Natjecanje

Klempo

Doba kad su svinje najebale. Spremat će se na pet milijardi načina, koji put uspješno, koji put neuspješno, prema receptima i prema uputama mama, baka i prabaka koje te gledaju s neba i kontroliraju da negdje ne uvedeš neke promjene. Onda si i ti najebo. Sa svakom promjenom recepta spopast će te neko prokletsvo.

Tradicija se mora zadržat. Bolje da izumre selo nego običaji.

Na ovaj moj način dobivate najsočniju svinju svih vremena. Naravno, neizbježan je i Hrvatima toliko omražen termometar. Jer naš čovjek ima termovizijske kamere i skenere u očima pa ne treba termometar.

Prvo i osnovno je da odrezak bude dovoljno širok. Inače…džaba ste krečili. Probit će temperatura kroz sredinu i vaš će se odrezak poopančarit!

Ja skinem kožu jer ju posebno spravljam. E sada bi prema uputi ovih s neba trebali odstraniti štambilj. Pažljivo ga odrezati s kože.

Vi škicnite, pa kad ovima gore malo popusti pažnja il idu pišat brzo odrezak ubacite u pećnicu zagrijanu na 80 stupnjeva i upucajte termometar. Posipajte meso sa svih strana aktivatorom.

Ako vas pitaju jeste li odstranili otrovni štambilj, viknite: “jesam”. Lažite…nije lijepo lagat pogotovo familiji u raju, no koža se ne mora skidat i jestiva je. Šteta kože. Štambilj je rađen od grožđa i jestiv je.

Ak vas pitaju jeste li oprali meso, opet lažite da jeste. Meso se ne pere.

Kad termometar prosvira 47 stupnjeva u jezgri mesa, odmah s njim u jako zagrijanu tavu. Prvo naglavačke da se masni dio rastopi.

Ove na nebu će se doslovno snebivat jer to još nisu vidle!

I onda sa svih strana na jakoj temperaturi u tavi. Kad je temperatura 52 stupanja, parada je gotova. Malo premažite rastopljenim putrom i nutra žnjim.

A ove gore nek se snebivaju. Valjalo je zgriješit!

Beef&Glory, Wien

Čak ni Austrijanci koji žive u Beču zapravo nisu svjesni koliko imaju jaku gastronomiju. Tu naravno ne mislim na turističke zamke tipa FiglmüIler. I dok bi se kod nas netko tko ima restoran s tri Michelineove zvjezdice (Amador u Beču) dizao do nebesa i bio glavna zvjezda i narodni heroj, u Austriji ljudi nisu ni čuli za njega.

Već nekoliko godina u Beču postoje dva steakhousea koji zauzimaju 20. i 24. mjesto na popisu 101. najboljih steakhousea na svijetu. Kad sam prošle godine posjetio 24. (Dstrikt) bio sam oduševljen i proizvodom a i uslugom. Pa sad htjedoh isprobati i taj 20. po imenu Beef&Glory.

No bolje da nisam…

Smješten u potpuno neuglednoj ulici, takvo mu je i uređenje. Izgleda kao neki prostor koji je na brzinu prenamjenjen u restoran. No hajde, kobasica se ne sudi po omotu…

Prvo što me zasmetalo: osoblje se obraća gostima s “ti”. Možda ja jesam staromodan ali to još nikad nisam doživio. Valjda je to neka američka fora.

Naručismo (bilo nas je četvero) neki aperitiv. Aperitiv je stigao za 15 minuta. I to ne četiri nego dva. Onda za pet minuta još jedan. Četvrti nikad nije ni stigao jer su zaboravili.

Prošećem malo lokalom i pogledam u komore za odležavanje. Kad sam vidio steakove uronjene u maslac i neke u začinske trave, odmah mi je bilo jasno da tu nemaju blage veze s vezom. Ovo je čisti “steakocid”.

Što se tiče jelovnika, dosta je siromašan u ponudi steakova(!?) no zato imaju cijelu hrpu priloga i nekih jela koje uopće ne znam u kojem bi trenutku konzumirao. Ko da je netko lopatom ubacivao na jelovnik.

Ja naručih klasiku: tartar i rib-eye.

Tartar je bio s dodatkom nekih majoneza pa lažnog kavijara i još nečeg neidentificiranog. Uglavnom nit okusom na meso nit Tatare a nit konje. Prebacivao sam ga po ustima lijevo desno ko lopticu na partiji tenisa ali okus se nije pojavio.

Rib-eye je bio neprecizno pečen, (a i s Maillardovom reakcijom u začeću) ni blizu donje granice ”medium”. Otišao im je u “over”. A bio je i na hladnom tanjuru. Ali kad sam vidio da se još i upišao po tanjuru bilo mi je dosta.

Naručio ja i koštanu srž, da si malo popravim okus. Došlo neko čudo s hrpom karameliziranog luka. To sam odmah vratio. No, uredno su mi ga zaračunali što se nikako ne smije dogodit kad vratiš jelo koje nisi ni probao.

I dok sam u Dstriktu jedva čekao da mi još nešto prodaju i samo vikao: “može i to, može i to”… ovdje sam jedva čekao da odem i nikad se više ne vratim.

Jedina svjetla točka je bila neka gospođa kojoj je trebalo jedno 15 minuta da se sjedne, a onda je prvo popila kavu, pa čaj, pa onda naručila dvije različite vegetarijanske salate (u steakhouseu) koje je smjestila na drugu stranu stola i tako jela!

U jednom trenutku smo stvarno mislili da je tu neka skrivena kamera.

Još jedan dokaz da su sva ta proglašenja, dodjeljivanja nagrada, zvjezdica i bogzna čega zapravo jedno veliko…ništa!

Beef&Glory, Wien

Čak ni Austrijanci koji žive u Beču zapravo nisu svjesni koliko imaju jaku gastronomiju. Tu naravno ne mislim na turističke zamke tipa FiglmüIler. I dok bi se kod nas netko tko ima restoran s tri Michelineove zvjezdice (Amador u Beču) dizao do nebesa i bio glavna zvjezda i narodni heroj, u Austriji ljudi nisu ni čuli za njega.

Već nekoliko godina u Beču postoje dva steakhousea koji zauzimaju 20. i 24. mjesto na popisu 101. najboljih steakhousea na svijetu. Kad sam prošle godine posjetio 24. (Dstrikt) bio sam oduševljen i proizvodom a i uslugom. Pa sad htjedoh isprobati i taj 20. po imenu Beef&Glory.

No bolje da nisam…

Smješten u potpuno neuglednoj ulici, takvo mu je i uređenje. Izgleda kao neki prostor koji je na brzinu prenamjenjen u restoran. No hajde, kobasica se ne sudi po omotu…

Prvo što me zasmetalo: osoblje se obraća gostima s “ti”. Možda ja jesam staromodan ali to još nikad nisam doživio. Valjda je to neka američka fora.

Naručismo (bilo nas je četvero) neki aperitiv. Aperitiv je stigao za 15 minuta. I to ne četiri nego dva. Onda za pet minuta još jedan. Četvrti nikad nije ni stigao jer su zaboravili.

Prošećem malo lokalom i pogledam u komore za odležavanje. Kad sam vidio steakove uronjene u maslac i neke u začinske trave, odmah mi je bilo jasno da tu nemaju blage veze s vezom. Ovo je čisti “steakocid”.

Što se tiče jelovnika, dosta je siromašan u ponudi steakova(!?) no zato imaju cijelu hrpu priloga i nekih jela koje uopće ne znam u kojem bi trenutku konzumirao. Ko da je netko lopatom ubacivao na jelovnik.

Ja naručih klasiku: tartar i rib-eye.

Tartar je bio s dodatkom nekih majoneza pa lažnog kavijara i još nečeg neidentificiranog. Uglavnom nit okusom na meso nit Tatare a nit konje. Prebacivao sam ga po ustima lijevo desno ko lopticu na partiji tenisa ali okus se nije pojavio.

Rib-eye je bio neprecizno pečen, (a i s Maillardovom reakcijom u začeću) ni blizu donje granice ”medium”. Otišao im je u “over”. A bio je i na hladnom tanjuru. Ali kad sam vidio da se još i upišao po tanjuru bilo mi je dosta.

Naručio ja i koštanu srž, da si malo popravim okus. Došlo neko čudo s hrpom karameliziranog luka. To sam odmah vratio. No, uredno su mi ga zaračunali što se nikako ne smije dogodit kad vratiš jelo koje nisi ni probao.

I dok sam u Dstriktu jedva čekao da mi još nešto prodaju i samo vikao: “može i to, može i to”… ovdje sam jedva čekao da odem i nikad se više ne vratim.

Jedina svjetla točka je bila neka gospođa kojoj je trebalo jedno 15 minuta da se sjedne, a onda je prvo popila kavu, pa čaj, pa onda naručila dvije različite vegetarijanske salate (u steakhouseu) koje je smjestila na drugu stranu stola i tako jela!

U jednom trenutku smo stvarno mislili da je tu neka skrivena kamera.

Još jedan dokaz da su sva ta proglašenja, dodjeljivanja nagrada, zvjezdica i bogzna čega zapravo jedno veliko…ništa!

Natjecanje

I dok je već postalo pravilo da se apsolutno isplati otići u lokale koje popljuje Kult plave kamenice, simptomatično je da se dva gastroportala, Pun kufer i Dobra hrana natječu tko će objavit veću blesavoću. Poučeni primjerom Plave kamenice, ova dva spomenuta portala čitajte kao da je sve potpuno obrnuto nego ono što piše.

Pun se kufer danas dotakao boje jaja te mrtvo ozbiljni tvrde da bijele kokoši daju bijela jaja a smeđe daju smeđa.

To je otprilike jednako glupo kao da kažete da žene bijelkinje doje bijelim mlijekom, crnkinje crnim a indijanke crvenim. A azijatkinjama mlijeko ide u koso.

Dakle, boja perja ne utječe na boju jaja. Koje će boje biti jaja određeno je genetski i povezano je s bojom ušne resice. Dakle, kokoši s bijeom ušnom resicom nose bijela a one s crvenom nose smeđa jaja. Bez obzira na boju perja.

I da unaprijed odgovorim onima koji me žele zaskočiti pitanjem: a što je sa zelenkasto-plavim jajima?

Za zeleno-plavu boju jaja nisu odgovorne ušne resice već im boju daje žučna boja oocyan, bez obzira na boju perja!Link