svemirska ljuljačka

RAPORT IZ OPKOLJENOG GRADA

Prestar sam da nosim oružje i borim se poput drugih —

velikodušno mi je dodijeljena inferiorna uloga kroničara
bilježim – ne znamo za koga – povijest opsade

moram biti precizan ali ne znam kad je počeo napad
prije dvjesto godina u prosincu rujnu možda jučer u zoru
ovdje svi boluju od gubitka osjećaja za vrijeme

ostalo nam je samo mjesto privrženost mjestu
još držimo ruševine svetišta avete vrtova i kuća
ako izgubimo ruševine neće ostati ništa

pišem onako kako znam u ritmu beskonačnih tjedana
ponedjeljak: skladišta prazna platna valuta postao je štakor
utorak: gradonačelnik ubijen počinitelji nepoznati
srijeda: pregovori o primirju neprijatelj uhapsio izaslanike

ne znamo mjesto njihova boravka dakle mjesto torture
četvrtak: nakon burne sjednice većinom je glasova odbačen
zahtjev trgovaca začinima za bezuvjetnom kapitulacijom
petak: početak kuge subota: počinio je samoubojstvo
N. N. nesalomljivi branitelj nedjelja: nema vode odbili smo
napad kod istočnih vrata zvanih Vrata Saveza

znam monotono je sve to nikoga neće ganuti

izbjegavam komentare emocije držim pod kontrolom pišem o činjenicama
navodno se samo njih cijeni na stranim tržištima
ali s određenim ponosom želim obavijestiti svijet
da smo zahvaljujući ratu odgojili novu vrstu djece
naša djeca ne vole bajke igraju se ubijanja
na javi i u snu maštaju o juhi kruhu i kosti
baš kao psi i mačke

navečer volim lutati rubovima Grada
duž granica naše nesigurne slobode
odozgo gledam na gomilu vojske njihova svjetla
slušam buku bubnjeva barbarskih urlika
uistinu je nepojmljivo da se Grad još uvijek brani

opsada traje dugo neprijatelji se moraju mijenjati
ne vezuje ih ništa osim želje za našim uništenjem
Goti Tatari Šveđani Carski odredi pukovnije Isusova Preobraženja
tko će ih pobrojati
boje zastava mijenjaju se kao šuma na obzoru
od nježne ptičje žute u proljeće preko zelene crvene do zimske crne

navečer oslobođen činjenica mogu razmišljati
o stvarima davnim dalekim na primjer o našim
saveznicima na drugoj obali mora znam da iskreno suosjećaju
šalju brašno vreće nade mast i dobre savjete
ni ne znaju da su nas izdali njihovi očevi
naši bivši prijatelji iz doba druge Apokalipse
sinovi su bez grijeha zaslužuju zahvalnost dakle zahvalni smo

nisu preživjeli opsadu dugu kao vječnost
oni koje je dodirnula nesreća uvijek su usamljeni
branitelji Dalaj lame Kurdi afganistanski gorštaci

dok pišem ove riječi zagovornici pomirbe
stekli su određenu prevagu nad strankom nesalomljivih
uobičajeno kolebanje raspoloženja sudbine se još uvijek važu

groblja rastu opada broj branitelja
ali obrana traje i trajat će do kraja

i ako Grad padne a spasi se jedan
on će nositi Grad u sebi putovima progonstva
on će biti Grad

gledamo u lice gladi lice vatre lice smrti
najgore od svih – lice izdaje

i samo su naši snovi ostali nepokoreni

(Zbigniew Herbert:, 1983.
prev. Đurđica Čilić)

Link

preko sklopljenih vjeđa i usana
miluje treperavo ramena i grudi
skriva se pospano u pupku
ljubi madež iznad koljena
mapu sjenovitu i tajnu
iscrtati moze jedino po sjecanju
škrta je slast tvojih dodira
ljubavniče moj
žeđam za tvojim mirisom
tvojim pogledima
tvojom tišinom

Link

kao da nismo već sve isprali pogledima
kao da najvažnije ne možemo ispričati šutnjom
kao da se nismo već toliko puta pomirili sa svime
kao da ptice pjevaju samo zato da bi sunce ponovo izašlo
kao da život nije lijep

salata od maslačka, krumpira i jaja

klizi ta naša godina
umotana u jutarnje rituale
iznad dugih pogleda i mirisa kave
zavodim te uvijek iznova
daruj mi izvor
izgori u meni još jednom

poželjet ću se izgubiti u njima

lutamo dugo
tražeći pravi ton u toj slagalici
zašto uvijek osluškujemo pjesme zvijezda
a sanjamo strance u tamnoj noći

bez krvi to nikako nije moglo proći
znadoh to od početka
kako god se te koščice ispreplele po jelenjoj koži
jedan će ostati ležati u lokvi odabira
platnena igračka razderanog trbuha
ovaj euforičan, nasmijan, uzbuđen?
onaj zlurad, uplašen, darovit?
na kraju, pitanje je svih pitanja
kojeg hraniti, a svoju glad utoliti?
a možda sam trebala pratiti let ptica
ugledati onu jednu koja se ne nalazi
ali ne može se otpustiti
prihvatiti dovoljnima sve one druge
a nije to tako
samo malo pomažu, one
u smiraju dana, koliko god krvi nudili
šturi jelovnici ne pogoduju istančanim nepcima
ali je bar dobio pjesmu

In ta polna luna sveti
kot v noči objemov
tvoje tople in nežne dlani
budni dotik na licu
dal si mi vse
in vse si mi vzel s poljubi
skozi naše začetke in konce
izgubili bi se in našli
znova in znova
bila sva eno
bili sva vse
spet sije polna luna
odmevajo daleč
obljube prvih dni
o, ko bi spet vstala
vihar naše strasti
vsaj danes zjutraj
vsaj zdaj
vsaj ko me gledaš
vsaj v tej skodelici čaja
vsaj dokler sije ta mrzla luna

Vesna + SuperHeidi, 15. 03. 2025.

On:
pišeš li i ti stihove razne
ili imaš samo retke prazne
život je čudo
živimo ga ludo
živimo ga brzo
živimo svoj san
jer nikad ne znaš
možda je ovo
taj zadnji dan

Ona:
ah taj život, život
u njega svašta stane
kava osmijeh dodir
zadnji ili novi dan
ah taj život, život
misterija je prepun
zar je život samo san

On:
uopće žalio ne bih
uvijek iznova
pokloniti osmijeh tebi
i pronaći sjenu svoju
u tim jantarnim očima tvojim
dok te gledam
ljubavi tvoje
kao pijesak žedan
uvijek iznova
nadati se poljupcu
vrućem vlažnom dugom
hajde
učini me već jednom
tvojim vjernim slugom

Ona:
ljubavniče sjenoviti
a bi li meni
te slatke stihove slao
kada bi zapravo znao
da poljupci su moji
kao sudbina
kao vatra
kao kiša
kao lava
kao more
što će jednom
utopiti nas oboje.

(SuperHeidi, bmb 28.11.2023.)

da da baš tu jednu jedinu
na kasnom noćnom nebu zastalu
a opet sjajnu i hrabru i ustrajnu
vidiš li, naslutiš?
ostale se odavno negdje zabavljaju
opasno naginju s čašom u ruci
otkrivenih bedara
trepere i kikoću flertuše jedne
ma kako ih samo nije sramota
požudno svjetlucati u tvojim očima

dođi i sjedni pokraj mene
dogodit će se ili ne
nitko ne zna koliko će vremena proći
nitko ne zna hoće li sagorjeti sve
dođi i sjedni pokraj mene
slomi se u komadiće
da nas mogu sastaviti ponovno