Čovječe, kakav blog!

Naraslo mi je malo izrasta i vidim da više nemam čuvene 3 sijede nego više. Sigurno ih je deset.
To mi je super, to sam čekala, sad se prestajem farbati.
Super mi je sijeda kosa, i nikako dočekati, a sad me ovo zaintrigiralo da je pustim prirodnu i dugu.
Prošarat će se to valjda više s godinama- nadam se!

U Jandriću mali debeljuco, a baš je komad diteta, debeljan mali slatki, možda 10 godina ima, s frendom.
Kupili su si svaki po Colu, ali debeljuco oklijeva i zbraja eurocente hoće li biti dosta za nekakve jebene bananice čokoladne.
Kažem mu "daj uzmi si bananice". Neće, konta da nema dosta. Onda sam ja uzela bananice, obje Cole i platila sam im to, i pitala sam jel im još šta treba. Oduševljeni su bili, da ništa, koliko su mi puta zahvalili već su mi se na živce popeli :)
Tu su djeca skromnija i finija u pravilu. A jebem ti koliko im malo treba za sreću, ja sebi što god kupim nisam ni pola sretna.

Evo, na to volim davati lovu. Sigurno sam slično napravila 10-tak puta, a kad god je situacija slična, a uvijek ta djeca zbrajaju žute, ja to napravim s guštom. To, i kad naletim na ovog našeg o kojem sam pisala, ali slabo ga vidim, koji puši meku Stošu i pije pivo.

Osjećam se tisuću puta bolje tako, nego da ugrađujem neke retardirane nokte od akrila i plastike. To je totalni gušt. Ima te dječice koja su me zbog toga zavoljela i upamtila. Apsolutno NIKAD nitko ništa ne žica i ne zloupotrebljava. Joj, da je moj Ita ostao živ, pa da to zajedno radimo. Imao je i on smisla za takve stvari, kako ne. Volio je djecu. Uvijek je nosio majice Palčić gore, imao je i duge i kratke, u svakom slobodnom trenutku je nosio te majice. Volio bi da tako napravim uvijek i rekao bi "e tako, to je lipo". U biti kad o svemu razmišljam, ne znam ni može li čovjek napraviti išta značajno, osim probuditi u nekom trenutak radosti i oduševljenja
-a s djecom je to najlakše, njima tako malo treba.

I pazite što se dogodi dan nakon toga? Na cesti nađem 20 eura. Kao u stilu "daj kupi im još".
Normalno da hoću. Jako mi je sladak taj mali debeljuco, uvijek nešto klopa i ide po Perušiću nasmiješen i blagog lica.
Mislim da će on biti neki dobar čovjek kad naraste, eto takav osjećaj za njega imam.
Strašno su dragi mali Ličani i šteta je da im ova regija ne pruži više, sve lopovluk i slaba briga za djecu.

Bog, ili Svemir, kako god želite nazvati neku višu silu koja postoji nad nama, nema namjeru da nas uništava i da stvari budu toliko nemoguće da ne možemo naprijed, ostvarivati neku svrhu koja nam je sasvim vjerojatno pojedinačno dana.
-------------------------------
Nakon Itine smrti, mislila sam: neće biti moguće to sve skupa, da ga jebeš.
Ostalo je previše toga za poodrađivati, jebiga, ovo neće ići.
Dvomjesečno nedonošče na rukama, dvanaestogodišnjak, a kuća u koju 50 cijelih godina nije ulagano, okućnica i voćnjaci a ja ništa od alata osim rašpice za nokte nikad nisam imala.
Rekoh- ne, ovo je ludilo, ovo nema rješenja...
--------------------------------

Ali stvari se nekako rješavaju, same od sebe.
Imala sam toliko sjajnog instruktora vožnje- sve sam mu objasnila, da sam položila s 22 godine ali da imam neku blokadu... Znači, tip je to meni u glavi riješio doslovno šamanski. Danas mi uopće nije jasno čega sam se bojala- najveći gušt mi je voziti auto za relaksaciju po Lici (vozila bih dan i noć)- a prošle godine u ovo vrijeme Iti sam govorila "sve, samo nemoj da vozim auto!" - i šalili smo se kako je baš dobro da sam s inženjerom prometa (bio je PERFEKTAN vozač, moj sin uvijek za njega kaže da je mogao voziti formulu jer da je "klizio" kao nitko i da bolje da ne znam kojim brzinama su se vozili (grrr).

Poražena stanjem kuće, koja je divna, prelijepa, iz mojih snova ali brate mili kako je svekar napravio tako to ostade...
Primjećivala sam nekidan kako u isto vrijeme: odljepljuje se žbuka sa stropova, ne može se zatvoriti jedan prozor gore, došao golem račun za vodu "a gospođo štajaznam nešto vam curi onda!", vodoinstalater neki kojeg 90% nisam razumjela (takav naglasak mogu imati jedino ovi iz PAZARIŠTA znači to nemreš skužiti da ga jebeš nenormalan govor- e odjebo me jer da on ima previše posla i šta mi on može; a za luster smo jedan imali samu sreću da nikom nije grunuo na glavu...
Uspavam ja djecu, i odem na terasu plakati.
Fast forward: jučer sam razgovarala s mještaninom, gotovo dječakom, prelijepo vrijedno dijete, blago majci koja ga rodi!!!!! I kažem ja njemu "pa dušo, ti to stvarno znaš popraviti?"- i evo popravljena mi voda. Pitam ga- pa što još znaš. "SVE OSIM STRUJE RADIM, MA NEMA PROBLEMA, AJME NE SIKIRAJ SE OKO TOGA, EVO TI MOG BROJA"-
i ispitam ga zna li:
-ako kupim novu mašinu to spojiti - ZNA!
-ako kupim nove lustere - ZNA!
-krečiti i gletati - ZNA!
----------------ispitujem ga ja hrpu pitanja, a on veselim očima (a prelijepo dijete, sposoban, jak ko bik, tu je digo ploču sam... nevjerojatno vrijedno dijete) meni kaže "pa ja to sve radim od svoje trinaeste godine, pa normalno da znam, ajme jesi smiješna, pa tu ti živim u mistu, samo pozovi!"
A koliko mi je naplatio?
Pa smiješno, bilo mi neugodno, malo sam "podebljala" čisto jer mi bilo bed tako malo.

"Mali, obećaj da ne ideš u Irsku ili Njemačku, jesi čuo! Propast ću bez tebe, ode kuća u kurac!"
"Ne idem nikud zasad, ostajem ja u Lici našoj!"
"E! Blago majci što te rodi, reci majci da sam rekla tako. Sunce moje, hvala ti do neba!"
"Ma... Sitnica! Sve se da popravit!"

.............................................
To su sve neke anđeoske situacije.
Svog ćaću u to ne mogu dovoljno ubrojiti, i mater, to su ljudi kojima nikad neću dovoljno uspjeti vratiti za sve.

U svemu tome, moj stariji sin mi je toliko lijepo sazrio. Toliko je pametan, duhovit, tako bistro razmišlja o svemu, ovo s Itom tako jednostavno, plemenito, ali s punim razumom doživljava (a patio je, stravično). A kak zgleda? Evo stavila ja video neki na WhatsApp status, a frend odgovara "BIT ĆE JEBAČ... OVOM NEĆE TREBATI BMW!"
Ovaj mlađi, nemam riječi evo, to kao da je iz crtanog filma izašla ta slatkoća. Ima loknice ljudi moji, a ima foru da sad ustaje i onda se koči, nakostriješi se, ruke uzrak i napravi neku opasnu facu- KAO LIČKI MEDVJED!!! Umiremo od smijeha...

------------------------------------------
Što želim reći?
Bila sam, svime skupa, toliko u sebi poražena da sam doista u jednom trenutku rekla "Bože ja ne znam, eto Tebi u ruke, ja ne znam, ovo čovjek znati ne može, sve Tebi u ruke, pa ako je Tvoja volja da poludim ili krepam od muke onda neka bude, nemam više snage za ovo".
Nekako su se stvari instantno počele mijenjati, kroz nekih tako sitnica, koje bih sigurno da sam sretna žena previdjela i rekla "slučajno".

Ma kakvi slučajno.

...
Tu moja moć je našla put kroz leden zrak
I lako podiže se snježni dvorac na moj znak
A zakletva se rađa sad u srcu mom
Da neću vratit' se
Jer ovo je moj dom

Puštam sve, puštam sve
K'o da lebdim već iznad tla
Puštam sve, puštam sve
Jer svoja sad sam ja
Sviće dan, svud' su snjegovi
Nek' se bijeli sve
Jer Lika meni nikad ne dosadi

Mi smo medju 14 zemalja koje boli karina za ovo sto se dogadja u Gazi. To OVO znaci ljudski ocaj, smrt, glad. To znaci da tisuce djece pokapaju. Nisu to neki umjetni ljudi, od kartona ili plastelina. To sve pravo, kao mi. To sve ljudi.
Mi smo bar prosli rat. Ali ne...

Draga Kumo, da si nam sreće donijela bar pola koliko srama, trauma i šokova možda bi i čestitka bila bolja. Ovako što da ti kažemo osim - sad je kasno da se mijenjaš, 40a je prijeđena- nisi ti više crno vino koje opija, sada si samo zuto lisce sto se zaboravlja. Sve najbolje ti zelimo a Spanjolac Xavier nek me potrazi kad se odluci zeniti.

So give it up, I'm feeling just a little tempted
I need to know you, need to have you
One on one
Imagine us, I feel the rush
Yeah, I can't take it
I'm dreaming of you 'cause I want you
One on one

Link

Link

Ne mislim da je to neka zasebna kategorija majčinstva. Tehnički, stvari znaju biti izvedbeno nešto teže, ali puno si olakšaš ako nemaš predrasude prema "muškim" stvarima. Ja donedavno, idiot, nisam znala ni voziti- pa ne mogu vjerovati da sam živjela u takvom obliku kompliciranja vlastitog života jer je "mene strah". Isto sam gledala na npr. kosilicu kao na nešto što ja ne trebam ni taknuti jer će mi kruna s glave pasti- ma nema tu ni muško ni žensko, upališ je i dereš, ne treba ti kita za to.
Isto je s cijelim nizom stvari.
Btw jučer sam orezivala lozu, i istina je da nemam pojma o tome, ali bila je super tjelovježba i ako sam i fulala šta (a brijem da jesam)- bar sam pokušala. Uopće me ne jebu te stvari, dam najbolje što znam, ako ne valja naučit ću. Nek svo zlo bude u tome da je fasovalo bar boba grožđa- ono što je najvažnije: pokušavati, nemati strah i otpor od nečeg što tobože "nije za tebe i ti to ne možeš".

Neću raspredati o tome da je "ionako sve na ženi", mada iskreno ne mogu ni u najluđoj fantaziji zamisliti da Ita mijenja pelenu (probao je nakon mojeg nagovaranja, povratio i that's about it) ... Da on ustaje noću zbog bebe i sl. Doduše, ne smatram nepoštenim jer nema te "muške" stvari koju sam ja morala raditi, pa sam prihvatila i dio u kojem bi on radije krepao od gladi nego sam isfrigao jaje. E, jedino je kave kuhao, i to odlične, a kavu je pio u litrama a ne šalicama. :)
Dobro, OK. Da se razumijemo, ne volim to "od muškaraca nikakve koristi" i prva ću posvjedočiti da ima, i da čak i ako nisu skloni kućanskim poslovima- lijepo je i kad donese plaću, i kad se ulovi popravka nekog uređaja, i to "moj muž je zakurac" je prilično nepošteno, a znale biste da probate same.
Vjerujte mi, manje bi srale i više toga cijenile.
Osim ako se doista ne radi baš o trutu kojeg ništa ne zanima i služi kao komad namještaja, za procese disanja, probave i da ti ga metne - i takvi postoje, ali su manjina, baš ti neki tipovi s dva neurona: jedan da diše, drugi da plodi.
----------------------------------------------------------

No, ne smatram samohrano majčinstvo nekom sjebanom kategorijom. Samo traži više snalaženja u praktičnim stvarima.
SMATRAM DA JE NAJBOLJA VARIJANTA KLASIČNA: MAMA, TATA i DJECA, pri čemu su mama i tata u OK odnosima i nitko u priči nije bolid. Znači da je po mome, ne bi bilo ovako.
Ali ne mogu se složiti s time da je nemoguće, teško, gadno...

Djeci isporučim sve potrebno, a iskreno i više od potrebnog, ovaj stariji je prilično blizu snobizmu sa svojim krpicama, gedžetima, to mi se ne sviđa ali ispunim mu želje uz nadu da će to prerasti i stasati u dečka koji nije toliko ... šta je to, Gen Z? Ispunjavam te pubertetske hireve, pratim mu školu, odlikaš je.
Svjesna sam i toga da ne može sve biti onako kako bih ja željela- dečko je odlučio recimo biti policajac, i ako je to njegov životni put i sudbina ja tu nemam prigovore.
Nastojim ih obojicu ispoštovati i u vidu kvalitetne prehrane, ortodonta, pizde materine.
Ljubav je neupitna, to želim da uvijek znaju: ma što bilo, ma koliko godina imali, ja sam uvijek tu i na njihovoj strani.
Mislim da im ne nedostaje, ni emotivno, ni materijalno, ništa, u odnosu na djecu koja imaju očeve u životu.
Nedostaje li im otac? Sigurno da ima trenutaka kad ih to muči, ili bude mučilo. Ali tu teško da išta mogu učiniti, jednako kao što ima i trenutaka kad sam i ja kao (relativno mlada) žena željna nečega (molim bez onog "željna kurca") :)
I ja sam željela drugačije. I doista nije bilo do mene- ne, ni u izboru, tko je mogao pretpostaviti...

------------------------------------------------
Stvari koje, izvedbeno, vremenski, materijalno ili kako god, ja mogu MANJE NEGO DA IMAM MUŽA (npr. nemam ih gdje ostaviti pa otići kao čovjek na frizuru; nemam muža koji ima poznanstva i veze; itd.)
-jednostavno sam prihvatila kao takve i doista oko toga ne dramim.

Vrhove skratim sama u kupaonici kad ispucaju- ako sjebem (kao npr. nedavno) nosim kosu u kopči dok ne izraste;
ofarbam se sama nekad bolje nekad lošije;
a na određenu socijalnu isključenost sam navikla još otkad- jer ona jest fakt samohranog majčinstva (pogotovo za mlađe žene, koje to, kao ja onda, s malokime imaju i podijeliti).
Iskreno, ta ista socijalna isključenost je vidljiva kod svakog majčinstva a ne samo samohranog- u tim nekim fazama kad djeca traže svoje. Nisam sklona pretjerivanju u tome da s bebom u krilu visim po birtijama, najavljujemo se u goste i sl.- povremeno, dozirano.
U nekim godinama, a čini mi se i generalno, sva prijateljstva se svedu na povremena viđanja i podosta WhatsApp komunikacije- mislim da smo općenito otuđeni i zbog toga mi je žao.
Zato posebno s divljenjem i laganom zavišću, gledam na one živote u kojima je okosnica svega- PRIJATELJSTVO muža i žene. Ako to ne ostvarim, a spremna sam ne ostvariti, ma i na Onom Svijetu će mi biti žao što nisam imala i to.

Ali neću izgubiti zahvalnost zbog onog što jesam imala, odnosno imam.

---------------------------------------------------
Postoje puno teže kategorije života, pa i majčinstva. To što ja ponekad kupim sebi gaće u Sinsayu ili na placu a ne kupi mi muž u Lisci... To što ja ponekad, da bi stvari funkcionirale, preskočim pedikuru a nekakve tretmane van moje kupaonice odavno sam izbila iz glave.
To što kad kuham bolonjez ili sekeli gulaš, napravim i po par porcija za zamrznuti - u slučaju nepredviđenih situacija.
Mislim da nije kraj svijeta.

Svaka od tih varijanti, uz djecu koja su živa i zdrava, predstavlja tek sitni izvedbeni izazov kojeg, s više ili manje uspjeha, ostvarim. Dogodi se da ponekad imam par mm dlaka gdje ne treba, da se skupi neopeglanog veša, pa i veša kojeg bi trebalo opeglati ali ga stavim u ormar neopeglanog nek si jebe mater. :)

---------------------------------------------------------

Ali mislim da to nije kraj svijeta. U pogledu majčinstva, ne osjećam nikakav osobit nedostatak ikoga.
Pritom nisam od žena koje prezentiraju da je sve to "reklama za Johnsons baby puder"- čak ni uz ovu baš nevjerojatno slatku bebu (nisam takvo nešto ni sanjala, još te kovrčice...)
Također, ne zabrijavam da je sve u majčinstvu prekrasno, i svjesna sam da ta briga nikad ne prestaje- što mislite da me se neće ticati kako je i što radi moj sin od 40 godina? Robija je to neke vrste, emotivne najprije :) Ali...

Kad zamislim svijet u kojem sam "slobodna" pa igračke kupujem svojoj "krznenoj bebi" i slično... U kojem nisam nikom ništa dužna niti kome pripadam- čak i ja koja sam najluđa za slobodom, kojoj je to i maksima i maksimum- svjesna sam koliko je LAKOĆE u svakoj težini.
Da mi daju osjećaj da ima smisla.
Pritom, ne želim da "služe" kao mamin smisao života i posve sam svjesna da svaka ljubav i napor koji im dajem, neće I NE SMIJU biti vraćeni- ne odgajam ja sebi robove za lagodnu starost.
Ali ove godine koje živim sad, s nemarnom frizurom, kuhajući bolonjez u ogromnom loncu da se zamrzne, udovoljavajući njihovim prohtjevima...

Čak i ako nisu onako kako sam maštala, ako uključuju i povremen osjećaj tjeskobe hoću li uspjeti, preispitivanja jesam li dovoljno dobra, povremeni umor (koji se sa strane ne kuži, ali ja kao hiperaktivac uz njih dvojicu i kuću i BEZ POSLA a kamoli kad ga nađem.... svake večeri ne da zaspim nego se onesvijestim u krevet...)
Uz sve te izazove,
svjesna sam da živimo lijepo.

-------------------------------------
Svi problemi s kojima se susrećem, maleni su i nebitni u usporedbi s nekima koje ljudi iskuse, bili dvoroditeljska ili jednoroditeljska obitelj ili samci.
Duboko sam svjesna toga da je pičkin dim to što mama nema umjetne nokte, prostora i vremena za tražiti jebača, i što su često dani puni obaveza koje nemam s kim podijeliti, i rutina odraslog dijela života koju nemam s odraslim podijeliti,

Oni rastu, ja starim,
i kad pođu u svoje živote voljela bih da žive potpuno svjesni toga da nisam samo ja njima ("majke-žrtve") davala.
Nego i oni meni.
Godine smisla, ljubavi, ponosa kad ih gledam, zadovoljstva kad su čisti i nahranjeni, osjećaja da sam nečija,
i to je toliko olakšanje bivanja da su sve te "težine" u suštini pičkin dim.

Molim vas, bez tog "samohrana" mama. Osim ako se tu misli na to da mi je SAMO HRANA na pameti?! :)

Itin otac je djed našeg sina.
Sudski mi je priznat status vanbračne supruge (rođenjem istog tog sina- inače kad nema djece ja mislim da se radi o nekakve da li tri godine).
Čovjeka nema 30 godina među živima, no ako se naša relacija imenuje ikako, onda bi on meni bio svekar.
Ne znam iskreno jesmo li si što pošto se ne vidjesmo, tehnički nisam vidjela ni pradjeda pa mi jest pradjed, ali recimo, unatoč smrti Ita je također otac našeg sina. Otac je puno bliže nego pradjed, i iako nije doživio ulogu oca, tate, gotovo ništa i tužno žalosno koliko malo toga... Ita je uvijek bebin otac, i to je najmanje što mu se može, a i mora, priznati- jer nisam začela nekim drugačijim procesom (nepoznati leteći objekt, bezgrešno začeće, intervencija kasiopejaca... :)))
Štoviše, Ita je zaista očajnički i s toliko zanosa, želio tu bebu (i ja sam ga željela, ali Ita je bio baš ono... ajme meni) :)

Nisam posve uvjerena je li naš odnos ikad trebao biti smatran brakom, i osjećam se više Itinom prijateljicom (unatoč smrti), a i da je živ nisam sigurna da bismo ubračeni opstali.
Zato više nego "moj suprug" osjećam da točno govorim "otac našeg djeteta"- i sukladno tome i njegovi su roditelji radije Djed i Baka (unatoč smrti).
Jer ni živ ni mrtav, sa nekim naknadnim saznanjima od kojih određena ne mogu smjestiti u kontekst braka/vanbračne zajednice/partnerskog odnosa at all... Nije mi dokraja jasno što je to s njegove strane zapravo bilo.

Tako da, ako upotrijebim drugi izraz, više je u svrhu brzine natipkanosti.
Ako je već važno (a nije, nego Tarzan opet pokušava pribavljati pažnju, nedostojanstven u nepromjenjivoj činjenici da se njime ne bavim i da mi je kao muškarac neprivlačan i negativni friki gabor)...
Ita je meni Ita, te bebin tata.
Njegovi su roditelji- bebini baka i djed.
Pri čemu su, zbog upokojenosti, svi zapravo nekakva obiteljska prošlost, priča, sentiment, relikt prošlosti, kako to već biva i s brakom i bez braka kad dođe do smrti.

Svakako, čovjek kojeg nema 30 godina, može mi biti: svekar, djed, otac, tko god...
Ali ukoliko se nismo niti sreli, nekako je i prisvojnost "svekar i snaha" pomalo neutemeljena i smiješna- pa opet ne mogu ga osloviti kao "neki šta ja znam čovjek koji je tu živio i ja sam se sad tu slučajno zatekla"- i mislim da u smislu Itinog i mog odnosa gdje ne bih rekla da je sasvim utemeljeno reći da smo bili muž i žena -
puno više lijepog sentimenta,
poštovanja i u krajnjem "još se penje njihova loza",
dajem oslovljavajući ga bebinim djedom (odnosno, kako oni kažu, didom).

Hvala na tumačenjima, ovo je moj doprinos :)*

U ormaru u nekadašnjoj ordinaciji djeda mog sina, gomila je knjiga. Duhovit je detalj što je na njih preko nekoliko ispisana kritika- u stilu- prenosim:

"Nakon čitanja, pažljivog i u potpunosti, zaključujem da je sramotna ova slikovnica a ne hrvatska historiografija. Sramotan je i onaj tko se bavi poviješću Like ovako površno! "- i njegov potpis.

Na sličan način je Kumin tata bacao komentare na korice knjiga. Obojica su liječnici, možda ti ljudi odu s vremenom u neku vrstu rezignacije. U svakom slučaju, kao da ma kako god živio i što god bio, moraš ispasti malo karikatura i smiješan. Život bismo trebali doživljavati neozbiljnije (ali imam problem s tim).

Kumin tata je čak u nekom trenutku, nakon dugogodišnjeg predavanja na Medicini i liječenja ljudi od najtežih bolesti, počeo zabrijavati da "osjeća povezanost" (ne znamo na što je tu mislio- ako ne i na reinkarnaciju, tko će ga znati") s carom Hadrijanom. Povukao bi se od svih i čitao njegove knjige.

Svekrov hejt na koricama ovih knjiga također sugerira osjećaj kompetentnosti da prekraja tuđa djela na način da je - i izvan svoje struke u kojoj je bio fenomenalan- on ipak autoritet i u drugim područjima, iznad onih kojima to struka jest.
Odmah sam se sjetila Kumine tate i ISTE TE NAVIKE hejta po koricama knjiga.
Zamišljam te doktore kako živčano i s puno uskličnika ispisuju frustraciju nekom knjigom koja bi, po njihovu mišljenju, trebala biti drugačija i bolja.

Ne kažem da je loše ili neutemeljeno, ali valjda ispadneš smiješan ma što činio. Čak i najbolji, oni koji najviše uspiju i postignu, tako prečesto odu u samodopadnost. Što je možda- najsmješnije od svega.
Nitko čovjeka ne može izrugati, koliko on sam sebe, vlastitim egom.
Čak i kad je s pokrićem- a tek..........

Ne mogu reći da "tražim" ikoga. Ja bivam, i vjerujem da će se dogoditi sve ono što se dogoditi mora. Nije me mimoišlo ni lijepo ni ružno, bila ja u Zagrebu, Lici, Torontu- uvijek se nešto događalo, događa se i sada. "Traženje" u smislu "to do- liste", pa sad ja ću napraviti popis osobina muškarca kojeg želim, uglaviti to u raspored na način da ne kolidira s trenutnim obvezama... Ne, apsolutno ne. Čak smijem reći i: ne pod svaku cijenu, uopće.
-----------------------------------------

Radi se o priličnoj promjeni, donedavno ja sam uvijek smatrala da- ne ostvarim li se i kao supruga- džaba bilo konja vranih.
Danas iskreno ne razmišljam na taj način, iako se pod udarcem života novinama po njušci, svejedno nisam pretvorila u suviše uplašenog psa koji grize i ne vjeruje nikome. Mislim da, ma koliko strelovit bio taj kratki niz događaja koji me negdje izbacio iz orbite, postoje stvari koje su mi pomogle da se ne prodrmam u temeljima. Uz osjećaj za dužnosti i prioritete, sklona sam i žaljenju onih koji su se odlučili igrati Boga i nakaradno pristupati našim sudbinama, dovoljno sam hrabra i bahata da sam ih postavila na mjesto (i informirana o zakonskim opcijama), dovoljno milosrdna da nikom ne zamjerim ni glupost ni bolest (tek ih elegantno, imperativom, udaljim), a što se ove tuge tiče- ja vjerujem da smrt nije kraj- ni onom koji je umro, ni nama koji preostajemo. Život i dalje postoji, cvijeće i dalje cvjeta, šljive rađaju, ovedri iznad mog mjesta.

Ma koliko plakali nad prolivenim mlijekom- ono je i dalje proliveno. Tako da, vrlo brzo, postaje i pitanje inteligencije i odabira.
Također, imam nekakav osjećaj da postoji neka mudrost nad svima nama, čak određena zadanost, i da nitko nije pošteđen tereta. Istovremeno, da teret nije raspoređen na način da slama. Znam da bi se netko nakon ovakvog sranja propio, završio na psihijatriji, pohitao prvom kurcu koji se ponudi... Ja ne. Ako je već moralo biti dano nekome, neka je bilo meni. Sigurna sam da me Bog čuva i da neće dopustiti da ono što nam je dano bez našega traženja- bude takvo da nas obeshrabri i slomi.
Naprotiv, osjećam se jačom nego prije.

--------------------------------------------------

Moja valuta je sloboda. Prije svega i iznad svega.
Formiram temelje svojih htijenja, poštujući pripadajuće odgovornosti roditeljstva i pružanja djeci onog što im treba.
Nisam dužna podastrijeti formulu po kojoj to nastojim, uključuje li to preseljenje u Zagreb sad ili nekad, hoću li ili neću prodati kuću... Što vas briga (ima ih koji čitaju, a baš neću da znaju).

Svakako, ono što je moja vizija, i nebitno je li to petogodišnja misija ili nešto što sam započela prekjučer- tiče se upravo ovog komada zemlje i neba, koje je za sobom ostavio moj nesretni i izgubljeni Ita.
Ne zbog njegove nesreće i izgubljenosti, iako gajim sentiment i nema dana da ne pomislim na njegovu dušu (više ne žaleći što ga nema, i shvaćajući da je tako moralo... I neka tumače natalnom kartom sa najtamnijom zvijezdom Algol, njegovim psihijatrijskim dijagnozama, neka korijene traže gdje hoće... Ali dogodilo se onako kako je, očito, bilo zadano. I tu tuge više nema- jer svi mi živimo ovdje tek trenutak svemira).

Zbog vlastite sreće i pronađenosti.
Našla sam se ovdje. U ovakvom životu. S puno prirode, mira, s voćkama koje rađaju, s pticama kojima se divim, s noćnim ćukom, s jutarnjim crvenrepkama, s krilom punim višanja, kosilicom, milijardu metara bukve...
Nije uvijek spretno- još uvijek nisam vješta.
Ali mi je prekrasno.

I voljela bih nikad se ne vratiti u Zagreb, nabaviti solarne panele, zasaditi bašču, i postati što slobodnija i neovisnija u profesionalnom smislu, u vremenu u kojem je koješta online a nisam lišena ni diplome, ni talenta.
Doduše, vrlo sam neinformirana i mozak mi je zatrovan mainstream idejama- ako me išta oštetilo u životu to je štreberski rezon, i ovo predstavlja veliku promjenu.

...........................................................
Mislim da je do toga došlo kad sam shvatila koliko smo kratko ovdje, svi, pa i da sto godina poživimo.
Imala sam taj trenutak, u kojem sam čovjeka kojeg sam ipak voljela, kojeg sam dva dana prije divlje ljubila, mrtvog ljubila u mrtvačnici, blijeda podjednako poput njega, misleći da ću povratiti utrobu od plača.
I sigurno je da sam u tom trenutku postala drugačija.

S leđa sam pomalo odbacivala teške tone tuge, boli, osjećaja nepravde...
I ono što je ostalo kao glavna promjena jest osjećaj: kratko to traje da ne bi živio po svojim uvjerenjima.

Sloboda, Lika i hrabrost su moja uvjerenja.
Djeca su moja misija, ne samo obveza.
A ono što je baš moje- to je da ne kanim biti sputana tuđim vizijama.

U tom smislu, ja i nisam žena za svakoga.
Bilo bi potrebno, ako bude, a možda bude, pri čemu ne mora biti... Da to bude čovjek s kojim bih bila- ne onaj kojemu bih bila.

Da budemo slobodni zajedno, ako se može.
Uz sreću mojih sinova, dovoljno ogrijeva, nešto za pojesti, sapuna i tople vode...
Danas, kao najveću valutu i cilj smatram: mir, duhovnost i dovoljno humanog prostora za kontakt s prirodom umjesto betonom, za komotnim vremenom, za što manje buke i gužve koja ne vodi ničemu i navodi daleko od smisla.

Ne zanima me urbani život, ne zanimaju me muškarci koji ne shvaćaju da je sve ovo trenutak, i da je sreća često stvar dobro istreniranog uma.
Ne zanimaju me površni debili. Mislim da sam, ovakva kakva jesam, previše jaka za "makar kakvog".

Kažu da su ljudi koji prođu neki pakao, pa život promatraju s "u redu je" i smješkom, više nalik vukovima nego poslušnim psima. Istinski sam spremna ugristi svakog kretena koji bi pomislio da meni može nametnuti svoju viziju. Ali vuka bih znala voljeti. Ako dođe, a ne mora.

Disclaimer: iz mene progovara loše iskustvo, ali možda smo tu nekako i bliže istini. "Uvijek sve završava bliže bolu", kaže i naš Arsen.
........................................

Postoji nešto što sam prije smatrala najdirljivijim dokazom potencijala vječne ljubavi, a danas to smatram red flagom.
Kad mi je prvi muž pustio Samardžićevu, recimo, "ja svega sam se nagledo dok tebe nisam ugledo, i svašta sam se naslušo dok tebe nisam poslušo... anđele...".
Kad mi je pokojni muž napisao poruku, koju eto čuvam mada me boli, da sam njegov jedini anđeo ovozemaljski.
Bilo je još tih tipova koji su u meni, raskrinkavši celofan zajebancije i megabitch furki, prepoznali neku koja nije neka kuja.
Imam gard, doduše, ali ispod toga nije nešto kvarno.
Nije ni idealno. Nisam anđeo. Ali vjerujem da se referiraju na taj neki dio u kojem nisam pokvarena kuja, što me uostalom i dovelo, zajedno s glupošću, u situaciju u kojoj sa 37 godina jesam i koju ne bih poželjela u tom ljubavnom smislu pa ni sotoni.
---------------------------------------

Elem... Najdirljivije su ljubavi ljudi koji su negdje ozbiljno manjkavi ili u problemu.
(Svi smo mi manjkavi i u problemu, ama baš svi, do neke mjere. Postoje i ljudi koji su žešće, i o njima govorim).
Takvi vole najdirljivije.
Takvi u tebi vide slamku spasa, plutaču, priviđaš im se u anđeoskim bojama.
Problem je u tome što, bježeći tebi i u tebe, bježe od svoje odgovornosti, uzroka, a time i od rješenja problema koji ih inicijalno stvara očajnicima.

---------------------------------------------

I to dolazi na naplatu, vrlo brzo.
Nakon početnog šusa, nakon one šarene uvertire lijepog početka i svježine nove stranice.
Neka bude i suživot: fascinirani smo (btw, ja nisam protiv... načelno, smatram da je idealno da muškarci i žene žive zajedno).
Pitamo se zašto smo uopće ikad i pomislili da treba sam.
Recimo da ja otkrivam prekrasnost činjenice da su drva nacjepana ili vrt pokošen, da možemo autocestom i tamo gdje su sjebani zavoji i krivo napravljena cesta (prema Korenici).
Recimo da on uživa u blagodatima mojih gulaša, biskvita s voćem, divi se kako blješti nešto (e, to je pasta Pink Stuff- tople preporuke, nemam pojma što je unutra ali to diže apsolutno svaku prljavštinu... Imam ih 6 u rezervi da mi ne ponestane).

I ne samo praktične stvari (koje uopće nisu mala zajebancija- evo ja prva želim otpjevati pjesmu HEJ NA SVEŽE MLEKO MIRIŠE DAN ŽUTI LEPTIR MAZI MOJ VRAT, POKOSI MI OKUĆNICU TO BIH BAŠ VOLELA!!!).
Nego i ona utješnost da je tu netko tvoj, da te čeka s posla, da ćete popiti kavu, i ma koliko s djecom nisam sama toliko mi nedostaje odrasla osoba koja je sa mnom u svemu tome- i ja s njom.

Međutim, uvijek pamtim nešto što je rekla Itina liječnica- "a kakva vaša krivnja, stvari su jednostavne, za zdravu vezu su potrebne dvije, načelno zdrave, osobe... vi se krivite što niste uspjeli biti dvije načelno zdrave osobe? dajte, nemojte..."

I nakon tog početnog šusa, vraćamo se na stvari koje jesu, i na koje se ponešto zaboravilo, ponešto ih se izrelativiziralo, ali nije ih se riješilo nikakvim "anđelom" koji ti je došao u život.

Uskoro, sjebani vlastitim pizdarijama koje nas i dalje grizu i muče, postajemo ljuti na "anđela" koji nije anđeo niti se ikad takvim predstavljao, osjećamo se prevareni, i jebem ti ja to što ona sprčka u loncu, što on prodrlja kosilicom, jebem ti to što ona mrlja nekim rozim sredstvom kao da je sad Nobelovu nagradu zaslužila
ili što već.

Uostalom... Možda je samo stvar u tome da trebam naći PRAVU osobu (pravog anđela, jel... pa jovo nanovo).
------------------------------------------------------

Ključna je stvar baš to što je rekla doktorica. Potrebno je dvoje.
I ljubav je jedina stvar gdje dva objekta položena jedno preko drugoga nisu jedan križ, već uvijek dva križa.
I možemo biti najbliskiji. Možemo se ne odvajati jedno od drugog, možemo se svakodnevno spajati tjelesno u jedno tijelo, možeš mi do krvi izgristi ramena u strasti, mogu se rasplakati od toga koliko te volim bez kapi alkohola u organizmu...
Ali i dalje smo dvije osobe, i to je onaj limit ljubavi: gdje te ne amnestira od tvog individualnog ljudskog iskustva.

Gdje ljubav nije bijeg od istine, od sebe, od ičega.
Gdje nema anđela.

------------------------------------------------------------

U sretnim okolnostima, ima olakšanja, praktičnog olakšanja, ima onog "e nećeš bogami ti prati suđe ja sam žena" ili "makni se istog trena, nećeš ti dizati to teško, ja sam muško".
U sretnim okolnostima, ima iskrene ljubavi, prepoznavanja, ima i dobrih sitnica, ima toga da ti dok gledaš tv priđem sa svojim skupim serumom jer želim da ti lice ostane mlado, ima toga da me zajebeš u šetnju od dva sata jer kontaš da treba dići guzicu radije nego srati o ketu...
Ima.
Može biti.

Ali gdje je problem?
Kad u ljubav bježimo od onog što smo dužni sami rješavati.
Pa se, kad nas život vrati na "problem i dalje postoji" zgadimo osobe koja nije pružila dovoljan zaklon od istine.
I odjednom anđeo postaje vrag- a bio je, ili bila je, oduvijek, samo čovjek.

----------------------------------------------------------------

Ne kažem da trebamo tražiti idealne ljude, jer takvi ne postoje. Ali trebamo biti oprezni s onima koji u ljubav bježe. Iako ih, tako dirljivo mokre do kože, poželiš skloniti od kiše.
(Iako, tako dirljivo mokra do kože, poželim da me pustiš).

Nemojmo. Nađimo se kad se presvučemo u suho. Nemojmo očajnički.
Ne završi dobro, ama baš nikad, ni uz sve namjere svijeta, ni uz sve emocije i želje...
Dva čovika nakriž su uvik dva križa.

Sjajan dečko, sjajan blog. Ako ponekad svratiš mada sumnjam- puno te pozdravljam. Idemo čitati Ćiru našeg Link

(Potaknuto jednom osobom... Nebitno, ne da mi se uvod).

Prilično sam uvjerena da dolazi vrijeme totalnog kolapsa ekonomije. Nisam ni katastrofičar, ni prepper, ali čitam dosta o politici i jednostavno... Ne treba biti puno pametan, a oni koji jesu pametni stvari elaboriraju na vrlo konkretan način.
Što zapravo znači biti pametna sponzoruša?

Draga moja, jebat će ti se kroz koju godinu imaš li kristaliće na ušesima, ovakvu ili onakvu torbicu.
Pametne cure naći će snažnog, relativno mladog muškarca s dobrom kičmom i sposobnog za poljoprivredu i lov.
Doći će vrijeme kad ćemo čak i lijekove, a kamoli hranu, pribavljati iz prirode.
U tridesetima kad je bila pizdarija, cca 60% ljudi je bilo samodostatno: živjeli su na selima.
Danas? Cca 5%.

Dok ide ide, gradovi imaju svoje prednosti.
Ali nipošto prodavati ni komadić zemlje koji će se moći iskoristiti za hranu.
Osobno uopće nisam zainteresirana za pizdarije, nego me zanima moja oprema, kako bih mogla u slučaju sranja doći do ogrijeva, kako bih napravila pripravak antibiotskog djelovanja, kako bih uzgojila mahunarke...

Frajer koji bi mi prdio o tome kakav auto ima, preseravao se i kurčio time što mu je tatica stvorio... Ništa, stara moja, od tog uskoro neće biti važno.
Opet smo došli na stare postavke (tek što nismo, u biti, u vrlo je jasnoj najavi ako pratiš geopolitičke teme)-

frajer koji zna zasukati rukave.
Ako si pametna i ako si PRAVA sponzoruša, skužit ćeš stvar. Nema zemlje bez seljačkog sina; a bogami nema ni preživljavanja uz pizdeka koji jedino zna pokazivati ćaćin BMW i obećavati ti Maldive.
Dala bih 1000000 takvih (poslala ih u pm) za jednog koji bi rekao "ajmo B, ovo ćemo sad sve skupa posaditi i odi sa mnom da vidiš kak ću roknut zeca za gulaš".
To ti je kapital, tuko moja tumplasta...