom biću već alijenacija)...
Ali to je priroda, to je normalno, i to je činjenica.

Nedostaje mi dio u kojem želim biti nekom lijepa, i pomalo sam zgrožena činjenicom da si guglam neke robusne cipeletine, udobne. Jebem ti, sljedeće što sam izguglala su ... Pa realno, sve je odvratno i neženstveno. Za dijetu sam motivirana onako- na dane. Sjećam se s kojom strašću sam prionula tome, i s kojim uspjehom, kad sam u glavi imala tu neku priliku na koju smo trebali ići a ja sam željela da bude ponosan. Sad? Iskreno, dva dana da, pa dva nadoknađujem kremšnitama i žutim dijelom sladoleda "Nostalgija" (jebena Ledolina)- jebe mi se. Ne ono "depresivno mi se jebe" nego istinski, iskreno, ne uviđam neki smisao, potpuno isti kurac, djeci do Kosova ravno jesam li vitka ili nisam, a taj ženski dio mene naprosto je, situacijski i u poimanjima, poništen.
Nevjerojatno ružna odjeća me zanima- jer je praktična. Tko je vidio ženu koja misli o praktičnoj odjeći? Ja nikad nisam bila ta sorta, bar ne kad sam bila s njim, i kad sam i za po doma imala poneku slatku kombinaciju, kad je i spavaćica imala seksi detalj, kad nije bilo važno nažulja li sandala nego da noga izgleda dugačko i zategnuto.
Sad... Majko isusova, spasio bi se tko bi spalio ove džombaste cipeletine koje sam naručila a koje liče na onaj dio bagera dolje. Uostalom, ne probušim li žlicu momentalno, ... Ma iskreno, tako iskreno, ne mogu naći smisao.
I u tim nekim detaljima, smisao ne nalazim. Ne životu kao takvom. Ali ženstvu- nikako.

Postoji dio u kojem smo netko, ako smo nekomu.
Moramo prihvatiti da je ponešto i laž. Kao što su u nekim vremenima lagali da je zdravo umivati se živom i piti tonik od arsena... Tako i nama lažu, pod stupidnom parolom "self love" da smo, bivajući sami, sve ono što možemo biti.
Jedino što jesmo: zaštićeni smo od mogućnosti da nas netko povrijedi.
Ali zaštićeni smo i od bivanja u punini, kao brod u luci, i ruzina, i valovi dok stoji na mjestu...

"Mene pojest će vukovi, tebe će crvi". U vremenu koje nam svima ionako ide, sa svime što će nas neumoljivo prije ili kasnije uništiti, nakon puno vremena postavljam si pitanje... Ono koje mi ne treba a možda me i liječi... Neugodno i grebuckavo pitanje... A što ako si još uvijek žena.
Da, majka.
Da, žena koja je doživjela tragediju.
Da, u ružnim traktorskim cipeletinama.
Da, s dijetom koja više ne nego da.
Da, da, da, da, da........
Ali što ako si, da stvar bude gora, ti još uvijek žena.

Link "Košava"

Kavicu sam popila, bila je fantastična. :)*

Link
Podržite ličku poljoprivredu.

U životu mi se nekoliko puta, a recentno ovih dana, dogodilo da mi se neki bivši želi vratiti u život.
U prijateljskom smislu, uvijek, zašto da ne.
U ljubavnom, danas kažem- decidirano ne.

Radi se o tome da neki ljudi poslije prekida žive u nekoj svojoj prolongiranoj fantaziji.
Ili žive svoj život, pa u nekom trenutku aktiviraju fantaziju.
Ali to nikad nije stvarnost.

U toj fantaziji, događa se susret u kojem su stvari ovoga puta drugačije.
No, jesu li?
-------------------------------------

Smatram da stvari koje se trebaju dogoditi između dvoje ljudi, vrlo brzo postaju jasne.
Sve drugo je oklijevanje, ili neki strah koji postoji kod jednog od njih ili oboje.
Taj je strah obično opravdan- ako si deset godina s nekim u vezi a ne događa se bogznašto- za to postoji neki žešći razlog.
Ostalo je fantazija- zabrijavanje.
Nekakva iluzija o tome da se stvari mijenjaju, a zapravo suština i istina je odmah vidljiva na početku, a kamoli nakon godina navlačenja s nekim.

Dakle- ako mi se vraćaš, a sreli smo se prije xy godina- ti funkcioniraš na nekoj iluziji o tome što će se dogoditi.
A što se dogodilo?

Prekinuli smo.
I za to postoji, očito, nekakav razlog.

------------------------------------

Prema tome, ovo je stvarnost:
prekinuli smo.
Netko je tu nekome pokazao vrata, i kroz ta vrata se izašlo.
Nakon toga mi se nemoj pokazivati vraćajući se kroz ta ista vrata, vjerujući kao u dječjoj igri, da se događa nekakva Narnia u kojoj je sve drugačije.

Prekid uvijek znači tako jasnu stvar- ali čovjek je priglup pa se voli zavaravati.
Ili ići linijom manjeg otpora.
Uvijek put u propast, bez iznimke.

Fairy tales can come true it can happen to you
if you're young at heart
for it's hard you will find
to be narrow of mind
if you're young at heart

you can go to extremes with impossible schemes
you can laugh when your dreams fall apart at the seams
and life gets more exciting with each passing day
and love is either in your heart or on its way

don't you know that it's worth every treasure on earth
to be young at heart
and as rich as you are it's much better by far
to be young at heart

and if you should survive to 105
think of all you've derived out of being alive
then this is the best part
you have a head start
if you are among the very young at heart

don't you know that it's worth every treasure on earth
to be young at heart
or as rich as you are it's much better by far
to be young at heart

and if you should survive to 105
think of all you've derived out of being alive
then this is the best part
you have a head start
if you are among the very young at heart
if you are among the very young at heart


---------------------------
Pa ajde, neka ti bude... :)*

Link

Link

Link

Pomozite mi srediti da dobije autogram i pusu, platim ak mi pomognete iznenaditi mamuLink
BAKO, ZNAM I JA! :)* Link + NADINA OCJENA Link

Lovorka, dok mi nisi krepala od tog vegetarijanstva. Izgledaš sve mršavije i starije, i nisi bolesna nego nemaš nutrijente. Follow me, idemo do top forme. Snimljeno za tebe, a i mala mora biti jača za tu dob, ne možeš jebeni bulgur stočna hrana. Gledaj dok ne osjetiš nagon. Ps- nije skupo, prioriteti. Ja imam majice koje koštaju od 2 do max 5 eura, ne idem jebenim vidovnjacima... daj uključi mozak. Nisi bolesna ni najmanje nego si iscrpljenog tijela. To što jedeš ne daje ti ništa i uvijek ćeš imati celulit jer mišići kod tebe kao takvi ne postoje. Na faksu jesu ali sad si na korak do propasti. Ne boli te kičma nego te ne drže mišići. Pridruži mi se i oporavi se.Link

Link
6mj otkad uđem u gym, sve mandatory poze ja, pa ti. Tko je jači taj nek i tlači :)