balada botswana

Ju te san se zajubija
Druge ne bi poželija
Cesarica da bi bila

Link

Išla žena v melin, nesla vreče,
Dojde mlinar pak ju, dzodi požegeče.

Naj me, dragi mlinar, žegetati,
Kaj mi nebu fertof ves meljnati.

Link

sjaj usana
bljestavilo dana

tvoja kratka haljina
linije tijela

sudar mislima
mi smo stranci

imas njega
zudimo zajedno

Šej, haj, to leto, da nam rožice cveto.
Videl sem te v goricaj, v goricaj, poznal sem te po cicaj.
Šej, haj, to leto, da nam rožice cveto.
Videl sem te v koruzi, v koruzi, poznal sem te po guzi.

Link

mozda vam je i ponekad palo na pamet kako bi to moglo izgledati na vlastitu sprovodu, ali vjerujem bas kao ni meni to kako bi izgledala rastava od vlastita razuma nije sigurno nikada. nitko o tome ne razmislja jer je ono u nama nase i nicije tudje da bi tome sudili ili ga prosudjivali.

jednom davno jos za studentskih dana bio sam primoren trcati s posla na predavanja i mislio sam si o boze zar je moguce da se samo ja moram ovako muciti dok sam po tramvajima i autobusima zavrsavao zadnja strikanja po knjigama kao da mi nije bilo dovoljno neprospavanih noci uz salicu kave i kras napolitanke kojima mogu zahvaliti trenutke osmijeha dok sam u knjigu gledao kao u kakav lijes u koji bi trebalo leci.

zivot je u tom trenutku meni bio bas neki generalni ispit, sastavljen od puno sicusnih izazova, rekao bi ne tipicnih za studenta. da, mladost me nekoliko puta tada nakautirala, ali nisam odustajao dok je zivot nemilosrdno odbrojavao ne bi li se pridigao i uzvratio joj udarac, naravno i tada je bilo vazno smijati se bas kao i danas. naravno neki su se kesili od uha do uha radi zadovoljstva, a ja jer sam morao da ne bi ostao totalno u elementu zavrsnog nokauta.

mozda te to cini snaznijim za ono sto te ceka kasnije, govorio sam si u sebi, ali opet uz dozu straha s pitanjem pa zar je moguce da me kasnije ceka jos nesto teze. sto bi moglo biti teze nego zavrsiti recimo na iskrici i pokusati shvacati druge i traziti da budem shvacen ili jednostavno nadati se onoj suhoparnoj recenici biti ce bolje s tapsajem po ramenu.

sve u svemu sve prolazi i nekako dignes pehar, ne znaci da je kraj jer pehara je sve vise, mozda samo pobjeda nova tamo negdje ceka na nas jer znam da jos nije vrijeme za rastanak od razuma iako se uvijek pojavis ti koja ga silno zelis oteti.

Tece voda, tece
kamen se okrece
a mladost se moja
povrnuti nece

Link

ne znam gdje si
jer da znam poslao bi ti pismo
dao bi si truda i uzeo zlatnu tintu

ne znam s kime si
jer da znam pitao bi njega kako si
zelio bi znati makar i od nekog neznanca

ne znam niti kojim putevima koracas
jer da znam isao bi ispred tebe
ocistio bi prolaze da neometano ides naprijed

ne znam sto vise zelis od mene
jer da znam sigurno bi te zaboravio
ni svi napori svijeta te ne bi ucinili sretnom

ljetni zamasnjak sprecava osjecaj svih onih redovnih zivotnih turbulencija i nekako od, rekao bi, utjecaja te visoke temperature i dugo ocekivanog godisnjeg odmora daje vecini pravo za osjecaj slobode, one prave istinske pa makar i na ta 2 do 3 tjedna bez obzira gdje ih proveli. razliciti su apetiti, okolonosti i mogucnosti pa neki to cine u mirnijoj noti kako bi napokon ostvarili susret s istinskim Ja.

dobra knjiga, odlazak na neki koncert, susret u kazalistu, kinu, izlet u prirodu ili posjet jednostavnoj gradskoj manifestaciji vjerojatno daju za volju onima koji na taj nacin potvrdjuju svoj smisao sloboda.

bas tako nekako, rekao bi kao i kod svih ostalih normalnih ljudi, zapocela je ljetna sezona i kod mene. poslovne obaveze su utisane i pogodjena je ljetna frekvencija koja nemilosrdno baca osjecaje i okuse zivota u razne sfere izazova i avantura pa sam i iz tog, nazovimo ga, razloga lako prihvatio tvoj poziv na druzenje iako mi se na prvu cinilo da bi bas tih 8 dana intenzivnijeg zajednickog druzenja i odlaska na more trebali biti kocnica pri donosenju takve odluke. malo zatecen, ali uvijek spreman donijeti odluku pa makar i na vlastitu stetu pristao sam nakon kratkog razmisljanja.

rekao sam si zasto ne pa idemo i to vidjeti jer iskreno od sve siline sadrzaja ljetna strategija nije bila konacno definirana. mozda taj premjestaj iz zone komfora donese ono sto vec dulje nedostaje, dozu sitosti ponekad neshvacenoj gladi za avanturama.

spakirali smo kofere, znam da si ih ti imala 2, a ja jedan i i samo na tren mi je proslo kroz glavu da li da te pitam ide li jos netko s nama. Krk je bila destinacija, a koliko znam tjedan i jedan dan nisu vjecnost pa ako i nesto zaboravimo mozemo tamo pronaci i kupiti. moguce vise zbog svoje muske jednostavnosti i ne navikao na zenske potrebe u ovakvim situacijama. stavili smo to sve nekako u tvoj super kompaktan suzuki jer si ti inzistrala posto je bio novi da idemo s njim. bilo mi je svejedno, malo mi je cak i odgovaralo da netko drugi vozi.

put je bio zanimljiv, kao neki skladan bracni par, razgovor za vrijeme puta bi se mogao podijeliti u tri cjeline, prva nazovimo je opcenita s temama o poslu, aktualnostima, redovnim rekao bi stvarima koje ni nemaju pretjerani znacaj da bi se nesto posebno naglasilo vec vise da zadovoljimo formu.

druga cjelina bi se mogla zvati pitanja&odgovori, e tu se vec moglo razabrati puno toga i naglasiti znacaj mozda jos nekom drugom prilikom da ne odemo bas predaleko s detaljima, za ovaj dio vrijedilo je pravilo manje je vise i znati odrediti mjeru kako ne bi zakomplicirali u samom startu. ti, a i ja smo uvijek bili odmjereni u takvim situacijama, mozda cak i vise samozatajni sto je nekima moglo smetati, ali rekao bi vise smo pazili sto dajemo na pladnju i treba li istinski oko svega voditi monologe zbog svih mogucih detalja.

mislim da smo zbog toga cesto bili izvrstan odabir drustva za one koji bi puno pricali o sebi i svojim problemima, a nije ih imao tko saslusati.

trecu cjelinu bi nazvao sutnja, nije bas bila zlato, vise rekao bi odrednica zajednickog ljetovanja.

prva stanica bio je naravno tvoj najdrazi marche, kava tamo je moram priznati bila izvrsna, zapalila si svoje chesterfield vitamine za pluca i prepustila se ugodjaju atmosfere s benzinske, na kojoj se osjeca onaj zanos u iscekivanju kamencica, pijeska i kamenih stijena pod bosim nogama. svi kao da su suteci pjevali iste stihove ljetnog ludila i kao da od najmladjih do najstarijih nije bilo razlike u tom upijanju svih tih ljetnih slika bez obzira na guzvu, koja je ponekad pokusala rusiti idilu, a pogotovo kad se moralo cekati u redovima od kave pa do wc-a. polako smo krenuli dalje, i put je sada bio nekako laksi, kao da smo tek sada usli u prave ljetne scene i polako zaboravljemo sve sto nas veze uz polaziste.

glazbu u autu si pojacala za dva, pitala si me sto cemo danas kad stignemo kupiti za pice da imamo za navecer u apartmanu. izbor je pao na crno vino, s cim si se odmah slozila, a dogovor je bio ako ne nadjemo neko dobro domace da cemo ionako prije odlaska na veceru otici u nabavku. vec tada u voznji smo u vise navrata dolazili u fizicki kontakt, sto namjerno kada sam ti dodavao kopcu za kosu iz pretinca pod mojim nogama, sto slucajno kada si uzimala cips iz vrecice koju sam drzao u krilu.

nekako taj put bez obzira na kolicinu prometa je skladno prolazio, ali naravno iako kratak morali smo obaviti jos jedno stajanje i to vec na Lepenici da se ti malo istegnes, a i ja da preuzmem kormilo, malo si se pozalila na ledja i kako nisi navikla na tako duge ture, a ja sam to vise pripisao tvom mini vozilu koje je bilo vise za do ducana i po gradu nego za odlazak na more. na tvoje pitanje za masazu, samo sam rekao da nisam strucnjak, ali mogu probati. uz tvoj predivan osmijeh to si shvatila kao salu, ali bila je to samo gola istina.

pri odlasku do vozila iznenadilo me ono tvoje hvatanje za moju ruku i dolazak tako do auta kao da si svima htjela pokazati da smo zajedno dosli pa zajedno i odlazimo. nakon toga nastavak puta je zapoceo s cjelinom broj tri.

ljetna noć
lipanj pakira stvari

ti i ja u isčekivanju
novi gost dolazi

čaroliju jutrom gasi istok
trenutak neka traje vječno

tijela pripijena caruju
melodija ljubavi

tresla sam se onaj dan kad si me primio onako ispod majice i jos uopce me znam kako smo to uspjeli, mislim da je i Iva skuzila da mi je bilo malo neugodnjak, sva sreca pa onaj sasavi Ivan uvijek uletava s pretjeranim posalicama u komentarima pa se nekako skrenula pozornost, ali meni nije bilo bas svejedno.

mislim da niti ti nisi htio bas tako prisno cestitati mi rodjendan, vise mozda taj tvoj slampavi hod i moje visoke pete pa smo u tom sudaru zapravo vise ispali kao neka dva muflona u okrsaju nego u prijateljskom rodjendanskom zagrljaju.

na trenutak pomislim sto bi bilo da nisi upoznao marinu, mislim samo, naravno da ne znam jer mozda bi i ja upoznala nekoga, a ovako zujim okolo kao neka solo pcela, a vec mi je 39 pa da ti budem iskrena vise mi nisu smijesne spike imas vremena jer ne znam za sto to tocno bi trebala imati vremena.

vrijeme samo ide i bez da me netko na to podsjeca, mlada, mlada sam mozda bila sad sam vise nekako rekla bi zrela, mozda i prezrela.

vau, napravila sam tetovazu, neces ti promjene u zivotu, i sto sad imam od toga kad me to niti ne grli niti mi nece donijeti lijek u krevet kad me cope oni moji problemi sa sinusima.

titram malo bezveze, brijem i ja ponekad, a pogotovo subotom ujutro nakon sopinga s Lanom i Ivom poslije na kavi da je sve pod kontrolom, samo onda dodje i ta vecer i svi su negdje, a ja ne bi nigdje, ja bi s nekim, nesto, ali s nekim muskim, a ne smucati se po tom cinestaru s njih dvije koje doma cekaju muski, a mene.

mene ceka samo hrpa slika iz nekog proslog vremena i onaj dosadni hrcak koji je sve deblji i deblji.

moram si dati truda ovo ljeto pa necu valjda zavrsiti kao kakva ocajna zenska koja bi i u cetrdesetu mogla zakoraciti bez muskarca.

lubav se ne trži niti ne kupuje
ko lubiti ne zna
saj nek se ne hapluje

Link

Link

kasno lipanjsko jutro
sunce gradi žar dana

moćno koračam
snaga ne jenjava

cvrkuti me prate
lovorike kraj mene

ti još sniš
nešto lijepo sanjaš

grlis me pogledima
mi smo jedno

zagrljaji su nasi
duse nam plesu

jutro njezno miluje
sunce nas budi

sve je stvoreno
zivot je lijep

kako smo vec neko vrijeme prestali ici k greguricima na druzenje jer je njezina mama u to zadnje vrijeme dosta psihicki lose, a i stari joj je zbog toga lose volje poceli smo se sve vise druziti s pribanicima koji su nam bili onak tu negdje, da budem iskrena niti su smrdili ni mirisali, ali su bili ok ljudi. luka je radio u onoj firmi za nekakve popravke medicinske opreme, a petra je bila medicinska sestra gore na rebru i uvijek nam je svima u drustvu sredjivala vezano za doktore ako je kaj nedaj boze trebalo. imali su krasnu djecu mladji leon je uvijek bio pristojan i lijepo pozdravljao na ulici i fakat taj mali je bio i dobar dzak i jos k tome je trenirao dzudo i to 3 put na tjedan i uvijek sam se nekak potajno nadala da budu on i moja lana upisali isti faks, ali je ova moja ipak morala nastaviti filozofirati.

njihova starija kcer dora je isto bila dobra u skoli, a sad koliko znam i zavrsava magisterij na medicini u Becu i ona bi bila pravi odabir za mog tomeka koji eto se nije bas snasao na faksu, ali zato je bas dobar u tom sportu i stalno ide na treninge i teretanu, jos se trazi rekla bi jer sad zadnje kaj znam da je i zadovoljan s tim kaj trenira klince na mladosti i kako stvari stoje to bi tako moglo biti i na dulje pa mozda i stisne tih nekoliko ispita na kineziologiji pa napokon bude i s titulom nasao neki posao u struci za stalno.

moj muz je uvijek sve to skupa dozivljavao na neki svoj glazbeni nacin, s obzirom da je volio svirati i tu i tamo nesto pisati samo je uvijek znao reci uspjesi i neuspjesi su ti kao glazba, a to znaci nekad je veselo, nekad tuznije i to je bilo to od njega. u principu moglo bi se i tako nekako to objasniti, ali daj ako je glazba malo tuznija ti malo ubrzaj da brze prodje ili da bude veselije, a ne samo pustiti da ide pa kud koji mili moji. moj damir je kod pribanica isto kao i uvijek prije kod gregurica nosio svoju gitaru kako on kaze 'za svaki slucaj' pa tako je bilo i taj put, ali naravno da je bilo nekako drugacije jer eto trebalo se sada nekako ustimati i osjetiti tko sto voli i koji uopce repertuar odabrati. damir je znao cak biti malo i naporan jer se njemu sviralo i pjevalo, a gle ljudima se nije uvijek dalo pa su nekako vise radi njega prihvatili taj oblik zabave, on bi izvlacio pjesme iz pete samo da svima dirne zicu i da im bar malo srce zatitra. gregurici su vec bili navikli jer su bili kod nas sto puta pa je jurica vec uz damira malo naucio tamburati po gitari i cak si je kupio gitaru koja mu doma skuplja prasinu, ali nema veze bar je pokazao volju. znam kad su isli kupovati taj njegov prvi instrument u zivotu, moj damir je bio tako uzbudjen da samo sto si nije kravatu metnuo.

ma glupost, a jadranka i ja smo odmah znale da dugorocno od toga ne bude nista i bile smo upravu. svaki puta kad smo dosli k njima to su toliko nastimavali da bi im valjda vec i sam hendrix rekao dobro decki sto radite.

- daj mi reci kaj ti stalno nekaj gundjas
- kak ne bi gundjal pa kaj ne vidis kaj dela
- dobro, i. kaj se to tebe tice
- pa kak' me se ne bi ticalo kad vec 5-i put govorim
- no, pa zakaj non-stop govoris
- ti isto, pa kaj bi trebal samo sutjeti i cekati da sve ode vrit
- ma pa vec sam ti rekla nek ide vrit pa ako i bude otislo vrit bude otislo v njezinu, a ne v tvoju
- tebe stvarno bas briga za sve
- ma covjecje boziji nije da me bas briga nego nemremo mi stalno nad tom malom strazariti ko' kopci pa nije vise balavica pa valjda zna kaj dela
- kaj pricas ti pa da zna kaj dela ne bi delala to kaj dela, a njoj se nemre nis' dokazati i da znas sad mene bas briga, izvoli ti to sad rjesavaj kak' god znas i ako kaj zajebe ti si kriva, mene nema
- ma znas kaj daj ne gundjaj odi tam u tu svoju garazu i delaj nekaj, ostavi malu na miru i budes vidio da bu sve dobro, uostalom tak je bilo i s onim tvojim piljenjem u mozak za faks pa je sve rijesila na vrijeme i u roku