Čovječe, kakav blog!

Molim, Jasenko Houdek Jajara? Kako na videu netko moze bit jaci nego na fotki? Evo fotka. Link

Gdje ste decki s misicima? Zasad je jedino FLY pokazao da ima ramena kao brdo. Gdje ste?

Link

-----hahaha, ovaj me kuži.

Daj mi par mjeseci teretane kad se vratim u Zg pa dođi plači manje ćeš pišat :)

znate, kad počneš s ketogenom tijelo se prilagođava prvih par dana.
Simptomi variraju, kod mene se radi o teškim proljevima.
Prvo se gube glikogenske rezerve, s čime odlazi i voda, a pomoću ketostixa ću pratiti pa vam javiti kad sam ušla u ketozu, odnosno kad je moje tijelo iscrpilo sav glikogen i prešlo živjeti od vlastitog sala.
Živjet će bogami sretno i berićetno, ima od čega.
Sve u svemu, više me ne muči što želim pizzu (to će ostati vaša frustra, muškarci)- nego što imam eksplozivne proljeve.

Postoji li cheat day u ketogenoj? U biti, na svakih 20-30 dana možeš napuniti glikogenske rezerve, i čak tu ima benefita za gubitak kila (dan u kojem se ubijaš: kolačima, tjesteninom, voćem, sve ono što inače ne smiješ).
Ali nakon toga opet slijedi isti mučan proces povratka u ketozu, što ne preporučam.
Zato, kao i u vezama- nemojte varati jer ćete se inače u vlastitim govnima utopiti.

Ketogena je sjajan način prehrane i na takvom smo evoluirali. Ljudi su se razvijali kao jedinke dok su kao dobri lovci jeli životinje i njihovu mast. Zatim je razvoj prestao jer smo krenuli u sve ubrajati gluposti: voće i povrće (obična vlakna, šećer i malo topivih vitamina), a najviše nam je presudilo kad smo u sebe počeli trpati stočnu hranu (žitarice).
O veganima neću puno govoriti. Imam tri frendice-poznanice veganke, od kojih je jedna potpuno psihofizički sjebana, druga pokušava posvojiti dijete jer "ne može imati djecu" (ja ne znam ima li mačka četrdeset kila, ja da sam beba ne bih tu dolazila sigurno); a treća razmišlja o samostanu i živi sa svoja tri psa. Jasno je da im fale nutrijenti, mozak je tu depriviran potrebnih tvari.

Moje najneuspješnije mršavljenje bilo je kad sam- vrlo kratko- bila vegan. Te se faze ne želim ni prisjećati, trajala je srećom svega 2 tjedna. U ta dva tjedna sam dobila izuzetno puno kila i nabujala, nabrekla- zašto? Jer to se zove stočna hrana, pa makar imala naljepnicu "zdravo". Ne vjerujte svemu što vlade promoviraju, uključite mozak: kad smo evoluirali? Kad je dobar lovac jeo stočnu hranu? I ono najbitnije: ako ti tijelo ŽUDI za mlijekom (a ti uzmeš sojino mlijeko); za mesom (a ti uzmeš VEGANSKO meso); ....... govori li ti to možda da si mentalno bolestan i defektan?

Uključite mozak i vratimo se na osnove. Sve što vidiš da priroda radi, imitiraj.
Počnimo jesti kako su jeli ljudi dok su evoluirali.
Izvadite jebene silikone koji vas remete energetski u području srčane čakre (zato postajete depresivne); a vi dečki krenite jesti meso jer ovo što u krevetu radite zove se rigor mortis a ne seks.

---------------------------
Žena od Milanovića laže ko pas.

Postanimo nacija seksualnih giganata i ljudi koji se opiru bolesnim trendovima.
Muškarci, postali ste totalne jadne pederčine i morate se vratiti na meso, jaja, maslac, ribu- a po mogućnosti biti sposobni sami uloviti. Pozdrav Ličanima i Hercegovcima koji su još jedini donekle autentični i donekle muškarci.
Žene, s tim smutijima ćete doći do faze da kao ja budete krmača, pekaru zaobilazimo odsad kao kugu, i jedemo prirodnu hranu.
Primjetit ćete kako ćete nakon nekog vremena poželjeti djecu a ne đukca, kako ćete prestati govoriti "joj fuj..."za sve, i kako ćete postati normalna žena a ne budala s psom i netlixom koju jebe šta je neka Zara izbacila (to je prvenstveno ružno i nekvalitetno, nefunkcionalno, ta opsesija je bolest i dokaz da ste potrošno sredstvo velikih korporacija). Postat će ti nebitno ugrađivati tu plastiku na nokte kao da si ranjeni orao. Osjetit ćeš buđenje Erosa i principa života.

Dajte si šest mjeseci da vam mozak postane normalan od toga i da vam se probude životne sile.
Make Croatia great again. Link
funfact- ovaj dečko više liči mom bratu nego moj brat, to je scary... Lovorka se u zadnje vrijeme nabacuje mom bratu, ali on želi promijeniti broj mobača- to su ti tvoje kave sa ZOBENIM mlijekom dečko...

MAKE IT ROUGH!

jesi li ti list lovora?

i skršio štrik.
Fakat sam se usrala. Sad sam tu granu uspjela dofurat na cestu i molim Ličane koji me čitaju da je netko pokupi.
:)*

zaista mislim da si ubrala sve
em što si bistra ko pčelica
em što to zapravo nije tako zakukuljeno bilo
osim što si bistra, još si i elokventa i načitana
pa kad tome dodaš tvoj sjajni smisao za humor
moje trkeljanje može biti samo inspirativnije
ka se radi o toj površnoj zabavi
nitko nije rekao da se i površna zabava ne može začinit
ali ja to smatram normalnim
i zato na jako mali broj blogova svraćam
idem tamo gdje se ljudi vole zajebavat
i super je kad se zajebancije izdigne mrvu od prozaika

kužim da sara to ne voli, ona je to davno dala do znanja
i miljno puta se dogodilo da reagira na trkeljanja takvog tipa
jer ga jednostavno ne preferira
i rijetko se šali


dalje o tebi Brko kad sime povukla za jezik i insinuirala da "ako je od mene kompliment..."
:))))
ti si zerija 20g od svojih stvarnih godina
sve ove tvoje šize koje tu dijeliš sa nama su normalne
a ti ih odrađuješ nevjerojatnom brzinom
100% sam uvjeren da tvoje vrijeme tek dolazi
nisi ti još ni primirisala svom peaku
tvoje introspekcije su genijalne
većinom
:)
ne poznam te, pa ne znam kad je nešto igrokaz a kad je zaprave
mislim, večinom naslućujem
ali sam svjestan da ima i jednog i drugog i da tim imaš svoje razloge za to

pisala si ovdje da te neki lik proganja i optužuje da si sklona probisvjetima
mislim da je fulao cijeli fudbal

ti si po meni, prototip barbike, koja sanja retro muškarca
zato su te i vagnuli dalmoš na zvijezde pa ličanin na "eu du natural"
nije lako spojit životni drajv kao da je usađen od svih tvojih baba predaka
sa tvojim mozgom

ali
ALI
uz tvoj mozak i tvoju sposobnost ogoljavanja, nema teorije da ćeš sazrijet u dinajlu
eto te ko lampa za još koju godinicu
sve nas je obilježila mantra o vječnoj ljubavi i zajebu kad se osvijesti da je nema
a može bit puno malih ljubavi
"malih"
velike one mogu bit
al ne moraju bit filmske i fatalne
eto, dobro sad?

:))

Jutros sam doživjela živčani slom kad sam se vidjela u kupaćem kostimu.
Odmah sam išla vidjeti datum- što bi rekao Matić, sad je kasno da se menjam nek mi bude nek mi sude, i poniženje i stub srama sve je to za ljude..........tako nešto. U svakom slučaju, ovo ljeto malog furam preko trbuha i tko me ružno pogleda kažem mu "imam kašikare, imam paštete, imam bombe razne, šta si blenuo?!"
Znači katastrofa buraz moj.
Datum je ujedno točno 9mj do mog 38.rođendana i odlučila sam da će to biti razdoblje trudnoće u kojem ću roditi sebe za jednu drugu pjesmu: pokaži svoje zmijsko telo slobodno smelo, pohvali se kad imaš čim, daj svima domaći zadatak nimalo lak, nisi ti kriva što si mrak.
Znam, znam, nije baš Mozart ali ja sam djevojka narodna i moje su radosti proste.

Elem, vidjevši to salo kako kipi kroz badić... Znači kipi... Ispod pazuha imam više sala nego u sisama... Jadni spljošteni a masni guz se na četvrtine raspilio... Imam četiri sise i četiri guzice a ništa nemam ali zato kao da blizance nosim i u podbratku kao vjeverica koja lješnjake skriva.... Uopće tu konstituciju jer ja debljanjem ne dobijem obline nego kao da je netko nasrao na mene lopatom... Zaključila sam da u badiću izgledam kao safalada na koju je netko nabio kurton Durex Extended Pleasure. Uvučem li trbuh, postignem samo to da izgledam kao plinski bojler ili čak realno trafostanica. 81 kg čiste ljubavi, glava došla kao generalu Rojsu.
Bit će ovo ljeto sramote ali prelijena sam da bih nosila pareo i to vezala- na kraju ja uvijek hodam kao šesta lička i ne jebe me ništa. Ovo ljeto čak nemam inspiraciju dlake obrijat dole jer mi je to nekako postalo cool otkad sam Ličanka, sumnjam da će nešto promijeniti odlazak na plažu po pitanju mojeg stila i savjesti. Možda se predomislim u zadnji trenutak, ali zasad je prizor prilično monstruozan.

"Lele, Barbara, boga ti draga!!!!!!!!!!" šokirana sam i na rubu nesvjestice uskliknula dok sam se uz pomoć ogledalca gledala u ogledalo s leđa. Nešto kao Ratko Štritof, penzionirani vaterpolist. Ono znaš kad se vaterpolisti udebljaju 15 kg za božićne praznike, po tom su poznati. Ja imam takvu konstituciju i najgore što sam u životu napravila to je što sam godinama trenirala plivanje. Od toga su mi ostala široka ramena i nerazvijeni kukovi, a kad se udebljam stvar je jeziva- kad sam gladna i rušim se onda sam čudno prezgodna. Meni je biti disciplinirana, a karakter mi je girls just wanna have fun- i to je problem.

Bijesna sam otišla po piletinu, maslac i Thomy majonezu sve lijepo na posteljici od sirove endivije.
To sam sažvakala i to mi je to za danas. Keto principi su jednostavni, stvar savršeno funkcionira: što niži glikemijski indeks i jedi jednom dnevno. Prvih par dana je krvavo, kasnije se navikneš i hrana te ne zanima jer si prešao na ketone. Poanta je preživjeti prvi tjedan, a to je kao skidanje s koksa. Znači već mi sad nije dobro i dala bih sto Amerika za pizzu.
Sad znam kako je vama picopatnicima, i ja bih picu neg išta.

Međutim, ovo ljeto ću nekako uz pomoć dragog Boga s tim kobasicama i salom koje kipi (na sve četiri strane svijeta, ruža vjetrova) preživjeti. Dobro je da je beba mala i mogu ga nositi kao pederušu prek sala. On će me spasiti ovog ljeta, a do sljedećeg stvar mora biti bolja.

Što kaže jedna divna pjesma- mislim Jadranka Stojaković ali nisam ziher- suknju kraću oblačiću nek sevaju tange, polugola zaplesaću ko cura sa štange.
Ovo nema jebenog smisla. O vlastito salo se spotičem, građena sam kao tijesto za buhtle.
Izgledam kao hot dog nabubreni namočen u vodi.
Keto game strong as fuck- this is Sparta.

Moj kupaći ovog ljeta predstavlja jednu modnu nesvjest, zbiljski prezir spram grijeha Neumjerenost u jelu i piću, i kriva sam po svim točkama optužnice za vizualni zločin protiv čovječnosti.
Dobro je to sve, pozdrav od one koja jede maslac, meso, jaja, ribu i ništa ugljikohidrata.
Ovo što vidite u mom oku nisu suze, to pada kiša... :)

Udrite gromovi ovo su lomovi!!!!!!!!!!!

Moje iskustvo je vezano i za moje afinitete. Nekom se ovo ne bi sviđalo, a ja sam imala osjećaj da sam ulovila Boga za bradu kad sam otkrila da se može živjeti i ovako. Teško mi je odgovoriti na pitanje je li to bolje jer tu su razni faktori.

Svakako, moje je selo nadomak civilizacije- kad sjedneš u auto brzo si u Gospiću: sad kako kome, muž kad je vozio bili bismo tamo za desetak minuta, meni treba dvadesetak jer sporo vozim pa onda još toliko da se sparkam :)))
Ali realno za nedebilnu osobu računaš s 10-15 minuta.
Recimo, u Zg sam se tramvajem kao klinka vozila 65 min tramvajem na dramsku u centar.
-------------------------------

Nema stresova tipa da moraš uzeti dan godišnjeg da središ nešto od papira; sve se riješi u jednom krugu, još stigneš na miru Božjem negdje popiti kavicu, kad se ideš parkirati ne moraš po rinzolu se penjati i fasovati probleme s policijom nego ima mjesta (a kad nema, pitam nekog da mi uparkira da ne moram opet limaru, bolje ispast idiot pred nekim muškim stvorenjem koje te spasi nego opet ići Toniju, taj čovjek mi je već ko brat rođeni ... sad sam se malo opametila pa ne uletavam ko tuka u finiš nego kažem nekom- molim vas gospon bi sjeli i smotali ... I tipovi su srdačni, oni ti to naprave, u Zagrebu je neka nervoza i još bi ti jebali majku).

---------------------------------
Teško je opisati osjećaj koji ti nudi kuća i vrt.
Ja u Zagrebu imam sasvim lijep stan, ali čim otvorim prozor evo ga sav stres, trubljenja, sve ulazi unutra.
A ja dok ovo tipkam, pjevuše mi ptičice, dođe mi jež, ja se ovdje pomalo osjećam s te strane kao u bajci.
I osjećam da je ovo moje, a ne da sam neka pčela u košnici.

S druge strane, dok ovo tipkam događa se svašta nešto što je bilo realno da bude briga muškarca: trava raste, ogradu treba ofarbati, uostalom i kad seljačina krene brljati po garaži u pokušaju da ukrade Stihlovu motornu pilu puno bi efektnije bilo da zagrmi moj Ita iako ni ja nisam beznačajan faktor kad se nakostriješim- pa ipak, da je Ita tu ne bi to nekom ni palo na pamet.
Ja se ne furam na feminizam i nisam iznad koncepta niti u furki Amazonke.

-------------------------------------
Prinuđena, jesam se i tog lovila, viđana sam s tim trimerima kao partizanka, sve se to može.
Ali... to je onda jedan posve novi životni stil.
Da sam solo- možda.
Ali sam s dvoje djece i stvari su ipak u ovoj formi života zajebanije- jer jedno od te djece je malo.
(Plus životne okolnosti ovog mjesta i uspomena: drugo od te djece je traumirano i zgađeno ovim mjestom, ne može podnijeti uopće proći pored dvorišne zgrade gdje se moj muž objesio, i ja to maksimalno uvažavam. To je glavni razlog da idemo odavde.)

Ovo drugo, možda bih se ja ulovila i nadalje svega toga, hitala vreće peleta, kosila, možda bih i bašču organizirala, razmišljala sam i nabaviti šarplaninca kao svaka poštena lička kuća... Zvao bi se Medo, a kako će drugo. Možda Gara ako je ženka, pa da skupa idemo korpulentne i garave ko prave Ličanke a ne neke drolje s Filipina.
Ali nisam samo ja u igri.

U onom dijelu gdje gledam to sama- istina je i da se MOŽE nešto, ali mora li se samo zato što se može?
Razumno je i upitati se trebam li i želim li slobodne trenutke provoditi u nekim krumpirijadama, frustracijama, okršajima s debilnim nepismenim kretenima kojima ću cijeli život biti "sigurno se zbog nje ubi!" i slično.
Ili bih možda mogla sa svojih 37 godina i ipak nečim u glavi, izabrati nešto za sebe od zagrebačke ponude.

Ovdje ti je to što ti je: dođe Ivan Zak ili slično nešto kad je Uzvišenje Križa;
imaš si nedjeljom misu pa možeš revati s onim ojkačama;
imaš si birc u kojem šuškaju kad prođeš kao da prolazi Dijete Kukuruza (tako bi bilo i mojim klincima)
a ako nije to u pitanju probat će ti ga metnuti jer kaka si da si štaš sa vlastitom ženom koja ima 67 godina od čega zadnjih 40 nosi ladnu trajnu i solo brk.

---------------------------------------------------
Sve u svemu.
Da je bilo po mom?

Muškarac i ja, suvisli i sretni, podižemo djecu u miru.
Uloge smo podijelili- on pošteno oko drva dok ja savijam sarmu.
Kad nam što treba u Gospiću, eto nas začas.
Začas smo i u Zadru, Karlobagu.
Vještom vozaču je i Zagreb na sat i pol (meni eventualno 6 sati i molitve Svetom Benediktu).
Malo mjesto, deficitaran sam kadar, školovani, radišni.
Moglo je biti jebeno.
I na kraju dana, sjednemo na drvenu terasicu, ili se ljubimo pod višnjom, ili šeeeeeeeeeeetamo po ovom raju kakvog nigdje bogami nema.

Ali to je što je.
-----------------------------------------------------

Bih li preporučila selo? Apsolutno. Pogotovo ovako neko u blizini grada, a zgodno zatisnuto.
Moj je pokojni svekar, sa sve i jednom idejom ove kuće i mjesta, fantastično razumio život.
Bio je vizionar, doktor i junačina.
No, čak ni njega nemam da mu se požalim kad nešto ne ide sad ovako bez Ite.
Ova je kuća muzej jedne obitelji koja je imala sve predispozicije za sreću, ali i čovjeka koji nikad nije sazorio, razmažen, s bijelim BMW-om za punoljetnost, vratima koja su mu se lako otvarala, majkom udovicom koja je služila...
Čovjek je bio životno nedonošče, kad sve zbrojim.

Ali divno je što ja to nisam razumjela; i u kombinaciji u kojoj bi i dalje bilo tako, ovo je mogla biti i sreća.
Ovako, nije.
Plus, znaš, borila bih se da je ovo sreća za moju djecu.
Umjesto da se borim, mogu se učlaniti u teretanu, konačno dopuniti obrve, otići na nokte a ne uvijek ovaj pepeo čačkalicama vaditi van.
I ono što je najljepše, mogu popiti kavicu bez da me itko gleda kao da sam Severina za siromašne i krezube Ličane; ili čak još gore: crna princeza Arkanova udovica Ceca Ražnjatović.

Mogu se utopiti u masi ljudi koji imaju svoje probleme, pokoju pročitanu knjigu i kojima se savršeno jebe za mene.
U selu si svačiji, što može biti lijepo, ali ne u situacijama kao što je naša.
Na kraju dana, zašto ne reći i to da kuća traži i mušku i žensku ruku. Možeš ti to sve sama, ali pitanje je moraš li.

Postoji onaj dio u kojem nisu bitne kulise koliko predstava i uloge.

Prvo ide ovaj link Link
sjajno je!

Odlučili smo se uživiti u tu priču. Da su pobijedili, osjećali bismo se kao da je to i naša pobjeda.
Svi bismo se očešali za taj komadić torte, koju nismo pekli mi, jer mi smo komotno njihovu igru mogli gledati i kao hrpe sala otromboljene (evo ja prva, nikad nisam bila ovako nefit i to je prejadno!), kao gomila lijenih govana koji nisu sposobni tenisice zavezati a kamoli potrčati: A IPAK BISMO SE OČEŠALI ZA KOMADIĆ TE TORTE: ponosa, slave, uspjeha, veselja!
KAO DA JE NAŠE- kao da smo mi guzice znojili i žderali bjelanjke a ne krafne i bureke; kao da smo mi ustajali od malih nogu prije šest da stignemo prije škole na trening i sl.
SVI BISMO TAD BILI SPORTSKI POBJEDNICI a možda ni onu stvar od škembe ne vidimo što je vjerojatno slučaj za mnoge navijače koji će uz pivo i čipičips znati što je trebalo i kako je trebalo i tko je u kurcu igrač.
Taj stav nas je onda zadužio za to da, sad kad su izgubili, ne govorimo protiv njih nego da se osjećamo kao da smo i sad dio te priče u kojoj se jbg izgubilo.

To je kao da okreneš leđa frendu jer se razbolio, ili kao da odjebeš ženu jer je dobila 30 kg, ili muža počneš varati jer više nije direktor nego radi na šalteru.
Nemrete tak.

Razumijem ove ljude koji se u to nisu ni uživljavali. Ali ako se već jesmo, onda jednako s poštovanjem prihvatimo i da nismo bili bolji, odnosno da smo ispušili, kao što bismo si dali pravo njihove golove i sportske uspjehe slaviti kao svoje. Iako su oni ti koji se znoje i maltretiraju (istina je da su i brutalno plaćeni za to, ali za razliku od mnogih pizduna koji ne rade a plaćeni su, za sportaše bar vidiš ako ništa po mišićima da rade, i nerad sakriti ne mogu, za razliku od tisuća i tisuća službenika po RH!
Profesionalni sport je krvavi užas, znam po bratu i njegovim operacijama kukova i hemoroidima od naprezanja i krvarenju nosa na koje više ni ne reagira, tu imaš invaliditeta, ti nogometaši nemaju bez vraga te srčane udare... lako srat po njima, ali probaj ti fizičku disciplinu kad treba skinuti 5 pišljivih kila kako je to teško- a oni stalno neke treninge, ne mogu se ni najesti kako žele nego deru po proteinima, žive kao vojska realno... nije to samo tih 90 minuta, oni su manje-više stalno osim tu i tamo kad odu na narodnjake i sl. u tom modu da moraju biti nogometaši. Biti sportaš je možda najpoštenije zanimanje na svijetu, tu nema švercanja ni zajebancije, kao npr. po javnim službama gdje svire kurcu prema suncu i pizdi prema zvizdi čast iznimkama... to su Spartanci.)

Znači... Sad ih se odričete jer su izgubili. A da su pobijedili, bili bi vaši. To je jadno.
Ako sam bila spremna bahatiti se s kockicama, biti sretna i slaviti što su pobijedili... Ako sam ih kao pobjednike u svojoj glavi kanila svojatati i da budu "moji".
Onda su jednakom logikom moji i sad kad su popušili, i ja im kao već starija ženska želim u sebi kao sinovima reći:
pa potrudili ste se, dali ste što ste znali u datom trenutku, i bit će još tekmi, ja sam svakako ponosna kad vidim te kockice i kad nam sviraju himnu na početku tekme. Zbog vas se i mi mali osjećamo velikima.
I je mi krivo što nismo ispali baš neke face i jebači ove godine... Ali ima još godina da se dovedemo u formu i red i da razne kokošare pobijedimo u ovom i u onom.

Znači, nemreš ih se sad odreći - ako imaš nešto s njihovom pobjedom (odnosno, umisliš si da su to "tvoji", jer mi smo Hrvati a oni su hrvatska reprezentacija)... onda imaš nešto i s njihovim porazom: po istoj osnovi, i to je fair play.

Sve u svemu, nemoš protiv jačega. Ovaj put nismo bili jači.
Ali ima još godina- za njih, za mene, za tebe.
Vole ih i dalje Vatreni (Strijelac, Lav i Ovan) :)

(Nekad popušiš, nekad pobijediš. Nekad odeš dalje, nekad doma plakat u jastuk. Ali jedno je sigurno: izgubio je samo tko je odustao. Dok god gori vatra, bit će i golova. Ne mora sve danas, opet ćemo se mi kurčiti svojim kockicama, i to vrlo brzo!)

Link
-Balašević, "Drago mi je zbog mog starog"

Nikad ne nosim kolica sa sobom jer se više izjebem dok ih sklopim nego da nosim dijete u rukama.
Zato ga nosim i bacam stvari u košaricu pa što pogodim a što ne pogodim skupljam i fino naglas psujem.
Pored peciva, mama u kolicima vozi curicu od možda tri godine.

Obrati se mojoj bebi: "beba, beba, beba!" i ja joj ga prinesem, a ona ga podraga i utanji glasić "aaaa..."
S toliko nježnosti.

Potom mi kaže: "jesi ti njega nosila u trbuhu kao moja mama mene?"
Kažem da jesam, pokažem joj da je bio naopako kao šišmiš, da je bio još manji pa je stao, i da je ona bila mala a ne kao sad velika cura, pa je stala.
A ona na to kaže "MI SMO SE ŽGUŽVALI DA STANEMO"

Žgužvali! Hahaha... :))))))))))))))

Link
uz našu ličku navijačku pismu! Link

a) Link - Daenerys želi znati gdje su zmajevi

b) Link - Lička Gara Kraljica Like želi znati gdje su protučetnički vukovi

Link