Baka
Vraćam se s klincima iz Gospića, ali mi oko izvora Like pa do kuće betoniraju. Zgodni striček mi objasni kojim ću putem obići. Aha, preko Mušaluka
(a to najljepši put, tamo iznutra kad ideš... Inače su Lisci, pa i naša Josipa, odtamo).
Nanese nas put jednim prekrasnim dijelom, to je par kilometara APSOLUTNOG užitka. Vozite tehnički kroz šumu, zrake svjetlosti onako padaju, sve je nestvarno...
(U sebi mislim... Ita, a zašto nismo mogli? A onda naglas zbog djece: jao što je lijepo, ja ti ovako zamišljam Crvenkapicu, a ti?)
Krvarilo mi je srce. Što je ljepše, to je meni teže jer sjećam se tih naših rijetkih dana. Razumijem ja Itu jako dobro i nismo mi bili ništa puno različiti, osim u par stvari koje su valjda ključne za opstanak. Ja sam u odnosu na njega više usmjerena na to što se MORA. Puno krivih stvari koje je za života radio, radio je u kombinaciji nemoći ali i stavljanja sebe na prvo mjesto. U puno toga ga razumijem, i voljela bih mu reći da ne znam kako to ide ali ako je potrebno reći Bogu: nisi ničiji, naš si. Nismo te se odrekli. Sve bih mu to htjela reći, voljela bih da ima neki Ured gdje se mogu sve te stvari iskazati i poslati preporučeno, s požurnicom. Muči me nedorečenost.
U grlu mi se steže nedorečenost, bol i zapravo IMPERATIV da ništa od toga ne pokazujem, e pa da ne bi sutra djeca govorila "mi smo odrastali uz jednu sjebanu majku koja nas je oštetila emotivno, mentalno..........."
tako da ništa ja to ne iskazujem nego plutam, plovim u toj Insigniji s njima.
Mama jesam, Bogu hvala.
Žena sam znate za koliko? Za toliko da, kad na radiju zasvira "Doći ću ti u snovima", na djelić sekunde jer lički racio više ne dopusti, maštam da je Ita meni to....
Za toliko sam žena, s 37. Da sam barem onda stara.
Ja nisam, ali ona jest.
Baka.
Šeta, s moje lijeve strane, cestom po divnom Mušaluku.
Ima kratku kosu, pola je bijeli izrast, a pola je pofarbana (a kako? garavo, lička gara moja).
Mahnem joj, mislim da je red starijim ljudima po tim zabitima mahnuti.
Mahne i ona meni, sa svojom kosicom napol sijedom napol garavom, okrene se i maše mi još dugo.
Možda me zamijenila s kime, možda misli da je Ita zbog auta jer njega su ama baš svi znali, a možda tek tako.
Zavidjela sam joj: ti si svoje sve odradila, tvoji su sinovi odrasli,
oplakala si što si imala,
i sad samo ostaje da jedan od ovakvih lijepih dana, kad sunce probija krošnje u snopovima, i po tebe dođu neke dobre vile i odvedu te na vječni bal, tamo, gore...
Bako, tvoj spokojan korak Mušalukom, tvoja kosica koju si obojala- ako ja to dobro shvaćam- sigurno negdje oko Božića pa do sljedećega niti ćeš?
I to kako si mi mahnula, a meni došlo milo.
Bako, ja bih voljela da kad odeš gore, ti kažeš Iti da sve razumijem i da se ne ljutim ništa.
Ali kaži i nekome da mi pošalje snage i rastjera mi oblake nad mislima, kad me uhvati.
Kao onim rajskim suncem, u snopovima, koje se probija nad krošnjama Mušaluka.
I uvijek dođe do tla.
Šapni nekom da mi pomogne, kad mi se misli uskovitlaju i ulove me tuge i nemiri, da sunce uvijek nađe put do tla.
Da odradim sve što je zamišljeno, zadano, i da ne odem prije nego što postanem dovoljno stara da se ne računa kao "napustila je".
Osjećaj napuštenosti je užasan, i nikom ga ne želim prigospodariti, jer je olovno težak.
Zato sam i prestala pušiti.
Zato radim na tome da se ovedrim, ne samo na van gdje sam vedra, nego i tamo gdje sunce teško probija.
Njegova smrt me navela da na tužne načine mislim o svemu, što mi nije nalik.
Sa zlobom i zavišću broje što mi je Ita ostavio u amanet.
A ne znaju da mi je ostavio i to nešto, što njima ipak nije, jer nisu oni bili tu kad je otišao.
Ostavio mi je škrinjicu s preteškim pitanjima, s teškim modrim sjenama, sa čudnim putokazima slučajnosti pjesama na radiju, njegove jedine jakne koju ne mogu baciti, rođendanskih sličica gdje je bio dijete, ostavio mi je svu svoju tugu koju nisam riješila,
u ruke,
u oči,
u tijelo,
u dah,
u prsa,
u život.
I premlada sam da kažem "neću" ili "ne bih".
Kao derviš, koji ujedno ne smije ni derviš biti jer mu je vojnički a istovremeno i bajkovito nježno funkcionirati u ovozemaljskom... ostale su mi teške spoznaje.
I svako jutro, nosila kaput ili ljetnu haljinu, ja udjenem malo Ite u kosu.
Zadala sam si: moram ostati dok ne bude sasvim bijela, kako god znam, a onda ću kao baka iz Mušaluka, laganim hodom, pomirena, dok me ne odvedu neki dobri šumski stvorovi.
Ali u Lici ću umrijeti, i umrijet ću dovoljno stara da nikog ne napustim na kvarno.
Je li mi lako biti?
Nije, ni najmanje. Kao fakir na čavlima, naučila sam sjediti jednako kao na jastučiću.
Čini mi se da je patnja jedna od temeljnih odrednica čovjekovog bivanja.
Čeznem za još ponekim dobrim distraktorom od te spoznaje, zera preteške za 37, ali koja je došla i natrag je ne mogu poslati.
Shvaćam da ova Zemlja nije sreća.
Shvaćam, također, da nije sve ni u sreći.
Da i nesretan moraš moći- i možeš morati. I možeš.
23.07.2024. u 16:20 | Editirano: 23.07.2024. u 16:25 | Komentari: 0
Re:
(dobila sam divan mail i moram odgovoriti).
.......................
Ne mislim da uopće postoji dobro i loše- postoji dobro ZA NEKOGA, i loše ZA NEKOGA.
U tom smislu, ograđujem se od definicija tuđih života kao sretnih i nesretnih.
Svima želim ono što je za njih sreća.
U ljubavnom smislu, za mene je sreća mogla biti dobar brak.
Solidan. Neidealan, ne brijem na to. Ali da ne pada na važnim temama.
Nevjera, izdaja, neke tako krupne stvari... To ne.
Da stvar ima smisla.
-----------------------
Moraš znati i kad si previše potrošio (sebe).
Ima li mene sad dovoljno za novi brak?
Ima li dovoljno: povjerenja, jajnih stanica, jebežljivosti, inspiracije, optimizma?
Nema.
Ima me dovoljno, naravno, za neke ... ne znam kako nazvati to.
Ali to me ne zanima.
Ako mi se ljubavni život, od svega što sam željela i mogla, a nije bilo baš malo ni usko ni šturo...
Mora svesti na to da se tako bezveze viđam s nekakvim tipovima po termama i stražnjim sicevima auta...
Daj molim vas, ajde bez toga :)
-----------------------------------
Apsolutno se mogu pomiriti s time da ZA MENE NIJE sreća.
Ali uvjeriti me da bi za mene BILA sreća, da redefiniram ljubav...
Čekaj, može li se to zbilja, ikako?
Ne znam.
Izgleda da mi je namrijeto provesti život tako da nikad ne budem dio onog lijepog i logičnog "mama i tata".
Hoću li dospijeti biti dio "baka i deda?"
Iskreno, nadam se da neću.
Za sve postoji vrijeme, i što bi rekao Arsen, "bit će ipak da ste vi u pravu".
Zbilja je, ako mene pitaš, za mene najzdravije nakon svega- ne ići više tim puteljcima, gdje zapravo ništa nisam učinila izuzev pronašla dva mala šumska patuljka i ponijela ih sa sobom kući, a noge sam toliko izranjavala pokušavajući doći do poneke škrte kupine poljupca, da nije vrijedilo.
Za mene, nije.
Neka svima drugima vrijedi, ja sam iskreno zgrožena, uvrijeđena i samo da mi je ove šumske patuljke dovesti kući da im napravim uštipke i palačinke.
I voljela bih moći spavati, dugo spavati, to ću kad oni odrastu.
Toliko ću spavati da ću nekad spojiti po nekoliko dana.
Volim spavati, tamo se stvari događaju drugačije i gotovo bez greške sanjam sretne stvari.
23.07.2024. u 12:11 | Komentari: 0
Desingerica- Ccokolada
Link
Pjesma za tebe, mišonjo... Razmisli :)
.....TI SI CRN, VITAK, TANAK JA SAM BELA KO FASADA
PUZI MOLI ŠEĆER PADA BUDI MOJA CCOKOLADA
23.07.2024. u 8:43 | Editirano: 23.07.2024. u 8:51 | Komentari: 0
Izbor
...U ovakvim pričama, kad ljubav ispadne zajeb, uvijek se i bez greške nađu oni koji se za ljubav nisu opredijelili i na ovakvim pričama sebi potvrđuju da je PUNO BOLJE to kako žive oni.
Rapidno je stasala ta sorta ljudi koji pod najnormalnije postelju dijele sa psom, psa zovu ljudskim imenom, dani su svedeni na netfliks i krkanje golemih količina hrane iz dostave.
Takvi ljudi najčešće i nisu baš toliko beskrajno sretni i mirni sa svojim izborima, pa im ovakve i slične priče (gdje ljubav ne pobjeđuje- ali je možda nepobjediva?) dođu kao milozvučne, ipak...
"Da, to je kod ljubavnih odnosa... uvijek postoji rizik...", s nečim što utišava dileme (a ima ih), s nečim što smiruje vlastita pitanja o životu, što stvara tako pametnim i sigurnim izbor i varijantu gdje sa svojom "krznenom bebicom" ždereš i prebacuješ se baš stalno i bez iznimke u neki tuđi svijet (u pravilu američke fikcije, nije bitno što, koliko da otupi, umrtvi, da se uspava).
Ne, bez ikakve dileme, postoje situacije u kojima ispadne bolje ne probati.
A tko bi znao, znaš. Nitko ne sjeda u auto s namjerom da završi kao invalid, niti tko zapali cigaretu s najavom moždanog udara u primisli. Nitko ne voli jer je računao s ovakvim rizikom.
------------------------------------
Nisam računala s bajkom. Bila sam svjesna da nije savršen, nisam vala ni ja, što bih uopće sa savršenim.
Bila sam svjesna da život nije savršen.
Nisam se furala na crvene ruže, šljokice, ne znam ni ja što.
Ali nisam računala s ovakvim ishodom.
Znate što, voljela bih da stvarno postoji nešto poslije u što je otišao, i da mu je lijepo.
Da mu je baš onako svinjski prelijepo, ali da ipak povremeno mora pogledati neizvjesnost, strah i sve ovo u čemu nas je ostavio.
Ja sam si nekidan zbrajala koliko još MORAM biti ovdje-ispod 17g mi ne gine, ne smijem nikud, ni razboljeti se, ni poginuti.
Ali ljudi, tih 17g ja ne moram samo "biti", negdje razvaljena na kauču, spavati na kombinaciji alkohola i bensedina...
Ja moram njima pružiti sretna djetinjstva. I sve ću učiniti ali bit će tako.
Ali znate, moj život mi se gadi jer čitava je poanta, ama ČITAVA poanta u tome da je Barbara jaka.
"Jaka ste žena"
"To Bog ne daje bilokakvim ženama"
"Vi ste jaka za oboje"
"Sad budite jaka i za njega koji očito nije bio"
"Ma ne bojim se ja za tebe, ti si jaka"
"Jaka si!"
"Jaka si ti moja Ličanka, metar osamdeset, aj reci bi ti to mogla sama pokosit?" (par dana prije samoubojstva, Ivica... zašto?)
-----------------------------------------------------
Naravno da nisam računala sa samoćom i nisam to birala.
Nisam mislila ni nadmudriti život nekom taktikom. Sve što sam kanila uzimati iz našeg odnosa od njega kao muškarca, itekako sam kanila i obeštetiti davanjem svega što kao žena dajem. Nisam brijala na nekakve pičke materine, egzotike... Čak ne bih rekla "NE" ni da sam znala za depresiju.
Ali toliko toga NISAM ZNALA da je to jebeno jezivo, znači pat pozicija, kvaka 22.
Izašla sam iz te priče na način da sam dobila, ne samo sve te užase, nego ipak i jednu malu bebu. Možda je bilo zadano da se on mora roditi, baš takav. Tko zna tko to sve spaja i kako to ide... Svakakvih teorija vam ima o tome na koji su način stvari zadane. Ne priklanjam se nijednoj, samo su mi zanimljive.
Ali po sve i jednoj teoriji računa se s time da sam ja jaka, u pravilu jaka na način "jaka jer muškarac nije jak".
I zna Barbara biti i džentlmen, i dasa... Ali više im svoju nadlakticu ne nudim.
S muškarcima sam definitivno završila.
Ali ne... nije bio moj izbor ovako. I opet bih riskirala, jer život nije za provesti ga pod dekicom s psom, bar ne na način "živote, bojim te se". Ni to, ipak, TEK ne bi bio moj izbor- neka, hvala.
23.07.2024. u 7:22 | Komentari: 0
Smrt
Ne muči nas "što je smrt" samo tako. Kad bismo znali što je smrt, znali bismo i što je život. A ne znamo... Možemo se samo uživiti. Nikad mi nije ležala Cohenova 1000 kisses deep, kao danas.
Bila sam lijepa, ali namjerno sam bila lijepa.
Naime, otuširala sam se nakon što sam s djecom bila u Gospiću, namazala svoje kreme i stavila parfem.
Nije uopće loša ova tamna kosa na meni, pod uvjetom da imam jake trepavice, a uzela sam i uvijač, budu žešće nego umjetne.
Stavila sam malo sjajila, kratke roze hlačice i novu bijelu košulju. Ej, ljudi bila sam zajebano lijepa, kad ja kažem onda znajte da jesam. Stavila sam i narukvicu i ono za nogu.
I znate što sam napravila? Ubola sam trenutak, malo iza 15, pa negdje do 15:15 sam stajala na vratima. Nikad ne bi došao kasnije. Mogla sam, jer su djeca bila u svom filmu a meni sad otkako sam nepušač pretekne vremena. Izazivala sam sve paralelnosti svemira, astralne projekcije i što god, sa smiješkom na licu, da me obeštete što on ne dolazi.
U sebi sam govorila "sram te bilo a vidi kako sam mlada i lijepa....", to Iti.
Igrala sam se kao da je živ i kao da će doći.
Rijetko radim takve pizdarije, ali hajde, vremenski je to taman dok ispušiš dvije cigarete...
I maštala sam, kao kad sam bila mala i igrala se s barbikama.
Samo sam ta barbika sad bila ja.
U savršenoj kućici S Drvenim Stepenicama.
Imam i bebe. Imam i mačku.
Imam bijelu košulju, ne bilo kakvu, Hugo Boss nek imam i ja kako Bog zapovida.
E.
Dakako, nije došao, niti sam očekivala.
Samo sam imala potrebu da me netko, nešto, nitko ili ništa... vidi da sam napravila sve.
Da je došao u 15:10, tako otprilike, osim na ručak stigao bi i na vruće palačinke, kojih sam napravila čitav toranj.
Ne plačem često, ali danas mi je bilo previše tog njegovog nedolaska na kapiju, na prag njegove vlastite kuće,
bilo mi je previše tog osjećaja da jadna ta djeca sa mnom kad sam jedini muškarac ja,
a ja sam takav muškarac da kad padaju jabuke po krovu krenem vrištati jer sam u biti papak,
bilo mi je previše svih strahova: hoću li naći posao, hoće li rat, hoće li klinci biti čudni jer nemaju tatu.
A sve bi se riješilo samo da dođe s posla, malo iza 15.
Umorna sam od osjećaja straha.
Dugo s tim imam problem, iskreno taj osjećaj me umorio i prečicom me poslao Iti.
Ishod je upravo nevjerojatan, a strah je sad multipliciran.
Nisam suicidalna (o, ma nema šta da se meni dogodi... ne smije, eto i cigarete sam bacila... imam puno još posla s ovim dečkima), ali da je samo do mene: nikad s ovog praga ne bih otišla u Zagreb.
Ne bih ni radila, ne bih ništa. Ostala bih ovdje, da nije mojih sinova koji zaslužuju bolje, i vječito bih se pitala zašto tako, i što je u biti taj život kad je u stanju tako okrutno uskratiti tako obične i male sreće.
Voljela bih, iskreno, da se nisam rodila.
Ali pošto jesam, odigrat ću sve to pošteno.
Stvarno ne znam zašto se to moralo dogoditi tako, i gdje je sad on.
Nije problem živjeti tugu, problem je živjeti tugu a morati biti temelj iz kojeg rastu dvije sretne i jake grane.
Toliko sam polomljena, uplašena i bezrazložno nekako izdana...
I hoću, moći ću. Nije to upitno.
Ali pitam, normalna stvar da pitam, zašto ovako?
Uopće niti sam puno tražila, niti sam puno loša ženska.
Umorna sam od tog straha hoću li uspjeti sve.
Toliko me to umara da iskreno jedva čekam da sve prođe, a dotad ću dati sve od sebe.
22.07.2024. u 20:58 | Komentari: 0
Donald Trump
...meni osobno jako privlačan kao muškarac. Izuzetno hot, čak i kao stariji- zaista mi se sviđa.
Pobijedi li netko drugi eto nas u trećem svjetskom ratu. Trump je jedini razuman, smiren i human.
Ukoliko dođe do ww3, a isprovocira li se Rusija nema druge jer oni nemaju kako nego nuklearnim, odosmo svi u vječna lovišta brzo i efikasno. Otvaram komentare ako znate nešto o Trećem svjetskom ratu što nisam pokrila.
22.07.2024. u 18:47 | Komentari: 5 | Dodaj komentar
Razgovor s kumom (kumom mafije)
B- al ne soliš vodu nego ćeš posoliti kukuruz, možeš dodat maslaca
L- ja više volim pečeni
B- ja kuhani
L- da, samo da ti je kurca! kurca dajte ovoj gospodični molim vas hitno.
Potpuno sam poražena s njom, as usual. Nije to više ni ljutnja, ni žalost. To je budizam, pomirenje sa svim.
.........minuta šutnje i onda sam je pitala
"čekaj, kuhani je kukuruz više kao kurac nego pečeni, ili što?"
"pa stara fala bogu da je... daj si razmisli malo".
Teže mi je nositi se s njom otkad sam prestala pušiti. Poslije njenih sranja dobro je došlo zapaliti cigaretu.
22.07.2024. u 14:10 | Komentari: 0
Dobila sam divnu poruku
Nisam poceo svoj blog ujutro jer sam nabasao na tvoj i nisam mogao stati.
Ovakav nivo brutalne iskrenosti, dirljive covjecnosti, a ni pismenost i duhovitost
ne skodi nisam vec dugo vidio. Izuzetna si. Nadji smisao, lako je reci nesto banalno,
ali zato sto suosjecam vise nego sto mozes zamisliti, kazem - ostani takva
kao primjer drugima koji su pogubljeni s manje dozivljenih apsurda.
Da razbijes sivilo ove male iskrice i drugdje u zivotu.
Da znas da to neko vidi, a nece reagirati ntimidiran tvojom snagom
i zestinom tvojih iskustava.
Jedna moja misao i utjeha iz perioda kad me sve snaslo i prebrodio sam
- Nepobjediv sam u svojoj ranjivosti -
22.07.2024. u 9:47 | Komentari: 0
Budizam je...
...najkrvaviji. Nema tu uopće priče o tome kako možeš biti sretan, postati sretan...
Sreća bi bila: ne roditi se (i to se do bardoa/antarabhave brije... )
Kad si se već rodio, svakako si najebao.
Nesreća boli.
A sreća tek.
Zamisli: je li nesretnija žena koja nikad nije voljela,
ili ona koja je voljela ali morala baciti šaku zemlje na sanduk?
A nađi kuću koju je zaobišla smrt. I zamisli: sve zbog čega se smiješ, jednom ćeš platiti suzama, jer otići će. Ako ništa, jer smo smrtni.
Ne bih se ubila, ali voljela bih da je ovo moje zadnje rađanje. Međutim, teško- još uvijek imam učiti.
Budisti nimalo ne uljepšavaju stvari: što manje imaš razloga za smijeh, imat ćeš manje razloga za plač, a ideal bi bio- ne biti, odnosno ništavilo.
Buda izjednačuje život s patnjom. Želja, deluzija i vezanost- to bi trebalo nadrasti.
Po tome, život bi trebalo živjeti kao da nisi živ (u najboljem slučaju), ili da si: živ što manje.
Mislim da je to najdepresivnija stvar koju sam čula, bar zasad kod mene rezonira jako deprimirajuće.
Ali kad razmisliš o svemu- što si manje volio, bio i želio, to si manje uništen.
21.07.2024. u 16:57 | Komentari: 0
Ova je svirala...
Link
...kad je Massimo umro, a mi smo se vozili iz Korenice do Perušića.
Nosili smo šapice,... ne sjećam se više što sam sve od kolača radila... bio je kuglof, to znam da je bio odličan... šapice, kuglof.
Držala sam to među koljenima. Za naš prvi (i jedini, eto) Božić. Tad sam već bila malo trudnjikava :)
Bili smo strašno zaljubljeni, onako bedasto jer neovisno o godinama smo mi imali... to nešto malo kao da imamo 16 i pol :)
Divili smo se svojoj jebačkoj forci u ovim godinama i kladili se da sam sto posto trudna jer sam se čudno osjećala.
Govorila sam da nema šanse jer imamo dvjesto godina, a on se smijao "zdelal sam ti bebu, hahaha" i bio si je frajer.
Sjećam se koju je jaknu imao. Volio je te malo pederske s krznenim rubovima. Ali sladak je bio u tome.
Imao je ogromne trepavice. Najljepši glas, to i sad znam nekad čuti u glavi.
Ništa nije slutilo na zlo.
Djelovalo je kao da smo se jednostavno našli. Osjećala sam se jako sigurno uz njega. Bio je sjajan vozač i ta Opel Insignia je izgledala totalno luksuzno jer ju je održavao, sad izgleda bezveze jer ja to ni ne znam uglancati nego ostanu štrafte.... a ima i mrvica od smokija. Nekad i pušim u autu, ali sad cigarete.
Uglavnom, bila sam sretna. Puno sam se kurčila s tim kuglofom i šapicama jer sam ih PERFEKTNO napravila (znam ja kad hoću) i osjećala sam se konačno kao prava žena.
Govorio je da je sad najsretniji čovjek na svijetu. I ne znam kad je prestao biti.
Sjećam se da mi je bilo dosta zlo - zapravo od trudnoće, jer karali smo se na Koreničkoj Kapeli u autu par dana prije i tu je nastala beba. Sjećam se točno da sam, oblačeći natrag najlonke, pogledala u nebo i da je bilo toliko beskrajno prepuno zvijezda da sam se uplašila. I kad sam pogledala njega, on je rekao "volim te".
Nikad neću to zaboraviti.
Vozeći se prema Perušiću, govorio mi je da je to sad moj dom jer trudna sam i to mi je tak' :) Zvao me Purgerica, ali govorio bi "ma nis' ti Purgerica ti s' Ličanka, jesi li?"
Sjećam se da smo u kafiću, okićenom, pili crno pivo.
I da mi je šapnuo (a bio je seksi, nije bio toliko lijep koliko brutalno seksi) "sad bih te pojebao".
Ličanin, nije to sad baš Đole Balašević, ali efekt je bio sasvim dovoljan da se zacrvenim i kažem "daj šuti, kak te nije sram" ali bilo mi je drago.
Sviđao mi se.
I bilo nam je žao što je Massimo umro. I ova pjesma nas je rastužila.
I sljedećeg Božića, Ita nije bio tu. I nijednog Božića neće biti tu.
I teško mi je danas. Priznajem da mi je danas iz nekog razloga kamen od sto tona na prsima, i trudim se prebrojati sve što imam bez njega- a imam, i znam ja to prebrojati.
Pa opet, danas me boli u prsima i danas mu mogu čuti glas, i danas sam na ovoj Zemlji jer služim djeci kao marinac Americi, a sve drugo čista je prisila i moranje.
Nedostaje mi Ita. Voljela bih da zna da mi nedostaje, manje bi mi žao bilo kad bih znala da ZNA da pamtim svaku sitnicu. Da ZNA da je meni bio važan i vrijedan. Da sad bar ZNA koliko je bilo smisla da živi. Da po meni ZNA da je trebao ostati, da ZNA da mene boli. Da bih dala ne znam što da s njim odem na neku glupost tipa Željko Krušlin Kruška idiotni nacugani nabrekli, za Dan Gospića. Voljela bih da ZNA da mi nedostaje.
Danas mi nedostaje na takav način da ne bih ni plakala, ni vikala, ni ludovala.
A ako se kasnije vidimo na način da svi postanemo kugla svjetlosti koja se moli Isusu, daj pliz radije ništa onda.
Ja bih onaj glas, trepavice, Adamovu jabučicu i da mi opet kaže onako nešto pogano i debilno kao dok smo par dana uoči Božića pili pivo i škicali se.
Bio mi je... baš nekako.
Nedostaje mi. Dođe mi tako.
I nisam mogla zamisliti.
Voljela bih da sve to ZNA i ako netko od vas ode prije mene, vi ga nađite pa mu recite.
Bilo bi fer da on sve ovo čita, čuje i ZNA da je sjebao.
Još je toliko toga lijepog trebalo biti. Sad je sve zasrano, osim klinaca, ali sve ostalo čista nula, najveći gušt mi je osim njih dvojice realno kad se popišam ili kad sanjam nešto zabavno tipa da sam u jatu delfina.
19.07.2024. u 20:42 | Editirano: 19.07.2024. u 20:52 | Komentari: 0
Tesla
Moja teta, najdraža teta, izgubila je svoju kćerku Jelenu.
Iznenada, neka odvratna rakčina, kriva kemoterapija (za stokilaša njoj sitnoj), spržilo je, izmučilo i ode Jelena s 36 godina.
Kao da Jelena nije imala najljepše spiralne kovrče, kao da nije govorila "hvala" i na samom kraju, natekla i nabrekla od skupljene vode u tijelu kad bi joj davali infuziju, obazriva prema medicinskim sestrama, kao da nije bila toliko inteligentna i najljepša od svih, kao da je nisu deseci ljudi mijenjali za Penelope Cruz, kao da ništa to nije bilo...
Ostade moja teta bez nje. Teta je studirala književnost. Odgovore je, da ih je bilo, mogla naći u tisuću knjiga.
S kratkim bucmastim prstićima, u svojim lanenim haljinama i s drvenim nakitima, moja teta je osoba koja se najljepše izražava, svako njeno slovo rukopisa je zasebna umjetnost, a stan joj je prepun nekih drvenih tikvica i kruškica.
Uopće ni nije odavde.
Moja teta koja ne znam što točno radi, ali svaka joj haljina miriši na sapun, kad me boljelo uho ona me mazila i prošlo je jer ima neku toplinu u rukama kao nitko, moja teta uz koju... odlutaš negdje... Najčudesnija žena koju znam.
Imala sam tad 24 godine i tek sam rodila prvog sina- do poroda mi nisu ni htjeli reći da je Jelena bolesna.
Vrlo brzo, nađoh se na tom sprovodu, tako konačnom i šturom, i umjesto Jelene odjednom je tamo bila nekakva ploča. Njeno ime. I tad sam prvi put shvatila: Svemir nije ni trepnuo da promijeni tu nepravdu.
U blizini je bio i grob mladog dečka koji je poginuo. Bio je i grob djeteta kojem je ista godina rođenja i smrti.
Tad sam prvi put imala ozbiljan problem s osjećajem smisla i besmisla.
Mučila me jedna stvar, pa sam možda i nevješto upilala tetu:
"možeš li mi molim te reći je li bila spremna? to kad je umirala, je li bila pomirena, spremna otići?"
Teta se osmjehnula i zaplakala u istoj sekundi i rekla "ne, milo... imala je oči kao odstreljena košuta... izgledala je kao košuta kad je odstrijele... bila je preplašena i nije željela otići".
---------------------
Na kraju svega, moja teta je Jeleni rekla, ne našavši konačno rješenje ni u jednoj od knjiga i pjesama:
"Ako se izgubiš, ti potraži Nikolu Teslu i pitaj ga kako".
Poklonila mu je povjerenje, našem zemljaku, da će sigurno uputiti Jelenu ukoliko, slučajno, igdje zaluta.
Nadam se da će ga i Ita priupitati, on je onako malo i poblentav a voli i popiti.
Ali Tesla bi sigurno znao neku foru.
Link
Neka im se nađe.
19.07.2024. u 20:10 | Komentari: 0
U nekom paralelnom svemiru,
gdje je sve bilo točno ovako ali bez tog faktora da on završi obješen i mrtav...
Da je bilo samo bez tog... ne znam vam ja što je to, kažu: bolest. Ma u redu, ali stvar je u tome da mozgovi samoubojica nisu nužno nakazne kaše pune zla i sebičnosti... Točno kužim "bug" (ali nisam kužila da ga on ima).
Recimo, meni je loše. Sjebano mi je (kao sad, u pički sam materinoj životno i potpuno bez ideje koji je ovo kurac sve skupa: motivacija je zna se koja). Ali ja kao ja... Pa jebem ti mater... Što je ovo sad? KUDA?
...Međutim, evo ti mog mozga: nakon 10 sekundi toga, pokrene se "NAJTAMNIJE JE PRED SVITANJE", nasmješim se i kažem "živote, iznenadi me, ne možeš me dovijeka, sve si rupe već napunio, sad će mojih pet minuta".
U kakvom god da sam mraku, vodi me ili:
a) optimizam
b) znatiželja
c) osjećaj da, jebiga što je da je, mora se- čak i ako je ovo neki poligon iskustva, ili čak ako samo zbog drugih (djece i bližnjih)
Njegov mozak je očito funkcionirao, u toj kombinaciji depresije, anksioznosti i nažalost početaka organskih promjena, u nekom drugačijem filmu, gdje je "sve ispucao" (i obitelj) i ništa nije bolje a bit će samo gore...
I ubio se.
Racionalno: ako je razmišljao o životu kao patnji, bolje ti je 2-3 minute patiti s nekom omčom, pokopaju te i boli te kurac više za sve.
Zovu to: bolest. Ali način je razmišljanja o životu i o budućnosti, i cost-benefit analiza u kojem, ako je sve ionako bolno (tu je ta bolest, depresija), pa kog đavola da boli još 20-30 godina, daj ajde da ne boli- ima li što poslije ili nema, snaći će se svi bez mene ("jaka si" je bio najveći kompliment koji mi je davao i mislim da nije sasvim slučajno to ponavljao zadnjih dana)... A ja odoh, ispucao sam sve, nemam više asa u rukavu nijednog.
Kužim ja taj dio. I polako kužim da ništa bolje ne bi bilo ni da je išta bilo savršenije.
Objektivno, mogli smo živjeti kao bogovi. Da smo mogli.
--------------------------------------
U tom paralelnom svemiru, ne bih ja puno toga tu prekrajala.
Mmmm, potaman je meni ovako bilo svašta.
Dva sina, kao dva jablana, ne znam mogu li biti bolji.
Sviđao se meni moj Ita, i glas i smisao za humor i karina tolika da se plaća carina.
O Lici da ne pričamo.
O kući da ne govorimo (s pet godina sam mami rekla proročanstvo "kad budem velika, imat ću kuću s drvenim stepenicama").
Smijao bi se moj davno pokojni svekar da zna, da je kuću radio ipak i za jednu Barbaru, koja je imala nepunih deset godina kad je on umro, i da se nitko tim drvenim stepenicama neće diviti kao ja, i glancati ih kao da su blago. Obožavam ovu kuću.
Ima stvari za obnoviti, da.
Ali pravo iz mojih snova.
I vrt. I višnje.
I ona stazica kao u slikovnicama, koja vodi do nepreglednog polja punog baliranog sijena- i gdje po rubovima prema šumi kad ideš noću i posvijetliš svjetiljkom vidiš blještave oči srna...
I drvene ogradice, o, drvene ogradice...
Ja se sjećam kad sam bila mala... Sve sam to željela... Takva sam rođena, vi da mi sad kažete "ajde u neku high-tech kućerinu u Dubaiu a ti nama daj ovo" ja bih rekla "slobodno mi popuši".
------------------------------------
U nekom paralelnom svemiru, koji nije ljudski život (a koji je možda po definiciji izazov i poligon iskustva), to bi bilo sve što želim.
U nekom paralelnom svemiru, koji jest ljudski život (a koji je možda po definiciji izazov i poligon iskustva), bilo bi nešto drugo: karcinom, infarkt, bolesno dijete, saobraćajka, tko zna što.
Prihvatiš- život je to što je. Tu smo valjda, da bismo učili i rasli.
I zahvalan si na svakoj inspiraciji i ljepoti, u vidu sjećanja, kapljice parfema, ili plave ptice koja ti doleti na par centimetara ujutro i kao da ti pjeva: "nasmiješi se, Barbara".
Nasmiješim se ja. Shvaćam pomalo da je stvar u trenutcima, i da sve prolazi, i dobro, i loše.
I što ostaje?
Ništa, dragi moji. Na kraju ne ostaje ništa.
Pa pusti nek traje... :)*
19.07.2024. u 19:51 | Komentari: 0
Josipa Lisac i ja, uz ledenu kavu
Navečer, kad su klinci zaspali, pogledala sam nekoliko intervjua s Josipom Lisac, željna odrasle osobe, koja bi na kraju dana trebala biti- moj suprug. A nije, nije ni njoj. I to ne bilokakve osobe, poželjeh čuti nekog inteligentnog, profinjenog, i izabrala sam si odlično društvo. Ganula me jedna njena rečenica:
"da mogu, vratila bih se u dan kad sam prvi put srela Karla; znam kako ću proživjeti svoj život, ali ...priželjkujem Susret."
------------------------
Itina i moja ljubavna priča nije bila takva. Nije bilo ni vremena, ni događaja, da bih je smjela okarakterizirati sretnom, možda ni ljubavnom. Opet, bila je sudbinska jer bila je bremenita.
To je priča koja me ostavila ne samo s djetetom i određenom mi ulogom
(apsolutno mi se ne da, ne mogu, upuštati se nikad više ni u što... možda na blic, ali ja sam ovdje prestala biti Supruga- a u Kurvu ili Ljubavnicu prometnuti se ne mogu jer sam od tvrdog materijala za to.)
Ostavila me s toliko pitanja, toliko pokušaja da shvatim Život, da mogu reći: Ita me promijenio kao osobu, kako me vjerojatno nijedan Suprug ne bi uspio promijeniti (sve i da želi).
Ne vjerujem da bi Ita bio oduševljen mojom promjenom: u mojoj mašti, on je sad lišen svih ljubomora, zamjerki i boli i volio bi me vidjeti kako sretna, možda i zaljubljena, jezdim njegovim vrtom.
Ali ja sam ipak promijenjena, ne na način da ne osjećam sreću.
Ipak, postoji dio mog srca, tijela i uma koji je zauvijek drugačiji, postoje trenutci u kojima mi se pogled zaledi i treba mi par sekundi da se "vratim", i postoji u mom karakteru nešto što mi je stislo usnice, kosu obojilo u tamno i čvrsto zateglo, i što je učinilo da mi je odjednom nekako "kretenski" našminkati se, "naivno" povjerovati, a jedini smisao ja ipak vidim u toj dvojici sinova koji odrastaju-
i van njih dvojice, osobno, sebe više ne nalazim.
Smisao mi je: peglanje, kuhanje, zaraditi im, pričati s njima, planirati kom što kad treba kupiti, gdje ćemo kad otići.
Čak i profesionalno, trenutno motiv vidim samo u zaradi.
Prijateljice i prijatelje, obitelj, da- volim. Ali muškarce više ne želim, osjećam neku vrstu otpora, gađenja, umora od toga da me išta više tu bespotrebno boli.
Inatim im se, svima a Iti najviše, kad na ramena uzimam te kosilice i trimere. Možda mi zato paše Lika: tu se mogu u sebi svađati s time što nisam mogla "završiti kako sam htjela".
--------------------------
I ne oplakujem ja samo Itu. Oplakujem i sebe kakva sam katkad s njime mogla i smjela biti; i sve ono što sam s njime mislila biti. Znate, sa svojim sranjima, on je imao tu jednu crtu na koju sam pala: bio je tradicionalan muškarac koji bi sve učas posla naložio, za kojeg si se mogla primiti kad biste šetali brdima, imao je muževnu energiju, i s njim sam se osjećala "ženski" u onom lijepom smislu- ne uvijek, ali katkad jesam.
Oplakujem svoje haljine koje sam željela obući a sad nemaju smisla, štikle na kojima bih ipak nekako gacala e da se imam za koga primiti a ne u ovom ravnom gariti po gasu i kuplungu tog muškog golemog auta. Oplakujem da dobijem (SEBIČNO, ali ja iskreno kažem) priznanje što sam rodila tako lijepo dijete.
Ne oplakujem samo Itu, oplakujem ja sebe- koja sam željela biti, a na trenutke i bila, bivajući jedno obično, zaštićeno žensko.
I proći će desetljeća, a možda se nikad ni ne dogodi, da ovi mali priznaju ponešto od mog ženskog truda.
Ita bi primijetio kad umijesim buhtlice, kad uglancam kuću. Znao je reći da sam lipa.
Fali mi da mi netko kaže da sam lipa.
Pa kad već ne govori, eto me garave i šminkat ću pičku materinu.
Inače sam dobro, osim u tom ženskom dijelu, u tom da se s Bogom svađam: "pa što me koju pičku materinu onda nisi stvorio muškarčinom, ako moram ovako, šta drkaš kaj sam puno tražila, još mi sve daš ovako zeleno i rajski samo da me rastužuješ i bespotrebno mučiš, ma daj ajde...."
Postoji jedan inicijalni dio mene koji je bio jako orijentiran na to da budem "nečija", zaštićena.
Nešto je u meni za tim uvijek krvarilo. I na toliko je brutalne načine izdano, da pomislim "neka karma, neka viša sila".
I nešto je u mom životu, odnosno neka dvojica divna, koja mi ne daju da postajem ucviljena žena. I ja to nisam.
Zato sam tu ženu, umjesto da cvili, jednostavno ubila.
I ja danas nisam žena.
Potpuno sam bespolna i živim kao potpora svojim sinovima, dobronamjerna prolaznica, hraniteljica lutalica, živim kao najbolja što mogu biti u svim ulogama koje imam (obiteljske, prijateljske), vjerujem da ću imati što dati i u karijeri.
Ali ženu, koja bi cvilila, e da ne cvili... Udavila sam svilenim jastukom i rekla "šuti, nema te".
I ta je žena otišla, za ovaj život, ne postoji.
--------------------------------
Ponekad, tek rijetko, dozvolim si nekoliko minuta "što bi bilo kad bi bilo"...
Pričini mi se Ita kako dolazi ususret meni svojim laganim dugačkim korakom.
Grmi dubokim glasom "Ej, moja Barbi!"
Ne mora mi ništa nositi u rukama, ni cvijeće, ni dar.
Ali pita mog starijeg sina jel išo u ribolov.
I mlađem kaže "lipotane!"
Planira da kupimo novog šarplaninca.
Priča o nekoj cijevi, da li kanalizacija ili voda, nisam to baš pratila.
Rijetko mi kaže, ali kaže mi nekad "lipa si".
Nisam puno tražila od tog života sad baš nešto.
Da klinjo čeka da tata oko 15:10 dođe s posla.
Da smo sretni.
Možda neku ružu za Valentinovo, ajde ajde priznat ću: možda i parfem, može 30ml :)
Ma evo, malo i kres-šema, a šta da Ti radim kad si me stvorio takvu, valjda ne bi da je toliki grijeh.
Nisam Te sad šta ja znam šta pitala.
Vjerojatno sam mogla bolje neke stvari, ali zajeb je što nisam znala što točno, i kako.
Da si mi bar šapnuo.
Ili da mi sad kažeš- je li to MORALO tako. Znaš, muči me što mislim da sam IPAK nekog kurca mogla.
Da sam bila neka iz pjesme Olivera Dragojevića, Đorđa Balaševića- ha, bi li on vidio smisla?
Jebe me to, Bože.
Znaš Ti dobro koji su bili moji snovi. Ništa tu nije bilo puno šljokica, glama ni spektakla.
Baš zato je pederski ispalo.
A šta...
Malo smijeha i zajebancije dok điramo pored Kaluđerovca.
Popijemo kavu u seoskoj birtijetini.
"Lipo mi je s tobom", jakim perušićkim naglaskom.
Obuvamo tenisice i šetamo Bukovcem Perušićkim.
Bio mi je tako drag u nekim stvarima, nisi mi trebao boljeg davati, voljela sam i te klempave uši kao da je neka vrsta tapira ili sl., bio mi je drag. Čak si sredio da bude 190 cm, a ja 180 cm, točno.
Svašta si sredio, da bi mi slomio srce.
Mogao si smisliti nešto, šapnuti mi kako... Ne bih Te puno pilala, znaš ono sad, Dubai, kristali, pičke materine...
I što ćeš sad sa mnom, ha? Rugaš se, smiješ, ili Ti je žao, ili Te briga?
Nisi to trebao, kažu svi da si dobar, ali sad Ti meni reci kako si dobar?
---------------------
Nisam Te puno tražila. Namjerno si mi to napravio.
Dao si mi ga prekasno, dao si mi slijepu ulicu, rebus kojeg nisam znala riješiti.
Dao si mi cijeli život da mi se priviđa, tamo negdje iza bala sijena, čovjek koji me možda čak nije ni volio.
Dao si mi da mrzim sve haljine, i da kad stavim skupi parfem (Armani "My Way") ne pomislim kom će se sviđati, nego "koju sam to pičku materinu kupila, mogla sam za to........ peleta".
Nisam Te puno tražila.
Ali ima i tužnijih priča od ove.
Pa ipak, bilo bi pošteno da šapneš: a što?
Jer dao si mi i osjećaj da kad god čujem pjesmu u kojoj ljubav nekog spasi i osmisli,
budem svjesna: Ita je umro.
Zato što nije osjećao ljubav?
Ili zato što je nisam ispravno davala?
Svaka pjesma, Bože.
Svaka.
Svaka.
Svaka.
A sviraju stalno.
Neprestano, pjesme u kojima ljubav osmisli, pobijedi, spasi i pozlati.
-------------------------------------
Voljela bih ga jednog dana sresti.
Voljela bih, ako ima što kasnije, da šetamo Bukovcem Perušićkim.
Sve, osim tog ženskog dijela mene, živo je i zdravo.
Ali žena-duh, koja sam između ostaloga u tom aspektu, u nekoj je drugoj dimenziji, nespoznatljivoj.
I kad dođem gore, Bože red je, daj mi najljepšu haljinu, za sve pare.
Nek Ita padne na guzicu.
E, to bi bilo baš frajerski od Tebe.
19.07.2024. u 18:06 | Editirano: 19.07.2024. u 18:50 | Komentari: 0