balada botswana

kako podnosiš to što se stalno moraš uvjeravati da je sve dobro tako kako je?

pitam se koliko ti se zapravo teško priviknuti na to da tako mora biti?

zar želje za promjenama zaista umru prije nas samih?

kako je došlo do toga da hodamo svijetom tako zavarani i to sami od sebe?

vjerojatno samo tako možemo to sve izdržati kako bi ostali u okvirima očekivanog što od nepoznate okoline i što od onih blizu nas.

vidim li to kontradiktornost u onome da ako me svijet promijeni i ja mogu mijenjati svijet ili me ipak svijet još nije uspio promijeniti?

ponedjeljak - 100 planova
utorak - 50 manje
srijeda - opet 100
četvrtak - samo misli
petak - samo 1
subota - promjena plana
nedjelja - zažmiriti, a vidjeti

Napraviš dovoljno veliku kružnicu i misliš da je dovoljna za sve što ti treba, a onda nekako putem shvatiš da puno toga ostane vani. Udružiš se s patnjom jer misliš da je tako lakše zbog te uzaludne potrage za smislom pa se povremeno iznenadiš kojim bljeskom te neke nazovimo je nade i umjesto da je ugostiš tražiš razloge da se izmakneš svakoj situaciji koja te stavlja pred gotov čin.

Jednostavno sve više život počinješ krojiti onako kako je jednostavnije za tebe samog, a znaš da van kružnice isto ima života koji te čeka samo ti ne želiš napraviti korak van linije zbog te uloge koju s godinama prišiješ i kao da u najnovijem filmu ne bi našli ulogu za tebe. Više se ni ne pitaš kako je to pred novom publikom jer shvaćaš da bi žar kojeg održavaš na životu mogao nestati i više ti znaći stotinu poznatih ruku koje plješću nego milijun onih koje bi te vukle iza pozornice.

Trenutak jednostavno ne postoji niti je ikada bio - ima samo ta neka linija dovoljno velika da kada se približiš njoj osjećaš kao da stojiš na ravnini i ne znaš više da li je tvoja kružnica tu niti s koje strane si izvan nje.

Idem tako redak po redak i skoro dođem do kraja kad tamo negdje pred sam kraj točnije 240 i neka stranica lijepo popeglanih 50 KN, sjećate se još ili ste već zaboravili?

Ajde sad, bez gledanja, čiji je portret na prednjoj strani novčanice od 50 KN?

Sviraju noćas onu stvar na koju svaka poštena duša raskopča košulju bar za 3 gumba, a i najtvrđi um pukne od znatiželje.

Osjećam napetost, ne mogu je opisati, samo znam da je prije bila nešto čega sam se bojao.

Pogledom ko' strijelom gađam prve redove jer tamo se skrase najhrabriji umovi.

Osjećam da je vrijeme za odlazak, a znam da još nisam bio dovoljno.

Ne znam da li da nikada ne odrastem ili da se ipak samo pravim ozbiljnim i to u inat svim tim okolnostima koje mi dovode te neke ljude u ono što nazivamo život.

Vječito pitanje je koliko to gluposti treba podnijeti da bi pamet došla na red.

Dvorske lude krenule u pohode, u narednim danima očekuje se porast cijene srebra, a i Micika će na ispovjed.

Priča se da je Eva prvo ubrala šljivu.

Nema više zajebancije s noklicama u juhi.

Sexi magazin izdaje posljednje tiskano izdanje.

Lutka za bal živi u Ljubljani.

Napokon da se razmišlja o prestanku proizvodnje kruškovca jer nove generacije bolje podnose prozirna pića.

Trude se zakrpati vjetrobransko staklo, a farovi su im napravljeni od najjeftinije plastike.

Sezona samo što nije počela, a cijena salame je otišla u nebo.

U crnoj kronici sve više poznatih.

Na repertoaru su opet oni kojima ni prije nismo pljeskali.

Ćevapi od pilećeg mesa i sira proživljavaju svoju renesansu.

Ako se ne naoružamo Amerika nas više neće braniti, a ako se naoružamo mi ćemo braniti nju.

Video rekorder mi je krepao, a kazete koje stoje u šupi sadrže neprocijenive trenutke.

Jednog dana kada nabavim konja postati ću princ.

Mađarica je kolač, a Šveđanka odlučna.

Sve je u glavi, a glave su u oblacima.

DANAS je možda prošlo, ali ostat će na vratima SUTRA visjeti ona dosadna DILEMA: ili sam JA lud ILI su ludi SVI oko mene?

Opet je u završnici menija bila torta od mrkve i nije baš neka znaš, ali kaj sad bilo je to na kraju i s tim se pregrmio petak, sutra bude bolje ako bude bilo koja druga torta, a ne ova kaj ni na štapu ne privlači.

U završnici sam ispao baš bezveznjak, a uopće tak nije trebalo biti i to samo zbog te, da ne velim usrane, žurbe oko ničega pa se nisam stigao ni pozdraviti kak spada već sam odjurio ko da me vrag goni, ali dobro valjda se nije poslije toga premjeravalo da bi se zamjerilo.

Jagode s juga su ispale prevara jer onih pol kile kaj sam donio su bile na pol trule, ali bar je miris bio nečem.

Koliko ćemo još izdržati ovo nemilosrdno bombardiranje sivih stanica ne znam, ali ne garantiram da netko od svih tih vijesti neće bar malo skrenuti.

Sutra idem po novu knjigu, nadam se da će u njoj pisati zašto čovjek svoju patnju ne pušta tako lako i da li je i to samo znak obične sebičnosti ili misli da je drugima zbog toga više stalo.

Ukoliko slučajno saznam zašto ljudi tako lako ruše mostove koje su tuđe ruke gradile sigurno ću javiti jer nema smisla da to nosim u sebi.

Mora da je danas ujutro ona vrana meni zaista htjela reći nešto važno jer me oblijetala sve do ugla, a kasnije kao da je shvatila da žurim i nemam baš pretjerana obzira za njezino graktanje, ali mislim sad da je ona znala što me danas čekalo. Pitati ću je sutra ako će htjeti progovoriti.

Odmjeriti, izmjeriti, premjeriti i na kraju zamjeriti. Tim nekim redosljedom sve krene nizbrdo i onda se svi čude kad netko kaže dosta je bilo.

Tako i danas baš kao i nekada boja pod kožom svima ista, a koža izvana u svim nijansama.

Uvijek sam se čudio cuckima da imaju tako dobar njuh, a guzice jedni drugima šnjofaju pa sam si mislio kaj im je? - dok napokon nisam skužio da to uopće nema nikakve veze s njihovim karakterom već s jednom običnom psećom znatiželjom.

Svirali bi ovi i danas na istom mjestu da kiša ne pada, a kad grune sunce onda sviraju i prigovaraju da im je vruće pa se ti onda čudi pesima kad su i oni pod kožom svi iste boje, a opet toliko različiti da tu svoju različitost teško prihvaćaju pa bi htjeli da su svi isti.

Grijeh je biti tamo negdje iza i držati se za štangu čekajući konduktera da dođe pitati za kartu, a opet je i ludo gurati se prema naprijed kad tamo tih par stanica moraš trpiti ove kaj viču na sav glas.

Žalim što sam sinoć otišao bez riječi, ali to je sada prošlo i vratiti ne mogu.

Nadam se da će danas prihvatiti ispriku jer nije bilo u redu od mene, možda kombinacija umora i pretjerana ponosa je pridonijela tome da se danas tako loše osjećam, a znam da je njoj to bilo i gore - samo ne znam jesam li spreman sada podnijeti da mi vrati ljutnjom jer to bi moglo samo otegnuti ionako glup razlog za svađu, ali ne zbog njega samoga već čina kojim sam zapravo jučer dao njoj za misliti da me to baš nikako ne dira.

Neka se samo naljuti i to onako žustro pa da pukne i prekine muk, ali ako i ona bude šutjela to neću moći podnijeti.

Zašto su ljudi jednostavnu u prelijepu dosadu u stanju pretvoriti u grmljavinsko nevrijeme? Moguće je da nam je to neki obrambeni mehanizam ili neki strah od nečega, ne znam, znam samo da je dosada prava pravcata životna ljepota i sve više cijenim predvidljivu monotonu rutinu.

Znam, starim, nekada bi to rekao samo uz prijetnju, ali sada govorim istinu u koju stvarno vjerujem. Ona je tako htjela nekada da se samo malo smirim i zastanem, a ja sam samo izmišljao, trčao, skakao, jurio i nikako nisam htio biti na tom jednom mjestu gdje bi bili samo mi. Ona je u šali znala reći da jednom kada budemo stari neću stići ni na vlastiti sprovod koliko kasnim zbog silnih obaveza koje si generiram samo kako ne bi bilo mira i niti slučajno koji vikend doma.

Došlo je na njezino, sada samo to i želim, da ne idemo nigdje i da budemo doma zajedno baš kao kad smo nekada zbog bolesti djeteta znali biti iako tada spletom okolonosti smo brinuli, a sada više ne moramo brinuti jer su odrasli i nisu bolesni.

Sinoć ona kao da je znala da se mora pojaviti, slike su mi tada bile nejasne i nisam znao što mi govori pa smo u toj razmirici samo završili šutnjom i tim mojim odlaskom.

Nadam se da će danas ponovno doći i šutnju mi oprostiti, a ja ću joj do jutra sve što jučer nisam u snovima ispričati.

Stalno si mislim da dobro navigiram i da dobro držim kormilo i da mi taj vjetar s leđa svom silom jarbolu želi oteti jedra dok mi pramac siječe velike valove.

Bojim se često ako bi bilo drugačije pa tražim nešto što mi mislima može vratiti vjeru da će sve biti onako kako ja želim.

Nestati ću jednom, znam baš kao i vjetar, doći će moru neka nova jedra, ali znam dok sam tu da neću pustiti kormilo.

Ne bi bilo prvi puta da sam trčala na autobus, a na kraju morala taksijem. Tako baš tog dana mi je jutro bilo kratko kao što mi zna nekad biti nakon buđenja usred noći zbog "tuluma" koji najčešće završe oko 3 ujutro u susjedinom stanu iznad i to širom otvorenih balkonskih vrata. Ne znam samo koga jarca je sinoć slavila, valjda je to bila "dobrodošlica" za novog dečka koji joj i nije neka premija, ali ok o ukusima se ne raspravlja. Mislim pa ipak si je mogla naći nekog lika s malo više kose i manjim balončićem pod pupkom, ali ok možda je dobar i takvi su danas na cijeni jer znaš kako kažu bolje mica maca u košari nego tigar na grani. Ne znam samo kaj joj nije štimalo s Lukom, bio je ak' ništa drugo pristojan i visok, a dobro da se mene pita možda bi i onaj nesretni Marin prije njega bio točka na i, ali to sam samo ja koja eto imam već dobrih 12.5 godina staža u biranju pa valjda još skupaljam iskustvo dok ne bude jedan dan bilo da je vrag odnio šalu i zgrabi kaj prvo stigneš i pravac oltar ili matičar tak svejedno jer sve ove moje koke su to već odradile prije 20 let. Nema veze, kaj je tu je idem si odmah nazvati taksi jer do jebenog Žitnjaka ne budem stigla za 45 minuta pa taman da ovaj s busom samo mene čeka na stanici, a vidiš možda bi si mogla zapikirati nekog zetovca na mojoj liniji onda bi bar bila ziher da bi nekad stigla na vrijeme.
Kaj sad prvo napraviti da li početi paničariti kaj si nisam ni glavu sinoć oprala jer kao budem ujutro ili da si popijem kavicu u miru kak' i spada pa da mogu ko' čovjek na wc. Danas je baš taj dan kad nam dolaze oni zgubidani iz poslovnice, ne znam samo kaj ih mi budemo naučili o poslovnim procesima u tih 3 sata zujanja po firmi, ali ok to je valjda još jedna od ludorija probiznis šlamperaja kojim se uspješno skriva činjenica da ni ove godine ništa od tim bildinga nego evo kao dođite lijepo k nama u Zagreb pa ćemo se mi svi skupa lijepo preseravati i onda svi skupa idemo na ručak da začinimo to preseravanje kak spada, a ja si ni kosu nisam oprala i uopće ne znam kak' se budem pojavila tamo pred tim ljudima i jedino kaj mi preostaje je zalizati ju u rep pa bar novi lak na brzaka i onaj crveni ruž za usne pa da se bar kakva takva imam kak' preseravati dok budemo tamo s vilicama vrebali po pladnju one vješalice kojih uvijek premalo naruče, a znaju da pol ekipe ne jede pljeske jer od njih podriguju ko' tuljani pa je kasnije u firmi ko' da se luk dinsta. Evo poruka od Sanje "bok, danas dolaze i Velimir i Hrvoje ;-) nadam se da si se picnula :))) pusa". Isss, bricnula sam se vraga možda najbolje da nazovem Krunu i da mu odmah velim da ću kasniti bar sat i pol dok se ne sredim jer ovak fakat ne mogu ni do kontejnera smeće odnijeti. "Bok Kruno, čuj nekaj je iskrsnulo i danas malo kasnim, doći ću prije nego ljudi dođu, vidi ako kaj još treba donijeti za kuhinju i daj molim te javi maloj Marini jer ona ide s autom pa nek' usput pokupi, thnx, pusa cmok".

Svaka dioptrija od čovjeka može napraviti bedaka!

Sviraju na radiju opet onu stvar koja mi ide na živce, znaju oni to 100% jer im to tako dobro ide.

Učiniti ništa, a zapravo napraviti sve je nekako postalo jednostavnije u odnosu na onu da nekad tišinom možemo reći sve.

Možda toliki nagli udari sveg silnog negativnog konteksta nepravedno siluju tekst iza kojeg se pokušava sakriti nešto ozbiljnije od jednostavnog oprašivanja maslačka.

Moram si nekako posložiti prioritete i shvatiti da nam raspoloženjem već odavno diktira proljeće, ali kako da to učinim kada su mi misli još uvijek na zadnje pročitanom odlomku u kojem nisu napisali ono što sam očekivao pa sada čitam isponova ne bi li ipak uvidio ono što nedostaje.

Jutarnja rutina i miris svježeg kruha na stolu imaju moj fokus iako znam da misao ne bi smjela letjeti samo za poznatim pa ispada kao da je natjeram tek kasno navečer da protegne noge iza obzora.

Ona dosadna stara susjedova đukeletina kao da zna kada ujutro krećem pa me čeka na istom mjestu kao da pozdravlja i zavidi na slobodi koju imam pa mi je samo kao podsjetnik da pred koracima koje činim nema obavezna smjera kretanja iako to često ne vidim.

Toliko snažnija, pametnija, umjerenija i bolja da ni jedna moja nova priprema za test neće udariti temelje dvorcu višem od tvog.

Kako mi je to često teško priznati si pa se ponekad uvjerim da sve moje nove freske mogu zasjeniti tvoju veličinu.

Zauvijek malen stojim pored tebe i to ne tvojim izborom ni mojom namjerom već jednostavno činjenicom da se ti nećeš promijeniti i smanjiti, a sav moj trud uložen da te nekako zasjenim neće biti ni zrno graška u usporedbi s veličinom onoga što značiš meni.

Možda samo zahvala može učiniti me većim kako bi se približio visinama tvoga pogleda.