U potrazi za pitanjem?

Na evolucijskom putu od majmuna do modernog čovjeka ponekad pomislim da su mnogi, umjesto da nastave naprijed, odlučili okrenuti smjer i vratiti se prema svom drevnom zavičaju, među društvo sebi ravnih. Ne znam jesu li se izgubili, uhvatila ih nostalgija ili im je civilizacijski napredak jednostavno postao previše naporan, ali tragovi povratničkog prometa vidljivi su na svakom koraku.

A prije nego što se netko pobuni, posebno među ekipom iz Hoda za život, odmah da pojasnim da ovo nije pokušaj da presudim je li čovjek nastao od zajedničkog pretka s majmunima ili je neki poduzetni majmun svojedobno stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. To je samo metafora za društveno nazadovanje. Sve ostalo neka svatko čita prema vlastitoj svijesti i intelektualnim kapacitetima.

Obično za sebe kažem da sam "u vinklu", što bi zidari rekli. Pogotovo kad sa svoje verande, uz čuvenu čašu vina, gledam daleko na pučinu i slušam kako se galebovi karaju. Osobito sada, dok još vlada mir i dok nisu stigle turističke horde. U takvim trenucima čovjek bi rekao da mu je pogled bistar, misli posložene, a razum na svom mjestu.

Pa onda stigne ta forvarduša. Mislim, ti ne znaš da je to forvarduša, ustaneš, odeš po mobitel i BAM, k'o da ti je majku opsovala! U tebi počne kuhati dok se pokušavaš sjetiti zašto si se uopće digao, a u glavi si dotad skoro pomirio Izraelce i Palestince, riješio korupciju i lobotomiju na Plenkiju. Ne pomaže tu više ni bijelo vino od susjeda.

Ponekad se pitam kakav je svijet bio prije nego što su ljudi počeli jedni drugima slati gluposti na mobitel. Kako je to bilo kad te ujutro ne dočeka poruka od gerijatrije sa slikom kave, dva mačića i porukom: "Dobro jutro, neka te Bog čuva." Ili kad ti ne stigne od kolega slika ženskih sisa veličine prosječnog apartmana na moru s mudrošću da je sutra vikend i da nema predaje. I kad misliš da ne može gore, otvoriš WhatsApp i naletiš na statuse žena: "Ja nisam za svakoga. I to mi savršeno odgovara." Ili još bolje: "Dok ti spavaš, ja rastem." Kud pobogu rasteš, pa zar ti on mora sad još i novu odjeću kupovati?

Ekipu s mačićima, cvijećem i sisama, gdje je mobitel jedino što je pametno u cijeloj priči, više neću ni spominjati. Dao Bog da, kao za buduće automobile — ako si pijan, auto se neće upaliti i za mobitele izmisle pravilo: ako si glup, ne možeš pisati i slati poruke. Oni znaju da su dosegnuli civilizacijski intelektualni minimum i da su samo korak ispred članova HDZ-a ali onih iz uvjerenja. Nisu ni tamo svi lopovi!

Meni osobno najzanimljivija je ekipa iz kategorije „sami sebi dovoljni". Tu definitivno prednjače žene, ali ima tu i muškaraca, pogotovo kad su pijani.

I tu postoje podgrupe, kao što su:

Klasična grčka tragedija gdje je gorčina prerusen u snagu:

"Naučila sam da ne trebam nikoga. Sama sam svoj mir."
"Bolje sama nego s pogrešnom osobom."
"Ja nisam za svakoga. I to mi savršeno odgovara."
"Prošla sam kroz pakao i izašla jača. Hvala svima koji su me napustili."
One s indirektnom porukom bivšem i cijelom muškom rodu:

"Dok ti spavaš, ja rastem."
"Jednog dana shvatit ćeš što si izgubio."
"Nisam se promijenila. Samo sam prestala biti tvoja."
"Bog me čuva. Ne trebam tebe."
Kvazinedjeljna nakon mise — duhovnost kao čelični oklop:

Nastavak slijedi jer ne stane...

Ne znam točno kada nam je inflacija pojela naše lokalne heroje. Nisu oni bili kao ovi američki, blistavi i sjajni, već više poput slavnog Alije Sirotanovića, neka crno-bijela slika. Sad, je li to bilo od čumura ili zato što su tada sve slike bile takve, tko zna. Možda jednog dana, kao Retro Podravkina Vegeta ili Kraševa domaćica, i Alija s velikom sjanom lopatom zasja u svom retro izdanju na policama lokalnog Lidla, između Kineskih bušilica i ljetnih majica iz Bangladeša.

A s tom inflacijom koja hara već godinama, nestalo je i heroja očeva i majki. Nestale su i stereotipne društvene uloge koje su ih definirale, ukrotile u njihovim ulogama, ali su iza sebe ostavile generacije obilježene njihovim ograničenjima i svojim novim očekivanjima s društvenih mreža. Ono što je nekad bilo predstavljano kao ideal veze, braka, danas se sve češće promatra kao teret koji su naslijedili oni koji su dolazili poslije za njima.

Možda je problem što smo, rušeći stare kipove, zaboravili graditi nove. Tako danas živimo među ruševinama nekadašnjih ideala i reklamama za buduće. Nitko više ne vjeruje dovoljno dugo ni u što da bi od toga nastao neki novi heroj. Sve traje jednu sezonu, jedan izborni ciklus, jedan viralni video ili jednu marketinšku kampanju.
Nekad je trebalo desetljeće da čovjek postane legenda. Danas je dovoljno nekoliko dana da postane zvijezda, a još manje da bude zaboravljen. Možda zato više ni nemamo heroje, nego samo prolazne sadržaje koji nakratko zauzmu mjesto u našim životima koje je nekada pripadalo voljenima. Dobro došli u vrijeme tranzicije.

Ima vrijeme kad me obaveze minu, kad mi je dosta okoline, pa se doslovno naserem tu i počnem opet intenzivnije dopisivati na iskrici.

Obradujem se tada vječno istim licima, ne u zlobi ili unutarnjoj zloći jer su još uvijek usamljeni i tu, nego onako toplo, kao kad u svoju kavanu zađeš, pa je dovoljno malo klimnuti glavom da sva stara poznata lica pozdraviš i dugih prepiski sjetiš se.



Ali eto me nešto uspije da iznenadi, prosto u komunikaciji zateći, pa onako kao školarac bez zadaće, mucaš kad te profa prozove. Slučajni tren iskrenosti koji nisi planirao.



Trend nije nov, samo je dobio ime. Umjesto jahti i Ferrarija, kava u rano jutro, ljubimaca na krevetu, smijeh s prijateljicom na špici.

Sitne slike koje govore: moj život je pun. I to je, nekako, još uvjerljivije od jahte. Jahtu možeš iznajmiti. Autentičnu sreću, ne možeš.



Slike kao putokazi. Po tim slikama si doslovno znao u kojem su stadiju su ti poznanici. Bila je to svojevrsna kronologija koju nitko nije namjerno pisao, ali svi smo je znali čitati.



- On u robici koju mu je ona pripremila — poza za kadar, osmijeh svjež, ona ga pravi lijepim

- Ona i djeca, toplo svjetlo, kadar blizak, hashtag #family. On ne mora biti tu da bi slika ispričala priču

- Ona i prijateljice, smijeh koji glumi spontanost, vino na stolu, subota popodne koja izgleda kao sloboda

- Ona svuda. Vrh planine. Spa vikend. Svaki event koji postoji. Kadar za kadar , ali njega nigdje



I obično, tu negdje između faze dva i tri, između nje i djece i nje i prijateljica, su se i rastali. Niko to nije objavio. Ali svi su znali.



To je paradoks "Rich in Life" estetike: što intenzivnije pokušavaš dočarati puninu, to jasnija postaje praznina koju pokušavaš pokriti. Nije to loša namjera.

Možda je samo stari ljudski refleks, pokazati dobro, sakriti teško, i nadati se da će kamera nekako uvjeriti i tebe samog.


A ja, ja se eto vraćam na iskricu, klimnem poznatim licima i upijem tihu, nesavršenu toplinu razgovora u koji nemam što dokazivati.

Pa se iznenadim. I ovdje. I ovdje ta ista potreba, ta duboka nesreća mojih sugovornica prerušena u priču o tome koliko im je život pun a prazan.

Iskrici se vraćam zbog neke nade u meni, naći nekoga tko isti sklop u glavi ima, a dobijem još jedan ekran na kom neko sebi dokazuje da je sretan i po istom kroju mene sudi.