Čovječe, kakav blog!

Moram se nadovezati na ovaj blog o elitizmu. Ili kako već precizirati ideju: elita bloga, elita generalno... a argument je obiteljski grb.

Iskreno, tazbina ili obitelj, ja doista ne znam koje bi moje zasluge bile u obiteljskom grbu i po čemu me to čini elitom.
Teoretski, moj pradjed je mogao biti ruski knez a ja totalni klošar na kristal methu- i di je tu moj doprinos grbu?

Što se tiče tazbine, da, imaju obiteljski grb.
Moj kum (general zg korpusa) i prezimenjak, proučavao je dugo naše prezime i poučio nas o talijanskoj pokrajini s čuvenim trgovcima purpurom. Jebiga, ni s purpurom nemam ništa, ni s čuvenim oblinama talijanskih glumica stare garde...
Moje je da pojedem pizzu, što mogu i nindža kornjače. Mogu i otići u Gardaland.

Tako da... iskreno, ne kužim. (Jasno, moj je feler da ne kužim nešto tako jasno kao što je: noblesse oblige... again) :)

Plemenitost je ono što pokažeš u svom životu, i bit će sasvim dovoljno noble. Početak je, kažu, skromnost.
Moj pokojni svekar ima pun ormar pun kojekakvih zasluga, medalja, doktorsku titulu... Kažu da je bio prvi kad je trebalo pomoć' kome kosit', i da bi govorio "ma nemoj me zvat doktore, kaži Pjer".

mojim djedom komandirom milicije (bila sam mu daleko najdraže unuče zbog toga, a i zbog toga što sam velika i rumena a ostali su mu bili blijedi jer ne jedu... samo ja sarmu u šačicu i pjevam- djed me obožavao i govorio da ću biti prava cura... i jedina sam se, deda, vratila u ovu čudnu Liku... svi mi se oni smiju! :))
i s njim Link
Možda ih ima još, ali ovi su mi najdraži. :) Svekar Pjer je 23.05., mi smo 25.03.
Malom sam objasnila: dobio si udarac kojeg ne smije dobiti nitko a kamoli dijete od 12 nepunih godina. Znam da si ljut ko pas, zato si bahat i ja te kužim. Ali to što te odalamilo, moralo je prouzročiti bijes. Sad moraš naučiti usmjeriti to u jedan udarac prema svim preprekama i postat ćeš jak, jači nego oni koji to nisu naučili. Život je nekad sranje, nekad je prelijep. Ti svakako moraš naučiti udarati, i zapamti: za ustati imaš samo dok ti broje do deset, inače gubiš meč. Rekao je da bi volio trenkati boks (inače, s 12 godina je trenutno: 176 cm/ 74 kg), ramena da je problem naći majicu.
Kad je bio mali, živjeli smo na polukatu u najtrošnijem najodvratnijem podstanarskom stanu gdje su božićne lampice svijetlile 365 dana u godini kolika je to čamotinja bila, i nema što nisam oblijepila dječjim stickerima (njega kad pitaš, kaže da je stan bio super... ne zna za žohare i pičke materine). Na polukatu: naš stan, i stan Željka Mavrovića.
Iskreno, ne bih htjela da boksa. Ali htjela bih da nauči udarati, i kad primi udarac da zna da se broji do deset.
Prošao je s pet, nazajebavala sam se sa zadaćama koliko nisam ni kad sam ja u školu išla.
Ide nabolje, jedino je ljut, na sve. Ali nije to ona ljutnja- ljut sam jer sam bahati mali peder. Ljut je jer je prerano shvatio da život zna biti kurva. Najljepši dečko na svijetu, ne što je moj. Ogromna kratko podšišana glava, kao tigar sibirski boktejeba :)
Vidim ga kako hoda ulicom i na kilometar ga prepoznam po hodu- "kao da nosi odlikovanja".
Njega mi je najviše žao, zbog toga ponekad kažem "pička ti materina" tamo gdje treba pomoliti se.
Ali prijeći ćemo i to, nekako.
Jedva čekam biti stara i odseliti u kamp-prikolicu negdje u šumu, živjeti kao gorštakinja.
Ali sad je ispred nas još puno mečeva. I dobit ćemo. I jebem mater, boga i oca svakom tko nam stane na put, ma i krivim pogledom. To su moji šampioni i nek ih netko samo krivo pogleda pa će vidjeti što je aperkat.
I ja sam teškaš, pička vam materina, pa i kad nosim minicu. I užasna sam kad sam izazvana njima: ja njih dvojicu imam majku vam krvavu jebem, samo probajte pomisliti da ih možete kako hoćete jer ćaće nema u kući.

Samo pogled krivi, ginete u prvoj rundi. U trideset sekundi.
I nemam milosti, smijem im se u facu dok me preklinju da povučem tužbe, da imaju posao za mene, crkavam od smijeha kao sadist i s neviđenim zadovoljstvom koji me inače ne karakterizira kad je ljudska muka u pitanju, pratim njihove padove.
To mi je misija, usrati se u život šačici jadnika koji su odlučili iskoristiti situaciju i preko Tome osvećivati se što izvjesni Milan Bašić, pokojnikov brat, nije naslijedio poveliku imovinu.
Želim vašu krv, može metaforički. Kao barbarin.

Tomi Link

Neki će dobiti zlatne krune herojstva i moći, kako su tražili. Nisam princeza, ja sam khal. Link

Danas više ne vjerujem u bajke, niti da ljubav ikog spašava.
Da jest- pazi sad ovo: psihologinja koja može svašta ali voziti ne može; i ing.prometa kojemu je Bog dao sve ali i depresiju i par takvih stvari.
Ona samohrana mama već pomalo umorna od života bez muškog ramena.
On sam u kući punoj prošlosti, prašine i samoće.
"Samo da imam obitelj"- pomisliše oboje.
Kulise? Ma ako postoji Raj, ne može biti kao ovo mjesto.
Kuća? Ja sam s pet godina mami rekla "kad budem velika imat ću kuću s drvenim stepenicama", još priča.
Ne makla se s mjesta ako lažem, kad sam prvi put ulazila svirao je s Narodnog radija "Ključ života"
(Taj radio je malo čudan... Imam o njemu još priča koje ne kužim. Smijali smo mu se Ita i ja, a jedino čudno poslije njegove smrti što bi se eventualno, u nekom ludilu ili boli ili duhovnosti ili mašti, interpretiralo nekakvom porukom, ima veze s tim malim crnim radio-uređajem).
Ne baš mladi, bebu napravimo kao da smo maturanti a ne dinosauri - iz prve, na Koreničkoj Kapeli, ma u autu evo da budemo iskreni jer smo se previše napalili jedno na drugo. I beba ispadne živa, zdrava, ista tata, još i (ma znaš, Ličanin) muško.

Ali objesi se Ita, dok sam predahnula sat vremena prije nego što ćemo, mislila sam, pedijatru pa svi na kavicu u gospićki Pub. Cmokne me, pristane pričuvati sina "lipotana ćaćinog" i probudi me Hitna. I bi što bi, pričala sam dovoljno.

Da je život bajka, i da ljubav pobjeđuje, ja danas ne bih imala kad pisati ovo. Sa svojim mužem bih istraživala Liku, spopadao bi me s prangijom od 22 cm a ja bih govorila "ššš, navečer" i zajebavali bismo se našim ličkima, pomalo oporima, ali mi si ih ne zamjeramo. Ja bih bila sretna žena, ne bih se skupljala, u predasima između krvavih muških poslova i materinstva pri čemu je mlađem u amanet ostalo ćaćin lik, a starijem (nebiološkom) klice depresije kao da mu je rod rođeni, slijedom trauma... On ga je našao.
Nemajući s kim, u selu nedoraslom temi suicida i s olovno teškom zamjerkom brata mu što je rođen mali za kojeg mi ni u snu nije bilo da će biti NASLJEDNIK s dva mjeseca (brat je znao više)... Nego za ekranom, loveći svoje misli u red, kao da žustrim pokretima češljam zamršenu kosu.
I maštajući ne da budem lijepa, nego da se nabildam ako može po mogućnosti kao Švarci, maštajući da budem i muško i žensko, jer što uostalom i jesam kad sve zbrojiš i oduzmeš?
----------------------------------------------------

Nekidan sam otišla na Mjesto.
To je mjesto u šumi iznad jezera Kaluđerovac, kad se skrene od Crkve sv. Nikole naprijed ubrdo.
Tamo sam jednom zalutala i preznojila se nad strmim liticama, nisam talentiran vozač. Ceste uske šumske (ma sve to je... čista bajka, kao da me Bog pitao "reci lutko što bi na svijetu?"), auto širok. I bojala sam se.
Ali uspjela sam. I to je još bilo vrijeme kad nisam mogla vjerovati da se sve to tako dogodilo.
Pisala sam nekad, to je ono kad sam izašla iz auta diviti se ružičasto-breskvastim oblacima nad crnogoričnim stablima moje Like, i kad mi se učinilo da je sav taj raj prevara za pakao.
Pa sam plakala, jer nigdje nikoga, samo napušteno selo...
I olakšala sam si dušu, tako sama, dok se nisam ispovraćala po tenisicama i svemu.

Nekidan sam se izazvala da ponovo odem na to mjesto.
Nazvala sam ga Mjesto, izabrala sam da je to moja crkva.
Puno sam lakše vozila i nije više bilo opasno.
I opet sam bila sama i smjela sam divljati i biti Indijanac.
Smjela sam da mi bude sve što mi je- jer ne gledaju me djeca.
I zamislila sam da me Bog s tog mjesta čuje.

Pa sam viknula:
"Daj mi da se riješi sve!!!!!!!!" - odjekivalo je : sve- e- e- e- e-..........
I nisam ja to molila. Ja sam to očajnički viknula.
Jer da mi je još samo malo nevolje ovakve, još samo da malo potraje ovakav strah, izmijenila bih se naloše.
I ja znam da mora bolje.
Ali znam i da nije lako, ma što govorila, ako sam išla na Mjesto kriknuti Bogu da pokaže put i pokrči staze koje moj muž ne samo da nije, već ih je, slučajno i ne krivnjom, nakrcao kamenjem i trnjem.

--------------------------------------------------------------------

Ne bih rekla da tražim muškarca koji bi me spasio.
Ne znam biti princeza u nevolji, nemam takvu kosu, tijelo, lik ni glas.
Imam jako široka ramena za princezu, a kukove uske. Čak mi se ponekad čini da sam namjerno stvorena takva konjasta, da bih mogla vući kao konj?
I tako su me odgojili, da i na rođendanu ne pojedem previše kolača nego kažem "ne, hvala".
I imaš te žene kojima je totem srna, a nekima je možda vučica. Legenda kaže da takva umije odgojiti dva dječaka, kažu Rimljani da je bila neka takva.

Ali više od toga, ne bih mogla.
Jer znam svoj limit, i zato danas ne bih muškarca u problemima bilo koje vrste, uključujući nedoraslost životu, sebi samom, čak i neki problem za koji nije kriv... Ne bih teret, ne jer sam papak, nego jer mi više na ramena ne stane.
Ne kažem ni da bih pohitala nekome da mu svoje terete stavljam na ramena pa odjurim uz "tralala" sretna i perolaka.
Ali ne bih, ne bih mogla biti s tipom koji mi nudi neke svoje teške problematike.
Ne što sam gadljiva, plaha ili šugava.

Nego jer točno znam... Kad sam išla u teretanu.
Radila sam sa težinama koje su prilične za ženu- jer željela sam napumpati dupe.
Ali ja sam smatrala da mogu više- zašto- zato jer Što Sam, Tko Sam, aaaa Lika je to i sl.
Završila sam 9 dana prikovana za krevet, i to na način da su mi doktorica i sestra morale dolaziti davati injekcije doma jer nisam mogla ni milimetra pomaknuti se od ozljede.

Deseti dan je sve bilo kao da ništa nije bilo- ali lagano sam odjebala od glumljenja baje s utezima i uzimanja težina koje su za muškarčinu od 120 kg. (Štoviše, učinila sam tu i jednu grešku: potpuno sam odustala od teretane taman kad sam opet krenula! I danas mi je žao i zbog toga!)

- Naglašavam da bi mi bilo žao zatvoriti se od svake mogućnosti da se ljubav dogodi.
Ali naglašavam i to da radim s maksimalnom težinom koju mogu podnijeti na svojim ramenima i da bi to trebao biti muškarac s puno muda i apsolutno dobronamjeran.

I da ne bih, pa razumio to netko ili ne, muškarca koji mi može u život donijeti još problema:
bio to alkohol, nezajažljiv kurčić, agresija ili nešto stoto.
Ako je pošteno u svemu tome: ni ne puštam zlatnu pletenicu preko balkona ne bi li se popeo princ koji će me spasiti.
Štoviše, kosu sam obojala tamno i skupila sam je u čvrsti rep: vrijeme je košnje.

Link

Link - Zvali su me nevolja, jer sam bila najbolja. Ne tvrdim- pjesma je poklon od čitatelja :)*
Zbog generalno narušenih odnosa na ovom sajtu, svih podjebavanja od kojih je tek dio zakačio mene, zbog ovog defilea ljudi koji su osim nicka zauzeli i karikaturu od nasilja i iživljavanja, pri čemu ima i ozbiljne patologije,
a zbog neumijeća da ostarim i rapidno razvijem potrebu za zubnom protetikom i čarapama protiv vena pa zadovoljim razne bloške "dive",
te zbog nemara spram toga da si u život tovarim ispravljanja krivih Drina, rekuperiram poremećene ličnosti,
ostvarujem životne fantazije likova koji žele biti u fokusu nekog tko ih ne jebe promil,
da boksam s nižom kategorijom pa zbog aperkata neprilagođenog umno i karakterno perolakom, ispadnem okrutna (a čekaj, tko te slagao da si teškaš kao ja? ili si mislio da cure nemaju mišiće? :))
itd.,

opcija komentara na mom blogu je trajno zaključana.
Time se lišavam ponekog zbilja ugodnog kontakta ovdje (fly, ete itd.), ljudi kojima je savršeno jasna dobrovoljnost čitanja/nečitanja, i jedina odluka koja pripada zdravom psihičkom aparatu: ne paše ti, ti produži; paše ti, bujrum.
Sve druge frustracije ostavljam ovom pomalo sick mjestu; ocvalim umornim bivšim ljepojkama kojima nad izgubljenim čarima života više ne pomaže nijedan Cukeraj, čije strasti i žgaravice ne ugasi soda bikarbona,
kojima jednostavno netko mora biti kriv
a nije nitko: vrijeme prolazi.

Godine lavova,
vina i makova
prošle su lagano,
k'o carski poručnik,
mlad i uobražen,
sa svojom draganom.
- Rijetki umiju sa zrelim godinama kao sa zrelim voćem- njima moje poštovanje i naklon.

Sav žal za minulim vremenom, propuštenim prilikama ili loše iskorištenim godinama- ne kažem da će i mene mimoići. Ali kronološki, još nije vrijeme pada sila... I nije mi namjera siliti se, već sjati kako mi je dano.
Ne mogu otkloniti ničije invaliditete, ničije tuge, ne mogu dame pomladiti, niti tipove uvjeriti da na vikend-spa jebačine (koje odbijam) pozovu gospođu od 67 nego mene od 37. Da mogu- ja bih to sve redom napravila.
Ne mogu.
I prema tome, nisam dužna odgovarati ni za čije muke proizašle iz jednostavnih zakona realnosti (koje i mene zakače, možda gadnije nego što djeluje, jer umijem ja pjesmom i gegom ponekad uinat a ne iz radosti!)

Tekstove ću pisati ovdje dok ne prihvatim savjet da to radim za pare. Zasad mi savršeno paše da me čitaju- osim onih ovdje zainteresiranih- svi moji koji imaju link. U interakciji iz tog proizašloj (ili pak- iz interakcije proizađe i tekst, kakav ću danas napisati kad ulovim vremena, a nakon razgovora s prijateljem), puno je smislenog, (među)ljudski vrijednog i, bez obzira na mojih 37 (koje nisu 73, na pažnju mnogih i na iritaciju mnogijih) - nimalo banalnih.
Meni, još uvijek u jednoj životnoj poziciji koja je specifična i koju ću uvijek pamtiti kao "dane visokog napona"- dragocjenih.

Komentiranje je, dakle, zaključano ovdje.
Pišem zato što je iz ovog mog, nastalo nešto što se može nazvati malim kružokom.
I ne, ne bih ga nazvala "elitnim"... :) Ali doista je lijep osjećaj, i žao mi je da vam promiče.
Kako rekoh, te žgaravice ne ugasi soda bikarbona, te gorčine ne ublaži torta iz Cukeraja.
Ali s tim frustrama mogu samo ako moram (ako posao nađem npr. u Zavodu za javno zdravstvo).

U privatno vrijeme, ne. Privatno vrijeme je za uživanje, i sretna sam što ćemo tako i činiti, u našim dugim pismima, razgovorima, whatsapp komentarima... "Rijetki nađu rijetke"

Sebe treba poštovati, među ostalim i onom starom "odjebi je pola zdravlja".
U mom životu nema mjesta za negativne ljude.
Njihove frustracije ostavljam njima, a na svojima radim- pa i pišući.
Ponešto intuitivno, ponešto logoterapijski.
Uvijek naprijed, na svojim dugim snažnim nogama, o kojima smijete misliti što god želite a ja ću ih uvijek pokazati ako tako poželim.

Sve šabanizme, osobne neostvarenosti, frustracije, seksualne neiživljenosti, impotencije, prepotencije, elitizme, krive Drine, Dunave i Vuke- ostavljam svakom svoje, bez namjere da se angažiram.
Onima kojima paše moja pisana riječ, moje promišljanje i neka već meditacija nad temom- imaju si čime skratiti poneku kavicu kad im ne paše društvo, ili ubrzati čekanje tramvaja...
I uvijek će mi biti drago čuti reakciju, komentar, drugačije mišljenje (kao i dosad- i to je naš krug lijepih misli, prorađivanja života i dijeljenja impresija... blagodarim.)

Kad sam se prvi put razvela, naletjela sam u parku s klincem na Mateinu mamu.
Matea je moja draga frendica, a njena mama je s Pelješca, inače inženjerka elektrotehnike ali domaćica.
"Nemoj! I Isus se diza tri puta".
Matein tata je na kvartu poznat kao tip koji... pa da ne idem u detalje, malo šara, malo spopada.
A ona se diže kao Isus, pegla i kuha i to dvoje djece je podignuto u cjelovitoj obitelji.
Kako joj je, zna ona, ali hoda parkom gdjekad i s mužem- i sigurno je da se ne mora zajebavati ni sa kakvim kosilicama, kredit nije njena briga, njeno je samo ustajati kao Isus.

----------------------------------------------
Isus mi je cool lik, i to kažem iskreno, neovisno o tome što jutro nisam provela na misi i što religiozna nisam.
Pa ipak, pitam se, je li ovaj savjet baš na mjestu.

Bi li to Mateina mama rekla i da mi je tip, recimo, zatvorio arkade.
Ili da me ošamario.
Ili da smo se jednostavno prestali voljeti i ne podnosimo se vidjeti, padne nam mrak na oči čim se vidimo.
Koja je točno mjera ustajanja kao Isus?
Kad ni Isus ne bi ustajao?
I ima li nešto u tim religijskim pričama što uopće ne teži istini nego manipulaciji masa (neskrivenom) usporedbom s ovcama (i pastirima, kojima je vjerovati i davati...)

Ovime ne želim obezvrijediti ničija razmišljanja.
Isus je stvarno odličan tip, problem imam s interpretacijama koje nekako ipak navode vodu na mlin kolektivne hipnoze i isključivanja freethinkerskog nagona, što je grijeh prema životu ako mene pitate.

---------------------------------------------------
Vlastiti tata me pokušao uvjeriti da je moj život baš fantastičan ovakav.
"Imaš djecu... Što bi mnoge žene dale da mogu rodit, pa još ovake, aaa kao dva zmaja, dva sokola... Je to tužno i znam ja što si ti htjela, ali kad razmisliš... Imaš sve, a nitko te ne zajebava. Ima tih muškaraca svakakvih... Prokleti su ti muškarci dok su mladi, pa varaju, pa se kurvaju, pa se iživljavaju...
Nije ti to sve baš tako lipo kako bi ti htjela.
Meni nekad bude krivo kad mislim o tome što si htjela.
Ali nekad si pomislim- eto, sve ima, ima i dva sina, (nabraja onda materijalno i diplomu), i tako te gledam i mislim si: ma dobro je to. Puno bolje nego mnogima koje glume da im je dobro a vra' zna kako im je"

Zna moj tata da ja tu ne brijem na "eto da ne priča selo da nisam udana", da bih se razvela u svakoj kombinaciji u kojoj ipak djeluje da nam je zajedno lošije nego što bi nam bilo samima, a kamoli ne: nego što bi nam bilo u paklu.

I tata će me prvi od sviju obodriti da potrošim lovu na sebe, "žena mora imati firmato sunčane naočale a ne pivske flaše nosit na očima", pitat će me zašto stalno tenisice "pa jebagabog nema veze što si visoka, malu peticu barem", reći će mi "ja popit ću pivo jebe mi se živo" kad mu se čini da sam nešto potištena.
I najsretniji će biti kad sam nasmijana, s tim naočalama od "pet 'iljada kun'" što mi je kupio (ne jedne) i zaključit će da mi Opel Insignia "stoji svjetski" ma koliko je ja izgrebala ili slupala nesposobna baratati tako velikim "muškim" autom.

Posao- polagano, neće uteć. Naći će se.

Traume dječje i svoje- polagano, vrime će to ispravit. Nisam kriva, kaže, to kao da je meteor udario u kuću, tko je mogao pretpostaviti, pa dva dana prije njemu je i mojoj materi pričao "eto zeta imate, još snašu" i da je znao reći da sam mu prava žena, da se ponosi mnome (uglavnom je temelj ponosa bio da sam visoka i psihologinja, to dvoje mu se valjda sviđalo, šta ja znam).

--------------------------------------------------
I nekako idem prema tome da pronađem istinu u tome što mi tata govori.
Jer nezahvalnost prema životu ne volim.

Moj je stariji sin od bake i djeda dobio jedne Pumice i dva para Reebokica- ne želi ih nositi jer to nije taj neki Nike neka točno serija. Prvi put u životu sam mu rekla "sram te bilo" i očitala mu slovo o nezahvalnosti i o tome u kakvim cipelama hodaju neka djeca pa se ne bahate. Rekla sam mu "ma je li, vidi grofa!" i istinski me raspizdio svojim bahaćenjem i drskošću kako "to nose samo seljačine". Dobio je bukvicu, morao me odslušati. Tenisice i dalje ne nosi, ali ja mu te koje želi kupiti neću, pa nek nosi stare.

I bilo bi vrlo loše da mu govorim nešto, čega se sama ne držim.
Da budem nezahvalna što sam dobila- sve ovo što jesam- a jer sam ja eto htjela "sve, muža uključujući".

---------------------------------------------------------
Nešto je loše u razvodima, vrlo loše. I nemojmo banalizirati sve ono loše što se događa- posebno ako su tu djeca.
Ali mislim da tragedija nije u RAZVODU;
nego u razlozima zašto do njih dolazi.
Mislim da živimo u vremenima koja ne podržavaju ne samo brak, nego ni čovjeka kao takvog.
U kojima je karakter prestao biti valuta, a minus i plus uvijek daju minus; minus i minus su plus samo u matematici.
Trebala bi biti dva plusa.

Dvoje koji su dovoljno "riješeni" da to potraje, opstaje i može.
Za to je potrebno dosta mozga i karaktera. (Ili dvije amebe koje će biti zajednički u nekoj svojoj nesvjesti, tolerirati si sve, ne tražiti ništa a nuditi još manje, i slične kombinacije moždane i duhovne usmrćenosti).
Ne tvrdim da navedeno jesam imala u pregolemoj količini- no za dvoje svakako nedovoljno (ako i za sebe dovoljno?)
I da bih se uvijek razvela u svakoj priči u kojoj uočavam da je meni vući ili trpjeti.

Znam da se Isus dizao ispod svog križa.
Križ može biti i život, i udes, i bolest, i rat.
Ali ako je križ to što moj muškarac nema tri čiste u glavi- ja bih taj križ ostavila i dalje bih hodala sama (ionako noseći, već neki, križ- svima nam je dan, bili s nekim ili bili sami).

Ne bih ustajala tri puta.
Ne bih nijednom- ako je križ što je moj muškarac pizda neke vrste.

Link
Možda postoji mjesto (koje nije mjesto), i vrijeme (koje nije vrijeme), u kojem su te od svega što je boljelo oslobodili, i u kojem postojiš slobodan i svoj.
Nema tebe tamo pod mramorom onim jebenim, provjerila sam previše puta.
Nisi tamo, i glupostima se opterećujem pohađajući spomenik iluzije da tebe nema i da "počivaš u miru"- ma dao ti je On neki nemir, ali lijepi, divlji... Samo da ne počivaš u nekom tihom miru, to bi bila kazna za tebe. :)))
Imam pjesmu za tebe, lički vuče, konačno sam našla pravu pjesmu za tebe.
Link

Krstili smo bebu. Dala sam mu krsno ime Ivan.
Oprosti mi što moram dalje, nisam ti ja od tuga i kukanja, više sam od prkosa i te Like naše vučje.

(boli me patka tko prati).

Ajmo sada skinuti maske i maglovite halucinacije.
Znam da si htio nešto sa mnom, i jasno je da si želio moju pažnju.
I nemoj misliti da mi je promaknulo išta lijepo od tebe i tvojeg (što ti kažeš: "ja i ti znamo").
I razmišljala sam ja, i prevrtjela sam čitav kratki film tvog i mog iskustva.
Mogao si i ne naglašavati da je baš u GACKOJ ulici nešto... I tako nešto... Primjećujem i podjebavanja, i da si me u ovom periodu informirao o raznim, izvini malo nisam više ni upratila... Kristina, Varaždinka, knjižničarka- ma ajde uzmimo da je sve to istina, da ih je i više.
Ali ne, K, nemam protiv. Ne dira me na način na koji možda, onako muški, priželjkuješ.
I voljela bih da je istina, ma o kojoj da se radi od njih.

Znaš, postoji jedna stvar koju sam naučila dosad, i naučila sam baš pošteno.
Da treba paziti kome vjeruješ.
Volim se praviti važna time da umijem nadmudriti; da sam visoka i lako se nabildam; da sam Ličanka i da sam magistra te znanosti po kojoj bi trebalo moći skužiti ljude i njihove namjere.
Ali istina je da sam ja, pa i sad kad starim, jedno blesavo glupo štene koje vjeruje - jer zašto pobogu ne bi bilo tako - da su ljudi dobri i da ljubav pobjeđuje.
I oba puta sam to vjerovala, a vidiš, samohrana sam mama dvoje djece (ne da se žalim! predivni su mi, i volim ih za popizditi! :)))
- i shvatila sam: moraš naučiti, jer ljudi i lažu i kriju, taj dio s povjerenjem: s tim da ga moramo zaslužiti, i da naše moraju zaslužiti.

Sviđalo mi se puno toga- ipak će ostati na tome da neću da postanemo fetiš za stare šišmiše i zlurade babe koje mi zavide što me nekakvi ishlapljeli "mladići" zovu na mjesta gdje bi one a penzija im ne dopušta.
Je, K.
Ali slušala sam što govoriš.

Znaš, dala sam "all in", ne tako davno. Baš sve što sam imala. I završilo je jako loše. Detalje sam ovdje zadnjih mjeseci previše puta filtrirala i povraćala iz sebe da preživim sve to cijela... Da bih sad opet ponavljala osjećaj: beba 2mj, stariji sin bos trči i više "što se dogodilo", crne uši i ona hladnoća u mrtvačnici (ponekad kad odmrzavam meso nešto me u mozgu prebaci, asocira, pa moram produžiti u kupaonu umiti se i popravim malo ruž, skrenem fokus, bude dobro... ali dok odmrzavam meso, pazi moment... bio je jako hladan i to me uznemirilo, ljutila sam se što ga nisu pokrili dekom... znaš, trebalo je luđakinji shvatiti da je on zbilja mrtav), tresak grumena zemlje o sanduk, cijela muka, golgota i neznanje kud poslije.... Hajde da ne.

I ne bih mogla s tim da opet budem izdana.
Mirisalo je na izdaju.
I što piješ.
I što te zove neka i viče "K vrati se" a ti Božić provodiš sa mnom (mislila sam... prijateljski, i solo si).
I u očaju njenog glasa, prepoznala sam mogućnost budućih nesreća.
A u priči da piješ, prošlu nesreću.
Nisam te ugrizla, ali pobjegla jesam od tebe.
Mučile su me dvije stvari- ne to što radiš u skladištu i nemaš stan.
Mučilo me: što piješ, i mučio me njen izbezumljeni očajnički "gdje si?! zašto?! vrati se!"
A ti mirno sjediš sa mnom, i kitiš meni bor, i uvaljuješ mi spiku.
K, o tom se radi. Isključivo o tome. Malo li je? :)

I zaključila sam: ako ti priđem i mašem repom i povjerujem ti... Ti ćeš me udariti novinama po njuški.
I jesi, K. Nisko.
Bila sam u pravu što sam te se bojala.

Link :)*

moraš tom Španjolcu povremeno nešto skuhati. O tome se radi.
Moraš ga zavarati da ti to stvarno znaš. Naruči ketering, stavi u lonac i onda lagano samo nek baci ključ i pusti miris po stanu.
Ide poučni video za tebe- ovo je recept, inače ćete stalno prekidati, miriti se i meni živce kidati.
Kekse kupovne nađi, na tepsiju i samo da se tepsija zgrije pusti dvije minute na 200
Već si mi dovoljno živaca pokidala da bih ovo na pragu četrdesete podnosila. Nema više razgovora o njemu, samo konkretno sad ideš.
Uči i ne kukaj: Link

Pošaljite mi vašu čagu na Sneki rep. S najboljim ću snimiti zajednički plesLink
Uljepšajte mi večer, šaljite mi na mob a posebno čekam Zadranina koji kritizira koreografiju da se vidi da sam imala 3 iz TZK :)))* Je je, bio strog profač :) Da vas vidim! :)*
Komentari otvoreni Elitnim ćudorednim jedinicama:

...osoba koja me danas triput oslovila "debela prasica" (ovaj ...kako da to opišemo a ne udaramo nisko...ovaj posebnijeg izgleda, evo jbg ne znam na što skrenuti pažnju a da ne bude politički nekorektno...) Link;

....debela prasica: rodila dvoje, na porodiljnom, 180cm/77-78 kg. ček da bude fer ubacit ću klip Link :)))))) pjesma je top, ja ću uskoro biti u top formi, lagano.

Ovaj blog je prepun fascinacija i frustracija raznih, i uvijek je važno upratiti:
1. tko počinje, a tko uzvraća
2. tko, uopće kao takav, govori nešto.

-----------
Slobodno se izjasnite. Ovo je jedan od primjera, i nadam se da će osim Zadranina još netko đuskati - pjesma je "Sneki rep" :)))))
PS- hvala na svemu što ste mi napisali nakon mog ponoćnog videa. Da, smatram da je ovo mjesto pozitivno onoliko koliko ga učiniš; ali da su svi nasilni pokušaji prisvojnosti produkt nerazumijevanja da ovo nije nikakva zajednica. Mi nismo apostoli. Svatko piše svoj blog- ne moraš ga čitati, možeš, ako osoba suptilno daje do znanja da nisi zanimljiv onda to tako shvatiš i nađeš si druge sugovornike... A s niskim udarcima se postupa kao IRL: netko će okrenuti drugi obraz, netko će ti zveknuti aperkat. Ja sam uvijek voljela boksaše, teškaše. Ličim li im malo? Vladimir Kličko i ja, ročkas 25.3.! :) (Ali debelom prascu više liči netko drugi... Tko, eto kao prstom u govno, baš inzistira pričati o estetici, damn nigga just shut up).
Uživajte u usporedbi i slobodno komentirajte.

- nose kratke suknje. Ima ih i koje u tome fantastično izgledaju. Ima ih i koje nose samo body i najlonke- i takve nastupaju u Areni. Ima ih u raznim stilovima, odjećama, danas je 2024. i kriterij je samo: da nema celulita, sala i da odlično izgleda. Još uvijek ne mogu nositi što hoću, ali vrlo rado hoću biti lijepa, zgodna žena- i vjerujem da će mi sinovi biti sretniji nego da s masnom jetrom, masnim bubrezima i 120 kg sjebana sa uležanom kosom prdim uz tortilje i sprajt.

- imaju hobije. Nekome je to fitness, nekom joga, neka čita, neka piše blog... Moj je trenutno, situacijski određen Likom, ovaj blog. No kad se otvori više mogućnosti, rado ću krenuti u teretanu, piti kave sa svojim curama, sigurno je da ću si kupiti još koju knjigu, pogledati film...

- seksaju se. Odat ću vam tajnu, ali nemojte da vas šokira. Ako ste drugo, treće, peto, osmo dijete u obitelji- vaša mama se SEKSALA dok ste vi bili mali! Buuuu!

- smiju se, vesele, psuju, puše, pogledaju tekmu i to iz krivih motiva (jbg vaterpolisti su zgodni!)- boga im materina, kao da su muško! Ali ovo je 2024., i mame nisu više patnice koje otiru suze za daskom za luk pa govore "od luka je", mama te može i u materinu poslati - pogotovo ako je ugrožavaš, a o djeci da ne pričamo šta je kadra da ih zaštiti

- zarađuju- radom, rentom, ugovorom o djelu, kako god... I neće te prositi da joj daš krova nad glavom i štogod brašna i ulja da ima što dati djeci ako ostane udovica ili se razvede. Elem, imaju kriterije, preferencije, mogućnost da žele biti solo...

- imaju identitet. Sasvim je legitimno da ne želiš imati kosu kao Beyonce, nego britko pero kao Željko Malnar. I ne moraš pitati ni muža ni brata ni ćaću smiješ li što reći.

Ja ću pjevat, igrat i galamit- pa da vidim ko će mi zabranit.
A jedno sam sigurna: moji sinovi će imati od koga naučiti kako biti frajer, iako nemaju oca.
I imat će priliku upoznati žensko biće kao nedrugotno, i nikad da im napamet ne padne ijednu prekoriti s "žensko si!"; "majka si" (osim ako se doista ne radi o nekakvim budaletinama- ali ako se samo o povrijeđenom egu odbijenog muškarca radi... onda je bolje da se podsjetimo što sve majka, po Ustavu i Zakonu, smije biti.)

Jer ovo je 2024. godina, i jer je odzvonilo s majkama koje bijelo platno tkaju, dok ih kakav Matan ćuška da budu rumenije i jače, a one hodaju dva metra iza i paze da ga ne bi najidile.
"Ne plačem, sine, rezala sam luk".

Odjebite, mudžahedini; i ženetine koje bolje nisu znale pa bi voljele da je svima jadno kao njima.
Može se, stigne se, biti.
I djeca vole roditelje koji jesu.
Majke-patnice koje djecu nose kao vlastiti križ i pokoru, subklinički depresivne što su se rodile a kamoli što su rodile... Nisu ništa nego teret dušama.
Doduše, s takvima je divno lako svakom "Matanu" bez muda, i koji ne može ništa reći nego zacvili "ali... ali... ti si žena! majka!", računajući s time da se tako lavicu tjera u kut!

Link -đuskaj!

Link
Link -Bagrem

ja ovdje, iskreno, većeg šabana vidjela nisam od onih koji se prozivaju elitom i iz pozicije sasvim umišljene nadmoći (zaista... sasvim umišljene) u stilu zlobabe maltretiraju.

e pa, dok netko ne podivlja (ako si prefin kolač za "popizdi"- princip je isti, sve su ostalo nijanse)

a o nijansama je riječ.
-------------------------------


ako sam ja "sirova i sve gora nova" ...

bit ćemo iskreni: napišem u 10 min tekst koji "elita" ne napiše u 10 godina, pače ni 20, pa ni 130.
nisam jedina od "novih koji otjeraše"... a što to.

donna, smatraš li ti svoje tekstove kvalitetnima? (zbilja?)
i ako da, što ti smeta da je na blogu neka "sirova i sve gora" (koja, usput, što vam oduvijek smeta- voli pokazati sasvim dobar batak?)

i što je loše u tome da, neki od nas, tu i tamo (ne bez argumenta) prdnemo od smijeha (ili, ako želiš, zahihoćemo) na elitizam onih koji pišu bezveze- ili čak ne pišu uopće nego "bivaju"

come on, cut the crap. kukaš kad dobiješ, nakon što provociraš. i to je karakteristika "lošeg i sirovog", a ne mlađe i ljepše noge/cice/što već te smeta kod novih ZAPRAVO;

i ti si loša i sirova- čak i kad upakiraš u "hoch" celofan.
btw, ništa profinjeno ni hoch- ni u jednom tvom tekstu zasad.

sorry, donna, moramo biti iskreni- baš iskreni- bez zadnje namjere

lp


--------------------------
I nećemo se lagati, bijes prema "novoj i divljoj" izazvala ti je moja, kasno u noć postavljena, fotka u minici.
Kao i obično (iako to nije još neki prizor i tek sam počela raditi na fitnessu)- to je ono što ti smeta.
Jer ti jesi zlobaba, i to je divljaštvo.
A plemstvo je mačevanjem "en garde!", kad zatreba.
Što se povremene psovke tiče, ako je naša najveća Vesna Parun mogla napisati kao pjesnikinja "džepni kurcomlatić", složit ćemo se da je kvarna misao a ne riječ. Jedni od najdražih "volim te" bili su i jesu "volim te, u pm!"
A razaznajem i umiljata mačkasta govanca, prefrigane latinizme, ima tu puno toga... MISAO je pokvarena. I neplemenita, često, pri čemu ne vidim nikakve stilske argumente u tvom pisanju da si plemenitošću čak ni tu tepaš.

Vulgarnost zavisti, nedostatka talenta, nametljivosti zanimljivosti i karizme koja ne postoji- a da bi se bilo "elita sajta", nije baš noblesse... Ali prokuženo yes. :)

Zdravstvuj, donno! Da te osvježi i još jednom inspirira, ponavljam: Link

Prince& The New Power Generation Link

Jednog dana morat ću im pružiti odgovore. Zato ću danas istresti sva svoja saznanja ovdje, i tekst ću sačuvati.
Uz veliku šalicu kave, priuštit ću si meditaciju o razlozima naše obiteljske, a njegove osobne, tragedije.
Ono što je najvažnije, to je da je to dio naših života, ne i život sam. I dalje se držimo, s igračem manje, one "la famiglia e tutto", i naprotiv, mora nas dopasti i sreća. I uzet ćemo je, jer nam pripada.

Slijedi moje razmišljanje o svemu.

-------------------
Bit će potrebno, prvo, filtrirati sve ono što je trač, ili mogući trač.
Svekra nema skoro trideset godina, svekrve također godinama, a ispostavilo se da sam Itu poznavala kao jednu verziju koju mi je predočavao a meni sumnjiva bila nije. Sklisko je operirati sa stvarima o kojima ne znaš dovoljno, stoga neću uspjeti otkriti sve, i filigranski precizno ću odmjeravati što od toga ima pokrića, a što nema.
Pomoći će mi i činjenica da sam neke stvari otkrila u materijalnom obliku, od nalaza, nadalje.
--------------------

Moj je svekar potekao iz skromne obitelji. Visok i vižljast momak koji na fotografijama izgleda kao francuski glumac. Bio je osobito šarmantan i omiljen, i danas babe o njemu pričaju "o da, takav se jednom rađa".
Postao je doktor stomatologije.
U ovoj je kući bila jedna od njegovih ordinacija: radio je neprekidno.
Imao je, nedvojbeno, jednu prirodnu bistrinu- zadivljena sam čitala njegove dnevnike.
Bio je osobit čovjek, ambiciozan, vizionar.
Izgradio je ovu kuću od temelja.
Radio je neprestano, bio je čovjek od velikog rada i savjesti, i kao liječnik svejedno je smatrao da mu nije ispod časti: orati, kositi, drljati. Naprotiv, ponosio se činjenicom da je ovdje na selu.

Ali ovdje na selu, on je bio doktor stomatologije, socijalno inteligentan, vješt.
Kad je zaratilo- bio je i ravnatelj gospićke bolnice. Ormarić je pun njegovih spomenica, Danica Hrvatska, odlikovanja razna...
Uz to, lovačke medalje. Čega se primio, u tome je bio uspješan.

Moj je svekar bio prirodno nadareno biće, uz to vrlo odlučan u onom što naumi, lički čvrst, postojan i beskompromisan u tome da uspije, da ova kuća bude najveća, da se ne ide s didovine, bio je ponosni Ličanin, domoljub, liječnik-
pritom ponosan na svoje mjesto, svoje korijene- i bio je s lakoćom najveći.
Kažu "top pet Ličana u to vrijeme".

U sobi gdje peglam još uvijek miriši po zubarskim kemikalijama, još uvijek je tu priključak za vodu i brusilicu, i provela sam dosta noćnih sati smijući se uz njegova razmišljanja. Bio je cinik, inteligentan, strašno mi se sviđa njegov procesor i stil. Mislim da ne bi imao mnogošto, ako išta, protiv bilo kojeg mojeg postupka kako za Itina života, tako i za njegove smrti.
I vjerujem da bi navijao za nas - i da ne bi štedio sina od nekoliko "zdravorazumskih".
Kako bi mu započinjao pisma: "Ivice, tražim od tebe imperativom.....", uvijek ga upućujući na čast, muško ponašanje, rad i manje zajebancije... "knjigu u ruke, pamet u glavu!"

Moj je svekar, i po tome je bio drugačiji od svih ostalih u obitelji, imao jednu urođenu inteligenciju, bistrinu i nešto iznimno što ga je činilo - ne samo marljivim- nego i onim koji ima fokus, ustrajnost i jasno zadan cilj.
Svi su ga voljeli i poštovali- imao je u sebi i nešto od "seljačkog sina", pošteno, skromno. Vidi mu se i u osmjehu.
Užurban, mršav jer nije imao mira sjesti i jesti, živih očiju, bujne tamne kose i stidljivog smješka- moj svekar je i danas tiha patnja mnogim babama ovog mjesta koje mog sina ne znaju baš kao "Ivičinog malog" nego kao "Pjerovog unuka i imenjaka!"
(Svekar je bio Petar, ali nešto je u njegovoj pojavi bilo da ga je svekrva fantastično nazvala Pjer- a pošto je Petar već 30ineštogodišnji bratić, nama preostade Pjer i tako se zove moj dječak).
Čak je jednom, nevješto ali dobronamjerno, jedan uplakani djed otro suze krupnim rukama i rekao "Ej, ne daj se! Valjat će ti ovo dite, pazi mogo bi ti valjati, znaš ti tko je bio njegov did!"- oca upućeniji ne spominju, čujem uglavnom da je uvijek bio čudan i da ga nitko nije baš nešto poznavao- iako su ga površno znali svi. I bio je iznimno uglađen, znao je pozirati, onako činovnički nešto prosrati... Ali nije imao odnose s ljudima, prijatelje, ništa to...
Mislila sam, takav je tip.

Svekar je bio, izgleda, frajer.

Bio je kolerik, radišan, imao je i jednu sanjarsku i šarmersku notu, na svim tim fotkama i u ponekom ljubavnom pismu za njim ostalom vidi se da je imao i nešto lebdeće, eterično, poetsko.
Ali bio je zaista pravi muškarac, onaj koji stvara, koji pribavlja, koji radi, ratuje- sve što treba i sve što je dužnost.
Imao je, doduše, jednu strogost i visoka očekivanja i od ostalih članova obitelji, i tu se razočaravao.

-------------------------------------------

Pred kraj fakulteta upoznaje mladu studenticu kemije- i tu se rađa njihov prvi sin, znatno stariji od mog Ivice.
Svekrva je bila lijepa mlada lička gara, pritom joj je tepao Brka (kakva slučajnost) i on ju je dove' sebi, uz jasno obećanje da će kao dvoje intelektualaca postići sve, voljeti se, i odgajati dičicu.
Nježna su to ljubavna pisma, doduše kratka, i uvijek s tim što mu mora donijeti iz Zagreba od zubarskih sitnica (najčešće gutaperke :))

Svekrva je žena koja je također bila obrazovana, ali nije se osobito isticala u svojoj struci i velik je dio staža provela ili kao domaćica i majka, ili kao njegova asistentica. U nekom trenutku, prilično ranom, moj svekar ima takoreći javnu vezu sa svojom asistenticom.
To je dio u koji ne mogu ući jer nešto tu ima da kažeš "marš u pičku materinu prokletu mušku".
Ali ima još jedan detalj.

Moja je svekrva na svim tim fotografijama neobična, sjetna, s jednim čudnim pogledom u daljinu.
Takva je i na fotografijama od djevojaštva.
Kao cura u dvadesetima, brže-bolje je natukla kile i odrezala svoju prekrasnu gustu crnu kosu.
Na fotkama sa zabava, on se smije, ona sjebano gleda u daljinu.
Isto je izgledala i par godina nakon braka, i pred smrt.
Na nalazima koje sam našla, ne spominje se nikakav "galopirajući rak pluća" kako mi je Ita pričao.
Spominju se lezije na jetri, mogućnost trovanja...
I tu je nešto čudno.
Svakako, u braku su ostali jer to su ta vremena i to je Lika.
Štoviše, nakon sedam godina dobili su i Ivicu, i dizali su kuću.

Bili su obitelj s dvoje djece i sve je funkcioniralo kako treba:
dva dječaka, kuća u izgradnji, muž moćan, a žena kako treba.
Nebrojeno je goblena, heklanih čarapica koje iz sentimenta sad obučem svojoj bebi ne bih li svekrvu malo dozvala u naš život, vjerujem da su to bile fantastične kulinarske delicije, da je bila uzor-žena.
Uzor-žena, moćan suprug, dvoje djece i neki nesklad među njima dvoje.

Koji se tad, i u Lici, nije liječio razgovorom, razlazom ili tako nešto.
Moj je svekar bio nezadovoljan svojom suprugom, i ona njime. I svatko je to ispoljavao na svoj način, ali obitelj se održala.

Održala se na način da je Ita bio sin iz ugledne kuće, s bijelim BMW-om za osamnaesti rođendan, i svim pripadajućim oznakama. U Itu se vjerovalo, jer je stariji sin bio i ostao nekako podebilan- ružno je reći ali od djetinjstva je izgledao nekako... pa ajmo reći čudno; fakultet nije završio, oženio je neku pobožnu ne osobito obrazovanu ženicu, radi na auto-kućicama, izuzetno je zločest, ograničen, glup i ružan tip i to je moje iskustvo s njim koje ne mogu ublažiti ni uljepšati - koji je zapravo znao o Iti više i lešinario nadajući se da će mu bratova samačka smrt riješiti životne promašaje.
Naime, ja nisam znala da Ita ima povijest psihijatrijskih dijagnoza i tentamena suicida- brat je znao. Zato nijednom nije pogledao nećaka, a sa mnom je prekinuo kontakt saznavši da sam u drugom stanju.
Dotad je znao par puta doći, uglavnom posuditi neke kosilice, i tako umjetne, neosjećajne, bizarne, generičke razgovore između dva brata nikad čula nisam. Definitivno neki problemi s emocijama, sad gdje im tražiti razloge, vjerojatno u djetinjstvima ako ne i genetici; malo teže da u fatalnim ženama kao što sam- ah moš mislit'- ja.
(Pa ipak, krenula je ta priča. Svuda. Do ravnateljice škole u koju ide moj sin, nadalje... Probajte zamisliti kako je planulo da se Ita ubio zbog mene- a baš je sve savršeno bilo s njim, time i: njima. Pleme.)

Svakako, nešto u toj obitelji nije štimalo, kao što na neki već način ne štima ni u jednoj savršeno, ali ovdje je postojala još neka priča iza ugleda, slave i časti.
I ne bih ni u koga upirala prstom. Ono što stoji: djeca su odrastala u jednoj konfuziji po pitanju odnosa, muškaraca i žena, i s visokim očekivanjima koja, realno, nisu bili u stanju ispuniti po svojim prirodnim predispozicijama.
To ne znači da nisu mogli imati sretne živote.
Ali očevo ime nikad nisu mogli ni u snu doseći, osim dajući ga svojim nasljednicima (sinovljev bratić Petar je doktor znanosti).

I postojala je jedna mantra: otac je titan.
I postojala je jedna svijest: a ja nisam.
I postojala je jedna činjenica: stari Pjer je umro u 51-oj godini, do zadnjeg dana nasmijan, radišan i zajebant, do zadnjeg trenutka uspravan i šarmantan i prelijep, čak i na fotografiji par dana prije smrti, božićnoj, mršav i ispijen- ali jebeno francuski glumac.
Ode stari Pjer. I Ita tu konačno smije priznati: "nisam sposoban završiti Pravni fakultet kako mi je otac namijenio".
Brat se oženio i imao dvojicu sinova, idu evo i sad tu u Crkvu, zli su do pakla, ali misle da su ispravni jer stave anđele u prozore... I milina Božja.

Ali Ivica ostade s Majkom. Imao je 21 godinu kad je umro stari Pjer, majka je imala 51 kao i muž joj, vršnjaci su.
I Majka se zarekne: učinit će sve što može da bar onda Ita bude kao Pjer.
I školovala ga je... ha čuj, negdje do trideset šeste, na kraju je završio Promet uz pomoć dragog Boga valjda.

Međutim, zna se čiji je Ita. Čekalo ga je mjesto- pročelnika općine.

----------------------------------------------

Meni je priča djelovala jasna: čovjek je bio okupiran karijerom, plemenit i staromodan pa mu zato kurve (ispostavit će se: bio je ovisnik o kurvama s oglasnika a jednu je nakon majčine smrti na pet mjeseci i oženio) nisu opcija;
radije je čekao da dođe prava,
pretekle ga malo godine jer bila mu je važna karijera
(ispostavilo se da to nije bila nikakva njegova zasluga i identitet nego je eto tako to moralo, dug Općine ratnim zaslugama i imenu njegova oca)...

Pokaza on meni svoje zelenilo, kuću, i ja povjerujem da me voli; da je moje samo prihvatiti da je to Lika, da on nije u cvijetu mladosti i eventualno kaj ima klempave uši malo, što je meni bilo simpatično.
Ništa mi tu nije bilo čudno ni sumnjivo, ne po onom što sam ja tad znala, a te neke frikovske stvari pojma imala nisam (recimo, da kad mu uguglaš ime bivše supruge vidiš jednu bolesnu raskvašenu prikazu na Xanaxima koja leži u zatvoru zbog teške prostitucije i razbojništva u bosanskoj mahali).

Neke stvari sam saznala od njihova obiteljskog prijatelja psihijatra dr. Labure- nisam imala obraza maltretirati ga, kao teškog srčanog bolesnika, nekakvim susretima. Ali par ključnih stvari mi je ispričao. Da je taj čovjek imao zapravo jednu vezu, u mladosti, koja je potrajala tri godine. I poslije toga ništa osim tako nekih kurvi, a da će mi uživo reći "još nešto o njegovoj seksualnosti". Nisam se usudila, ali prema pretragama na mobitelu jasno mi je da je imao i gay sklonosti.

NIKAD, ni u tisuću života, ja to posumnjala ne bih: čovjek je bio prototip muškarčine, noga 47, 190 cm, najdublji glas svijeta, obožavao je aute, vlakove, oružja, svjetiljke... Bio je i u vojsci u Virovitici, u biti imao je puno toga vojničkog u karakteru.
Među ostalime, savršenu disciplinu da usprkos kaosu u glavi porješava što treba, gotovo mehanički odradi sve na poslu, okućnici, drva, pizde materine... A da poslije toga voli popiti, saznala sam kad sam već bila trudna.
I to je krio, i nakon nekog vremena je postalo jasno: čovjek ima problem.
(Poslije smrti još jasnije: liječen je od depresije, anksioznosti, produljenog žalovanja nakon majčine smrti, alkohola....)

Bitno je naglasiti: svekrvine i svekrove potkošulje i gaće (ne govorim o : ručnom satu, goblenu, diplomi, fotografiji)- bacila sam i spalila ja, skupa s Itinim stvarima. On ih je pobožno čuvao, ne izmijenivši nijedan detalj u kući u odnosu na roditeljske postavke. Dok je bila živa mama, nije uopće bio u vezi.
I zadnjeg dana života, spavao je u njemu prekratkoj, iznošenoj, trošnoj i čudnoj prastaroj pidžami: očevoj.

---------------------------------------------
Nemam detalja o tome kakav je bio suživot s majkom.
Po nekim elementima, rekla bih čak i bizaran.
Ta se žena rastala od života na dan kad je umro njen muž.
Znam da je bila hoarderica, definitivno, bila je skupljačica svega živog, od kartona za jaja u stotinama, do nekih čudnih stvari koje pronalazim po kući.
Vjerujem da mu je povlađivala. Ne znam tko je tu kome trebao više: on njoj, ili ona njemu.

Svakako, kad je umrla, prestao je biti pročelnik (ali opet ga je čekalo mjesto: U HEP-u. Nisam znala, doduše, da na šalteru- jer svaki dan mi je pričao što radi kao "glavni inženjer", do detalja.
Poanta je u tome da smo mi o svemu pričali do detalja.
Ali da je on nudio neku izmaštanu verziju sebe, i da sam većinu saznala kad je umro.
To našu priču čini bizarnom.

Sva seoska zla generirana od strane njegovog brata, ovo mjesto čine teško prihvatljivim za ostanak.
Pa uostalom, i njegov čin: vješanje, koje je zauvijek ovu kuću koju je stari Pjer gradio učinio sablasnom a zapravo je posve bajkovita.

Postoji li neka alkemija po kojoj bih ovdje mogla ostati, kao ponosna "lička princeza Lička gara" s dva princa, i kao hrabra ratnica prejebati sve prepreke?
Tko zna, da mi se prišulja duh starog dobrog svekra i pokaže mi način?
Ja ga, u ovoj kombinaciji, sama s dva dječaka, ne uspijevam naći.
Prihvatila bih varijantu nekog čuda ili Božje providnosti.

Zasad se sve čini kao tužna priča, u kojoj mi je žao i svekrvinih goblena, i mirisa zubarske ordinacije, i Ivičinih košulja s osobito širokim ramenima koje sam voljela...
Ali čini mi se da je to sve jedna prošlost, u kojoj smo se zatekli da li sudbinom ili slučajem, ali ne vidim nam ovdje budućnosti.

A voljela bih. Bila bih kadra. Međutim, zaista ne vidim kako.
Oprostite mi, svekre. Čini mi se da vama, ipak, daleko najviše dugujem objašnjenje- i djeci.
Bila bih kadra čuvati ovo vaše, ali zapravo nije li najviše vaš ovaj unuk s vašim imenom i prezimenom?
Ovo više nije vaše mjesto, i ova je kuća odavno izgubila smisao.
Da mi je sjesti s vama koju minutu, makar i u snu, i kad biste mi rekli kuda krenuti pa da se može- ja bih.
Ali činjenica je: sama sam, s dvojicom dječaka.

I vrijeme je, svekre... A ne bih vam željela obezvrijediti trud. I neka ostane kuća malom. Tko zna, možda se on vrati.
Tko zna, možda Lika opet bude ona u kojoj ima ljudi, smijeha, perspektive.
Ne vidim način da ostanemo, i to je sve što vam imam javiti.
A jest mi žao, i svjesna sam da napuštamo kuću koja je stvorena za bolje od onog što joj je dopalo.
Kao i svima nama u ovoj priči.

Danas sam vidjela da Sova na ružan način kritizira stopala, posramljujući je što je stavila svoju fotografiju ne bi li kao "starija žena privlačila pažnju".
Uzgred, gospođa Sova ima svojih desetak fotografija, i isto bi- ako uzmemo da je to relativno- mogla proći pod stariju ženu; i jednakom logikom ako je isticanje fotografije privlačenje pažnje čini to i Sova.

Kritika je išla na račun laka za nokte, kostiju na nogama pa čak i zakrivljenosti prstiju.
Mene rastužuje da se takva greška omakla ženi u zrelijim godinama, koja još ima nick koji sugerira valjda mudrost.

Ja bih, pak, pohvalila Sarinu fotografiju ne mjereći joj milimetre nožnih kostiju, niti besprijekornost apliciranog laka na noktima.
Pohvalila bih je UPRAVO kao zreliju ženu, i hrabrost da možda izazove i pažnju- pozitivnu ili negativnu pažnju.
Pohvalila bih fotografiju koja sugerira uživanje, opuštenost, interakciju s muškarcem (nimalo vulgarno), živost.

Pohvalila bih žene koje, prešavši puteve koje ja recimo prolazim aktualno, podigavši djecu na noge (a nije mala zajebancija, vjerujte mi), suočavajući se s kojekakvim strminama, kamenjarima i trnjem- pa makar i putem izvile koji prstić ili prerasle opsesiju savršenim lakom- podignu noge uvis na suncu, stave ih na muška prsa i osjećaju se živima, sposobnima uživati, pa čak štoviše sve redom obznaniti i (ne uvijek dobronamjernoj) publici bilo koje vrste.

Sara mi komotno može biti majka- i ne slažemo se uvijek u svemu. Ali ovo je toliko nenadjebivo, kad razmisliš malo o svemu, o tom životu, o tom da si žena, o tom da život kao takav često ima neke čudne ćorsokake i tmine, o tome da ta žena ima dvije odrasle kćeri... Toliko je nenadjebivo i lijepo to što je ovjekovječila. I uopće nije poanta u noktima, niti u kostima stopala. Ali tek nije poanta u onome tko je u stanju popišati se po tome, žalosno ne uviđajući- i još gore- i sama bivajući žena koju je život isto vjerojatno kojiput i ranio, i gorko prevario.

Voljela bih, kad svojim stopalima prijeđem još puteva (nadajući se da ovakvih dijelova puta više biti neće), svoja stopala podići na muška prsa ili pak na sunce- a ne njima gaziti male radosti drugih bića koje ih javno podijele, s lijepom porukom.

Fotografija je fantastična, i to kažem kao žena ženi;
kao mlađa žena ženi koja je, prešavši svoje staze i puteve, ostala sposobna nalakirati nokte crveno, podići stopala muškarcu na prsa i reći "volim te, živote".
Dodaj slobodno i "neka pati koga smeta".

To, mačko.

-------------------------------------------------------------------
Dodatak:

I ja se susrećem s raznim kritikama. I polako učim da se nije rodio tko bi svima ugodio- ali ne učim to onako da znam, nego onako da to zaista tako i osjećam.

Pa čak i ovdje...
Ako kažeš da ti je lako biti samohrana mama- mora da nešto krivo radiš i da si površna (a eto, pobiremo svjedodžbu odlikaša, dječaka koji je vrlo suptilan, iznijansiran i ne trpi nepravde i teror nad slabijima iako je dvije glave veći od vršnjaka; a eto, mom prematurusu ni traga hipotonusa... I imam ponešto eto s time.)
Ako kažeš da je teško- što si se jebala pa sad kukaš.

Ako uspraviš glavu i ideš naprijed- kučka bezdušna nije voljela muža.
Ako ti se slomi srce nad činjenicom da je tamo gdje jest- koja kuja umjesto da brine o djeci ona kuka za mrtvacem.

Ako sam plava i našminkana, droljasta sam.
Ako sam smeđa i nenašminkana, muškobanjasta sam.

Ako sam debela- koja krmača zapustila se.
Ako sam mišićava i radim na sebi- koja egoistična glupača, površna, čim se ona hvali.

....primjera je za do prekosutra, ali jedno je uočljivo: kolača svijetu nitko napekao nije.
I što god napravim, bit će onih koji će se posvađati sa sobom (zapravo, ne sa mnom) oko nečega.
I što god napravim, bit će onih koji će, pomireni sa sobom, nešto lijepo u tome vidjeti, jer pretežno i ne pokazujem ništa osim truda da od nezahvalne životne pozicije stvorim što više pobjeda za klince i sebe.

Odem li u misiju u Afriku, netko će pričati da sam pukla.
Preudam li se, netko će pričati da sam drolja (i paralelno govoriti da je Zlatko Mateša frajer).
Budem li mršava, debela, mišićava- svi će imati svoje mišljenje o svakoj od mogućih opcija kao da me "lično i personalno" jebu svake noći triput nasilu i zbog dogovorenog braka u Indiji pa eto moraju a ja im po volji nisam!
Svi će znati što treba učiniti, kako, i u kojoj prilici i dozi.

Ali .................
Pokosit ću dvorište sama.
Ispeći ću kruh sama.
Platit ću račune sama.
Borit ću se sama.
I na kraju dana, s tom diplomom ili bez nje, bit će mi ponešto jasno o tome odakle to ide, i kome se kao bumerang vraća.

Jer prekrasno je umornoj teti iz Konzuma reći da ima lijep ten.
Iako ima i : višak kilograma, izrast, podočnjake, malu plaću i vjerojatno se njeguje tek Soleom...
Ali kad joj kažeš da ima lijep ten, ima i osmjeh.
I to je i tvoj osmjeh.

Think about it. :)*