balada botswana

Te večeri, razgovor nije bio potreban.

Njihovi dodiri, isprva nesigurni, brzo su se pretvorili u poznati ples dvoje ljudi koji su se voljeli godinama.

Svijeće su bacale tople sjene po zidovima, a glazba je pratila njihove tihe uzdahe.

Njegove ruke klizile su po njezinoj haljini, otkrivajući kožu koju je obožavao, dok su se njezini prsti gubili u njegovoj kosi.

Bilo je to kao da su se vratili u dane kad su bili mlađi, kad su svaki trenutak zajedno istraživali s radošću.

Kasnije, dok su ležali isprepleteni na kauču, s vinom zaboravljenim na stolu, ona se nasmijala.

"Trebali bismo češće uzimati slobodne večeri," rekla je, a on ju je privukao bliže, ljubeći je u čelo.

"S tobom, svaka večer može biti slobodna," odgovorio je, a u njegovom glasu osjetila je onu staru iskru koja ju je oduvijek osvajala.

Te noći, dok je grad spavao, oni su se podsjetili da ljubav, čak i nakon godina, može biti živa i uzbudljiva, samo ako se usude probuditi je.

Njezina svilena haljina ostala je zgužvana na podu.

Baš tak' nekak' bedasto i kaj sad, ni prvi ni zadnji put.

Jednostavno takvih dana mora biti.

Gledam ih danas i mislim si baš im je lepo, nit' ih ko' kaj pita niti ih ko' stišće, delaju kol'ko im se dela.

Kad mi neko veli da je majstor moj je grijeh kaj nemrem zaboraviti kaj je majstor prije bio, danas je jedino sigurno da su si šegrti uzeli nezaslužene činove.

Trčiš za tim nekim uspjehom, misliš da je novac, uzme ti vrijeme, dio tebe i na kraju te promijeni.

OK, promjene su dobrodošle ako ide na bolju verziju tebe, ali ne znaš jer kad jednom nastupi brzo izgubiš orijentir jer više ne vidiš staru verziju sebe.

To nešto kao da te uvuče pa naglo promijeni smjer, više ne znaš iz koje ulice si skrenuo na taj autoput gdje sve juri.

Godine idu brzo, ti držiš volan, ali zalud kad ni jedan pomak njime u bilo koju stranu ne zakreče kotače. Kočnice ne postoje i sve se događa ispred tebe, možda nešto i promašiš, ali ionako ne stigneš okrenuti glavu jer ubrzanje je kao da si na nizbrdici. Kad si dijete to te veseli, ali kasnije kao da želiš malo sporije, ali ne može.

Svi oni oko tebe se izmijenjuju, dolaze i prolaze, jure i žure, sve nekako liči na isprepletenu mrežu autoputeva po kojima ko' sumanti u vozilima bez kontrole gledamo naprijed ne vidjevši da nam ptica na grani nešto govori.

Svakako hrabriš se tim svojim materijalnim dostignućima, iako u sebi na trenutke više razmišljaš o zdravlju. Lijepo je biti zdrav, živ i imati mir, ali činjenice nisu promijenjene.

Groziš se toga da tama i samoća mogu biti dio tog nekog puta, veseli te kad se uspiješ uvjeriti da je još uvijek sve pod kontrolom i to tvojom, iako na tren posumnjaš i u to jer sve je nekako više nalik stihiji.

Ti neki periodi kao da te tjeraju u potragu za nečim što nedostaje, ali nema sigurnosti da ćeš pronaći. Ni ne pitaš se više da li je blizu ili daleko jer jednostavno vidiš da moraš ići i nadati se. Da li ima ta neka linija koja označava cilj? Kako znati kad mišljenje često i promijeniš, jednostavno to je prirodno, nekad se grizeš zbog toga, nekad prihvatiš.

Velike krivudave ceste ostavljaš za sobom, tražiš miran i ravan put. Možda tamo gdje voziš nema više ubrzavanja i netko popravi kočnice pa da pritiskom na njih možeš stati i poslušati što ptica na grani ti ima za reći.

Hrvatski jezik postao je službenim jezikom u Dalmatinskom saboru.

Na naslovnici istih par redaka, baš kao i jučer i prekjučer i bla bla bla.

Požari haraju svijetom, a vatrogasci ih moraju gasiti.

Politika se jedno kratko vrijeme nije kurvala, a navodno je opet počela.

V Ameriki ništa novo, sve iste bedastoće.

Na nogometu kod škole opet stara ekipa samo kaj na poluvremenu ne žlepaju vodu ko' prije neg' su im sad dobre i pive.

Burek od sira ili od mesa, isti q... ali je jako važno jer inače ne znamo kako ćemo dalje dok se ta zavrzlama ne riješi.

Alka će se opet održati, ali ovoga puta ne u Sinju.

Hajduk i Dinamo na zasluženi odmor, a mi ostali udri po strategijama za iduću sezonu.

Susjedu muči kičma, a nema ju ko' izmasirati.

Tam negdje v Indiji je krava vmrla na cesti, čekali su mrtvozvornika prek 4 vure.

Kinezi i dalje šišaju miše, ali sad bez straha.

Francuzi u svom dvorištu ne sortiraju otpad, a na sva zvona brbljaju o zelenim energijama dok im nuklearke delaj čist fajn.

V Njemačke isto nekakve parade i pizde da ne velim materine, ne znam kaj se s njima dogodilo jer ništa nam ni ne govoriju.

Slovenci su zglasali da ako im se oće moreju se eutanizirati i za to buju morali extra platiti oni kaj nemaju dopunsko.

Austrijanci ko' Austrijanci, čekaju da snijeg padne.

Mađari su prešli na more pa nemaju vremema jebati oko međe.

Slavonci su v Irskoj.

Dalmatincima je fjaka.

Zagorci se plačeju jer nema dosta sladora.

Istrijani samo šutiju i delaju.

Švedska je u nekakvom balonu, a Šveđanke su i dalje lepe puce.

Na kraju ulice na plotu piše da je, ali vele da ipak nije - neki su išli pogledati.

Velika je gužva na Lučkom, a na plažama nema puno ljudi.

Albanci su se bacili u turizam, navodno je sve jeftino pa čak i za nas Hrvate.

Sindikati i njihovi predstavnici se boriju za prava radnika, ali ne u iduća 4 tjedna jer su na godišnjem.

Sabor ne dela, ali ne zato kaj neće delati nego kaj može ne delati.

Birtija se polako puni, još nosiju kave.

Sve je to tako nekak isti drek, ali je dobro znati da je danas ona nedjelja kakvu još vidjeli nismo.

Taman kad je sve gotovo onda tako nešto uleti ko' prst u oko i mislim si pa dobro jesam li samo ja dobio karte za tu predstavu u kojoj baksuzi misle da u rukama drže drugi dio uzice.

Vrijedi pokušati od početka, ali gdje je više ostao početak ne znam.

Okorjelost nije ništa drugo nego rezultat onog kad ostaviš komad mesa u pećnici 15 minuta dulje nego je trebalo.

Danas će biti okorjelo, sutra možda neće.

Zločestoća se ne stvara s ciljem ona se rodi iz dosade.

Samo smijeh ti može dati onaj tko te istinski cijeni.

Nikad nije naplaćena kaucija za boce s porukama.

Ništa ne može izbrisati činjenicu da vrijeme ne postoji, a ljudi prolaze.

Blago onima koji ne razumiju.

Uvijek sam bio protiv toga da to što se usko nosi zovu haljina. Haljina bi trebalo biti nešto što je široko, a za ovo usko još nisam smislio, ali moglo bi biti i "siluetina" ili tako nešto.

Koliko sam samo danas kilometara prevalio zbog administrativne pogreške i onih sitnih slova. Vrlo dobro znam da nisam jedini i dobro je za iskustvo, ali da je zabavno i nije.

Klimave su bile one jagode sa šlagom, niti jagode od jagoda, a i šlag je bio tragikomičan. Drugi puta ću tražiti dubai mineralnu.

Uz sve to tako posloženo vidim i ja sam i bez da mi oni kažu da ne može ići na dobro za sve nas. Očito odavno nikome nije stalo jer stati se ni ne može ako te uvjere da kasniš.

Koliko sam si puta znao reći kako je dobro što znam čitati, a znalo je biti da sam i požalio zbog toga.

kako podnosiš to što se stalno moraš uvjeravati da je sve dobro tako kako je?

pitam se koliko ti se zapravo teško priviknuti na to da tako mora biti?

zar želje za promjenama zaista umru prije nas samih?

kako je došlo do toga da hodamo svijetom tako zavarani i to sami od sebe?

vjerojatno samo tako možemo to sve izdržati kako bi ostali u okvirima očekivanog što od nepoznate okoline i što od onih blizu nas.

vidim li to kontradiktornost u onome da ako me svijet promijeni i ja mogu mijenjati svijet ili me ipak svijet još nije uspio promijeniti?