Chi ama, crede!

Samo veselo!


Link Lima Len & Alen Vitasović - Brajde

Nudim ti tek trenutak da misli posložiš

da odabereš želiš li ponovno sretan biti

ili lutati tražeći iskrenost i istinu

tek taj trenutak ti još dajem

a onda ću lice u jastuk zariti

glasno vrištati

sve dok te iz misli ne otjeram

znam, suza će se niz lice skotrljati

ma, briga me

ta nije to posljednja suza koju ću obrisati

znaš, za ljubav neću moliti.

Link Ne postojim kad nisi tu - Jure Brkljača
Pjesma na prijedlog listlovora

Link Eros Ramazzotti - L'aurora

Cijelog dana ne silazim s ekrana
Ne’am volje da izađem iz stana
Samo blejim bez ikakvog plana
Ne znam zašto, al’ ništa ne mogu.


Link Dubioza kolektiv - Ne da mi se

Ponekad me pitaju kakvog bih muškarca željela upoznati i ne znam odgovoriti.

Pronašla sam odgovor:


"Ako nekoga voliš zbog ljepote - to nije ljubav, to je želja.

Ako nekoga voliš zbog inteligencije - to nije ljubav, to je divljenje.

Ako nekoga voliš zato što je bogat - to nije ljubav, to je interes.

Ako nekoga voliš, a ne znaš zašto - e, to je ljubav!"


Link The Pretenders - I'll stand by you

Sad se i slovenski mediji žale na naše cijene.

Navode kako je preko milijun korisnika TikToka pregledalo objavu influencera Mirze Mustafagića iz BiH, koji je sladoledni kup u Opatiji platio 17 eura.

E, moj Mirza, kad sjedneš na jednu od najljepših opatijskih terasa uz more u prirodnoj hladovini, a znaš da sjediš na terasi hotela s pet zvjezdica, što si mislio; koliko bi trebao koštati taj kup?

Pa kažu da će ih najam ležaljke sa suncobranom koštati 25-35 eura.

Dnevni sky pass u Kranjskoj Gori je prošlu zimu koštao 45 eura, a sedmodnevni 245 eura. Dakle, tu smo negdje. Zašto bi naše more bilo badava, ako vaš snijeg nije?

Osim toga slovenski poslodavci dužni su po ZDR-u (ekvivalent našeg ZOR-a) svakom zaposlenom, koji ima pravo na godišnji odmor, do 1.7. isplatiti minimalni regres od 1.253,90 eura neto, tj. jednu prosječnu plaću. Mogu i više, ali se razlika oporezuje.

Nisu ni slovenski umirovljenici zaboravljeni pa su primili godišnji dodatak od 145-455 eura srazmjerno visini mirovine. Tako su umirovljenici s mirovinama do 600 eura primili 455 eura dodatka.

I onda kažu da je kod nas skupo!

A kako je pak nama?

No, to je neka druga priča...

Nemate dovoljno sadržajan život pa vam vrijeđanje okoline dođe kao hobi?
Naročito su ružni niski udarci u pomanjkanju argumenata.

Kad bih te mogla poljupcem buditi
grliti te i ljubavi mojom zvati
tvoje ime šapatom izgovarati
čežnja bi mogla nestati.

Obećala bih ti
da ću zauvijek ovakva ostati
emocija glada
farsa sita.

Vrijedilo bi na tebe čekati
daljine zanemariti
djevojčicu u ženi zadržati
u srce te spremiti.

Za D.

Link Eros i Tina - Cose della vita

Zatvaram sezonu kukanja na kišu i
svečano otvaram sezonu kukanja na vrućinu,

koju započinjem poezijom :)

Prozore sam zatvorila,
klimatizaciju uključila.
Čašu kolom napunila,
kosu u repić skupila.
Fali mi samo dobra muzika.

Link Dino Dvornik - Junak plaže

Već neko vrijeme slušam kako nam političari govore kako nam je sve divno, krasno, sve je kako treba biti, a bit će još bolje. Ovi drugi nam poručuju da bi nam moglo biti još bolje, da ovi prvi nisu tako dobri kao oni, oni bi to drugačije...

I baš su nas razjedinili jer neki od nas mislimo da su prvi bolji od drugih, a neki da su drugi bolji od prvih.

Ne mogu ne primjetiti na parkiralištima sve te velike aute koji ne mogu stati na obilježeno parkirno mjesto, nego zauzmu dva.

Ne mogu u supermarketu ne primjetiti vremešne ljude koji na blagajnama na pokretnoj traci nemaju niti jednu čokoladu, sladoled, kutiju keksa ili bar neku sitnicu, a da nije samo osnovni artikal za preživljavanje.

I srce mi se stisne jer ja ipak u svoju košaricu ubacim nutellu, ili fini sir, ili čips.

Uvijek se osjećam tako dobro kad pomognem nekome svojim malim doprinosom da mu bude bolje. Ne mora to uvijek biti materijalna potpora, često je dovoljno nekoga posjetiti , popričati i čuti.

I svi smo, takvi razjedinjeni, u suživotu. Vozimo se istim cestama, imamo iste planine i more, podjednake brige, veće i manje želje i veselja.

I baš taj naš razjedinjeni suživot nas svako toliko ujedini – jer opet smo se ujedinili!

Čitala sam jučer da smo u 48h uspjeli skupiti dovoljno novaca za Ivanovo skupo liječenje. I upravo ti Ivani, Nore, Lave, Mile i mnogi drugi dokazali su nam da nas nitko ne može toliko razjediniti koliko se mi znamo i možemo ujediniti.

Ne želim da me moraju bolesni, siromašni i usamljeni podsjetiti da smo tu jedni za druge, ali toplo mi je nekako oko srca svaki put kad pročitam da smo uspjeli – da smo dobri i ujedinjeni.

Daj mi tvoje ruke
isprepletimo prste
i pogledaj me
da mi u očima vidiš
koliko mi nedostaješ
koliko te želim
kako želim tvoje usne
i tvoj dah
i tvoj zagrljaj.
Nasloniti ću se na tvoje rame
i čvrsto ću te držat
nježno i dugo
zagrli me
da osjetiš kako drhtim od čežnje
da osjetim koliko me želiš.


Link Oliver - Tvoje ruke

Koliko može tako mlad čovjek biti skroman i velikodušan?
Na početku svoje karijere je sasvim zasluženu nagradu Vlade RH odlučio donirati našim najmlađima.


"Zahvaljujem hrvatskoj Vladi na novčanoj nagradi u iznosu od 50 tisuća eura. Ipak, ja taj novac ne mogu prihvatiti. Mogao bih navesti mnogo razloga zašto, ali prvi, najbitniji i dovoljan jest što postoji puno drugih pojedinaca i organizacija kojima će taj novac puno više pomoći.
Ovim putem molim gospodina Plenkovića da u moje ime te ime hrvatske Vlade donira 25 tisuća eura Zavodu za pedijatrijsku onkologiju i hematologiju s dnevnom bolnicom 'Mladen Ćepulić'. Nadalje, ostalih 25 tisuća eura volio bih donirati Zavodu za pedijatrijsku hematologiju, onkologiju i transplantaciju krvotvornih matičnih stanica KBC-a Zagreb. Hvala."
Baby Lasagna

Mislim da sam zaglavila u onim nekim starim dobrim vremenima pa sam preskočila cijeli jedan period promjena.

Valjda sam imala sreću da sam skoro cijeli život bila okružena kavalirima koji su me poštovali kao ženu, a ujedno su poštovali sebe kao muškarca. Ne samo da su me pratili kroz život, nego su još uvijek uz mene.

I onda se dogodilo da sam upoznala muškarca koji je u svakom smislu situiran; ima dobro plaćen posao, nosi samo brendiranu odjeću, proputovao je pola svijeta, namijenjao se samo dobrih auta i auta...

...pa me pozove na kavu, pa je plati, pa slijedeći put platim ja, pa tako naizmjenice...

...pa kad konobar donese račun, konta kako je cuga u kafićima skupa i kako može jedna cola u kafiću koštati toliko, a u dućanu joj je cijena samo toliko??? Mislim, koja nepravda! Lopovi!

Čovječe, pozovi me slijedeći put u Lidl na coca-colu!

On je prvi muškarac kojem sam platila piće i ne, nije mi problem platiti tu cugu, ali nisam navikla. Zapravo, imam jednog prijatelja kojeg uvijek rado počastim jer znam da je grdoj materijalnoj situaciji. Nije mi bed.

Ma nije mi problem nikoga počastiti, ali ako ti je stalo do mene toliko koliko pričaš, daj se molim te potrudi i pokaži da ti je stalo. Ne budi škrt, mrzim to!

Nemoj slijedeći put kad me pozoveš, pred kafićem pitati ima li tu koji bankomat.

Nee, nee, nije bilo slijedećeg puta.

A krivo mi je.

Možda nisam trebala biti toliko razmažena i očekivati da će mi muškarac, kojem je (valjda) stalo do mene, velikodušno platiti tu fucking kavu.

Možda nisam...

Možda sam se trebala prilagodit i shvatit da su prošla ta vremena kad je muškarac bio kavalir.

A možda nisam...

A možda old school muškarci još uvijek postoje.

Ah, te žene...

Link Woman - John Lennon

Lana je odabrala odličnu pjesmu koja opisuje temu:
Link That dont impress me much - Shania Twain

Singapur, grad - država bizarnih kazni, ali ujedno i najčišći na svijetu,

1982. godine u Singapuru je izglasan antikorupcijski zakon, nakon čije implementacije je uhićeno 142 korumpirana ministra i službenika u samo 24 sata.

Danas Singapur ima:
- samo 1% siromašnih
- 92% stanovništva je opismenjeno
- 90% novca je u regulanim tokovima
- 1% je stopa nezaposlenosti

Narod ne plaća nikakve poreze državi, imaju sjajan zdravstveni sustav gdje se skupi lijekovi ne kupuju donacijama, a policija i pravosuđe besprijekorno rade svoj posao.

U nadi da ćemo i mi dočekati ta 24 sata, odoh potražiti hrvatsku trobojnicu i ,uz osjećaj časti, dati svoj glas.

Danas je potpuna pomrčina Sunca, ali je iz naših krajeva nećemo moći gledati. Nadam se da će je Juicy vidjeti i poslati nam sličicu :)
Moje znanje o astrologiji je vrlo, vrlo skromno (da ne kažem nikakvo), temeljeno na saznanjima s raznih portala i povremenom praćenju rada astronoma Korada Korlevića.
Kažu neki portali da je ova pomrčina Sunca pokretač nekih naših novih smjerova i novih početaka. Sjećam se one iz 1999. godine, kada mi se život zaista promijenio, ali u dobrom i lošem smislu. U samo par mjeseci razlike preselila sam u novi stan, ali i saznala da bolujem od gotovo neizlječive bolesti. Ne znam je li i ta pomrčina bila pokretač novog smjera života, ali kakva god bila, u stanu sam još uvijek, a bolesti sam se riješila :))
Trenutno ne znam želim li se ovakvoj pomrčini veseliti, bojati se ili je samo zanemariti?

U posljednje vrijeme često promišljam da grad više nije poželjno mjesto mog življenja iako ovdje živim cijeli život. Ne vidim gotovo nikakvu prednost stanovanja u gradu, zapravo sve više osjetim nedostatke.
Posljednjih desetak dana provela sam na obližnjem otoku u malom ribarskom selu. Zapravno, selo više i nije tako maleno, izgradilo se kuća i kuća. Zahvaljujući promišljanju gradskih očeva, još uvijek nema velike apartmanizacije,sve kuće su maksimalno dvokatnice, a obalna zona je (za sada) zaštićena od gradnje predivnih 300m. Obala je pitoma, nekoliko lijepih uvala s malim, malim šljunkovitim plažicama, dvije veće te obilje stijena.
Osim jednog malog dučančića prehranom i dva kafića na plažama, u selu nema više nikakvih sadržaja. Meni nisu niti potrebni. Na samo pet minuta vožnje su četiri restorana. Posebno mi je draga jedna mala, neugledna konoba koja nudi izvrsna, vrlo jednostavna jela spremljena od svježe ulovljene ribe lokalnih ribara.
Ono što me najviše raduje, su ljudi. šljunkovitim plažicama, dvije veće te obilje stijena.

-Kad si došla
-Jučer, kasno poslijepodne.
-A ča se nisi javila? Ala, dojdi, san ti spravil bocu maslinovega ulja!

I nije samo jedan susjed takav. Drugi je ribar koji mi uvijek ostavi ribu koju je prošle noći ulovio i uvijek se ljutim jer nikad ne želi uzeti novac. Susjeda koja me zove na ćakulu uz slatki prošek kojeg je njen muž napravio. To su ljudi koji u sebi imaju veliko bogatsvo i veseli ih što nekome mogu uljepšati dan.U gradu toga nema, bar ne toliko bezuvjetno i s toliko ljubavi kao na selu. Svatko svakog primjeti, a pritom brine samo svoju brigu – osim onih par, kojih ima svugdje, ali ih namjerno zanemarujem.
Zadnjih godina grad mi je postao tijesan, naročito od kad su djeca zasnovala svoje male obitelji i nisu više ovisna o meni. Postao je samo mjesto stanovanja, a ne življenja. Mislim da sam sve bliže odluci kada ću uzeti dva kofera i preseliti se u Selo Moje Malo.