svemirska ljuljačka

i ne pjevaj ljubavne pjesme na obali rijeke
voda
ona ne nosi voljko svako breme
uljeze sažvače gladno i grubo
neki teret zgađena ispljune
voda
ona ne pohrani u svojim hladnim njedrima
sve ljubavnike zauvijek zagrljene

Link

ali
izađi iz utočišta
izloži se mirno i meko
shvatit ćeš
godi to
neočekivano
slojevito
ali
možeš li amplitudu klatna zaustaviti grudima
ili nemoćno strahuješ u tmini
osluhni
ovdje smo samo ti i ja
duh i tijelo
glasne šutnje
konstrukt i oksimoron
hej
nema grozne tajne na tavanu
nema loših detektiva ni krunskih dragulja
ovdje smo samo ti i ja
duh i tijelo
i naš savršeni univerzum

Link
Link

ima ih još
nisu doduše na zidiću... a kaj sad... nitko nije savršen ))

bodljikavo utočište popušta sudbini
o radosti
sanja li kestenje divlje svinje

dan kajanja pritišće
nema zvuka dodira mirisa
samo je svijetlost pošteđena
ona nataložena u meni želi van
ona uzburkana oko mene želi unutra
podrhtavaju zaboravljene membrane
zašto granice uopće postoje

volio si me najviše slabu
željela sam te najviše jaka
u meni samo ja
tama grli jabučice oka
može se naravno izreći laž
tko sanja snove satkane meni

.

On:
Teška, luda, naporna, lukava, dosadna?
Genijalna, zavodljiva, uzbudljiva, izazovna, tajanstvena?
Obična, očajna, ogorčena, prevarena, lijena?
Vedra, vesela, duhovita, zabavna?
Veličanstvena.
Jedna žena.

Ona:
Ne.

budi spremna djevojko, bit će i takvih dana
ništa ne brini
ne umire se od prve nego od zadnje ljubavi
ništa ne brini
budućnost dolazi po sve nas
a onda me ostavila da se sama nosim s tom kučkom

RAPORT IZ OPKOLJENOG GRADA

Prestar sam da nosim oružje i borim se poput drugih —

velikodušno mi je dodijeljena inferiorna uloga kroničara
bilježim – ne znamo za koga – povijest opsade

moram biti precizan ali ne znam kad je počeo napad
prije dvjesto godina u prosincu rujnu možda jučer u zoru
ovdje svi boluju od gubitka osjećaja za vrijeme

ostalo nam je samo mjesto privrženost mjestu
još držimo ruševine svetišta avete vrtova i kuća
ako izgubimo ruševine neće ostati ništa

pišem onako kako znam u ritmu beskonačnih tjedana
ponedjeljak: skladišta prazna platna valuta postao je štakor
utorak: gradonačelnik ubijen počinitelji nepoznati
srijeda: pregovori o primirju neprijatelj uhapsio izaslanike

ne znamo mjesto njihova boravka dakle mjesto torture
četvrtak: nakon burne sjednice većinom je glasova odbačen
zahtjev trgovaca začinima za bezuvjetnom kapitulacijom
petak: početak kuge subota: počinio je samoubojstvo
N. N. nesalomljivi branitelj nedjelja: nema vode odbili smo
napad kod istočnih vrata zvanih Vrata Saveza

znam monotono je sve to nikoga neće ganuti

izbjegavam komentare emocije držim pod kontrolom pišem o činjenicama
navodno se samo njih cijeni na stranim tržištima
ali s određenim ponosom želim obavijestiti svijet
da smo zahvaljujući ratu odgojili novu vrstu djece
naša djeca ne vole bajke igraju se ubijanja
na javi i u snu maštaju o juhi kruhu i kosti
baš kao psi i mačke

navečer volim lutati rubovima Grada
duž granica naše nesigurne slobode
odozgo gledam na gomilu vojske njihova svjetla
slušam buku bubnjeva barbarskih urlika
uistinu je nepojmljivo da se Grad još uvijek brani

opsada traje dugo neprijatelji se moraju mijenjati
ne vezuje ih ništa osim želje za našim uništenjem
Goti Tatari Šveđani Carski odredi pukovnije Isusova Preobraženja
tko će ih pobrojati
boje zastava mijenjaju se kao šuma na obzoru
od nježne ptičje žute u proljeće preko zelene crvene do zimske crne

navečer oslobođen činjenica mogu razmišljati
o stvarima davnim dalekim na primjer o našim
saveznicima na drugoj obali mora znam da iskreno suosjećaju
šalju brašno vreće nade mast i dobre savjete
ni ne znaju da su nas izdali njihovi očevi
naši bivši prijatelji iz doba druge Apokalipse
sinovi su bez grijeha zaslužuju zahvalnost dakle zahvalni smo

nisu preživjeli opsadu dugu kao vječnost
oni koje je dodirnula nesreća uvijek su usamljeni
branitelji Dalaj lame Kurdi afganistanski gorštaci

dok pišem ove riječi zagovornici pomirbe
stekli su određenu prevagu nad strankom nesalomljivih
uobičajeno kolebanje raspoloženja sudbine se još uvijek važu

groblja rastu opada broj branitelja
ali obrana traje i trajat će do kraja

i ako Grad padne a spasi se jedan
on će nositi Grad u sebi putovima progonstva
on će biti Grad

gledamo u lice gladi lice vatre lice smrti
najgore od svih – lice izdaje

i samo su naši snovi ostali nepokoreni

(Zbigniew Herbert:, 1983.
prev. Đurđica Čilić)

Link

.

preko sklopljenih vjeđa i usana
miluje treperavo ramena i grudi
skriva se pospano u pupku
ljubi madež iznad koljena
mapu sjenovitu i tajnu
iscrtati moze jedino po sjecanju
škrta je slast tvojih dodira
ljubavniče moj
žeđam za tvojim mirisom
tvojim pogledima
tvojom tišinom

Link