O foliji, struganju i šlapicama

oolopčlkpklloilolillopploooločkčl,mnnk
Ups. Malo sam čistio tastaturu.
Nego, skužio sam nešto - ona srebrna folije za šoferšajbu da se ne smrzne preko noći fakat je super stvar, ali umjesto da mi doma stoji u špajzi, bilo bi puno korisnije da je ekšuli stavim na staklo.

Cuckove joj šlapice, al' sam se nastrugao leda noćas.

Uredi zapis

27.11.2023. u 17:01   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

Plac. Placa. Tržnica. Život.

Neki dan čitam, tržnica Dolac (za neupućene, najveća zagrebačka tržnica u samom centru grada, odmah ponad Trga bana Jelačića) zjapi prazna. Nit' prodavača, nit' kupaca. Ne sjećam se da sam ikad u životu bio na toj tržnici a da nije vrvjela ljudima. Objašnjenje za ovo sad? Nemam pojma. I tako pomalo u strahu krenuh danas na plac na Kvatriću, rekoh, pa nije valjda i tamo pustoš. Ma mo'š mislit'. Tržnica krcata točno kako i treba biti. I uobičajeno, kad god krenem gladan u kupovinu, doma dođem sa pet puta više hrane nego što mi je potrebno. Proklete gladne oči.
No sve je to tek uvod.

Stojim danas kod ulaza u tržnicu i pukne me sjećanje - ono što se moderno sad veli flashback - na moju baku i na to kako me kao osmogodišnjeg klinca vukla za ruku k'o vreću gore-dolje po čitavom Dolcu cjenkajući se po tri puta na svakom štandu (da bi na koncu uvijek, ali uvijek sve kupila na onom prvom kod kojeg smo već bili). Mrzio sam to. Mrzio sam i njeno cjenkanje i čitav vječno ponavljani scenarij i debele kumice koje jedva da si mogao razumjeti i gužvu i naguravanje i umor u nogama i prokleti kelj i poriluk koje sam zdušno mrzio... i kroz sav taj jad, nekako se podlo probijao pregršt mirisa, boja i okusa stvari koje sam mogao samo gledati jer živjelo se siromašno.
Godinama kasnije, znao sam otići na Dolac samo po neku poslasticu - lički sir škripavac ili svježi, krvavi biftek ili neko rano voće u doba kad je najskuplje, ne pitajući uopće za cijenu i uživajući baš u tome da ono što vidim, to mogu i bezbrižno odnijeti doma.
Čovjek čitav život liječi neke rane iz djetinjstva a da nije toga svjestan. Pa i kad postane svjestan, uživanje je to veće. I ne treba ti diploma iz psihologije da shvatiš da doba u kojem nisi mogao imati ni prst, krivo je što sad doma nosiš čitavu ruku. Koje potom pola baciš jer ne možeš sve to pojest' ma da se krstiš.
Ok, ovo je sad zvučalo malo kanibalski.
Čudno je to. Jedan pogled na pretrpanu raskoš svih mogućih boja i mirisa, onako te nenadano okine k'o iz voleja nazad u neke davne, pradavne dane. I misliš si... ne, krivo. Ne misliš si ama baš ništa. Naprosto veselo pocupkujući navališ na sve te štandove sve dok ti prsti ne počnu pucati pod teretom vrećica.



Gottago, moram uništiti barem pola ovoga jer mi ne stane u frižider.

Uredi zapis

24.11.2023. u 12:49   |   Editirano: 24.11.2023. u 12:50   |   Komentari: 13   |   Dodaj komentar

Izazov

Veli, nabroji 10 stvari - isključivo fizičkih - koje te najviše smetaju na suprotnom spolu.
Ok.

Pod broj 1, bez ikakve konkurencije, napumpane čubetine koje izgledaju kao upaljena pavijanova guzica.
Pod broj 2 definitivno idu umjetne trepavice. Neki dan je fejsom kružio video neke šmrkavice sa trocentimetarskom plastikom na vjeđama koju joj je bura prevrtala do pola čela. Prestrašno.
Broj 3 bez dvojbi ide na pirsing. Bilo gdje. Ne, nije slatko i nimalo nije sexy i bolesno je i potiče mi želju da joj zovem hitnu da joj to počupa s nje. Bez anestezije.
Broj 4 bi također bez dvojbi zauzele silikonske grudi. I tu ne pričam o medicinskim implantatima zbog mastektomije, nego o lubenica-okruglo-nakaznom užasu na koje neka blentača baci grdu lovu jer želi izgledati kao trećerazredna porno zvijezda. Ne dušo, nije ti uspjelo, jer izgledaš tek kao petorazredna porno propalica.
Na mjestu broj 5 je palac debeli sloj žbuke po faci od vrha čela pa sve do kraja dekoltea (dakle skoro do pupka). Kad mi nešto takvo priđe na bliže od dva metra, vadim suzavac da po svaku cijenu spriječim ikakav kontakt. Bolje to nego da se poslije moram prat solnom kiselinom.
6. - štikle. Nije da nema žena koje čak i ne izgledaju loše u tome, no njih je otprilike 0,01%. Ostatak od 99,99 % koje ih nose izgledaju kao rahitični nojevi sa iščašenim kukom i pokvarenim žiroskopom. Činjenica da im je udobnost toga na nogama ravna prvoklasnoj inkvizicijskoj mučionici s ekipom koja zlurado uživa u krvavim stopalima, sasvim je zaslužena.
7. - halteri. Nemam pojma zašto, nemam ama baš nikakvih mračnih događaja iz bilo kojeg razdoblja života zbog kojih bi mi se gadili halteri, ali gade mi se. Da nekim slučajem i pokušam ikoga silovati, lakše bih svladao prepreku pojasa nevinosti od lijevanog čelika nego haltere.
8. Frizura klase želim-biti-najčudovišnija-nakaza-u-poznatom-svemiru. Ono, budi, tvoja stvar. A moja je stvar da takve prizore ne bih stavljao ni u novi nastavak teksaškog masakra motornom pilom, jer previše bi plašili ljude.
9. Hulahopke. Da, znam, to je udoban i topli odjevni predmet. Uz koji bi se obavezno morao prodavati i skalpel da to možeš počupati s nje u manje od pola sata.
10. Grudnjaci. Jeb'ga. Sve dok ne izmisle model koji će sam pasti na pucketanje prstima - mrzit ću ih. Zašto? Zato što uopće nije problem počupati grudnjak s nje, ali jest problem kad ti ona veli - pa jesi ti normalan, e sa'ćeš mi za kaznu kupit' onaj u Victoria's secret za 140 eura. A ti si misliš, konju jedan glupi, mogao si joj ponudit 40 eura da si sama skine onaj jeftini i debelo zašparat'.

Kad već pitaš, ne.

Uredi zapis

23.11.2023. u 11:48   |   Editirano: 23.11.2023. u 11:49   |   Komentari: 31   |   Dodaj komentar

Siv, siviji, smoothie.

Mislim si (eto njega opet), ljudi su sivi. Onako, sivo-sivi, s pokojom nijansom sivkaste koja vuče na baš jako sivu.
Ne?
Da.
Ne, nema to veze sa 50 nijansi sive (što je film koji bih nazvao "kako si mala Žmegačeva Štefica zamišlja sado-mazo odjeljak pakla dok broji sedmu zdravomariju za kaznu što si je počupala par najduljih dlaka sa pubisa" - otprilike). To ima veze sa... ček. Sa čime ima veze?
Ok, neki ljudi nisu sivi, ima i fakat-fakat crnih. Jedino bijeli ne postoje. Autori slaboumnih rečenica sa flašica jamnice ne da se ne računaju u bijele, nego se ne računaju uopće ni u što. "Vaša će zora svanuti kad izađe sunce". Ma daj me naj me. Nije ni čudo da se bijela ni ne broji pod boje.
Sivi su jer... nisu ni crni ni bijeli. Jesu, ali samo malo, mrvicu. Ostalo je smoothie od nečeg maglovitog, nestalnog i lelujavo neuhvatljivog.

Smoothie. 'Bote. Napredujem. Još do pred par godina bih normalno napisao ćušpajz, ali ne, gospon se profinio, targetira markete i influensa trendmejkere, ni to kaj got.
Da smoothie. Zbljuv.
Nego... da.

I ja sam siv. Tamnije siv nego što bih želio biti i svjetlije siv nego što bih trebao biti. Je, zato se to i zove smoothie (iako ostaje zbljuv. Ne ja, smutač). Bilo je godina kad sam htio biti bijel, kao i mjeseci kad sam doista davao sve od sebe ne bih li bio crn. Vraga, ne ide. Odeš pod tuš i zalud si se kroz dimnjak provlačio.
Kako god.

Digresija: mućkam si kavu i nije siva. To mi zadaje nerješiv ne-sivi problem kojeg ne mogu zasiviti.

Ma, samo sam htio reći - neke stvari želiš, neke stvari dobiješ, neke te stvari iznenade, a neke su toliko sive da su ti nevidljive sve dok ne kresnu posred čela. Ne-sivog čela. Baš kao i ljudi, sivo nevidljivi, a...

Nah, bolje mi je da idem konačno pit tu kavu.

Uredi zapis

22.11.2023. u 12:30   |   Editirano: 22.11.2023. u 12:31   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar

mali oglas

Prodajem kemiju u malim kutijicama
taman za dodatak uz popodnevnu kavu.
Snažno dozirati i neumjereno trošiti
kao da je nikad više neće biti.
Prodajem kemiju, zajamčeno djeluje
na mjestu kamenja rascvjetava cvijeće.
Samo je jedna popratna pojava
lako stvara naviku, a odvikavanje ubija.
Danas prodajem kemiju, sutra ću je kupovati
u malim kutijicama, taman za uz popodnevnu kavu.
Što je kava bez kemije? Kao juha bez soli.
Ako nije kako treba, onda kao ni da nije uopće
a što je više trebaš, to je manje ima.

Ne, to nije nikakva pjesma.
To je više onako, kao oglas.

Što se sve danas već ne prodaje, zašto ne bi i ovo.

Uredi zapis

21.11.2023. u 21:50   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

Pismo

Znaš, razumijem.
Mogao bih život podijeliti na razdoblja - kad nisam razumio ali me ni nije zanimalo, kad me počelo zanimati ali mi ništa nije bilo jasno, kad sam odlučio da nema smisla ni pokušavati shvatiti, kad sam shvatio da ipak ima smisla pokušavati razumjeti iako to nikamo ne vodi, kad sam mislio da razumijem, te kad sam konačno doista i shvatio. I onda ide dio kad se zapitah da li mi je ipak bilo bolje dok mi ništa nije bilo jasno.
Lakše je kad si barem malo glupav. Uvijek imaš nekog za okriviti za bilo što, a u svojoj gluposti nikad nisi sam, o ne. Sve što te okružuje jednako je blentavo - pa i gore.
Lakše je kad te neznanje spašava od suočavanja s istinom. Da objasnim to? Ne. Zašto bih? Tko ne zna, ionako ni ne bi shvatio.
Lakše je kad si možeš priuštiti ljutnju i osuđivanje, bijes pravednika usmjeren na bilo koga, slijep za ikoje olakotne okolnosti, gluh za zvuk ičijeg imena.
Lakše je.
Lakše je kad si nepravedan prema drugima umjesto da si pravedan prema sebi.
Samo...
... ma ništa. Nebitno. Lakše je. Uvijek je bilo, znao bih sve o tome.

Kad ti velim - da, razumijem, to jest uistinu tako. Nije da to ikome pomaže niti to samo po sebi išta znači ili ikamo vodi. Naprosto, tako jest. Bi li ti to trebalo išta značiti? Ne znam. Bit će da se nadam da znači. Ne znam što bi iz toga trebalo ili barem moglo proizaći, pa preostaje samo mogućnost da pokušavam pokazati da vrijedim nekog klinca. Onako, razumijem ono što drugi niti ne vide. Tak' si ja to nekak' zamišljam, valjda.
A vrag bi znao.

Pokušavam ti zamisliti dah dok ti se vije oko crvenog vrha nosa dok vrtiš pedale. Zamalo da mogu osjetiti koliko su ti topli obrazi iako ti je nos hladan poput kuglice vanilije. Zamalo da mogu čuti kako ti žustro lupa srce ispod debelog vunenog džempera. Imaš li takav džemper? Svatko bi ga trebao imati.
Da, razumijem.
I nemoj me pitati zašto, jer to znaš i bolje od mene. Ni zašto razumijem ni zašto mogu sve što mogu, a nikako me nemoj pitati što ću s time. Otkud da znam. A i teško da bi odgovor od jučer bio jednak odgovoru kojeg bih dao sutra. Možda.

I samo još jedno... miš, onaj sa dvije nožice?

Žao mi je što nema barem i rep.


Uredi zapis

20.11.2023. u 13:15   |   Editirano: 21.11.2023. u 22:22   |   Komentari: 0

Bussines as usual.

Jedan dan uglavnom lažne, jeftine i užasno iritantne patetike i potom 3-4 dana (krajnje uzaludnog i priznajem, potpuno besmislenog) svađanja sa budaletinama kojima sva mjerila vrijednosti počinju i završavaju misom, zastavom i grbom, a modus vivendi se svodi na pivo, nogomet i lovačke priče (rat, seks, mojgolfdvojkajepotegodvistanauru i ino).

I tako do sljedeće godine.

Uredi zapis

19.11.2023. u 14:27   |   Komentari: 0

Bilo mi je prvi put.

Rekla je, naučit ću te nešto što još nisi probao.
(hear, hear!)
Rekla je, naučit ću te nečemu nakon čega nećeš moć' ni na nogama stajati.
(ja? ma zar ja? e, curo, gdje si ti bila kad sam ja... jel'...)
Rekla je, nije teško, samo staviš prave prste u prave rupe...
(... !!!!!)

Jebemti bowling, boli me sve osim trepavica, a i one me bole kad trepnem.


Uredi zapis

16.11.2023. u 19:41   |   Editirano: 16.11.2023. u 19:41   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

Haiku 20

Nije to kiša
na mojim obrazima
na tvome grobu.

Uredi zapis

12.11.2023. u 18:21   |   Komentari: 0

Filteri

Odgledam Equalizer 2 i kraj me dirne do suza. Doslovno. I mislim si (opet) - to je to.
Ne mislim u životu imati posla ni sa kime kome ne krenu suze na završetku Equalizera 2, natipkam prijateljici. Veli ona, moramo popričati o tome. Želiš li?
Ne, rekoh. To nije tema nego izjava.
Nešto kasnije, pričam kćeri da me rascmoljio film, veli ona, o daaa, i mene je. Onaj kraj baš ubode.
Vidiš, taman sam ti htio početi objašnjavati da ću si to zakucati na zid kao filter prve kategorije - ako nema suza u tom trenu, znači da je ili ona presjebana za mene ili sam ja presjeban za nju. Kako god bilo - ne ide. Veli moja vrlo odrasla klinka - pa to ti je, mi smo emotivci, oboje. Nećeš moći ni biti shvaćen ni prihvaćen od nekog tko to nije. I ne znači da su zato oni sjebani, nemoj suditi po sebi.
A nego po kome ću? Pa ne tražim komada predstavniku vlasnika stanara, sebi tražim. Ja sam mjerilo, nego tko bi drugi bio?!
Smije se. Je, i to kaj veliš, ima smisla.
Imam pametno dijete.

Dakle, dosad sam siguran u dvije stvari: mora znat peć nekakav kolač sa trešnjama i mora brisat suze na kraju Equalizera 2.

Napredujem, kajjeje.

Uredi zapis

11.11.2023. u 18:42   |   Komentari: 0

To.

Pogled kroz mokri prozor prema slinavo sivom horizontu... atmosfera baš kao nekad, samo što nije noć, nego dan. Toplina kave na nepcu isprana hladnoćom pred očima. Da, sad je pravo vrijeme za to.
To.
Samonametnuti slijed. Ja. Hoću. To. Iako to nije... "to". NIje stvar. Definitivno nije osoba. To nije to, nego je ono, ono kad to biva baš to.
Kome ovo dosad nije jasno, neka prestane čitati jer ovo je, upozoravam, onaj jednostavni dio.

To je... kad znaš. Kad ti bude to, a sve drugo postane ono, čak i manje od toga. Ne od toga toga, nego od onoga toga.
To je... sve. To je kad glagoli zamru a imenice postanu boje. To je kad čuješ mirise i vidiš okuse i kušaš dodire a na prstima ti je nježni okus pahuljastih ljetnih oblaka.
Da, znam da se to zove altocumulusi. Ne to, nego oblaci.
Da, znam da je vani sivo (cumulonimbusi, za cjepioblake) i jesen i kiša i kojeg sad spolovila tu onda rade ljetne bijele pahuljice nalik na lebdećeg Woody Allena u Kupidovoj haljinici?!
Pa... jer kad je to - to, onda to čak ni Woody Allen ne može pokvarit'. Recimo.

Mislim si (da, stalno si nešto mislim i to je definitivno pogrešna radnja na pogrešnom mjestu u pogr... ma, u bilo koje vrijeme), sve je ovdje oko mene prepuno ljudi koji žele to. Ne moje to, nego neko svoje to. Valjda. I bolje im je. Uz iznimku onih koji ne žele to, nego ono. I onih koji žele samo svima ići na jetra, što ja ne moram ni željeti i svejedno mi super ide. I onih koji... no dobro, nije baš sve prepuno, hajd'mo reć, ima ih par. Nepar. Milka Planinc.

Napomena: a lijepo vas upozorih da je ono bio jednostavan dio.

Nu dobro, dakle tih već spomenutih par znaju o čemu ja ovo-ono, da ne velim to.
Ili ne?
Ma kao da je to bitno. Mislim, to jest bitno. To je i jedino bitno.
To i samo to je ono pravo.

Što me podsjetilo da moram do dućana, zavjerenička histerija završava, vratilo mi Colu na police.

Uredi zapis

10.11.2023. u 14:42   |   Editirano: 10.11.2023. u 14:42   |   Komentari: 0

Hoću.

E tu sad imam problem. Naime, oduvijek mi je princip bio - reci to što želiš, a potom dodaj iznimke i filtere kako bi pročistio ono što si rekao prvo. Jasnije je. Konstruktivnije. Smislenije, uostalom.
No, sad je to nemoguće tako napraviti iz krajnje prizemnog razloga - zahvaljujući nečijoj (dosta iritantnoj, da se razumijemo, no svejedno vrlo efikasnoj) pomoći, otkrio sam toplu vodu.
Ne znam što hoću.

Kad god lijepo javno, nedvosmisleno i nezakukuljeno napišeš nešto loše o sebi, postigao si dvije stvari: prvo i važnije, sam sebi si opalio motivacijsku pljusku da barem pokušaš mijenjati to što ne valja, te puno manje bitno, ali zato više zabavno drugo - oduzeo si pljuvačke argumente svima koji bi se sad tako rado naslađivali tvojim manama i slabostima. Je, istina je, ajmo se smijat' budali. Jeeej! I, što s time?
Već rekoh - ne može me nitko izvrijeđati koliko se mogu ja sam.

Stvarno, ne znam što hoću. Naravno, znam što hoću, ali ne znam što doista... (i tu mi sad prokleto fali kurziv) hoću.
Znam što neću. Ali to je trebao biti tek dodatak, a ne bit.
Neću dozvoliti apsolutno nikome da me ikad prisili na išta.
Neću dozvoliti sebi da se sam prisilim, čak uživajući u tome, prilagođavati se ljudima u stvarima koje su mi išle, idu i ići će mi stravično na živce. Ja. Moj ukus, moji kriteriji. I nije to uopće oš neš bangladeš kao što će, dakako, površni partviši odmah zaključiti, jer neću dozvoliti ni drugima da se prisiljavaju prilagoditi meni. Ili nađeš točno ono što ti paše ili tražiš dalje. Sve drugo je prevara i sebe i osobe koju tom prevarom potpuno uzaludno zavlačiš.
Neću ni pod razno pristati na kompromise, ma ni najsitnije, oko osnovnih vrijednosti koje me čine takvim kakvim jesam. Nema, dakle, "ja ne jedem ništa što je imalo mamu" vege debilana, nema "vjerujem u boga, a u crkvu idem onako, pa šta onda šta idem" katolibanskog primitivizma, nema slaboumnog "za dom, šahovnicu i rakiju spremni" thompsonovskog kvazipatriotizma. Nema. Barem toga, nažalost, ima na tone, imaju se valjda s kime družiti.
Neću ni u ludilu sam sebi zabijati noževe tamo gdje najviše boli, naivno i potpuno uzaludno se nadajući da na vrbi može izrasti grožđe. Ne može. Nikad nije ni moglo. Itekaoko bih to dobro znao obzirom na to koliko sam vremena i osjećaja potrošio na uvjeravanje vrba da će jednog dana biti chardonnay.
I što je ostalo? Ne baš puno. Štoviše, manje od malo.
Ne znam opisati to što je ostalo.
Ne znam čak ni da li ću, ako i kad i naletim na to, zakoračiti prema tome ili naprosto okrenuti glavu i čekati da prođe, baš poput svih onih kukavica koje godinama osuđujem. Ne znate ni vi, samo što si to ne želite priznati, ali to ama baš ničime ne opravdava mene.

Problem, je, u biti, vrlo jednostavan, kad sa njega maknem svo smeće upornih i loših izgovora.
Ne znam što hoću.
Ne znam ni hoću li to uopće.
Pa ono, jebiga, da ne bi bilo, a što mi nisi odmah rek'o. Eto, jesam. I stavit ću linkove na to u profil, da se lakše pronađe.
One of these days prestat ću si pisati samoreklame.

A što bi tek bilo da si mogu polizati jaja...

Uredi zapis

07.11.2023. u 13:45   |   Komentari: 0

Ja.

Zbilja si mislila da to neću napisati?
Pa, krivo si mislila, misli ponovno.

ČItav mi život po glavi pokušava plesati nekakav "mi".
Mi muškarci. Ma nemoj. Zbog čega bih se ja morao uklapati u hrpu kromanjonaca, zbog toga što svi imamo penis?
Mi žene. Kad sam god sreo neko žensko biće koje je sebe identiificiralo kroz "mi žene" (s feminističkim prizvukom ili bez, čak su ove bez tog prizvuka i gore jer zvuče točno poput onih retardiranih rečenica sa bočica vode, identičnih nepresušnim forvardušama sa neta u klasi "mi najjače - mi nenadjebive - mi ovo pa ono") - sreo sam biće s teškim kompleksom manje vrijednosti koje je frenetično tražilo prvu muškastu tvar da se iza nje sakrije i to što glupljeg to bolje jer je takvima lakše manipulirati). Oprosti, ali ako ti sebe ne doživljavaš kao sebe nego tek kao karikiranu refleksiju hrpe nemuštih savjeta iz storyja i glorije, onda zbilja nemamo o čemu pričati.
Mi navijači. Zbljuv, stoko huliganska.
Mi katolici. Ma daj. Većih lažljivaca, licemjera i nasilnika nema u ovom dijelu svemira.
Mi Hrvati. E, na to sam još više alergičan nego na "mi, Jugoslaveni" jer je to s Jugom uključivalo i neke pozitivne osobine, za razlliku od novokomponirane thompsonoidne pripadnosti neartikuliranim divljacima koji ne samo što nisu još ni guzice brisali u stoljeću sedmom, nego su i u stoljeću dvadeset i prvom ogromnom većinom još uvijek isti polupismeni zatucani primitivci kao i svih prošlih stoljeća.

Digresija: jedan jedini "mi" na kojeg jesam bio ponosan bio je jedini mi u kojem su svi članovi bili teški "ja", trajao je u ratu i godinama poslije i nažalost je nestao smrću sviju osim mene. Što je, sad mi je sinulo, užasno bizarno obzirom da sam ja od svih bio poginuo prvi. Nah, nije bitno više.

Mi Trnjani/Fiumani/z Dubrave - isto sranje.
Mi iskričari - nek mi netko da kantu, zlo mi je.

Jedini "mi" kojem sam ikad težio (i mislim si sad, očito previše težio) je bio jedini pravi "mi" koji ima smisla, a jedini ima smisla jer je jedini kojeg si sam biraš.
I nije mi trebao MOJ bankovni račun kad smo imali NAŠ. I nije mi trebao MOJ auto kad smo se vozili NAŠIM. I nije mi trebalo ni razmišljati što bih i kako bih JA jer je taj JA bio sasvim ispunjen bivajući dijelom MI.
Yep, bio sam teški idiot.
I kasnije, kad promislim, sve što sam ikad radio je bilo pokušaj da se ja spoji, poveže, zauvijek zapetlja u neki mi koji bi... pa, bio zauvijek, ne. Bar neko vrijeme zauvijek, ako može. Bar mrvicu.
Kreten.
Jedina razdoblja kad je ja dolazilo na svoje je bilo kad bih, nakon novih životnih krvavih rezova, nemilo sakatio slučajne prolaznice čisto da nekome naplatim dug. Užasno je kad shvatiš da što si prema ženama gori, to se one življe same bacaju na nož i kad se tada zgadiš sam sebi, to je sto puta jače nego išta što bi itko ikad ružno rekao o tebi. Zato me uvrede ni ne pogađaju. Ne može me nitko toliko snažno pljusnuti koliko se mogu ja sam.
I tako je kreten uporno i uporno pokušavao graditi mi, ne shvaćajući da istog trenutka kad pokaže želju ne biti samo ja, prestaje svaka šansa da bude išta. Ok, istini za volju, nekad naprosto imaš peh i tu ne možeš ništa. Nekad naprosto zakasniš - čak doslovno i samo jedan dan - da bi ništa postalo sve. Jebiga. Kako si mogao znati? Ali sveukupno, ono što čini ogroman dio tvoje srži - želja za prilagodbom, za uklapanjem, za spajanjem i preplitanjem, za biti dio para, za biti MI - je upravo ono što ti sjebe sve do čega ti je stalo.
Ne znam točno kad, no u nekom trenutku je poklopac konačno otpizdio sa ekspres lonca i sav je grah izletio u strop.
Je, to se tak desi, nije bitno kako znam.
U nekom trenutku je iz kutije sa slovima nestalo M i I. Nema više, papala micica. Štono bi se engleski reklo - eaten by pussy. Indikativno zvuči, ain't it?
U nekom trenutku je u kutiji ostalo jedino što je ostalo i otad - ja, ja, samo ja i još malo ja. Da ponovim?
Ja.
WYSIWYG, glasi kratica. What you see is what you get.

Niti sam muškarac (žena definitivno nisam), niti sam rvatina, niti sam katoliban, bljuje mi se na Dubravu i još žešće mi se bljuje na Dinamo, niti sam puflica samo zato što imam DM karticu i tamo kupujem jedine britvice koje mi, deklarirane za deset brijanja, traju barem tri dana. Nema tog "mi" u kojeg ću se ikad više uklopiti, ma ni silom.
Ne, nisam ni iskričar. Iskričari ne pišu ovakve stvari, nemaju vremena jer ga troše na njima korisniji način.
Nisam.
Samo sam ja.
Zašto to uopće reći naglas? Pa, jaja si ne mogu polizati sam, dakle bit će da je neki drugi razlog. I siguran sam, manje od 5 (pet) ljudi ovdje će ispravno shvatiti što sam sada rekao.
A ostali mi mogu...

... kupiti torticu.

Uredi zapis

06.11.2023. u 19:00   |   Editirano: 06.11.2023. u 19:51   |   Komentari: 0

Kad ne vidiš onako.



Eto.

Uredi zapis

05.11.2023. u 18:49   |   Editirano: 05.11.2023. u 18:50   |   Komentari: 0

Ez južual.

Dvije neodoljive riječi na Iskrici su: burek i seks.
Osobno mi je draže viknut - burek! - jer se na to skupe samo normalni ljudi. Bit će da tome pomaže i neograničeni kapacitet podruma, istinabog, no nažalost je to jedini način da mi amebe ne plivaju po tanjuru. S burekom.
A kad vikneš - seks! - onda se uskokošari sve, od gerontonifomanki sa svojom ekipicom vjerno naivnih i besprizorno beskriterijskih daj-što-daš-samo-da-mi-daš grouppie kvazizavodnika do standardnih šizikoza koje se ionako lijepe na apsolutno sve jer im je to jedini život kojeg imaju.
Uopće ne znam zašto pričam u množini, u stvari. To je čistih 1 + 1. Koji nisu 11.

I tako, ističu premiumi koji već treći dan ističu "sutra" (pravilno korištenje navodnika), a nekim će se čudom samoobnoviti čim legne penzija. Uočih (pravilno korištenje aorista) koincidenciju, čista slučajnost.
Ubr (pravilno korištenje kratice) ilitiga usput budi rečeno, oklada? Ja velim, najkasnije za 8 dana. Po dupli burek.
Ubr po drugi put, uopće neznam zašto držim lekciju iz pismenosti nekome kome je polupismenost doista najmanji problem u životu. Barem u zadnjih pedesetak godina, jer prije toga se, navodno, imala s kime... opismenjavati, no. Bit će da nije nimalo lako kad nakon toga u životu nalijećeš samo na one s kriterijima. Ali, zato je sad tu Iskrica i puna bara praz... punoglavaca pa možda čak i žaba dođe na svoje. She wish!

No da.
Vratimo se na pozitivnu riječ.
Burek!
Ubr po treći put - fakat radim opak tatarski. Jedino što mi sad sirova junetina ide već na šlapice van i kaj je previše, ni sa janjetinom nije dobro.

Ima li koji vegan da želi malo sirove mesine? Višak, ne... o junetini pričam!

Uredi zapis

05.11.2023. u 10:59   |   Editirano: 05.11.2023. u 11:01   |   Komentari: 7