Čovječe, kakav blog!

Dijelim s vama osjećaj gubitka i on je neizbježan. Dogodio se gubitak, prema tome osjećaj gubitka je prikladan.
U emotivnim odnosima, to nije "oh, shit" ili "a jebiga". Svaka takva priča pokreće unutarnju dramu, bol, određena pitanja među kojima su i "što je još moglo biti?"

U tim "što je još moglo biti", pridjevamo toj otetoj nam budućnosti najljepše epitete i mogućnosti, možda pomalo idealiziramo i te koje smo izgubili, s mrtvima se uvijek događa određena apoteoza (vjerujte mi, da sutra umremo Vi ili ja, o nama bi se počelo pričati kao o onima koji su IPAK bili... pa eto, bar zera bolji nego što govore o nama danas :)
Pritom, ljudsko je prokletstvo da nisu svjesni BAŠ TOLIKO, dok ne izgube, onog što su imali.

Komotno je moja baka mogla peći kruh svako jutro u pet, raditi najljepše đul-pite o kojima se i danas priča, imati bašču punu najljepšeg cvijeća... I ne čuti, ajmo biti iskreni, ne čuti nijedno "hvala" ili "bravo"- ali krenulo se o tome naricati kad je poginula s 51om godinom (zanimljivo, i moj svekar je živio 51- a moja Lovorka tvrdi da joj je vidovnjak rekao da će živjeti 51... čisto digresija i nedajbože, ali ta 51 mi čudno zvuči otkad se poklopilo nekoliko priča. Priželjkujem si koju duže, čisto da djeca stanu na noge, da se osvjedočim da sam im bitna kao r u Marlboro za opstanak).

I mogao mi se Ita podrazumijevati, mogao me čak i živcirati, mogla sam piti kave s njim i pitati se jesam li moooožda ipak trebala bolje nego njega- sve je to moglo (ne kažem da je bilo!), ali sad kad je tako konačno ODUZETA MOGUĆNOST, ja ne samo da bih ne znam što dala za to da ga vidim, ma evo samo da prođe ovdje... Nego sam u stanju bila čitati knjige o afterlifeu ne bih li (majmunolika i samo čovjek, teški smo mi majmuni blokirani koji niti vide niti što znaju... jebo naše obrazovanje, pamet i sve kad smo PO FORMI naprosto još uvijek dlakavi majmuni...) spoznala kojim procesom, putem ili načinom bismo mi IPAK NEKAKO mogli naći se opet.

I bit ću iskrena: ne vjerujem da postoji osnova za toliku čežnju od koje pregara um i srce, u relevantnim aspektima naše priče, ličnosti ili ičega. Smrt je ta koja je udarila pečat neizrecive čežnje, boli, sudbinskoga. Mogao je Ita tu sjediti još desetljećima sa mnom a da takvu divljačku ljubav, bol ili uopće intenzitet... Ne osjetim.
Ali smrt...
Smrt je učinila tu priču takvom da postane sudbinska; konačna; da postane tabu razmišljati o ikom drugom poslije; da ispuni um idejom da "tko zna, možda me doista i čeka gore", SMRT ga je učinila besmrtnim u meni, zbog SMRTI (nikad dok je bio živ) kad zasvira neka pjesma pomislim "o jebote šalje li to tvoja duša",
pri čemu bih voljela napomenuti da sam ja po svojoj strukturi prilično prizemljena, pa i prizemna u negativnom smislu, prilični realist, koji maštati katkad, kao u Bebekovoj "netko TAJNO sluša Bijelo dugme, pjesme ljubavne", možda i voli ali maštarije negdje i prezire (lička bukva).

Smrt, gospodine M. Ne kažem da život nije bio vrijedan, da ta ljubav nije imala smisla, ljepotu i vrijednost. Ali postoji jedna nota koju Ita prema meni ne osjeća; niti Vaša žena prema vama: naime, mi smo ti koji smo "ostali", koji smo doživjeli izgubiti ih- ali ne samo biografski već i emotivno.
Smrt donosi očaj koji nema alternativu, nema rješenje, pojačava intenzitet svega.
Uzmimo da postoji XY kojeg sam odjebala kao nikad nikog i ne želim s njim ništa; on IPAK ima nekakvu šansu uvjeriti me ili razuvjeriti; ima šansu ako ništa prebiti me, odvući u podrum i držati me nedajbože kao Natašu Kampuš, ima šansu vrebati me iz grma, silovati me, istući, ili me naprosto mrziti, stalkati me... Ali da sam mrtva, a on me voli? O, to je gubitak kojeg ništa ne poravnava, tu pada u vodu i Teorija kognitivne disonance, tu ni Glasser nema što.
Dolazimo u stupanj očaja i intenziteta kojem je jedino razrješenje prihvatiti GUBITAK kao rupu u prsima kojoj lijeka nema; ili je pokušavati krpati vjerovanjima, željama.

Nekog živog voliš, a onda ti kažu: "on/a je sad sjećanje!" Koje jebeno sjećanje, gdje da zagrlim sjećanje, da li da vodim ljubav sa sjećanjem, o čemu pričaš? Pa onda one teorije o tome da u Raju nema ljubavi na taj način, ma ej šta nema, vrati mi! Vrati mi ono, nećemo jebeno biti kugle svjetlosti, o čemu ti to pričaš, neću to!

Emotivni gubitak čovjeka tjera, ma kako čvrsto na nogama umio i bio, na put iracionalnog, pretjeranog i "duhovnog" koje je uvijek pomalo ludo (zamislite, zapravo, što činimo nedjeljom na Misi- molimo majku-djevicu da nas sačuva i spasi pri čemu je vidjeli nikad nismo... pa opet, nećemo prevesti u ludilo, već u vjeru. Jer majmunskom malom čovjeku toliko je malo spoznaje dano, da i moramo biti vjerujući "homo" puno više nego "homo sapiens", da bi uopće išta imalo smisla... I nemamo se čega stidjeti ni u vjeri, ni u nadi. I ja ne volim onu "nada je kurva", i uvijek kažem: "nada je majka"- moja mama se, naime, zove Nada :)

-----------------------------------

Dragi prijatelju, u kući na moru koju ste cijeli život s njom pošteno sticali da biste starost zajedno dočekali, prišuljat će vam se ne ona. Ne ona, u novoj ljetnoj haljini, s nečim već što ste kod nje voljeli, bili to bucmasti obrazi, nježne ruke, tanak vrat ili šaputav glas- kakva god da je bila u svojoj ženskoj tjelesnoj dražesti, u svojoj naravi i načinima.
Prišuljat će vam se miks pitanja "zašto", "zašto tako rano".
Možda se nađete u ideji da tu bol može zakrpati - boca vina, neka mlađa, neka druga ili Hare Krišna Hare Rama.
Ne znam kamo ćete s time. Možda umijete vješto.
Možda ćete vještije za godinu dana nego danas.
I mučit će vas, kao i mene, što doslovno OPIPATI možete zid preko kojeg spoznaja DALJE NE MOŽE. "Dalje ne ide", kao onaj glas na ruletu.
Podjebljiv je to glasić, zadirkuje.
Dano nam je ŽELJETI znati a NE MOĆI znati.

Toliko je teorija o tome, u neke je bolje ne ulaziti jer su totalni SF, shiza, just don't. Dan nam je slab procesor, dano nam je shvaćati ovo u čemu smo. Sve preko toga- "Bogu u ruke", jer čovjek to shvatiti NE MOŽE- zato i nije Bog.
------------------------------------------

Ostaje bol.
Ali ostaje i život.

U Gospiću postoji Školska knjiga, i meni je ta zgrada izuzetno romantična.
U biti, Gospić je kao takav, obratite li pažnju, izuzetno sladak i šarmantan grad, koji umije biti kulisa za štošta lijepo.
Ja jako volim Gospić, voljela bih se snaći i naći u poziciji da mogu baš u Gospiću.

Ali pazi sad.
Tu je ta Školska knjiga, i iz nekog čudnog razloga mene tu uvijek ulovi isti osjećaj: Nije neka lokacija, je li, sad ono, da su Maldivi, ali meni gospićka ŠK budi strahovitu čežnju...
Koju? Nepogrešivo uvijek istu.
Da sam ja sad tu dotjerana i lijepa, i šetam, i da se tu pojavi Ita i osmjehne mi se.

Ne znam zašto, jer nismo imali neka specifična iskustva s tom zgradom, čak i u to kratko vremena bilo je određenih mjesta koje bih mogla nazvati "našima", ne i ovo... Pa eto, nešto učini da pred gospićkom Školskom knjigom osjećam da je apsolutno promašeno, fulano, bačeno u vjetar sve ono žensko koje sam bila, i mogla biti.

Jučer sam imala rajski dan na izvoru rijeke Like sa sinovima. Bilo je divno, pjevali smo pjesmu o bebi koja jede gumbiće a ne smije, prskali smo se pištoljima na vodu, pili sokove, jeli kroasane... I bilo je divno. Nisam se osjećala loše.

No, kad god prođem pored te zgrade, gospićke ŠK pazi, prelomi me u prsima i najradije bih vlastitu dušu bacila u istu tu divnu rijeku, jer osjećam da je toliko nepravedno, da sam tako malo željela, i da ništa, apsolutno ništa ne mogu učiniti da popravim konačnost, okrutnost i odvratnost činjenice: mog Ite nema ovdje.
A to što je on sad moje sjećanje, s tim mogu jedino mučiti se.
Trebao mi je za još. Željela sam ga za još.
Točno onaj glas, trepavice, visinu i ramena- koje mi je možda upravo Smrt učinila toliko odvratno nezamjenjivima, da Vam, dragi prijatelju, garantiram-
svaki put kad prođem pored te zgrade, nevidljivo ali zaista, iz mene klizne komadić srca.

Ono što je i za Vas i za mene dobro: živi se i s preostalim. Pretekne dovoljno da kuca.
Ima li nešto poslije? Voljela bih vjerovati da svaka ljubav ima ideju, svaka bol svoje razrješenje, i da postoji Netko tko sve obešteti. Pretežno se ne bavim maštanjima, mi Ličanke smo malo zaprđene.
Ponekad se naljutim, ponekad kupim ekstremno neženstvene tenisice jer "ionako nije važno".

Zasad sam u toj fazi, da pretežno nije važno, jer nema Ite, ništa što je na taj način ljubavno.
Služim život kao vojnik na straži, nije to neki nenasmijani vojnik, ali nije ni žena.
Mislim da je to dio koji je otišao s njim.
Postoji mogućnost da je i Vama s njom otišlo nešto, što se može vratiti, ne mora se vratiti, možda su to neka godišnja doba.

Ita i ja smo dijelili ljubav prema Željku Bebeku. Nismo imali puno zajedničkog u sviđanjima, ali Bebek je bio "naš". (S prvim mužem - Rade Šerbedžija). Link

Kad čovjek ide napraviti zubne navlake i krunice, nikad ne misli na način "a neću, trajat će mi samo tri mjeseca"- ipak će nekog lupiti auto ili infarkt možda i ranije. Naprosto ne brijemo morbidno, nije nam u naravi. Ovakvi nekakvi događaji mogu te uputiti na razmišljanja o smrti- ali automatski, protutežom koja je valjda adaptivna: o otporu istoj toj smrti; o životu.
Svaka moja misao o (njegovoj) smrti postajala je gotovo odmah- misao o životu.

Čak i kad sam razmišljala na način "o nedragoj činjenici da se mora dalje", "o ovom što isključivo zbog klinaca moram", kad sam si jedini smisao nalazila u gomilama pretjerano pedantno popeglane robe ili u pribavljanju hrane od kojih će dečkima rasti mišići. Postojalo je vrijeme kad me njegova smrt ozbiljno izazivala na to da o životu mislim pozitivno; pa opet, i tad sam mislila o životu, a ne o smrti.

Voljela bih da sam imala priliku i pravo u ovim godinama pisati fashion blog, blog o obitelji, o kolačima.
No, ispod mojih prstiju proticala je i tama, i sluz, i ružnoća činjenice da život katkad zna biti surov, brutalan i gadan.
I oni koji me znaju osobito su se nad time rastužili, znajući da mi ljepše stoji "malo ludila" iz Đoletovog "Ringišpila", da sam majstorica gega, skeča pa i nakaradice- "cura se samo želi dobro zabavit'" i slične zajebancije.
Ali iz nekog razloga (a mislim da o razlozima mi ljudi suštinski možemo samo nagađati), dogodilo se ovako.

Prva lekcija iz ove priče mi je bila ta da doista nije sve predvidivo niti onako kako mi očekujemo i "posložimo".
Uvijek sam imala potrebu svoj život kontrolirati- da, da, možemo se i zezati i šaliti i biti lude i budaletine- ali postoji onda jedan sloj gdje su stvari ozbiljne i ja sam tu prilično pedantna i kontrol-frik.
Međutim, ne. Zajebi priču. Jer, ovdje se ništa predvidjeti ni "misliti svojom glavom" nije moglo da bi se ovo znalo.
(Naprotiv: u ovoj je priči bilo, uz ljubav i sviđanje, baš i : mišljenja svojom glavom. Baš i ono: da mi se ne dogodi kao kad sam bila mlada, nadobudna i samo mi je bilo bitno da oboje slušamo romantičnu glazbu, da je dvometraš i da nam je zabavno... Ovo je trebala biti drugačija priča, gdje se uvažavaju i godine, i Like, i nesavršenosti života; gdje se za sreću, mir i dobro kani okopavati baščica, gdje se ne ispravlja što on baš i nije od senzacija i spektakla... Samo pametno, mirno, sretno, ... I doista je tako djelovalo, ali svaka njegova riječ, postupak, pa čak i biografija govorili su u prilog tome.
Pa eto, nije bilo tako.
I ispalo je još tisuću puta gluplje, nego da je najgluplja budala slijepa na kozji put zalutala).
A eto i pametno se pokušalo. Pametno, pošteno, savitljivo i ne "uprđeno samo po svom", i ne zatrovano nekakvim glupim primjerima dekadentnog, zabludjelog vremena ili grada.
----------------------------------------------

Nego, mi ljudi volimo maštati o tome "što je još potrebno za sreću".
Živimo u takvom vremenu kad su oko nas raznorazni ekrani.

S jednog ti obećavaju - da li korporacije ili neki insta puppeti u njihovo ime- da stvari postaju sretne i odlične kad:
- otkriješ novu generaciju uređaja za ultraglatke noge pomoću tih i tih zraka
- zubi postanju bjelji uz pomoć ovih trakica
- postaneš vitka manekenka uz pomoć tih i tih trikova, sprava ili tajca od kojih se topi salo preko vadžajne
- u tom i tom vozilu prijeđeš nekakav nafurani most i čuje se "aaah, das is auto" ili nešto tako
- nabiješ umjetnu biljku iz Ikee i staviš sve pizdarije u nekakav točno takav s pretincima ladičar
- apliciraš kremu uz koju ćeš automatski biti mlađa
- kupiš neki mikser koji sve to sam istrajba i ne moraš ga ni prati a ujedno i pere prozore i pjeva "Pjevaj mi pjevaj sokole šalaj sokole"

......i to je dio marketinga, nismo mi tog svjesni toliko.

Dio marketinga, kojeg smo još manje svjesni, su i filmovi, pjesme, knjige i sve ono divno i ljudsko na što se lako nakačimo.
Ne kažem da tu nema istine.
Ali ima i pretjerivanja, privida i iluzije.
Pa kroz gorenavedeno mi mislimo da je ono što nam za sreću treba:
- taj netko poseban uz kojeg prestaju razni problemi života
- uz kojeg više nema tih čudnih susreta samog sebe sa sobom, kad samoća ružno zvuči
- ta neka koja će svojom rukom: pozlatit, taknit, izličit, shvatit, sva patnja i bol života mog će proć
- taj neki - lepi grome moj tlo će pod nama da puca, srce u srcu će da kuca

I svi smo pomalo u nekoj iluziji o tome da druga osoba donosi sreću.
Da odnos donosi sreću.
Pazi! Ne početni ushit i onaj šub, par sati te radi i koks, kamoli ne kompleksniji sustav kao što je ljudsko biće.
Na osjećaju šusa u glavu- ne računa se predugo!
I što imaš?
Imaš to da si dobio- odnos. Nisi dobio sreću, ljubav, anestetik. ODNOS- a to znači da opet imamo: život, s dobrim i lošim, ali udvoje. I to "udvoje" zna biti pipkavo, jer uopće ne znači samo i isključivo olakšavanje života; o, naprotiv.

I onda dobijemo... Te silne frajere (ja ih prebrojati ne mogu, a odjebala sam mnoge i mnogooooo- a nemam ni sisa ni guzica, AMA GRAMA NEMAM TOGA) koji zivkaju po hotelskim sobama...
Te depresivne supruge koje "ne znaju zašto su se rodile"
Raskide, razvode, ili pak čamotinje u braku jer je lakše tako nego:
dići kredit i imati svojih makar 20 kvadrata
suočiti se s ružnoćom samoće i opasnostima neovisnosti
uzeti jebemu mater tu peglu i naučiti skuhati tri jela
da familija priča da šnjom nešto nije kako triba

.............
Sve u svemu, teško sranje.
A mora li tako?
Ima li neki recept da stvari budu dobre, jebemu mater, dobre, ništa perfetto, ništa ludilo mozga, eto dobre.
A da nije da svako jutro moraš jebat mater životu što si tu di si a bio bi drugdje?

Sigurno da ima.
----------------------------------

No, i tu su stvari zajebane i ja vam dolazim do zaključka da nema puno Višeg Smisla, nego da živimo svi manje-više tako kako možemo, kako nam je trenutno dostupno, kako nam se čini najveće dobro ili pak najmanje zlo...
I da smo svi manje-više govnovalji.

Jer što god napravio, bio i djeluje ti da imaš...
Tko to može znati?

Opet, moramo vjerovati da ima smisla i da je sve OK i da bolje dolazi.
Sad zamisli da na svadbi vlastitog nećaka, svjestan da je život ponekad odvratan, umjesto da plešeš, pođeš u WC plakati zbog mogućnosti da: se zabije u auto i pogine u tunelu, dobije rak, ta cura ga ostavi, rodi im se dijete s teškom fizičkom manom....
A nećeš, nećeš tako brijati.
Veselit ćeš se u tom trenutku.

I to imamo. Imamo trenutke kad nam se čini da sve ima smisla, da je pod kontrolom, da je apsolutno, da je ispravno...
U sljedećem trenutku nas možda pogodi munja, na put krene neki ugrušak i sjebe nas plućnom embolijom, dragi nam se objesi, ili već nešto.
Što se, dakako, neće dogoditi nama. Nego nekima drugima.
Jer mi smo ispravni, OK, ne prizivamo crne misli, jer mi smo uostalom zaslužili bolje, jer mi imamo "la vita e bella" na noćnom ormariću.

Kako god, nemamo ništa, ništa ne znamo i jedino što nam preostaje je : svaki trenutak osjetiti, a u svakom sretnom uživati.
I računati s time da u moru kaosa, nepredvidivog i čudnog kaosa... Kao što nas zakače pizdarije, mogu nas zakačiti i nenadane sreće.
Sreće bez garancije.
Ali kad nas zakače... Nek nam ne promaknu, i nek ih ne doživimo kao garantirane.
Uistinu uživajmo u svakoj ljepoti koja nam pripadne, a najviše u svemu što je međuljudska ljubav, interakcija, prijateljstvo, dodir ili pogled u stilu "što je ovo sve skupa?" u kojem osjećaš da nisi sam.
Imamo trenutke, dragi moji.
Mi smo govnovalji s trenutcima, nema tu velike priče, cilja ni mota.

Otpisao si mi zanimljivu stvar, ne kažem da je sve ovo što ja govorim ispravno a što ti govoriš neispravno.
Možda je uvijek i do perspektive.

Evo ja sam ti novi vozač. Otkrila sam čitav novi svijet sad kad mogu sjesti u auto i ne mogu vjerovati da sam dopustila da me strahovi onoliko muče... Kad se sjetim samo da kao Isus nosim iz Lesnine nešto na leđima, malog navlačim za ruku pritom po vrućini, jer neće te taksi s time, nisi naručila da dođe, a pritom ti je bed stalno nekog zajebavati da te šlepa... Pa busevi, tramvaji, pa sam na poslu mogla biti za deset minuta ali sam mijenjala tramvaj pa dva busa i to je znalo biti 70 minuta...
I rekla bih: AUTO JE SUPER.
Kad ću u listopadu morati iscaltati ako kužim soma i pol eura... Ne znam što je to točno ali nešto se mora ići to znam, pitat ću starog.
Ili kad se moram parkirati...
Ili kad moram već neku pizdariju... tad pomislim AUTO JE BESPOTREBNA ZAJEBANCIJA!
Brzo se razuvjerim kad me prekrasno preveze učas posla i kad stvari ne nosim u rukama nego lijepo u gepeku.
Pa se opet i od toga razuvjerim kad moram utankati i poždere mi keš...
I tako to ide- sve ima prednosti i mane.

A pa nemoj mene stavljati u koš sa ženama (NIŠTA PROTIV NJIH- SAMO, NISAM TA) koje se drže da su iznad koncepta braka.
Gle, nije da nisam probala. I to ne onako "aj malo da vidimo", dvaput sam i rodila.
I radovala sam se svemu.
I nisam bila loša, sebična, lijena, trapava, dlakava, smrdljiva, prevarantica, kurva, časna sestra, buraz, zmija... Mislim da sam dosta dobro shvaćala i taj dio "ja sam žena", u svim relevantnim aspektima, unutar svojih mogućnosti i nesavršenosti, ali da sam uvažavala i dio u kojem smo prijatelji, i dio u kojem Domestos, i dio u kojem felacio.
Onoliko koliko mogu, znam i uspijem- mislim da nisam bila neka nežena, neka nespojiva s brakom, ili u stilu "ma ko te jebe, tu si ko da nisi".
Ima i onaj jedan dio u kojem sam čak možda trebala drugačije ali nisam: ja nisam dopuštala svom mužu da plati dvije kave zaredom, i na svako "što bi za rođendan/Valentinovo" moje je uvijek bilo "joj daj ništa pa trebamo novu mašinu" ili nešto tako.
Čak evo nisam imala ni to nešto mačkasto, pičkasto.
Ali to i dalje ne znači da se prezentiram zahvalnim materijalom za brak- jer obično oni koji se trude, očekuju isto ili slično zauzvrat: meni život donekle komplicira opsesija fer igrom, koliko god nemam smisla za sport toliko me u svim aspektima života možda i pretjerano prati ideja "fair play".
I u mojim ženskim i ljudskim manama, ne vjerujem da ćeš naći osobu koja će mi to uskratiti.
U muško-ženskim odnosima mislim da sam time i podložnija nekim "više ne", "rezolutno ne" i kako ono bješe u tf pjesmi... "decidirano ne" :))))))

-------------------
KUŽIM OVAJ DIO U KOJEM ME RAZLIKUJEŠ OD ŽENA KOJE SE U BRAKOVE UOPĆE NISU UPUŠTALE.
RAZUMIJEM DA POSTOJI ODREĐENI TABU U TOME DA SE BRUTALNO KAŽE DA SAM POPUŠILA PRIČU JER NISAM NI SOLO (IMAM DJECU), NISAM NI U BRAKU.
Jako dobro razumijem na što misliš, pri čemu ti zahvaljujem da moju djecu ne imenuješ privjescima, mene jadnom i slično :) Objasnit ću ti dio u kojem je i to relativno.

Znam- želiš reći kad su stvari "čiste" onda je lakše jer
-da imam 37 i sve slobode ovog svijeta mogu a) imati otvorene opcije da se tek sad dogodi....a što, bajka? :) ili možda ovakav scenarij... u svakom slučaju mogu birati
b) mogu živjeti slobodna, sama, drkati po svom, biti Samantha iz Seksa i grada, biti Josipa Lisac u kimonu
-dakle, želiš reći da sam "uzela iz braka" djecu i odgovornosti, pri čemu nisam dobila pripadajuću zaštitu, da odem s mužem tancati na neku svadbu ili da mi donese ružu za osmi mart, ili da u slučaju da obolim od raka vozi me na kemoterapije, ili naprosto da s njim ujutro pijem kavu.

Da, razumijem što govoriš i nemam što prigovoriti.
Da je bilo po mome, bio bi to jedan obiteljski život koji uključuje sve navedeno.

No, još jednom pročitaj što sam navela gore.
Dakle, ljudima se i unutar braka, i izvan braka, s djecom ili bez djece, događaju izvjesne sreće i nesreće.
U slučaju da zakačim četvrti stadij raka, to je svakako nesreća.
U slučaju da svane čarobno lijep dan, to je svakako sreća.

Dakle, ja ipak - s brakom, s djecom, ili bez - ne bih obezvrijedila faktore koji sačinjavaju ljudsko postojanje i iskustvo.
Na isti način, i svoje majčinstvo ne doživljavam nužno i isključivo vezano uz brak.

Upravo ova pozicija mog života, neubračena, a s djecom, je također pozicija u kojoj sam otvorena za sreće i nesreće- ništa manje ili više od ubračenih žena.
Od ubračenih ljudi, nisu svi sretni- ni generalno, pa čak niti: vlastitim brakom.
Ne osjećam se zakinuto.

I bez muža i s mužem (sad ja opet ono svoje): odlično se osjećam sa 70 a loše s 90 kila.
Mogu imati bolji, lošiji, nikakav ili fantastičan posao.
S njim i bez njega, uživam u okusu borovnica, mirisu losiona za tijelo ili prizoru Kaluđerovca s mosta.
S njim i bez njega, mogu biti glupa, bezobrazna, zla, frustrirana, bolesna, ili me netko može silovati i baciti u šikaru.

Dio s djecom?
Ne treba mi muž za tu ljubav, nisu oni sad "pogriješeni".
Jedino što ću neke stvari - a jer ne pristajem na "jadnici od samohrane mame-jadnice" izvesti na možda malo teži način.
Ali oni će svakako biti u Nike jaknama, obojica, ide gas, i sad pazi ovo:

ima tu jedna dodatna radost- kad ih vidim tako fino obučene, uhranjene, odgojene,
ima tu i jedno osobno zadovoljstvo, pa ću u sebi s osmjehom reći "preko moje kičme...." ali ću se u toj kičmi ponosno i uspraviti.

Postoji nešto što nije baš "patnja, jadnica" u svemu tome kako bi rekao.
Ima tu i zadovoljstva.
Pogotovo ako se sa životom znaš igrati, pa prepoznaš određenu svečanost u nedjeljnom jutru kad se vrtom širi miris iskuhane i uštirkane posteljine,
kad ti je povod za radost novi lak za nokte,
kad znaš da se u pomoć za bolje raspoloženje stignu pozvati i odlični pjevači, bendovi, glumci,
i kad negdje i jesi svjestan: nepošteno je tražiti od muža/žene da budu tvoj bijeg od tebe koji ne umiješ ili nisi.

I s mužem i bez njega, ja sam posve svjesna da je mnogošto do mene.
I to što je- i u kategoriji majka, i u kategoriji Barbara- nastojim ispuniti, hrvam se, uživam, kako već u čemu i kad...

--------------------------------------
Bilo bi lijepo da imam osobu s kojom bih to mogla podijeliti, da postoji međusudjelovanje, da postoji prepoznavanje i blagost, da postoji radost...
I nitko ne kaže da neće, već nekad, do toga doći.

Ali dođe li ili ne dođe, ključne stvari ostaju posve jednake: tek što bi s pravom osobom (a prava osoba, za to, moramo biti i svi mi koji pravu priželjkujemo?) bilo možda više tog kvalitetnog bivanja u obliku čovjeka.
Priželjkujem si, onako usput, ponekad, dok perem suđe, vozim auto ili širim veš padne mi na um da bi bilo lijepo.

Ali puno češće mi padne na um: "lijepo je".
I ne brini, nisam ja unesrećena majčica koja odvaja od usta i leđa joj se lome pod teretom muških slabosti.
Kad bi stvari gledao iz mog kuta, shvatio bi da nije uopće tako.

Puno je tu stvari baš onako kako treba, i baš kako u obitelji biti treba.
Ne bježim od odgovornosti i povremenih napora- ima toga.
Ali ima i mene. :)

Hvala ti :)*

(Nemam sad vremena raspisivati kako sam, polako, dolazila do ove spoznaje za sebe. Sve je polako vodilo tome, ali postoji trenutak kad ti nešto bude baš baš jasno).

Danas barem ljudi podastiru svoje intime, razmišljanja, što kažu "svaka šuša nešto piše" i uletila sam, nevinim linkom frendice koja mi je poslala neku smijalicu, u cijeli "svijet" raznih "instagramskih, tiktokerskih" i inih mama, supruga itd.
Posvetih se tome jednu večer i zapravo, sve ovo što doživljavam ja (plus minus neki detalji, finese, sablasti... govorimo o principu) doživljavaju razne žene moje dobi.
I tu govorimo od nekakvih Valentina nepismenih, razočaranih brakom i mužem a s dvoje djece, čiji je hercegovački ideal pravog muškarca izdan, a snovi o Moetu u kadi se rasplinuše na grubu ogradu realnosti...
Do zaista poetičnih žena, koje daleko suptilnije ali ipak bez greške ukazuju na: zajeb, prolaznost, iluziju.

Čini mi se da postoji trenutak kad se stvari imenuju, a da je imenovati odličan korak na putu do toga za znati (ili bar: snaći se).

Čini mi se da postoje lijepi brakovi, to nešto u što su ljudi ušli i s ispravnim motivima, ma i s pravim osobama, i da su radili ono što treba raditi, da su suzbijali svoja ega na inteligentne i produhovljene načine.
I da je tu - čak i tu- većinom i gotovo bez iznimke- presudilo: vrijeme.
To su oni razvodi "nakon xy godina", neka bude pet ili sedam ili dvanaest- nakon kojih ljudi čak ostaju i dobri; ali taj trenutak u kojem "stvari baš više i nemaju smisla da ga jebeš"-
danas nije tabu obznaniti.
Čak ni za one koji su znali, htjeli, mogli, željeli i trudili se da do njega ne dođe.
Živimo u tim vremenima kad se to, naprosto, može i smije reći "došli smo do kraja", "ispucali smo".

Osim toga, a što je velika razlika u odnosu na prije stotinjak godina (kad se baba i deda nisu mogli razilaziti iz tolikog praktičnog, ne samo moralnog i PLEMENITOG razloga)...
Postoji tu i čitav niz tih "karakternih neslaganja" koja su također danas češća, jer povijesna je novost da tu postoje KARAKTERI a ne samo KARAKTER kojem se žena povija.

Elem, u svemu tome, realnost bi bila da je to što je moj ideal prilično nestvarno i naivno. Isto kao što bih ja željela (sebi, tebi, svima) jedan trajan i lijep odnos,
željela bih i stvarno smatram da bi bilo ljepše, da STVARNO dođe Sveti Nikola
i da STVARNO Djed Mraz leti saonicama.
Ja imam 37 godina i ZBILJA BIH VOLJELA da je to tako.
Ali nije, i sasvim OK i bez raspada sistema živim s time prilično OK :)

Od nekih velikih kompromisa nisam.
Svjesna sam i dijela u kojem me - ne samo moja razmišljanja- već i životna pozicija (razvedena, udovica, majka dvoje djece, 37 godina) stavljaju u određene mogućnosti koje nisu sukladne mojoj ličnosti i svjetonazorima.
Pa ja bih si radije pucala u onu stvar nego se pretvarala u nečiju hihotavu vikend-kurvicu dok se odmara od svoje žene.

Tako da ja živim svoj život- onako kako smatram da treba, da je ispravno, da je lijepo, da nisam sa sobom samom u konfliktu.
DA JE PO MOME, u svemu tome bi bio i muškarac i bilo bi nam svima lijepo.
Međutim, DA JE PO MOME, postojali bi i mali leteći medvjedići a i krzneni zečići koji kad prdnu idu srčeka s mirisom jagode.

I s tim da nije po mome, nastojim se pozicionirati u život na način da u svakom danu ima i radosti, i u životu smisla, i u meni žene.
Na neke svoje načine, za koje ne tražim ni odobrenje ni mišljenje.
Ali više ne tražim ni muškarca.
Prilično sam svjesna da je moja samoća u velikom dijelu ne samo do udesa i sudbine- već i do mojih svjetonazora.
Postoje stvari koje ne moram čak nužno ni prezirati, ali ne mogu na njih pristati. Ne samo stvari, postoje i konkretni muškarci, i ako trebam ponuditi ispriku evo ja mogu, ali u biti i ne baš.

"Došli smo do trenutka kad zbog mržnje sahranjujemo svoju djecu i do momenta kada svakome treba postati kristalno jasno da sve što napiše javno ima svoju težinu. I da svaka napisana uvreda nije "samo komentar" na internetu, pa kao "šta ima veze". Ima veze, jer to uvijek nekog boli.

Svi koji se bavimo online medijima svakodnevno smo izloženi uvredama, ugnjetavanjima, ponekad i prijetnjama. Nisu te prijetnje uvijek od nepoznatih ljudi, često budu od obitelji, lažnih prijatelja, bivših suradnika. Prije 3 godine i sama sam doživjela javni linč od strane ljudi s kojima sam radila i koji su smatrali da zbog svojih pretpostavki o meni imaju pravo i mene kao osobu i moj posao izvrgnuti ruglu. Nisam o tome pisala, jer ma koliko neugodno bilo, sam zrela žena koja itekako zna koliko vrijedi i što sve može i da me tuđe mišljenje i zli jezici niti definiraju niti mogu sabotirati na mom putu. Stvari sam rješavala onako kako se rješavaju, pravnim putem.

Ali, kad imaš 21 godinu kao preminula Kika, youtuberica koju je pratilo preko 700 000 ljudi i kad nemaš definirano svoje ja, kad ne znaš koliko možeš i vrijediš i kad si svakodnevno izvrgnuta zlostavljanju raznih trolova s "pravom na mišljenje" ili te čak i kolege javno ispljuju, onda se može desiti to što se nažalost desilo i odjeknulo regijom, a to je da je mlada cura na sebe digla ruku i sama sebi presudila.

Fejs odavno nije samo Fejs, Instagram, You Tube, Tik Tok, nisu samo mreže, i sve ovo nisu samo virtualni životi i "samo komentari". Mržnja je stvarna, duboka i poražavajuća. Grana se kao virus s lažnim osjećajem da se iz udobnosti svog doma, pod nekim nickom ili pseudonimom smije pisati sve što nam je tog trena na umu.

Može se, ali se ne smije. I vrijeme je da postane kažnjivo. Vrijeme je da se za svaki degutantni napis i prozivku, uvredu, i slavni "dick pick" u inbox ili komentar dobije ne samo block nego i prijava. Potpuno podržavam novčane kazne koje će ići onih koji nemaju u sebi toliko civiliziranosti da udahnu prije nego po nekome pljucnu.

Podržavam, jer će sve i svakog natjerati da tri put promisle prije nego kliknu - send ili objavi.

Platforme su javne ali drugi ljudi nisu javno dobro i ne služe nikome kao otirač za žuč i vlastite, nikad riješene frustracije. Ne smiju služiti.

Kikina smrt je odjeknula jer je bila dovoljno popularna. Ali koliko ljudi ima koji u ovom trenutku trpe isto nasilje? Nasilje koje s online platformi prijeđe na ulice pa te tamo ti isti vrijeđaju? Pa ti šalju poruke na mobitel, pa pisma, pa nazivaju doma? I sve izgleda kao loša komedija, ali nikome nije smiješno.

Svatko od nas je odgovoran za ono što okači online i što pošalje u svijet. Bilo pod svojim imenom ili lažnim nadimkom. NEMA VEZE, odgovornost je ista.

Mrziš nekog jer je drugačiji od tebe? Malo bi ga preodgajao, malo častio psovkama i uvredama, malo zatvarao u karantena kampove jer ima drugačiji stav od tebe? Malo bi mlatio, pustio kroz šake, iscipelario i ispljuvao? Onda milo, imaš problem, a taj problem se rješava kroz za to nadležne institucije.

Nemaš pravo na mržnju. Imaš pravo da se pozabaviš svojim demonima, kod doktora ili sam sa sobom u svoja 4 zida! Ne na drugim ljudima. Ni online ni offline. Ni komentarom, ni porukom, ni statusom.

Na svijetu postoji 8 milijardi ljudi i svi do jednog su posve različiti! Svi imaju svoje ideje, želje i stavove i vrijeme je da te različitosti uvažimo.

U 21. stoljeću smo a iz pećine se makli nismo. I na neki način svi smo mi Kika."

-Marija Klasiček.

Ona me istinski kao umjetnica oduševljava, ima najbolju furku i stvarno kuži kaj radi, kompletna je umjetnica i hiperinteligentna u svemu što radi. Bravo Rikkambis opet si vidovit i promuČuran: Gaga i ja ti kažemo: don't be a drag just be a queen.
Poruka za Zadranina:

Link

Jučer, nešto iza 22 h.
"Volio bih isprobati kakav je osjećaj voziti".
Odemo na veliko parkiralište (naravno, nisssmo palili auto... samo smo sjedili i dobivali osjećaj za gas, kvačilo i tak :))
Bebu čuvala grenma. Pitam ga je li za hot dog s pumpe.

Odemo u noćnu vožnju do Gospića, volimo to. Praznici su pa idemo kasno spavati.
Slušamo Desingericu i pjesmu Ccokolada, pita bi li njemu dobro stajalo da obrije glavu, rekoh nemoj šteta je imaš prelijepu kosu, a daj mama, ma može radi što hoćeš narast će dok se budeš ženio.

Na pumpi digne čep od auta onaj prednji- ne čep nego znate što mislim- i ulije vjetrobransku tekućinu, to mi sredi jer ja to ne znam.
Stojimo da bi platili. "JEBOTE! TI SI VIŠI OD MENE!!!"
Premjerimo se pred staklom od Ine.

Moj sin, dvanaestogodišnjak, u odrazu VIŠI od mene, krupniji, veća glava široka ramena, ja došla sitna neka jadnica (a imam 180/80), točno ono majčica stara uvela pored njega!
ZNATE KAKAV JE MACAN.
I ja to rodila, to moja beba.
I kaže on meni "pa da... ja ću ti biti prek dva metra... a i Pjer će ti biti ogroman... a kaj si misla"

Srce mi je tako nekako kao kuća.
Je slomljeno i izraubano i pijem Strauss kapi (100 ml oko 90 eura) nakon svega jer mi krene srce lupati otkad se Ita objesio. Ali dogode se ovakvi trenutci i to kao da me sam Bog u čelo poljubi i kaže "dobro je, mala, idemo dalje, ima još".

Kakav ljepotan, vi to ne možete zamisliti. Da ste nas vidjeli u odrazu- ja došla tako neka malecka mamica. JA došla malecka.

A možda, kad budem stara, pristanu na neki selfi sa mnom ja u sredini piece of shit.
Jebote možda ja budem mogla nositi štikle makar za fotku s nekim da ne budem mala.
Možda sve jednom bude imalo smisla.
Kako su to lijepi dečki.
Samo da budem dovoljno jaka da ih čuvam, da im SVE omogućim, da se izborim.
Moram biti jaka ali ne agresivna; moram biti nježna ali ne mekana; moram biti istinski stritfajter i razbit pičku tko ih takne; moram postići da imaju sve što žele.

Kako sam vam ja malecka izgledala u tom staklu od Ine. A to nije neki frajer kužite lijevi, to je MOJA beba.
Nemrem vam opisati koji sladak osjećaj. E, mama to hranila na žlicu, mama kupovala teletinu i brancine na Mrsićevih 1600 kn, je je. I sad ga evo. A ja mala kao da sam Danijela Martinović omg preslatkica kajli minog :)

Za Tomu- tek što je on Dalmatino (Montenegrino je 1/8, po mom djedu) Link
Pjer nam se tek treba pokazati, zasad samo imam prijaviti da je toliko šarmantan i da to dijete GUŠTA kad može šarmirati makar babu iz sela, takvo što ne vidjeh :)))

to može svašta značiti i nisam rekla zasad ništa.

Imam tako dragog frenda tamo, uvijek mu volim čuti glas.
Stalno dogovaramo da ćemo na Ultru ali nismo nikad zasad. Evo sad će za koji dan napuniti 40, nisam ni ja puno mlađa, ali naše vrijeme za party dolazi.
Što kažu Splićani- "Samo programello, momci koji se drže skupa, elektronska glazba".
Ništa kontra Splita!

Link

Gledam na to slično kao što roditelji gledaju na djecu s posebnim potrebama.
Ne želim time reći da je Ita bio "s posebnim potrebama" i podcrtavam da je u mnogočemu bio zaista izuzetan muškarac.

Imao je određene greške pa i gafove, koji su itekako isprepleteni s njegovom problematikom.
Neke od stvari koje sam saznala obezvrijedili su mi svaku ideju o tome da me volio, da je ikog volio, i sve to što sam saznala saznala sam nakon smrti. Da nisam, ostavila bih ga - i to je ono što je zajebano: ta smrt je došla toliko naprasno i prerano da uopće shvatim da imamo problem.
Previše o nekim stvarima slutim da bih ga mogla poništiti i da ne prepoznam zloslutni znak njegovog problema, u svemu tome na što bih se inače mogla ljutiti- ali meni je prilično, van spola i van našeg odnosa i van vremena- duši opipljiva njegova duša.
I ne ljutim se ni zbog čega na način da bih ga se odrekla, jer napipavam isti taj kvar, kroz sve to... I shvaćam da je nosio jedan križ koji ga je i sačinjavao, i uništio, i da je to bilo "njegovo" ali ne i - "on".
(Moja mama mi na to elegantiš kaže "ma idi u kurac glupi", pa mu nije htjela otići ni na sprovod, principijelno, tvrdo. I danas mu ništa ne prašta, a znajući je nikad ni neće već će ga tamo gore, ako to postoji, prvo dobro ispljuskati i reći "ma znaš šta, govno jedno" i onda će on njoj "joj Nado nemojte, dajte kavicu da skuham, vi i ja pijemo crnu gorku...." - šarmirat će nju Ita ali prvo će dobiti svoje Sljedovanje, čini mi se).

------------------------------------------

Postoji jedan dio u kojem ga prihvaćam kao sudbinu, u kojoj sam svjesna da se toliko toga moralo poklopiti da bismo odživjeli ove uloge jedno drugome- i svaka logika bi mogla nalagati "pusti u kurac, što ste uopće imali, ništa, tako kratko....."
Ali imali smo.
Rađanje.
Smrt.
I negdje sam, možda intuitivno, svjesna svoje odgovornosti prema Iti.
Svjesna sam da mi je on, takav kakav jest, suđen da u njegovom životu, takvom kakav je bio, .... Ja, takva kakva jesam, budem "izvanbračna supruga", majka njegovog djeteta, i ona koja ga je zadnja izljubila.

Da je nešto htjelo da to bude tako.
I da to bude Perušić, gradić u kojem nisam bila do 2019e (Itu sam srela- pazi ovo- u jesen 2022), a u kojem je moja majka provela prvih 9 godina života.
(Moja tetka i danas nosi plombu čuvenog Itinog oca zubara, taj što je popravio to traje i danas a nema ga 28 godina...)

-------------------------------------------------

Nešto je htjelo. Netko. Zovi to i slučajnošću, jebe mi se kako ćemo to zvati.

I bilo je puno ljepših Balaševićevih pjesama koje su mi se- da je po mome- trebale ispuniti.
Zaslužila sam, prvi sam džeparac potrošila na njegov sladunjavi CD s predivnim pjesmama o ljubavi.
A ispunila mi se "kresni samo jednu sveću na Svetog Jovana"... iz "Kad odem"... I opet ono "hej, budi jaka ti"...

I u toj priči, Ita je bio kakav je bio.
I ja ne perem ruke od njega, niti ga se pred Bogom odričem zato što mi nije ispunio neku ljepšu pjesmu, a snašla bih se i u ljepšima, volio bi mene i Đole na trenutke, umijem ja i ljepše od sprovoda i urlanja "pusti tu flašu" i od buljenja u Mjesec da mi odgovori- kud sad u pičku materinu?

I prihvaćam tog Itu, tog i takvog, kao onog koji je odigrao ulogu u mom životu; i ja u njegovom.
Sa svim nelogičnostima priče, uključujući neoprostivu kratkoću našeg poznavanja a kamoli ičeg drugog: pa čak i ako je naivno i djetinjasto vjerovati da tamo negdje postoji dobri Bog koji će sve to obeštetiti - mi nismo imali nijedno zajedničko proljeće.

Pa znaš, sad će Bog - jer nije destruktivan- reći "evo vam, djeco, proljeće... ti rođen u svibnju, a ti rođena u ožujku... pa niste valjda mislili da sam loš? čekaj, Barbara, evo ti vjenčanica od Cavallija i sad ću ja tebi dodati malo..." ---- puf, zaokruži mi guzu i doda mi u cice i oboje smo isti mi ali sretni, sretni, sretni,.....

Nisam ubjeđena da je tako, mada postoji dio mene koji je apsolutno lud u vjeri da će SVI NAŠI ŽIVOTI- i tvoj, i moj, i svačiji, jednom imati tako nekakvog prekrasnog smisla...
I da ćemo svi jedni drugima zahvaliti što smo - kroz njih- prošli neka iskustva- pa i bolna.

Ako i nije tako, ako je sve najtvrđe i najbrutalnije i najrealnije i najgrublje ....
Ne odričem ga se zato što je činio krive stvari.

-------------------------------------------
Ako je istina što mi je rekla Sandrina mama, tarot-majstorica, i Ita negdje tuguje i žali što se ubio, svjestan da nije smio tako...
Ili ako je ništa i nigdje jer mu je mozak, s ostatkom tijela, istrunuo i ciao ragazzi...

Sa svim mogućim istinama i varijantama, ostajem čvrsto pri ovome:
Ita je bio dio mog života,
i prihvaćam mogućnost u kojoj smo se sreli po čistoj slučajnosti i u kojoj je presudilo da sam bila nejebičarka dugo a on tako zgodno obdaren; u kojoj je njemu trebala neka da skuha poslije smrti mame i u kojoj ništa to nije bilo ni važno ni sveto;

prihvaćam i mogućnost da je sve bila Božja ideja,

plaćanje grijeha iz prošlog života u kojem sam ja njega, možda pod istom ovom Turskom kulom, ostavila s djetetom u rukama,

prihvaćam da je sve totalno nebitan random slijed događaja,

da je najveći i najzagonetniji ples naših duša koje se znaju već dugi niz života....

I u svakoj od tih varijanti, u baš svakom ishodu i raspletu, njega takvog ja se nikad neću odreći.

A jesam stroga i zajebana, i imam mu što zamjeriti, i je me povrijedio, i je bio budaletina u puno toga.
Ali bio mi je dan, u kojoj god od tih varijanti, i on će uvijek, dok god postojim, biti netko moj.

Link

Ne odričem ga se, nikada.

Imala sam zadnjih dana neke unutarnje težine.
Nosim se s njima na svoje načine- zabijem se u neku vrstu posla, makar to trenutno bilo evo ovo što jest.
Rezultat je taj da bih, po standardima najstaromodnijih Ličana, dobila sve pohvale.
Standard: uštirkano, ulickano, s inovacijom da sam nabavila eterično ulje lavande da "zaljetnim" posteljinu i prekrivače.
Kupila sam nove jastučiće za stolice, nove navlake za kauče... Zapravo, činjenica je da se u ovu kuću nije ulagalo desetljećima i svaki pomak je pomak nabolje.
Da sam vještija, sigurno bih se primila i nekih krečenja, lakiranja ograda- no, s vremenom vjerojatno i hoću.
-----------------------------

Polako rastem, u onom dijelu gdje prestajem biti razmažena.
Imam trenutke kad govorim "ali nisam htjela baš tako nešto puno" i kad mi se čini da nije ispalo fer.
Ali život je čudan zbir iskustava.

Da bih ovog dječaka donijela na svijet, doslovno sam morala proći puno pizdarija i bolnica- i sve je na kraju ispalo perfektno, ali pamtim, pamtim što sam gledala po onim bolničkim hodnicima.
I pamtim tu mamu koja je još puno ranije nego ja rodila (moj je rođen s 3200)... I kako joj govore "ništa od djeteta"- e samo da znate, ta beba, djevojčica, horoskopska Lavica, izvukla se!
Ali to su neke strašne stvari.

Gledam i tu dečka... Skočio na maturalcu valjda u prazan bazen, strgao kičmu. U kolicima "trči" tu mojom ulicom prema Grabovači, gotovo svaki dan.

Djevojka iz ulice, jebiga neki tumor na mozgu odvratni, u odvratno teškom stanju. Navodno bila ljepotica, pametnica...

Što želim reći?
Ne da se tješim tuđom nesrećom, boli me svaka.
Ali ne djeluje mi da je prilagođeno i normalno- kukati.
Djeluje mi da mi je ovo iskustvo donijelo ne čak neki pesimizam, koliko zrelu spoznaju: patnja je dio iskustva.
Uvijek sam ja znala da "neki tamo" ispadnu tužni.
I uvijek mi je bilo žao.
Ali bila sam duboko uvjerena da postoji način da se krupni ćorsokaci zaobiđu.

Pameću. Vrijednošću. Diplomama i silnim peticama.
Da dobiješ ono što zaslužiš, a zaslužio si ako se trudiš, ako si dobar, ako si pretežno OK.
Ali čini mi se da takve pravde ne postoje, i da sam tek sad počela razmišljati na taj način.
------------------------------

Nekidan sam na njegovom laptopu vidjela fejs neke njegove rođakinje.
Niti poznam, niti sam je ikad srela, ali upalo mi je u oči- savršenstvo njenog života.
Djeluje kao apsolutno presretna žena, s tako savršeno složenim životom: odraslom djecom, zgodnim suprugom, doista je lijepa žena, lijepe su lokacije na kojima se slika, lice joj isijava mrvicu botoksa i filera u usnicama ali i jedno zadovoljstvo, spokoj.

Nisam od zavisti, ali pomislih "blago njoj!"
A tko zna što je njena priča, iza tih sličica.
Dao Bog da je doista sve savršeno kao njena frizura, torbica i zalazak sunca nad američkim nebom, dok se za ruke drži s - tako ja to zamišljam- svojim suprugom, jedinim, po mogućnosti da su se sa 16 upoznali.

Ali tko zna što je njeno iskustvo.
Što je tome prethodilo.
Čemu to prethodi.
Ako ništa- a to je ono što me Ita naučio- prolaznosti, netrajanju u ovom obliku, neminovnom kraju.
"Ako je lijepo, i ako je ružno- proći će", tako nekako parafraziram onu priču o dvije kutijice.

Svakako, imala sam sjajne namjere. Svakom bih preporučila te moje želje, koje su ujedno zapravo jednostavne i nisu bile satkane od fantazija: čak pomalo tradicionalne, skromne, pa opet ispale su nemoguće. Meni barem.
Što kaže Đole: dobre su to želje i šteta bi bila da propadnu, nek se nekom ispune. :)

-------------------------------------------------
Polako se odvajam od fiksacije na svoje želje i shvaćam da je sve u prilagodbi.
U tome da budeš "plovan", i da znaš kad plivati a kad plutati, kad protiv struje, a kad se pustiti...
I u toj plovidbi životom, možda je najvažnije znati: nikad ne ulazimo dvaput u istu rijeku.

Sve se mijenja. Dobro je podsjetiti se na to i kad je dobro, i kad je loše.
Biti otvoren za iskustva, jer vjerujem da smo zbog iskustava ovdje.
Proći će. Za par godina, toliko je toga što nas trenutno okupira a nećemo ni znati što je bilo.

Neke stvari ćemo uvijek znati, obilježit će nas. Ali nema tu sramote ni žaljenja: tu smo zbog iskustava, i neka bude da sve to ima neki smisao- ali patnja nas ne mimoilazi, nikoga, bar u aspektu uzaludnosti, prolaznosti, nestalnosti.

U istom tome je i neka vrsta slobode, oslobođenja od strasti- gdje bi valjalo izbjeći malodušnost i nezainteresiranost (što su zapravo jeziva stanja), ali naći se u nekom stupnju odmaka, smirenosti i prihvaćanja.
Svega što jest.

I svakom nešto jest.
-----------------------------------------------------

U rasplitanju nekih svojih snova, shvaćanju da se ne broji šteta nego sadašnja situacija, u istinskom pozicioniranju sebe u stvarnost koja jest i u kojoj nisam ni žrtva ni nesretnica...

Dogode se neki dragi ljudi, u već nekoj svojoj priči, koji me obodre.
Postoji vrijeme kad se sitnice računaju za puno...

(Ana iz Konzuma, najslađa blagajnica ikad, samohrana mama već studentice, muž ju je prevario dok je bila u rodilištu):
----"Ma znaš šta si ja mislim. Kad bi ti umjesto tog spreja, ma zbog malog šta ćeš te otrove udisati... Vidi, odi u poljoprivrednu apoteku pa potraži ......mrežice.... ali ostavi zera više nego što izmjeriš, i odmah kaži da ti daju čavliće.... I pazi tamo kod vas prema šumi ima zmija... To bi bilo dobro da uzmeš koju kokoš, kažu da potamane zmije... A je zgodan, vidi ga što se smije, ma koliko zubi imaš?"

(Jedan dragi muškarac odavde)
----Javi mi se na Whatsapp i napiše mi nešto toliko lijepo, baš sad kad sam u negaciji i neosjećanju sebe ženom, tjelesnom, kad sam nigdje po tom pitanju. I da mi, makar privid ili trenutak, ali da mi osjećaj da ipak jesam žena, o kojoj netko misli, koja nečime ipak probudi u nekom muškarcu nekakav trenutak inspiracije. I osjetim se kao da nije baš tako da mi je sve oduzeto u tom dijelu u kojem- tko zna- sutra ili za 20 godina- i ja imam zbog koga kosu isfenirati, a ne samo vezati u nehajni rep (Bože oprosti mi jer ne znam što činim: prije par dana sam sama odrezala cca 5cm kose na STRAVIČAN NAČIN, da izbjegnem frizeraje i očekivana zapitkivanja o Iti).

(Susjeda, starija žena)
----"Jebem ja njima svima mater, tim Bašićima. Vidi dite, živi Ita. Samo ti rasti, bit ćeš ti gradonačelnik ili župan ili tako neki, e vidjet ćeš ti moja Barbara, sjetit ćeš se ti mene što sam ti govorila. Ima Boga koji to nekako... takvu dicu gleda. A što ćeš ti biti ponosna na njega. A kad poraste malo ovako ću ga naučiti da kaže: STRINA I STRIC, IDITE U PIČKU MATERINU, SVE JE MOJE A VAMA ŠIPAK! E, majku im jebem... Samo se drži, vidjet ćeš ti u što će ti taj mali izrasti, sve će to doć na svoje... E moja mila, što si ti ovdje dočekala... A prokleti bili"
------------inače, ta mi je teta prenijela kako mi je jedna baka nekidan obranila čast pa je Strini Zorki, koja je izjavila "NIJE MENI ZBOG NASLJEDSTVA... DA GA JE NASLIJEDIO ITIN SIN A NE TKO ZNA ČIJI....", otišla dok je ova sjedila na hoklici i na nju vikala "Vidjela sam bebu! Živi Ita! Srami se!" i nastao je spektakl, a naša poštena Zorka, prvi red do oltara, je pobjegla u stan. Hvala im :)*

I u tim bljescima ljudske podrške, rasplinule su se sve moje tuge.
I danas sam opet bila dobro, a bila sam, došlo mi je nešto (ne ide to sve linearno) na nekom mračnijem dijelu sebe, u kojem sam se tješila s "proći će", a to nije dobra pozicija. Život će svakako proći, ali nije poanta u tome da prođe, nego da ga živimo.

Trenutno najdraža pjesma.Link
Iti.

...uvijek postoji još jedna priča.

U toj priči, svatko od nas je osoba za sebe.
Rađa se sam, umire sam. Život mu je sačinjen od vlastitih odabira, duh od vlastitih vrlina i mana, neki govore da postoji i nešto kao Higher Self... U svakom slučaju, postoji individualnost, i svakom od nas je dana u trenutku presjecanja pupčane vrpce s majkom. Čak i majka, gledajući stvorenje iz nje izašlo, spoznaje : to je osoba.
Bilo bi vrlo nastrano da žena, koja je muškarca upoznala s njegovih 46 punih godina, išta previše nakalemi sebi na leđa.
Odbijam i dio u kojem njemu kaleme moju (nesretnu?) sudbinu na leđa.

Ita je Ita.
Ja sam ja.
Iako smo se susreli na čudan, čudnovato blizak i istovremeno čudnovato neblizak način.
I bilo je tu boli koja otupi, paralizira, naljuti, rasplače, zbuni...

Gledajući iste te jabuke, zrake sunca, djecu, svoje ruke, trepavice ili jezero Kaluđerovac...
Ja još uvijek osjećam da sam ja, i da sam ovdje, i da vrijedi.
I u svemu tome, što teško pušta i nikad ne zaboravi... Ja umijem osjetiti i da je sutra novi dan, i da današnji vrijedi.

Ponekad bih voljela ubrzati koju godinu unaprijed- samo da škicnem: hoću li preživjeti u obliku žene, hoću li se rasplinuti, uplašiti, povući... Svakako, njegova smrt nije slučajno dana ni njemu, ni meni. Vjerujem da je moralo točno ovako, iz nekog već razloga, kojeg neću shvatiti.

Da je po mome, poslije večere bih uspavala dijete i vodili bismo sitne razgovore o tome hoćemo li u petak poslije njegovog posla do Karlobaga ili Zadra. Bilo bi malo drpanja nekakvog, naravno.
Nikad ne bih čitala ikakve knjige, kamoli duhovne, kamoli ulazila u židovstvo (strašno mi paše), nikad ne bih ispitivački gledala zvijezde i Mjesec.

Ali nije po mome- i to isto može reći jako puno ljudi, ako ne i svi, u nekom trenutku svojih života, možda i generalno.
Zašto smo ovdje? Ne znam.
Zasad mi dovoljno uvjerljivo zvuči- "da bismo bili dobri".
Moj život trenutno nije puno: kuham, čistim kuću, uveseljavam djecu svime što mi je dostupno.
Inspiriram se sitnicama kao što je veseli lak za nokte ili dvije kapi parfema.
Moj život je trenutno umijeće preživljavanja teškog ataka na smisao.

Trenutno sam izbjeglica iz jednog lijepog i jednostavnog ženskog sna, u kojem sam si namijenila jedan običan, skladan i lijep obiteljski život. Dokaz su mi i knjige o vrtu koje sam kupila dok je bio živ. Malo zelenila, poneka kava zajedno, šetnja s bebom, izletić s djecom tu na koju minutu odavde, malo zezanja i maženja noću prije sna.
Umjesto toga, dobila sam što sam dobila.
Ali bila bih nepravedna prema Bogu kad bih, u ovom čudnom miksu svega, u ovom koncentratu životnih ekstrema, vidjela samo razočaranje i smrt.
Rodilo se, u svemu ovome, živo i zdravo dijete.

Tu smo, živi i zdravi.
Postoje dani kad mi se učini "37 godina je prerano da se radujem tome da smo živi i zdravi... trebalo je tu još toliko života, veselja, ljubavi, smijeha...."
A onda kažem- tko kaže da neće biti?

Jer kao što je Ita ipak Ita- i bit će da su u toj činjenici tajne njegovog bivanja i prestanka (zemaljskog) bivanja...
Tako je i Barbara ipak Barbara.

Neću dopustiti da mi promakne ništa od ljepote koja mi je dana.
Neću zabraniti nijednoj novoj da mi pripadne.
Panta rhei.........

Tvoj svijet, bez ikakvih metafora. Ono je što je. Za Božić su kolači, tople su čarape, bukovina i kuhano vino. Majci vjeruješ, drugima manje. Neke tvoje tuge, koje nisi znao malo razvodniti, kao recimo ja, maštom ili nadom.
Ne, ti si živio život bez metafora, bio si odviše jednostavan za vjerovati da je sve to igra i trenutak.

Tvoj svijet, s premalo pjesama, slika ili igre.
Sve je tako kakvo jest. Drva su za zimu, a za ljeto malo triščica kad treba topla voda.
I da znaš da poneku kavu popijem, ovako, s tobom- ti bi rekao "ajde bogati vidiš da sam mrtav, bolje bi bilo da posadiš baščicu nego da misliš o tome..." Pitao bi me par praktičnih stvari, i rekao mi da se ne ide iz četvrte u prvu brzinu.

Tvoj svijet, u kojem su stvari, iz nekog već razloga i kriterija, postale uzaludne.
U kojem si sebe, bez metafore i amortizera, imenovao završenim.
A neke su stvari tek počele?
Rekao bi ti to, znao bi razlog, objasnio bi šturo svoj osjećaj.
Nesklon da bol razvodniš u mašti i nadi i u mogućnosti da je sutra ljepše.
Razblažio bi je tek u- alkoholu. A to, nekako, samo pogorša stvari.

Tvoj jednostavan svijet pun praktične obuće, toplih vesti, priručnika za razne alate za oko kuće.
Bilo te teško pokrenuti na izlet, u zafrkanciju... A jesi se znao šaliti, i imao si vesele vragolaste oči.
Ali nedostajalo je te neke metafore koja blaži bol, koja sve stavlja u jednu relativnost pa bude podnošljivo...

Tvoj svijet, tvoje stazice prema mjesečini koje mirišu na travu i zemlju,
tvoj totem ličkog vuka, ipak, samotnjaka,
tvoja vjera u Boga i neke čudne priče o tome da ćeš me čekati gore,
tvoja majka kojoj si jedino, ako si kome, govorio.
Tvoj pogled u daljinu.

I sva moja uzaludna "Ivice, kako je lijepo!"
Gledao si me kao da si mi otac ili did, kao netko tko suviše o životu zna da se prikloni mojim oduševljenjima.
Znao si me ljutiti time što si dalek. Otišao si prije nego što si stigao doći.
Ipak, sjećam se 8.8., bio si sretan i rekao "nazvao sam Rebro i tad su mi rekli čestitam, tata... I prvi put sam čuo "tata".

Ali nikad iz usta tvog sina. Nisi pričekao.
Zaključio si, u svom jednostavnom svijetu bez ijedne metafore, da je dovoljno ovako.

Ostavio si mi ogromno stablo prepuno jabuka.
Predivno mirišu.
S balkona gledam kako padaju, pa ih zraka sunca kao da prepolovi, ali ne.
Ostaju dolje, takve kakve jesu, i mirišu.

Mirišu na tugu s kojom se teško nosim.
Uzdam se u svoje metafore.
U njima je sve ovo "kao da".
U njima stvari i nisu toliko strašne i konačne.

U mojim metaforama, sve ovo je privremeno stanje u kojem svakog boli više ili manje, u mojoj jednako ličkoj ali ženskoj glavi ti kosiš s ocem i djedovima neka nebeska žita, i možda im spomeneš nekad da dolje ima jedna žena koja će moći sama, ma šta ne bi mogla.
Kao da Ličani puno o ženi misle.

U mojim metaforama, iza svake zime dođe proljeće,
iza svake tuge neka snaga,
ja sam se uvijek divila balerinama što je možda malo smiješno za ovdašnje žene s nezahvalnom konstitucijom za gracilnost i fine pokrete:
ali meni su fascinantne što su im lica nasmijana, i sve djeluje lako, makar imale zavoje i flastere.
I tako sam ti ja jedna lička balerina, bez tutua, zbog tih stopala i lakoće i osmjeha.

A sve je to ionako, stara je stvar, "priča o jezeru, o dobru i zlu".
U mojoj mašti, dobro je pobijedilo- samo što ja to ne vidim.
Ali ti si, u mojim metaforama, obeštećen, sretan i traješ.
I bude mi lakše, Ita, kad sve ovo što jest obavijem u tanku paučinastu pređu prolaznosti, tisuća sličnih sudbina, beskrajnih samoća ratnih udovica, žena koje nisu dočekale povratke mornara, u svemir u kojem nekoliko desetljeća ne znači niti treptaj.

U kojoj je i moja sjeta tek jedna nebitna jabučica s golemog drveta, koja će pasti, kao i svaka druga.
I tu je tek da malo zamiriše ulicu kojom si nekad šetao ti, grlen, lagan i nimalo sumnjivo nasmijan.
Sve ovo što se čini kao svemir, samo je jabučica na nekoj golemoj krošnji dvorišta koje ćemo ionako svi napustiti.
I ljubav, i bol, i život, i smrt... Zelene jabučice, nešto veće od pikula, koje ponekad u dokolici ljetnog predvečerja šutnem niz stazu kojom smo nekad šetali držeći se za ruke.

I to je bila metafora, ljubavi ili kraja? U mojem svijetu, kraja nema, i sigurna sam da bih sasvim uvjerljivo zvučala kad bih se pozvala na "rekli su kvantni fizičari", iako daleko bolje razumijem što su željeli reći pjesnici.
Ovako zvuči ozbiljnije, kad je bez metafora. Ulijeva povjerenje, kao dobar auto, Stihlova kosilica, fantastično odijelo ili ono skuplje gorivo jer je kvalitetnije.
Zato ti kažem, rekli su oni, čula sam ja.