balada botswana

sunce jopet,
dere li ga dere

ti si vlažna,
a i ja sam znojan

nebo gori,
ti bi doli

plahte nagužvane,
jastuk mednogami

vani je za popizdit,
jebesh mi sve

zasto su suze slane? i zasto one sretne nisu obojane? na ta i mnoga druga pitanja mislimo da znamo odgovore, ali zapravo nemamo pojma o cemu pricamo pa kako da onda znamo kome uopce vjerovati.

bas neki dan bio sam tamo i kako to uvijek biva kada sam ja tamo i ti si bila tamo. stajao sam s mislju o tome kako je moguce da bas svaki put remetis mir u meni kada zelim biti jednostavno opusten.

uredu i te misli su prosle brzo, nakon toga odlucila si prici i razgovarati pa opet mislim, ali sada o tome cemu sada govoris kad i sutnju jedva podnosimo.

i to nije proslo jer poceo sam sada i ja govoriti, sluzbeno kako i prilici izmedju dvoje jedva znanih poznanika. mislim si ti mene ne znas, ali ja tebe znam jako dobro jer bila si kod mene sto puta od kada sam te prvi puta ugledao. da, samo se ti ne sjecas jer iz mojih snova si svaki puta otisla u zurbi. to mi je odgovaralo, ne zelim skrenuti jer toliko toga jos moram napraviti, a tko moze bilo sto raditi ako skrene? kako bi radili u zavoju kada stalno morate drzati volan jer inace se iz zavoja ispada, a nitko ne zeli ispasti.

malo kad bolje razmislim bilo bi dobro malo skrenuti zajedno pa makar iz zavoja i ispali, sto ti mislis?

jos jedno silovanje nasih umova ponedjeljkom je uspjesno zavrseno. prijaviti cemo silovanje kad otkrijemo kome.

pocastio sam goste sa surlicama s kozicama. drzali smo se fino sve dok na red nije doslo vino, e tu smo postali stoka, ali bas onako kak' i prilici. umjesto 2 butelje zviznuli smo 5, dobro da sutra rano ujutro putuju pa su se pokupili doma.

surlice i kozice su ispale isto fajn lepo. sve su pojeli i k tome i popili. popili su mi zadnja vina koja sam donio iz italije - valpolicella ripasso, bemti mozak kad pijancima das fino vino. ostalo mi je samo rose, a to mi je nakon ovoga kao da djetetu nakon cice das mlijeko u prahu, ma odi vrit' s vinom i takvim domacinom.

sutra ce biti bolje - hebeni utorak, dan za priznati si kako je lijepo kaj smo zivi i zdravi pa srijeda kraljica tjedna i onda lagani cetvrtak dan za kartanje. petak da ni ne spominjem, pripremite metke jer bi mi moglo pucati za sve.

laku vam noc dragi dzezeri i dzezerice, idem si oprati zube i pogledati kapke s unutarnje strane u tri deu, obrascici su rumeni kao zalazak sunca u praia da luzu.

sad sam se sjetila kad smo nosili cetvrtinu ledenog vjetra sa onog natasinog rodjendana gdje su kruno i lana zgibali u auto, a marko se tak naljutio ko' da mu je netko pokazao srednji prst.

zakaj on nije zgibao ranije pa lana bi otisla u auto i sa pomocnikom svetog nikole, a kamoli ne s njim. bedast je, ceka ceka i ode baba s kolacima tj. kruno s lanom, a mi s dobrim komadom ledenog vjetra.

ono kaj stoji je da tihana fakat zna napraviti dobru tortu, ali ovoga puta joj nije uspjela. ti si bio nekak previse nabrijan na slatko tu vecer i non-stop si me slatao pod stolom. ni sama ne znam kaj ti je bilo. kak' si ti bas morao jos otici do tkalce da popijemo cugu mislila sam si kaj ti je doslo, ali ajde nisam ti nis htjela reci jer ionako znam da stalno prigovaram, a i bilo mi je lijepo to kak' si me drzao za ruku.

na povratku s cuge si potvrdio jos jednom da ti se tu vecer zbilja htjelo slatko i to jako kad smo na parkingu kod langica sa strugacem za led jeli tihaninu tortu.

slag je ostao za doma.

tocka zarez, zeleni vlak, promjena misljenja i pohano

tim nekim redosljedom sam pronasao kljuc do tvojega srca i taman kad sam gurnuo kljuc u bravu uzela si slapu u ruke

sav znacaj slape ostao je uklesan u dva rekao bi dobra guza i to jos iz vremena kada su po svijetu hodali pravda i postenje

ruku na srce ocekivao sam da ces u ruke uzeti batinu, ali morao sam probati

zrelim osmijehom si odagnala moj pokusaj ulaska u tajno skroviste virtualna mudraca i nisam opazio sto je tocno pisalo na plocici do brave

drugi puta cu obecajem obuci kostim jer znam da me tako sigurno neces opaziti
dok zazivaju paklene vrucine ja i dalje vjerujem da su u paklu odavno klimatizirali

ne idem vise na izlete jer sam u slapama, kad pronadjem gojzerice ocekuj me na vrhu

tap po tap, curi znoj sa cela morati cu uprijeti kao crno-zuta pcela

ti i ja
ja i ti

tri kamena na plaži
velik val

sviraju sentiš
odrezak nam se drveni

maska za ronjenje
ručnik na pruge

sunce raspizdilo i kamen
galeb pliva
riba leti

nekako mi se čini
da te volim

Link

daj mi ulaznicu u svoj svijet
da ga danas raznesemo

daj mi svoje vrijeme
da ga danas zaustavimo

daj mi svoj pogled
da ga danas ispunimo eksplozijama

daj mi i cijelu sebe
da napokon budes sretna

Link

moji potezi kistom neka oznace oku gledatelja samo djelic slike koju nosi u sebi, a moje slike nece nikada visjeti u okvirima

nisam se umorio jos, samo sam napokon skupio hrabrosti i rekao NE poniznosti te maknuo granice s onoga sto ih ne zasluzuje

ne zelim biti dio forme i zar je bahato traziti formu da bude dio mene

plesni podij zvan vrijeme jos uvijek je otvoren za sve one kojima noge mogu pratiti allegro ritam, ostali neka sjede uz rub i cekaju andante dionice.

uzdignute glave izlazimo na jos jedan plesni okrsaj iako nam emocije rade nered pri odabiru plesne forme, a da pri tome plesne cipele ne zele preuzeti odgovornost.

linije koje nas prate su samo spona s onim sto se dogadja u nasim ocima te ovoga puta vise ocekujemo ispod celofana, sarenilo svih prikaza odjednom postaje sivo, a fokus poklanjamo visim ciljevima.

tako nekako zapocinje ponedjeljak, a u utorak mozda ipak budemo spremni za glazbenike koji u sastavu imaju violinu jer ona dusi plete najmeksu postelju, a umu nalazi okrijepu.

sicusna nada i dalje postoji da posljednji ples cuvas za mene.

Samo ti sve tajne znaš o meni moja ljubavi,
sve ono što sam ja, samo ti,
ti jedina si sreća mojoj istini, moja ljubavi.

Link

ribek već dugo namiguješ, kaj ti misliš da sam ja od kamena?

sunčeko drago mlađi sam, čujem da ti to ne smeta.

kaj se tak kesiš, ne buš dužna.

ionak nam fali malo gimnastike u poslednje vreme.

nego, idemo prek, imam tak lepe vajnkuše da ti pokažem.

ako si za skini si tuniku jer tam kam idemo je fest vruće.

Link

stalno vodim bitku s tom situacijom u kojoj se nalazim. nikako na zelenu granu i baš stalno imam osjećaj da još samo malo i pobjeda je tu, kad opet kiflin dim i opet miljama daleko.

ne snalazim se baš najbolje, znam, iako mi mnogi govore dobro ti ide, mislim si samo aahhaa ide mi pa dokle više da mi ide i kako je to kad mi ne ide ako je ovo kad mi ide.

ne znam, borim se stalno, od kada znam za sebe i znam da za ovo nema benificiranog staža.

valjda tako mora biti i možda je sreća samo fikcija za nas koji se borimo za nju.

da li je pobjeda za nju uopće vrijedna okusa kojeg mislimo da ima.

Link

stojim na trijemu i gledam susjede kako tmurno piju kavu, nitko ne govori, ona zamisljeno gleda u salicu, on skrivena pogleda u mobitel.

pas im je isto tmuran, lezi ko' tele i izgleda krepano.

s druge pak strane susjedi samo sto ne zaplesu na stolu. ona vec drugi puta zove na kavu, on nasmijano prica na telefon, pas zivlji od ovoga preko, laje kao da me zove na igru.

zamisli samo scene i odluci gdje zelis biti. mozda sredina, a mozda i na stolu.

jutarnje aktivnosti, prehrana, zupne obavijesti i nedjeljni rucak.

sneni koraci daju naslutiti da smo malo prije usli u carstvo jutra.

tamo gdje se nalazimo postoje samo dvije vrste razuma, muski i zenski.

muski malo manje obziran prema osjecajima, zenski nesto vise osjetljiv na njeznosti. tako to biva, rekao bi od postanka svijeta, a pri tome ne mislim na onog prije cca 2000 godina.

nisam bio, ali zapisali su da je i prije toga necega i nekoga bilo.

danas dan kao otrgnut fantaziji, sva osjetila su u transu, znaju da zavrsava jos jedan tjedni ciklus ili barem prisiljeni tako vjeruju.

moc procjene je danas visoka, ocekuje se nova tjedna gosca sa sedam malih prasica, od kojih svaka na glavi nosi krunu.

dok sanjarim ploveci oceanom svojega uma zavidim onima na kopnu jer gledaju jasnim pogledima u daljinu moga beskraja.

osjecam se danas bas kao i jucer kao stvoren za pobjedu, nista me ne bi moglo iznenaditi osim pokojeg suvislog komentara.

kakva noc je iza nas, taman kada sam prvim tajnama otkljucavao vrata dosla si ti.

vjerojatno ne mareci za ono sto ce se dogoditi. dodatno tome ni nebo se nije vidjelo, oblaci su zaplesali kao da je to njihov bal.

svjetlost je dopirala samo do sata koji je tada vec jasno odredjivao i pravila ponasanja nocnim pticama.

svjedocio sam tvom prolasku kroz dveri moga dvorca, dok si pozdravljala strazare, omotana maramom prkosa gracioznim koracima sjekla si put strastima koje su besramno iza tebe putovale.

odluke su zaspale, ostala je samo jedna i to ona koja se tebi oduvijek dodvoravala, ona ti nije bila suparnica.

u igri s tajnama otkrio sam da necu imati izbora, predati se nisam mogao, ali znao sam da ce borba biti uzaludna.

sva nocna bica su odjednom zastala, ti si se ispred mene pojavila, bili smo kao dva borca na izmaku snage i jedina opcija je bilo pomirenje.

snazno smo zapoceli igru kraljeva, ruke su govorile dok su usta zanijemila, sve cari mjeseca odjednom su se pojavile, a oblaci su tajne poveli na pocinak.

tisuce snova izgubljenog znacaja sagradili su postolje nasega susreta.

jutra su nam prijetila i sneno nas dozivala, odluku o odlasku smo izgubili medju plahtama.