Zivot je tezak a onda umremo

Postoje tako neki, nema ih puno, suptilni i umješni to jest, poslužim li se vokabularnom poštapalicom plitkih prozirnih pompoznih panjina pretencioznih papaka političara podkapacitiranaca, involvirani muškarci koji sebe i svoju partnericu osnažuju prigušivanjem obostranog im unutrašnjeg ognja, istovremeno puštajući njenoj žudnji da buja sve dok je ne obuzme posvemašnji osjećaj neizdrživo slatko-bolnog nagona da bude zaposjednuta.

S druge, vjerojatnije ipak s prve strane medalje su žene, one sposobne nadvladati i najjače muškarce na način da im nametnu neprestano i intenzivno razmišljanje o tome kako je nju imati zapravo vrhunac njegovih ovozemaljskih želja i portal ka beskonačnom prostranstvu koje je u svakom od njih dvoje. Jednom kad postane njegova, kad joj divlje obuzme tijelo načinom koji stavlja ljubav, povjerenje i seks pod isti nazivnik, tad on zna da mu je dopustila nahraniti se njenom nježnom dušom.

E, međutim, ljudska evolucija je baš nekako ovih zadnjih nekoliko decenijskih trenutaka na prekretnici i kao da je prestala nagrađivati inteligenciju. Nekad bješe prirodno da najjači, najpametniji i najbrži svoje mnoštvo umnažaju množeći se mnogo brže od ostalih. Ča je bilo tega više ni (Maruška Š.K., Split ‘73) pa su tako danas favorizirani oni drugi, koji ne raspolažu najboljim ljudskim osobinama.

Izjalovljena su predviđanja o boljoj i civiliziranijoj budućnosti, nominalna vrijednost globalnog IQ se srozava i pada skoro kao standard u Hrvata, 1950. = 91.64 (populacija 2.55 milijardi), 2025. = 87.81 (planirana populacija 7.82 milijardi a ima nas već, zajedno s Indijcima, 8.20 milijardi, točnije 8,194,460,645 od četvrtka 19-12-2024, danas nisam brojao).

Čisto matematički, bezveze i nepotrebno ali ipak:
1950. 91.64 : 2,550,000,000 = 3.593725490196078e-8
2025. 87.81 : 7,820,000,000 = 1.122890025575448e-8

Postajemo li gluplji, nikako iako mnogi raspolažu inteligencijom tek dovoljnom da otvore usta kad žele jesti ali zato na svojoj moždanoj protezi uz pomoć dva palca briljiraju po portalima i komentarima. Tražili smo i dobili slobodu govora kao kompenzaciju za slabo korištenu slobodu mišljenja. Inteligentni postaju sve više ugrožena vrsta no zauzvrat je izvojevana pobjeda nad ćelavljenjem a i erekcije su sve dugotrajnije te se sve čini da će satirijaza i prijapizam ući u modu a onda će netko doslovno naj…, digresija, dakle čovječanstvo eksplodira, inteligencija implodira, problem se gomilaju ali wtf & lol, došlo nam je X-mas vrijeme i sve je u redu jer mi smo konačno prerasli arhaični Božić u svojoj analno vazalnoj bezvazelinskoj amerikaniziranoj deevoluciji.

Pričajmo o ljudima jer njih je najviše a i imaju najviše mišljenje o sebi. Pričajmo i o događajima ali malo manje jer nam se, budimo realni, i ne događa previše toga zanimljivog. Ideja ako se sjetimo-sjetimo se, ako ih se ne sjetimo-nikom ništa, kao što kaže teorem Ilije Čvorovića na Dan bezbednosti. Aha, tko umije da razumije njemu dvije.

Sve u svemu, ne brini mama. Sve ide po planu, za dan-dva-tri i odoh ja u kafanu (tko zna zna a tko do sad nije saznao ništa mu neće značiti ni da dozna).

Svima koji se na bilo koji način i iz bilo kojeg razloga s bilo čime iznad navedenim ne slažu izražavam svoje iskreno skriveno divljenje i podršku da izrijekom uljudbenim ljubazno se zabilježe te im najsrdačnije preporučujem da pogledaju samoobjašnjivi, hoće reći razumljiv sam po sebi, filmski ‘uradtkić’ na https://www.youtube.com/watch?v=W1-SRo1IuVg unaprijed hvala, molim, nema na čemu.

Link


PS:
Autorsko pravo u Hrvatskoj, kao i u velikom broju zemalja, traje za života autora i sedamdeset godina nakon njegove smrti. Ako se radi o koautorskom djelu autorsko pravo traje sedamdeset godina od smrti koautora koji je najdulje živio.

Take your clothes off when you dance...

Link

...read between the lines if you want...

Link

...read more between the lines if you can...

Link

...read even more between the lines if you care but care implies emotional attachment to something...

Link

...I do not care what people think as human thinking is well in the process of thinning...

Link

...say something if you have, say nothing if you just must...

Link

... it's terrible when you have something to say but there's nobody to listen. Even worse is if there is somebody to listen but you don't have anything to say...

Link

...do not presume I'm crazy, I'm just growing old...

Link

...best time for planting the trees was 20-30 years ago. Next best time is now...

Link

...wiser the head it's easier to the neck...

Link

... now returning to myself as long as there's someone to return to.

Link

...and time, time has its scars, rainy days they turn to sunny ones, livin' the life, livin' the life lovin' everyone...

Why English? Why not.

Link

Link

Link

Samo su glupaci lukavi, a samo inteligentni ljudi mogu biti naivni. Lukavstvo nije izvor nikakve ideje o životu, a naivnost sama po sebi uvijek predstavlja izvjesnu ideju o stvarnosti, makar obično idealiziranu. Naivni su oni ljudi koji o životu imaju bar svoju iluziju, a lukavi su, naprotiv, osuđeni da uvijek izobličavaju i degradiraju istinu. Naivnost je mladost srca, čak i u poznim godinama. Naivnost znači uljepšavati sve oko sebe, napraviti unutrašnje kriterije višim i od vanjskih dokaza. Naivnost je osobina lijepih duša.

What are you doing to yourself
What are you doing to yourself
What are you doing to yourself
It's the last thing you should do
Nobody laughs anymore
Nobody laughs anymore
Nobody laughs anymore
It's the worst thing you can do
Save the last dance for me
Catch the last bus with me
Give the last kiss to me
It's the safest thing to do

Padne pjevačica s balkona na petom katu ravno na pločnik. Prolaznici se skupe, onako ljudski radoznalo i gledaju. Jedan mudro u sebi zaključi da je blagopočinuvša potpuno ćelava. Nedugo potom na bivšu padne njena kosa. Zapanje se svi osim tete iz trafike kojoj je odmah bilo jasno da je korišten losion za usporavanje pada kose. U međuvremenu upokojena stigne u raj. "Imaš neku željicu?" priupita je svevišnji. "Aha, da budem živa" lucidno će ona a ovaj je utrpa u toplomjer.

Kad posaljes poruku nakon 7 godina pa se trznes na notifikaciju primljene poruke a kad tamo Emmezeta nudi puste popuste i poniženja u 7. mjesecu iako je poceo 8. mjesec kolovoz od august vrste.

Gledam te kako mirno spavas, ispod plahte potpuno si gola, umorna, prestati ne namjeravas a zelja mi svira od dura do mola.

Smaknem plahtu sasvim polako, zadivi me ljepota tvoga tijela, pozelim te namah samo tako, omami me miris, koza vrela.

Pogled klizi preko divnih grudi, trbuscica, pa jos trunku nize, budi mi se strast a zelja ludi, primicem ti se jos malo blize.

Zadovoljan sto je sve to moje i u snu mi pravu srecu nudis, poljubim, pokrijem tijelo tvoje, tko ce docekati da se probudis...

Waldo Jeffers had reached his limit. It was now Mid-August which meant he had been separated from Marsha for more than two months. Two months, and all he had to show was three dog-eared letters and two very expensive long-distance phone
calls. True, when school had ended and she'd returned to Wisconsin, and he to Locust, Pennsylvania, she had sworn to maintain a certain fidelity. She would date occasionally, but merely as amusement. She would remain faithful.

But lately Waldo had begun to worry. He had trouble sleeping at night and when he did, he had horrible dreams. He lay awake at night, tossing and turning underneath his pleated quilt protector, tears welling in his eyes as he pictured Marsha, her sworn vows overcome by liquor and the smooth soothing of some neanderthal, finally submitting to the final caresses of sexual oblivion. It was more than the human mind could bear.

Visions of Marsha's faithlessness haunted him. Daytime fantasies of sexual abandon permeated his thoughts. And the thing was, they wouldn't understand how she really was. He, Waldo, alone understood this. He had intuitively grasped every nook and cranny of her psyche. He had made her smile. She needed him, and he wasn't there (aah...).

Pozdrav svima koji samo zele biti upravo oni sami, svejedno da li sami ili u drustvu, i koji ne mare za uklapanja, podesavanja, prilagodbe i adaptacije sto je vise manje sve isto ali neka, blagoglagoljivosti radi. Jednostavno je biti sretan, tesko je biti jednostavan.