Čovječe, kakav blog!

Na povratku iz Gs, stopira neki dečko. Ma dijete, ako ima 20 godina, ali lipo dite ličko, stala bih ja svakome jer znam što znači ne voziti, svakakvih se ja navozam a da neću ovakvog krasnog dječaka.
I prolazimo kroz Perušić a birtije prepune- vjerojatno iza mise (vole ići na misu ali najviše ovi grešni i kvarni, ti su prvi, ostali opuštenije).
Na radiju- Joe Cocker "You can leave your hat on"!
Oooooooooo da, u pravi čas- nafrljili smo do daske, kažem malom da se isturi malo, objasnila sam mu da su to jazavci, pacovi...

Mali mahne (nije iz ovog mjesta, odvela sam ga do njegovog ionako nemam šta), a Cocker tako fantastično zavija.
Ahahahaha pričajte, gnjide... Ionako pričate... Sad će pući priča da imam mlađeg, a ja ću još reći da se zove Vojislav.
Ko ih jebe.

Suspicious minds are talkin'
They're tryna tear us apart
They don't believe in this love of mine
They don't know what love is
They don't know what love is
They don't know what love is
They don't know what love is
Yeah, I know what love is

Ta će sad biti moj zaštitni znak, strogo jebačka stvar kroz selendru pa si mislite
(istina je da živim nejebičarski kao da sam Patrijarh Pavle).

želim brz oporavak.
Imaš dovoljno snage i moći da TI svom tijelu zapovijediš. Bit će kako kažeš i gotovo :)
Drži se, susjeda!

Juno u Vodoliji ili u 11: kući: Bračni partner veoma zabavan, duhovit, drugačiji, savremenih shvatanja sa izraženom brzom logikom. Neko koga pokreće optimizam i kome je veoma bitan društveni život. Možete ga upoznati preko prijatelja ili se udati za jednog, na skupovima. Mada sa Junom u Vodoliji u pozitivnim aspektima većinom se želje ostvaruju, mislim na želje koje se odnose na bračnog partnera. Može biti genijalan. U negativnoj konotaciji udaćete se za čudaka, osobu koja jeste u braku ali živi kao da nije ili za nekog ko baš ima problema psihičke prirode.

SKOCKU!

Pod dojmom sam razgovora s njom, a nadam se da ćemo možda postati s vremenom prijateljice. Ne srećem često ljude s tako posloženim i bistrim umom, naročito ne u okolnostima u kojima živim- prilično izolirano i bez nekog korijena (ja sam u ovo mjesto došla s jednim sasvim drugačijim naumom, nego da u njemu budem sama s djecom, u kući koja je predivna i velika ali u nju se ulagalo nije 30-tak godina ni minimalno- evo danas mi je jedan luster zamalo ruknuo na glavu, sad sam neke stvari ponaručivala opet... Dakle, imala sam drugačiji plan, i nastojim naći logiku u "tko zna zašto je to dobro" jer NE VOLIM predati ni bitku ni rat tek tako).
......................................

U razgovoru s tom ženom, prepoznala sam nešto što je svojstveno osobito inteligentnim ljudima, a to je jedna lagana indisponiranost, oporost ali ne koji oduzima gušt nego više stilski, nešto crnohumorno ali ne osobito veselo, plus minimum želje da se krevelji, preserava i da ispada da joj je bolje nego što joj jest.
Taj "što me briga što ti ili itko misliš", obično je karakteristika ili besramnih budaletina, ili prekaljenih boraca koji su svjesni da na kraju dana "u se i u svoje kljuse", pa ti kontaj što te volja, jebe joj se- zna ona.

.............................................
Neću prenositi naš kompletan razgovor, ali ostala sam pod dojmom nekih njenih misli i zaključaka.
Prvo, žena je značajno starija od mene, samohrana je mama također dvojice sad već momaka, i prošla je puno sranja- prilično gadnih sranja- dok se nije preobrazila u ovu koja je sad.
A sad, kad je gledaš, rekao bi "blago njoj"- sve na njoj djeluje kao da u tome uživa, od svoje bordo tabakere, do umjetnih noktiju i nakita, frizure s kojom se ne bih složila ali njoj stoji odlično, čitav njen stav, govor i način na koji se nosi odražavaju "boli me kurac" na onaj drzak i zgodan način, nimalo depresivan.

Djeluje kao žena koja se razočarala životom, i ako je nekad bila slomljena (iz njene priče dalo bi se zaključiti da jest, ali teško je to sad zamisliti jer je izašla očito osnažena)- nekako se pokrpala i djeluje moćno.
Razmišljala sam o njoj puno, i došla sam do zaključka da se kod nje dogodio, mentalno i duhovno, onaj neki proces koji se može usporediti s teretanom.
Kad kontinuirano kroz neki period radiš s većim težinama, svakodnevne i uobičajene stvari ti postanu ne lagane nego baš piece of shit. Djeluje mi da nakon njenog života, faktor tipa "nečiji pogled", "nečije mišljenje", "nepravde", "sitne zlobe", "država koja ne valja", "višak kilograma", "kiša pala po vešu"- ili što god- kod nje jednostavno nemaju težinu i moć da je izbace iz njenog zena, da je dotaknu.
Ako i nije bila inicijalno takva, ta je "radila s velikim težinama" i njeno je mišičje takvo da lakše ustaje, diže se i nosi. Neke joj stvari nemaju težinu.

-------------------------------------------
Da se razumijemo- ja još uvijek nisam izronila na tu obalu rijeke. Moj život, a i moje godine, još mi ne daju tu samozadovoljnost, snagu, i moć da podignem glas. Tek se trebam dokazati - hoće li me moje težine ojačati ili ću završiti s nekim već istegnutim ligamentom duha, tijela ili čega god.
Puno je toga preda mnom, evo na hlađenje sam stavila tortu za PRVI rođendan svog mlađeg sina.
Kad čujem "moja djeca su odrasla, uspješna, fina"- svaki put pomislim isto: mora da je božanstven osjećaj to moći reći.
Iskreno, ne zavidim mlađima od sebe- ali starijima kojima se tako posložilo- još kako!
I voljela bih naći se u takvoj poziciji.
Zato me ništa ne fascinira kao prilika da razgovaram sa ženama koje su prošle put nalik mome- a ne djeluju mi loše, o naprotiv.

---------------------------------------------
Iz razgovora s njom, ponijela sam nekoliko misli o životu.

Zanimljiv mi je dio u kojem mi je objasnila da samohrani roditelj lako stigne ispasti iz tokova.
Koliko god da su ovo vremena kad su razvodi uobičajena pojava, kad su djeca DOISTA i SASVIM tvoja briga i odgovornost, imaš želju da podospijevaš, i ne pretekne te.
Neki to "izblendaju" u neku novu priču- ona se, kaže, nije usudila puštati muškarce u živote svoje djece dok oni nisu poodrasli, a kad su poodrasli, kaže, izgubila je već interes za to da s nekim dijeli život.
Ručak, večeru, izlet, krevet, možda, ponekad, ako.
Ali život- više ne.

(Pokušavam se, u nekom povoljnom i sretnom ishodu bez šokova i drama, zamisliti za cca 20-25 godina. Neka tada imam npr. 60-tak godina. Ne živimo više kao kromanjonci, danas su ljudi sa 60 godina još uvijek dobrodržeći, seksualno aktivni, Bože zdravlja ima tu i zaista pristalih ljudi. Ajmo reći, šezdesetak godina, djecu sam odškolovala, osigurala im start, ovaj stariji će tad već biti u mojim sadašnjim godinama a mlađi pri kraju školovanja.
I što se sad tu događa, recimo.
Oni su raširili krila, i Barbara više nije mama koja kupuje školski pribor i tenisice, uvijek negdje landra sa sjebanom punđicom koju nekad vežem čak i štipaljkom za veš kad ne stignem pa zaboravim, djeca su više u furki "sretan Božić" nego "mama daj mi pusu".
Više nisam najbitnija u njihovim životima, tu su ženske, tu je život, i tko sam onda ja koja sam od 25-e u mantri "ja, samohrana mama?" Ono što znam- nisam im na grbi, nisam "o djeco moja ta zaboraviste Majku koja je za vas krv i život i znoj dala!!!!"- to mi je nešto najgore kad se roditelji prometnu djeci u muku, opterećenje i osjećaj da duguju.

Prije će biti da ću biti mama u stilu "uvijek se možete vratiti ovdje, ovdje je uvijek krevet i topli ručak i dok god postojim tičete me se"- ali ujedno ću ostati sama, u svojoj kući spremnoj da ih ugosti, uh još i unučad ako budem imala nitko sretniji. Zveknut će si Barbara set porculanskih navlaka na zube, pošišati kosu, kupiti si neke robice, servisirati auto i.............?
60 godina- gdje sam?

------------------------------------------
U za mene idealnoj varijanti, sa 60 godina bila bih sa svojim mužem.
Ta varijanta ne postoji kao takva- a sumnjam da će i postojati jer sam i sama sklona onom osjećaju "nakon ovog što se dogodilo mojoj djeci i meni, teško da bih ikad više riskirala na takav način".

Sa 60 nisam ni jebozovna priležnica (nisam bila ni s 25, da se razumijemo).
Nisam ni, Bože zdravlja fizičkog i mentalnog, za gledati sapunice i heklati.
Jesam li za ljubav?

Tko je muškarac, takvih nekih godina, koji bi mi bio par?
Žene u zrelijim godinama, u nedostatku izbora, znaju si na grbu nakačiti razne klošare, jebivjetre i mutante.
To znam iz okoline.
Postoje i ti neki rezoni "da mi čašu vode baba doda, da mi opegla, da ne plaćam podstanarstvo" (postoje i sada- kamoli u zrelijim godinama kad stvari postaju još žešće).
Možda postoje sretne iznimke, statistički trebale bi postojati i dobre furke.

Ali ako nečeg postoji više sa 60 nego s 37, to je sigurno i "soli u glavi".
To vidim po ovoj ženi koja me se dojmila svojom pojavom, spikom i stavovima.
Djeluje mi da je- za muškarce- APSOLUTNO zabole pička.
A ne djeluje mi ni neženstvena, ni gadna, ni neljubavna neka...

......................................

U nekom svom životnom razočaranju, ona je odradila sve što je morala.
Jebavala se s besparicom, sa strepnjama oko sinova, s unošenjem drva (Ličanka, a šta će nego s drvima).
Šparajući na sebi, ne samo financijski nego i vremenski, nije bila "konkuretna" na tržištu, onda kad su na cijeni bile neke slobodnije- da li bez djece ili naprosto bez brige o djeci. Prihvatila je to, bez suvišnih kuknjava, našla se u situaciji u kojoj je igrala djeluje mi prilično pošteno, bar po onom što mi je ispričala.

U samohranom majčinstvu (kao i meni pomalo što se događa), kroz nekih xy godina, primjerenije je postalo da o ljubavnim zanosima pričaju njeni sinovi - negoli ona.
Primjerenije je postalo da dobre jakne furaju oni- nego ona (zamišljam, i povlačim paralele).
Nije imala muža (kod nje se radilo o jednom ali zato bezvrijednom), da s njim podijeli niti to Nešto Što Je Bar Donekle Ljubav i u čem bi ispucavala svoje ljubavno i erotsko ženstvo bar u nekoj mjeri;
a niti da s njim podijeli obaveze i zadaće oko djece i života generalno.
Jednostavno- sve je to bilo na njoj, a bila je od sorte ispravnih i normalnih ljudi koji mare za to da potomstvo izdobri.

U tim "haljinu ću kupiti drugi put", "naći ću se s prijateljicama drugi put", "izaći ću na koncert drugi put"- djeca su odrasla, a ona se prilično izgubila u odnosima, tim više što su roditelji slijedom kronološke dobi umrli.
I osjetila se, kad su djeca otišla, kad je život prošao, kad su ljudi većinom bar za neke značajne odnose otišli u tim njenim "drugi put"- sama.

I pozorno sam je slušala, znajući da priča tu i o meni na neki način, da me se tiče to što govori.

--------------------------------------
Pa opet, za stolom u "Tomislavu" kraj mene i bebe, nije sjedila ni ogorčena, ni usamljena, ni jadna žena.
Sjedila je pobjednica svojih životnih bitaka,
koja je žrtvovala što je morala, ali ne osjeća da joj je itko dužan.

Djelovala mi je zadovoljno, privlačno i potentno.
Djelovala mi je kao žena kojoj bih, da sam muškarac njenih godina, rado prišla.
Ali djelovala mi je i kao žena kojoj nisam sigurna što bih rekla i ponudila, jer ne djeluje kao da traži.
Ili kao da želi biti nađena- naime, ne osjeća se izgubljenom.

Ne znam je li navečer usamljena. To se znam pitati, kako ona to sad hendla.
Mene od samoće itekako štite "mamaaaaa, daj mi........", stupanje starijeg sina po stepenicama, pusa prije sna, maženje s bebom, pa čak i te moje računice kome što treba, pribavljanja, nakuhavanja- sve me to ŠTITI od osjećaja ikakve praznine.

No pitam se kako ta, jedra i lijepog lica, beskrajno simpatična kratkokosa žena, provodi večer posve sama.
U kući koju je i stekla, i uredila, i dotjerala, i u njoj se godinama naskupljavala mrvica pod stolom, iskuhavala sinovima čarape, pisala s njima zadaće...

Jebi ti to, pobjede su to. Treba to moći, treba se ne izgubiti na tom putu, ponešto pustiti a ne osjećati se da ti fali... Pobjednica je u svim tim karakternim, filozofskim i sportskim pravilima života. Ali ide li iza toga - samoća?
------------------------------

Djelovala je sretno, božanstveno, ne zbog neke ljepote nego nekog GUŠTA kojim je zračila u svemu, od tog otvaranja tabakerice, do smješka, njene ljetne haljine... Ništa tu nije bilo estetski vrhunski, normalno da je debela kad je Ličanka, ima gay frizuru, ok... Ali žena koja isijava gušt, smirenost i "boli me kurac" na jedan način da joj pozavidiš.
U toku razgovora, jednom od sinova je otpisala poruku na mobač - sin je s curom na moru.

A ona, zadovoljna, u "Tomislavu" u Gospiću pije kavu i rekao bi- petorica muškaraca brinu o tome što će, kako će i s kim je sad. A ona sama, desetljećima. No, na neki način kojeg pokušavam zbog sebe prokljuviti (i vjerujem da hoću)- nimalo u nedostatku zbog toga.

Inteligentna, prodorna, ne volim taj izraz "cool" ali baš tako nekako... Gospođa u godinama, koja je sama podigla dva dečka, i koja je kupila tu haljinu koju, u pravilu, samohrane mame uvijek kupe "drugi put". I stoji joj fenomenalno, i uživa u njoj, iako ima tu špeka i svega što ide i uz godine i uz Liku. I živo je boli kurac, žena-gušt.

Djeluje mi da se može. Voljela bih je ponovo sresti. Otkako sam pričala s njom, osjećam da je više stvar u tome kako igraš nego kakve karte dobiješ. Djeluje mi zadovoljna- samo što ne znam da li, kao ja, ponekad ... Recimo, kad padne prvi snijeg, ili kad je proljeće ali baš rana zora... Osjeća li nostalgiju, osjeća li želju da je netko poljubi, da je jako stisne... Što radi sada?

"Popuni" li se to mjesto nekim životnim procesom, kao krastica... Ili ostane prazno, ali odnosiš se prema toj praznini kao prema faktu a ne nesreći? Imala bih je toliko toga pitati, zapravo, kad bi se ukazala prilika. Pod dojmom sam njenog lika.

Napravila sam tortu s malinama- mislim iskreno... ali iskreno... da je to najbolje ikad što sam napravila.
Okitila sam nam vrt, kuću, ogradu, dvorište i ulicu kao mali cirkus- hvala starijem sinu koji je pumpao balone, raspetljavao girlande...
U tom dvorištu dogodilo se i lijepog i ružnog. Nikne svako cvijeće- ali traje ono koje zalijevaš.
Biramo život, sreću i ljubav. Tko izabere smrt, ionako je otišao. Mi koji ostajemo, u kičastim smo balonima i ne možemo dočekati sutra zbog torte. Raste ono cvijeće, koje njeguješ. Iskreno, svekrvino sam pustila da uvene- počivaju te njihove tuge, nostalgije i čudne zagledanosti u prošlost- sve je otišlo. Njegujem ovo koje sam posadila, njegujem mlado cvijeće.
Puno toga je izbor, čak i ako je štošta sudbina. Nek se šareni, kao ciganska mahala što Perušić uostalom na neki način i je, jer pametni su Ličani Lici odavno rekli zbogom.

Prošle godine 8.8., ti i ja smo bebo završili na hitnom carskom rezu i skoro smo najebali. Sve što se u međuvremenu događalo olovno je teško i neshvatljivo. Pa ipak, ovog 8.8. smo s balonima, veselim pjesmicama i obut ću ti lijepe sandalice i kompletić. Puhat ćeš svijećicu broj jedan i papat ćemo tortu i kolače-loptice. Tvoj obožavani brat Toma će te nositi, svi ćemo te ljubiti i voljeti, i te tvoje pahuljaste loknice dragati. Prelijep datum 8.8.-to je samo tvoj dan, i ti si posebno i sretno dijete. Dragi moj Pjer, slutim ti i prizivam radost.
Voli te mama Barbara

PS- toliko si dobra beba, da ja doslovno nemam ni TRAGA ožiljku od carskog reza, to je nešto nevjerojatno, razrežu žene i ostane im znaš šta po trbuhu, ovdje ne uspijevam naći pa ni dva centimetra IKAKVOG traga. Naravno, to je i vještina doktora Gordana Zlopaše, kojem ću zauvijek biti zahvalna da smo beba i ja izvukli živu glavu bez ikakvih posljedica.

Također moram zahvaliti u mislima i srcu, doktoru koji nam je u Petrovoj vodio trudnoću i oduševio se shvativši da u toj trudnoći čuva malog zemljaka- naime, naš doktor Vito Starčević je iz obližnjeg mjesta, par kilometara od Perušića, iz Klanca, porijeklom.

Nad bebinim djetinjstvom bdije i čuveni djed, doktor Petar "Pjer" Bašić, čiju je imovinu dijete naslijedilo, pa nas neki ne vole zbog toga ali mogu nam popušiti kurčinu jer zna se tko je gazda vazda, zna se tko je baša.

Bilo je zeznuto sve skupa, ali pamtimo samo pobjede a drugo ostavljamo za sobom.
I moj mali vilenjak je na ovaj svijet došao bez namjere da mi ostane- ma niti traga, niti ožiljka.
Samo sreća.

Ispod turske kule Perušića, mjesta s teškom poviješću, ratovima, tragedijama, užasom i sablasnim prizorom obješenog Ite, svega toga skupa... Evo ih, baloni, u svim mogućim bojama. Evo i nas, i baš nas neka.

Volim te, Pjer, moj mali lički šumski vilenjače. Tvoje bistre okice, zajebantski šarmerski osmjeh, tvoje sve, sve, sve. Sve ti znaš, znam. :)*

Pričam s prijateljem i kažem mu da nikad nisam bila u Sarajevu (nemam pojma kak sam ga zaobišla, nije da me nije bilo u okolnim državama i molim Kumu bez mržljivog izraza lica zbog ove izjave... Dobro, šta sad, nisam zbog toga ratni zločinac, bio je zgodan dečko kao Boba Teniser).
I on kaže da idemo skupa onda. Veselim se baš-baš, pa čovječe NIKAD Sarajevo da vidjela nisam, ne shvaćam kako. Nije da me nije bilo posvuda, ali KAKO Sarajevo nikad? To ćemo riješiti :)*
-----
Inače, ja radim tortu i ostalo (tortu i to) za bebin sutrašnji ročkas. Ljubi majka dikana svog, sokola, junaka, živio i sretan nam bio, prekrasna mala grejp-glavica i sav je nenormalno sladak i ljupki. Ne bih ga dala za 1000000000 curica, nekak me očarao i bacio na mene čini bez oprosti i izvini. Nisam takvog šarmera srela nikad, razoružao me i na koljenima sam, može i srat po meni a meni slatko :)* Jedini jednako slatki, njegov brat, zadužen je za balone. Sve ćemo nabubat i slažemo playlistu čim se probudi a to je, lipi naš Dalmatinac od srce i duše, po mojoj procjeni oko podne i po. Inače, s jučerašnjim danom moj stariji sin me i službeno prerasao. Od prošle godine ima veću nogu od mene (ja imam 41, on trenutno 43), a jučer smo skužili- definitivno me prešao (ja sam 180cm).
Mašala, dika moja, ljepotan i viking. Sunca moja dva ne znaš koji ljepši i bolji.

Ne znam mora li muškarac poštovati ženu da bi je volio- ne mogu se staviti dokraja u mušku glavu.
Ali sigurna sam, apsolutno, da žena MORA poštovati muškarca da bi ga voljela.
To je jednostavno tako, svatko ima neko opterećenje, jednako kao što žene rađaju, tako i muškarci imaju "teret" snage, ne samo tjelesne. Garantiram da nijedna žena ne može voljeti muškarca kojeg ne poštuje, samo što ovisno o tome kakva je ta žena, neka će te poštovati za više, neka za manje.
Temeljno ljudsko poštovanje nije ta kategorija, nju podrazumijevam u priči.
Ali da bi te žena voljela? Mora u tebi vidjeti biće koje joj imponira karakterom, intelektom, možda čak i tijelom- na dimenziji snaga.
Ja sam Itu prestala voljeti kao muškarca, kad su mi povjerljivi izvori rekli za neke stvari iz njegove prošlosti po kojima sam shvatila da je čovjek intelektualno i karakterno nedonešen. Pokušala sam s njim, unatoč tom stavu, živjeti u skladu i sreći, da bude popeglan, da mu skuham, da mu kažem lijepu riječ.

Nekakav sjaj u oku nisam mogla isfejkati, to se ne može. Ali nije bio tako suptilan po pitanju žena da bi ga to sunovratilo u depresiju: tek možda jesam doprinjela, ne želeći, u onom aspektu gdje je sebi morao priznati koju o sebi samom. Naime, lako je bilo živjeti u snovima dok si pretežno bio supijan, i živio s mamom koja te se u biti boji.
Nisam ga surovo kažnjavala niti kinjila zbog onog što je bilo, što sam saznala. Naprotiv, prkosna prema životu, okolini i ljudima nastojala sam s njim "ajde ipak", sjećajući se frendičine mame koja je uvijek govorila "nekad pitu treba napraviti od govana".

Moram priznati jedino da poslije toga nisam imala osobitu želju za tjelesnim kontaktom i da je taj odnos bio više cimerski nego išta drugo. Na njegovo "voliš li me" ja sam uvijek odgovarala "volim te"- jesam li u tome bila uvjerljiva ne znam. Voljela ga jesam, ali ne kao muškarca, prestala sam ga poštovati saznavši koliki je idiot bio u prošlosti jednim kardinalnim životnim potezom, i nakon toga bili smo si dobri, svjesna da sam zaglavila s njim i malom bebom, nije mu nedostajalo ničega od onog što sam mogla pružiti, nisam izvodila drame i predstave, nisam bila okrutna ni zla, pokušala sam "pitu od govana" i mantrala sam da pusti prošlost...
Ali poštovala ga nisam iznutra, nisam se voljela ljubiti s njim dok spavamo, i sve je to došlo nekako automatski, kao u onim pjesmama (pošto živimo ispod Turske kule) prekrasnim narodnim, kao u "Djevojka neće nedragoga", gdje će ona i pokušati i poslušati i ispoštovati, ali neće pa neće.

Da sad ustane iz groba, opet ga ne bih mogla poštovati. Voljela ga, kao biće, kao čovjeka, jesam. Nisam se puno ogriješila o njega. Nije ni on o mene. Ali ako nešto mogu tvrditi: muškarci, ako ste takvi da vas žena ne može POŠTOVATI u vidu snage, integriteta, razboritosti... Od toga ništa.
Možda to muškarcima nije važna kategorija kod žena- ne znam.
Ali kod žena to je alfa i omega priče.
Kad izgubiš poštovanje u njenim očima, izgubio si je, makar ti doživotno savijala sarme i pelene.
Ali u ovoj priči, možda je važnija kategorija (jer nije on nikog pa ni mene nešto ekstra volio): gadno je izgubiti poštovanje prema sebi samom.

Sve se ono što činimo, biramo, gdje mislimo da smo zajebali nekog i nešto... Skuplja. Možemo to zvati "karma" ili "Bog", ali zapravo smo mi sami, naše podsvjesno.
Što dobiješ na mostu izgubiš na ćupriji- i obratno.

Odgovaram nastavno na komunikaciju s jednim dragim frendom odavde, pa će možda tekst većini biti nejasan- ovo je re:

Postojalo je nekoliko informacija, o Iti, koje su mi ga jako srozale u očima. Zbog kojih sam ga, više za sebe, prestala doživljavati razboritim, časnim i inteligentnim čovjekom (to što je pokojni, mene ne priječi da to kažem... iako je usporedba potpuno neutemeljena i ne uspoređujem Itu s njim, govorim generalno: uzmi povijesnu knjigu i nećeš na poglavlju o Hitleru naći "o mrtvima sve najbolje" nego istinu... Također, duboko sumnjam da će itko kad ja umrem početi govoriti "jao što je ta žena imala sise broj osam"- ako će imati potrebu reći nešto o meni, neka to bude nešto što sam za života doista i bila).
I to se sigurno odrazilo na naš odnos, udaljila sam se od njega emotivno.

Inače sam takva da ne znam odnosno ne želim glumatati. Imam jako dragog starijeg člana obitelji, npr. Odličan je čovjek, obožavam ga. Međutim, u ratu je bio ravno četiri dana. Obožava govoriti o sebi kao o nekakvom velikom ratniku, to mu je glavna tema pogotovo što je stariji. Ja to, recimo, ne mogu slušati i netko bi rekao "nepoštovanje" ali zapravo je poštovanje- onih koji su poginuli za RH. Ja automatski ustajem od stola na svim obiteljskim okupljanjima gdje krene ta serana- ne zato što tog čiču ne poštujem, nego zato što poštujem one koji su doista bili izloženi na ratištima, od kojih nekih nema, nekima fale dijelovi tijela, neki nose traume.

Dakle, nedvojbeno je meni Ita u nekom trenutku postao "a što mi je ovo trebalo", tek njegovom smrću sam saznala koliko je toga bilo još i koliko je tip bio "naheren". Ipak, dogodila se smrt koja ga je, nekako, kao i svakog kad umre, uvila u nostalgiju, sentiment, žaljenje, a možda i pretjerane analize. Da je živ, ne vjerujem da bismo mi nešto predugo ostali zajedno, ne nakon tih nekih saznanja koja su mi ga degradirala. Smatram da je temelj braka međusobno poštovanje- dok god poštujem muškarca on u meni može imati divnu družicu baš u tim terminima "ti muškarac, ja žena", nisam ja tu ništa avangardna, više tradicionalna. Ali kad ga počnem, iz nekog već razloga a on uvijek mora biti značajno velik, smatrati budalom- postanem dosta opora, distancirana, to je činjenica.

Ipak, ne mogu reći da je to doprinjelo njegovom kraju, jer obzirom na trudnoću i dijete trudila sam se samu sebe malo "zaglupiti" i doista sam imala namjeru da budemo okej, da budemo sretni. Neke od tih sumnji prema njemu i određenog razočaranja što sam popušila njegove priče i ne znala dovoljno o njemu- imala sam, ali više u sebi, i nastojala sam o tome ne misliti (imala sam o čemu- rođenje bebe).
Svakako, da nije bilo trudnoće s Itom bih vrlo rano prekinula.
Da je poživio, nisam sigurna da bismo dugo potrajali.

Prema njemu nisam imala to neko poštovanje- jesam ono bazično, ljudsko, ok... Ali saznavši par stvari njegove biografije, "zgadio" mi se. Obzirom na trudnoću i bebu, odlučila sam sve to relativizirati i "napraviti pitu s onim što imamo". Bila sam više fokusirana na djecu, maštala sam o vrtu, poslu, čak i životinjama, bila sam svjesna da sam se zatekla s pogrešnim čovjekom u pogrešnoj priči, ali davala sam sve od sebe da ispadne dobro. Jesam li ga voljela? Jesam.
Ali više kao mati ludu kći.
Poštovanje muškarac mora zaslužiti, a ono je ključno.
Ita je znao da toga kod nas nema, i da sad ustane iz groba jednako tako ga ne bi bilo.

Taj je dio do njega, do toga kako je živio.
Muškarci koji žele iskrenu, snažnu i veliku ljubav trebali bi biti iskreni, snažni i veliki.
Moje je bilo da pokušam, kad smo već tu gdje jesmo, i bez obzira na sve- voljela sam ga na neki način, koji nije bio apsolutan, jer nije mogao biti- njegovim izborom.

Poštovanje je ključna komponenta ljubavi, ovako na duge staze, bar meni. To je ono što me stvara istinski zainteresiranom ženom, nikakav keš i auti. Tko to želi, mora voditi računa o svojim postupcima, ličnosti, kontinuirano i kroz vrijeme. Ali činjenica je da sam, i sa svim saznanjima, dala sve od sebe da idemo naprijed.
On je taj koji je uskratio, i sebi, i nama, i uopće- mogućnost ikakvog napretka.
Osobno, mislim da je bio svjestan da je slabić, i žao mi je da mu život nije dao neku krajnje submisivnu, neinteligentnu, jadnicu koja će ga obožavati time što ima šta pojesti uz njega; ali Ita nije htio takvu ni bilokakvu.

Mirne sam savjesti po pitanju svega- zapravo, objektivno, jedino što se mogu pitati je: kako sam imala volje pokušavati s njim- valjda zbog bebe. U tim pokušajima, bilo je i lijepih emocija, i lijepih pokušaja, ali poštovanja nije bilo jer ga nije moglo biti nakon što sam saznala neke dosta odvratne i pomaknute stvari. Dala sam sve od sebe, ali nisam se dala do kraja jer to nije bilo moguće. U nekoj njegovoj jednadžbi, vjerujem da je i to bila varijabla, ali to je jednostavno tako. Ako desetljećima večeram kremšnite i sendviče, ne mogu se odjednom naći na modnoj reviji i očekivati aplauz.
(U toj varijanti, Ita je od mene čak i dobio metaforičko "ma super tebi to ide, krasna si bucka"- jedino što mu nisam mogla govoriti da je Naomi Campbell).

Dala sam sve od sebe s njim, šteta što je on život potrošio k'o pijan dinare, a ni smrt nije bila osobito časna. Kako vrijeme ide, polako shvaćam da je ta tragedija njegova osobna, i da se od nje treba polako udaljiti.

Služio me punih 8,5 godina, svaka mu čast. Uzela sam si od pokojnog muža jer je bio nov i dobar.
A malom sam kupila neki ajfon, došlo me blizu 1500e to ali prošao je s 5 i obećala sam pa sam morala pojest govno.
Ja mobače ne mijenjam dok ne riknu, uopće me ne zanima tehnologija, sve to koristim dok ne postane žestoka krama neupotrebljiva. Mobač je počeo nažalost blicati i nekako kao izbacivati neke ikone sam od sebe, izgledalo je baš kao egzorcizam, pa sam pitala malog ima li tom spasa i rekao je "daj mama baci više to smeće dok nije eksplodiralo" i nevoljko sam pristala. Rajca me dobra glazba a ovo mi je najdraža pjesma u posljednjih nekoliko godina Link

ide video Link

SREĆA je sve ono što nas odvaja od osjećaja (spoznaje?) da je sve ovo prolazna, nebitna, kratkotrajna prevara.
Sreća je, stoga, dobra karijera, puno love, dobar izgled, putovanja...

LJUBAV je kad odvajanje od osjećaja (spoznaje?) da je sve ovo sviranje kurcu, doživljavaš s osobom.

Najbliže su istini isposnici, monasi, derviši i slični. Jednom kad osjetiš koliko je sve krhko, i koliko si blizu dna, teško te uvjeriti da si išta osim onog koji trpi, obavlja dužnosti i ispunjava dane nadajući se da će te radnje činiti bar nečiju (u mom slučaju, djeci) sreću. Moju neće, nikada.
Danas sam otišla kratko do Gospića sama pa sam imala priliku popiti kavu. Mislila sam da ću uživati, ali ja nisam mogla gutati tu kavu jer me steglo grlo i oči su mi se napunile suzama koje sam zaustavljala pa me počeo boljeti nos i čelo. Ali nisam plakala, i obavila sam što sam imala obaviti.

5.8. je Snježna Gospa i uvijek sam joj palila svijeću jer je zagovarateljica čuda. Ona mi je nekako najdraža.
Na mostu od Budaka prema Gospiću, plavom, stajala je ptica sa rozim repom i krilima. POJMA NEMAM koja je to, nešto luđe u životu nisam vidjela, pokušat ću guglati.

Sjedeći na kavi vidjela sam ljubavni par- ispred lošeg auta, nekakvu ploču navlače, on je pizdekast a ona debela i građena tako nešto ko ja (frižiderska građa, ona ima još tanje noge, to je valjda lički neki defekt)... Smijali su se kao dva kretena, odlični su i preslatki bili s time. Čuvajte one koje volite, jer to je tako dobar zaklon od besmislenosti svega skupa. Ne brojte im mane. Volite ih pa nek sve ide u pičku materinu, volite ih da vas ne šiba bura besmisla i moranja ovog nečeg što ionako, na kraju, poantu nema.

Samo ljubav. Idem guglati kakva je to ptica s rozim repom i krilima. Puno volim ptice otkad je Ita umro, u njima tražim neki znak, nije da ga nađem ali volim ih. Da mi nema djece nemam pojma što bih. Ovako me svaki taj njihov mali gnjavež drži i održava da preplivam ovo crno u čemu sam se našla. Nije to depresija, to je shvaćanje, izložen mi je um istini, nemam zaklona, nema ničega što bi bila iluzija.
Nitko sam, nemam posla, nemam muža, nemam nikoga- a vraćaju mi se slike njega u mrtvačnici i to me nekad zaledi na par sekundi.
Imam samo sinove. Imam i par dragih ljudi, ali ne računam ih, iako ih cijenim i volim. Ali imam njih dvojicu, njihova sam. Ljudi misle da je teško biti samohrana mama. Ali da nemam njih, ne bih mogla.
Oni daju smisao svemu. Ta dvojica me zaklanjaju od porazne istine o ovoj igri koju možemo zvati i život, osim što uopće nije.

Nikad nisam šmekala Urbana, ali prejebao je igru s ovom novom pjesmom... Toliko je...
"Ogrnem vestu, ususret vjetru
kuću ostavljam za sobom
tada mi zagrljaj sa tobom
zamiriši na rastanak,
kažeš mi da izmišljam."

Izgleda da je ta ptica obična crvenrepka, ali nije, stvarno je bilo baš ružičasto.
Možda je bila neka crvenrepka ali malo drugačija.
Danas mi je teže nego inače, što ne znači da sutra neće biti lakše nego ikad.

Trebam zatrpati um iluzijama, osjećajem da je bitno, da sam potrebna, da se računa.
Zasad me moja dva mala viteza štite od mraka- iako izgleda da ja njih štitim samo. Ne, ne. Obostrano je. Moji vitezovi, što bih bez njih?

Danas bismo mogli umijesiti knedle. A kad dozore naše šljive, a imamo ih ohoho, napravit ću pekmez. Moja mama zna savršeni recept. Mislim da ću nabaviti psa ili dva. Ima ih jako puno neudomljenih po Lici, komunalac nam je jedan od gorih po tom pitanju. Ima i neka udruga Animalika. Ita je uvijek imao šarplaninca, mogla bih i ja.
Šarplaninku, da se zove Gara, pa da debele i garave idemo ona i ja po šumi.
Treba mi osjećaj da nije stao svijet, jer nije, a opet, jedan čitav svijet je umro, i ja nisam spriječila a bila sam blizu.

Ima dana kad se teže hrvam s tim, ima i dana kad je sve lako.
Ne znam do čega je to, kažu "nije pravocrtno". Pa opet, to nije razlog da ne pustim glazbu i ne započnem knedle.
Sve prođe, pa i ovakvi "momenti, lošim vetrom doneti".

slijedi video-recept i nekoliko vaspitnih. ZABORAVILA SAM TI REĆI DA U SMJESU IDE JOŠ SITNO REZANA PANCETA I PERŠIN SVJEŽI MOŽE I SUHI. izvoli ali od toga nema ništa, bolje da sam snimala drvo neko. Link

(u autu kroz Perušić kad idemo skupa do Konzača i sl.) NARAVNO da opet postoji dio u kojem morate čekati da obavim nešto, ali to je najbolji dio videa i bez toga NIŠTA. Uživajte i pošaljite mišljenje o temi, te koja ste spajsica: Link

Možda je ipak i narcisoidno to što (si) radimo, kad govorimo o drugim ljudima, vjerujući da smo mi ti koji smo mogli utjecati na ishode tuđih života.

Nisam shvatila jeste li imali djece, ali ako si roditelj, onda možeš zamisliti najlakše na tom primjeru: do koje mjere ti kreiraš njihov život? Da, tvoje je da pružiš, omogućiš, odgajaš, staviš ih ispred sebe- pa i sa svime time možeš dati sve od sebe i nadati se najboljem. Sigurna sam da je mama dečka koji je na maturalcu skočio u prazan bazen i strgao kičmu, bila očajna zbog toga. Sigurna sam da je, kao i većina mama, i kuhala, i peglala, i kupovala tehničke olovke i šestare, i govorila NE BUDI GLUP, PAZI PREKO CESTE, ČUVAJ SE, PAMET U GLAVU...
I da bi svoju kičmu prelomila kad bi to značilo da njen sin može ustati iz kolica. I da je mogla znati, da ga nikad ne bi pustila na maturalac. Ali čak i kod takvih, bezuvjetnih i neupitnih ljubavi i maksimalno iskrenih želja da stvari ispadnu najbolje- mogućnost utjecaja na ishode je limitirana.

Osobno poznam samohranu mamu koja je, na neki već svoj način, doista napravila sve što je znala: bila je sama s tom kćeri, čak se i bavila nekakvim polulopovskim stvarima da namakne više keša, bila je školski PEDAGOG, mala je išla na balet, završila Medicinu, radila kao kirurg glave i vrata. Reklo bi se: alaj ženo, skidam ti kapu do poda jer si joj sve dala i omogućila, u jednom je trenutku njena kćerka bila kirurg na KBC Dubrava, vozila odličan auto, bila u braku s ortopedom, bila mama preslatkog klinca, bila napucana silikonima i živjela fensi život. AJME KAKVA SREĆA ZA MAJKU koja je sigurno, ma uz sve mane i greške, ne jednu noć bdjela nad njenim uzglavljem želeći da ta djevojčica bude sretna i dobro. I USPJELA.
I sad ta susjeda, koja živi sama zbog nesposobnog CZSS Trešnjevka, biva skupljana s ceste, širi se pornić gdje je siluju narkomani i jedan doberman, pijana tetura, povremeno satarom razvaljuje vrata susjedu, nekad gacamo po krvi iz njenog silovanog anusa, nekad je povlačimo da se ne baci s trećeg kata i jebemo mater ovima iz CZSS Trešnjevke u šoku jer smo zamalo s njom pali i poginuli, ista ta uspješno odrasla djevojčica sada ima 40-tak kg i razne bolesti- i to je ista ta njena kći.
Je li njena mama mogla utjecati na to da se ne oda alkoholu, drogama i vezi s Antom Gotovcem, da ne nosi zmije u KBC Dubrava, da šta ja znam šta.
Pa da je i nije voljela, a sigurno jest jer joj je kći, zar joj ne bi bilo lakše i zgodnije imati uberuspješnu kćerku doktoricu, nego dolaziti svako malo taksijem kad ovu skupe Hitna ili Policija.
No, očito postoji limit utjecaja na tuđi život.
I kad ŽELIMO najbolje.
I kad ČINIMO najbolje što možemo.

............................................

Premisa odnosa s odraslim osobama je da one imaju vlastitu svijest i odgovornost.
(Osobno, strašno mi je žao da mi se muž nije otvorio po pitanju svojih nekih zdravstvenih stanja i okolnosti. Ne kažem da bi stvari ispale drastično ili ikako drugačije, ali sigurna sam da je moglo bar nešto dobro izaći iz iskrenosti. Ona kao takva do groteske nije postojala, živio je i umro učahuren u svoju pozu, u privid nekog "idealnog" sebe koji niti je postojao, niti je trebao postojati.)

Premisa UPUŠTANJA u odnos nikad nije protkana slutnjom tragedije i nesreće, čak ni problema, na početku nam se uvijek čini "to je to", i da ulaskom u odnos DOBIVAMO nešto (sreću, zadovoljstvo, sigurnost...)
Istina je da je u svakom paru, pa čak i vrlo zaljubljenom i sretnom, ČAK i ako lišimo te odnose bilokakve problematike- jedan od njih budući udovac ili udovica.
Ali o takvim stvarima ne mislimo, ne idemo za time, i bilo bi morbidno da o tome uopće razmišljamo.

Važno je ne biti morbidan, i da se prepustimo takvim mislima doista ne bismo iz kuće a kamoli u odnose s ljudima ulazili.
Ma ni u kući nisi siguran u vremenu ovakvih potresa.
Moraš osvijestiti: morbidnost koja tebi i meni, situacijski, dolazi u svijest i na um kao ideja, nije zdrava, nije svojstvena ni nama, ni ljudskoj vrsti. Mi smo u ovoj fazi, a koja prolazi, podložni crnom gledanju na ishode.
U normalnim okolnostima, koje nisu tako svježe i aktualno posttraumatske, a tako je bilo i kad si ti počinjao sa svojom ženom, i ja s Itom- nadali smo se dobrim stvarima, sreći.

I sreća je i bila, neko vrijeme. Duže ili kraće, ali ograničeno.
I svima je tako. Čak i oni koji zajedno, više-manje sretni, dočekaju starost- naći će se u mraku i paklu konačnosti, "gotov da ti predam život kao žrtvu", u udovištvu. Jedan od njih dvoje- obavezno (osim ako ne umremo svi skupa ako Putin popizdi i nagazi na gas)...

---------------------------------------------------------
Utjecaj na tuđe živote je limitiran.
Sreća u životu je limitirana.
Život je limitiran.
Čovjek je limitiran.

Bitno je shvatiti u svemu tome (bez da nas obuzme i posve obesmisli život, do mjere da kažemo "jebeš ovu igricu" i pucamo si u glavu)... Biti čovjek ujedno znači ne moći predvidjeti, razočarati se, patiti, oplakivati izgubljeno, kajati se što nisi bolje znao, žaliti za onim što je prošlo, biti očajan zbog tuđih postupaka ili sudbina, biti očajan, biti na koljenima, biti na dnu...

Biti čovjek ujedno znači i dići se i ponovo naći razlog da, makar i unutar svih tih zadanih limita, osjetimo poneki trenutak beskonačnosti, radosti, ljubavi, topline, doma, utjehe.
I dati sve od sebe da ispadne dobro- iako, dugoročno, neće.
Ali živimo za trenutke- i to je sve što možemo.

Voli te
B.