ovo nije o glas /povratak sebi/

Vratila sam se na isto mjesto.
Ne zbog njega.
Barem sam si tako govorila.
Vratila sam se zbog mora. Zbog mirisa soli u zraku. Zbog jutara kada sunce još nije jako i kada se čini da svijet na trenutak uspori.
Vratila sam se po onaj osjećaj da ponovno čujem sebe.
Jer negdje putem sam se izgubila.
Ne naglo.
Ne u jednom velikom trenutku.
Ljudi se rijetko izgube odjednom.
Češće nestaju pomalo.
Jedna prešućena želja, prilagođavanje.
Postupno odustajanje od sebe da bi bilo lakše, jednistavnije.
A onda jednog dana shvatiš da više ne znaš što ti zapravo nedostaje.
Veza u kojoj sam živjelq i nije bila loša.
Možda je upravo to bilo najteže priznati.
Nije bilo velikih svađa.
Nije bilo velikih razloga koje bi drugi razumjeli.
Samo je nešto nedostajalo.
Ja.
Ona iskra.
Onaj osjećaj da te netko ne samo pogleda, nego vidi...gleda i kada nisi tu.
Pokušavala sam, zaista jesam.
Tražila sam načine da unesem više života.
Više bliskosti.
Više mene.
Ali neke se stvari ne mogu stvoriti samo trudom jedne osobe.
A onda sam se sjetila njega.
Jednog ljetnog susreta.
Tog čovjeka kraj kojeg nisam morala paziti jesam li previše.
Kraj njega nisam smanjivala osmijeh.
Nisam utišavala sebe.

Bila sam ja.

On?

On je bio on.

Nismo se pronašli zato što je netko od nas bio prazan.
Pronašli smo se zato što smo jedno u drugome probudili nešto što je već postojalo.
Nešto što je čekalo.
Znali smo od početka.
Oboje smo imali svoje živote.
Svoje puteve.
Svoje ljude.
Stoga i nije bilo velikih obećanja.
Samo ono rijetko prepoznavanje kada kraj nekoga ne moraš glumiti.
Nakon ljeta smo se dopisivali.
Dani su prolazili, a između poruka se stvaralo nešto što nije pripadalo svakodnevici.
Već sam zamišljala peti mjesec.
More.
Vrijeme koje ćemo provesti zajedno.
A onda je došla tišina.
Sve je stalo.
Nisam ga krivila.
Nisam na to imala pravo.
I ja sam nastavila svojim putem.
Ostala sam u vezi koja je postojala.
Pokušavala sam uzeti ono što sam osjetila tamo i donijeti to ovdje.
Više dodira, otvorenosti.
Više mene.
Mislila sam da možda problem nije u nama.
Možda sam se ja samo zatvorila.
Možda sam zaboravila kako biti ona žena koju sam tamo upoznala.
Ali neke stvari nisu stvar volje.
Ne možeš sam zapaliti vatru između dvoje ljudi.
Možeš donijeti drva.
Možeš čuvati plamen.
Ali ne možeš gorjeti za oboje.
Zato sam se vratila na more.
Ne njemu.
Sebi.
A onda sam ga ugledala.
Na istom mjestu.
Samo ovaj put nije bio sam.
Plesao je.
Smijao se.
Bio je isti onaj čovjek kojeg sam zapamtila.
Samo sada uz nekoga drugog.
Nisam mu prišla odmah.
Nisam željela poremetiti njegov trenutak.
Prišla sam tek kada se udaljio, kada se sagnuo da zaveže cipelu.
Kratak pozdrav.
Skriven samo naš pogled.
I povratak njegovoj stvarnosti.
Nisam ga zaustavila.
Nisam tražila objašnjenja.
Kasnije sam otišla plesati.
Sama.
Nisam plesala za njega.
Nisam plesala da me vidi.

Plesala sam jer sam ponovno osjetila onu ženu koja sam bila prije nego što sam počela paziti na sve.
Na riječi.
Na pokrete.
Na tuđa očekivanja.

Nisam znala da li me je gledao.
Nisam znala što je, ukoliko me i gledao, vidio.
Ali prvi put nakon dugo vremena vidjela sam sebe.

Sljedećih dana susretali smo se ovlaš.
Prolaznici
Gotovo svakoga dana.
Pogledi.
Osmijesi u očima i usnama. Bljesak vreline
Kratki trenuci blizine.

A ipak nikada dovoljno sami.
Nikada dovoljno daleko od svega što je stajalo između nas.
Možda je šutnja bila bolja.
Riječi ne bi donijele rješenje.
Samo bi promijenile ono što je još uvijek bilo lijepo.
Znali smo oboje.
Od početka.
Postoje ljudi koje volimo.
Postoje odluke koje smo donijeli.
Postoje životi koje ne možemo samo izbrisati zato što smo negdje drugdje osjetili nešto snažno.
More je ostalo isto.
Miris soli.

Glazba s terase.

Ljudi koji dolaze i odlaze, noseći svoje male priče.

Samo ja više nisam bila ista žena koja je prvi put ušla u njega... u sebe

Znao je zašto se vraća.

Zbog riječi.

Zbog onog rijetkog osjećaja koji je ostajao nakon njih.

Dolazio je gotovo svakodnevno i promatrao misli koje su slobodno izvirale.

Ne one lake, šablonske, napisane samo zato da ispune prostor.

Već one koje su imale nečiji trag.

Prepoznatljiv, opijajući miris nečega stvarnog.

Nešto što se nije moglo izmisliti.

Ne vidiš nikoga.

Ali znaš da netko postoji.

U tim mislima osjećao je čovjeka iza njih.

Podsjetnik na ono što je u sebi gotovo zaboravio.

Da još uvijek želi i može živjeti.

Na kraju dana namjerno bi zaboravljao.

Nije želio zadržati trenutak, već je dopuštao da ga ponovno pronađe.

Zato bi se ujutro vraćao.

Ponovno gledao i upijao.

Kao da mu netko, kroz nekoliko običnih rečenica, tiho govori:

Diši.

Zatvorila je vrata.

U stanu je ostao njezin miris.

Jastuci su još čuvali oblik njezine glave, a na bijeloj tkanini ležala je poneka zalutala vlas njezine kose.

Sitni tragovi njihova bivanja.

Zgužvane plahte bile su nijemi svjedoci nekoliko ukradenih sati.

Promatrao ih je gotovo s nevjericom, tražeći dokaz da se sve to doista dogodilo. Da nije samo sanjao ženu koja je tako lako ušla u njegov svijet i pomaknula nešto što je dugo bilo nepomično.

Prstima je dotaknuo vlas kose na jastuku i nasmiješio se.

Bila je to sitnica.

Gotovo ništa.

A ipak, njemu je značila.

Bio je to dokaz da je bila ondje.

Sreli su se usred dana.

Kradući vrijeme od obveza, od svijeta, od sata koji je neumoljivo odmjeravao koliko im je još preostalo.

Ona je već s prvim jutarnjim svjetlom trebala krenuti na put.

Možda je upravo zato svaki pogled trajao dulje.

Upijao ju je.

Zagrljaji su bili čvrsti, snažni, gotovo očajnički.

Jedno je u njima uvijek čekalo drugo.

Poljupci su slijedili isti ritam — čas gladni i gotovo nestrpljivi, čas tihi i nježni.

Govorili su ono za što riječi nisu bile dovoljne.

Jedno je naglašavalo drugo.

Glad je pronalazila mirnoću, a mirnoća je ponovno budila glad.

Šutnja među njima nije bila praznina.

Bila je smiraj.

Kratkotrajni predah od svijeta.

Nisu pokušavali zaustaviti vrijeme.

Zgušnjavali su ga.

Negdje između dva zagrljaja i dva poljupca nasmiješila se.

„Sad si ti na redu.”

Znala je kako se čovjek vraća sebi kroz dodir.

Time se bavila.

Godinama je učila slušati tijelo drugih ljudi, prepoznati gdje se skrivaju napetost i umor, gdje se skupljaju dani koje nitko ne izgovara.

Ponudila mu je ono što je najbolje znala dati.

Masažu.

Njemu se to činilo kao najprirodnija stvar na svijetu.

Prvi put nakon dugo vremena nije morao ništa raditi.

Nije morao odlučivati.

Nije morao držati stvari pod kontrolom.

Samo je ležao i osjećao.

Njezine ruke nisu bile samo dodir.

Bile su mir.

Tijelo mu se prvi put nakon dugo vremena prestalo braniti.

Predao joj se potpuno.

A onda je osjetio kako je zastala.

Njezine ruke ostale su na njemu, ali više nisu bile iste.

Otvorio je oči.

Pogledala ga je.

U tom trenutku nije vidio ženu koja zna dodirnuti tijelo.

Vidio je ženu koja je osjetila njega.

„Ne mogu”, rekla je tiho.

Iznenadio se.

„Jesam li nešto napravio?”

Odmahnula je glavom.

„Ne.”

Pauza.

„Upravo je problem što nisi.”

Nije odmah razumio.

Spustila je ruke.

„Ovo više nije masaža.”

Nije to rekla kao odbijanje.

Više kao priznanje.

Nešto je u tom trenutku postalo previše stvarno.

Za oboje.

Prije nego što ju je na rastanku poljubio — poljupcem koji se nije dao prekinuti — tiho joj je rekao:

„Vrata će biti otključana.

Poželiš li opet ukrasti nekoliko sati od svijeta... znaš gdje sam.”

Nasmiješila se osmijehom koji nije obećavao, ali nije ni zatvarao mogućnost.

„Znam”, šapnula je.

„A ti?”

„Nikamo ne idem.”

Apartmani su im bili dovoljno blizu da još jedan susret ne izgleda nemoguć.

Ta mala nada ostala je budna.

Kad je došlo vrijeme da ode, samo je rekla:

„Moram ići.”

Nekada bi se borio protiv te rečenice.

Tražio bi još nekoliko minuta.

Pronalazio razloge.

Pokušao zadržati ono što mu je bilo važno.

Cijeli je život znao upravljati stvarima.

Vremenom.

Poslovima.

Ljudima.

Situacijama.

Svime osim ovim.

Njezinim odlaskom.

Pogledao ju je i samo se nasmiješio.

„Odi.”

Iznenadila se.

Možda je očekivala pitanje.

Možda molbu.

Možda pokušaj da je zadrži.

Ali nije ga bilo.

Jer prvi put nije želio posjedovati nešto da bi znao da mu pripada.

„Samo tako?”, upitala je tiho.

„Samo tako.”

I otišla je.

Tek kada je ostao sam, shvatio je koliko je zapravo gladan.

I iznenadilo ga je što to nije bila samo glad za njezinom blizinom.

Bila je to glad za dijelom sebe za koji je vjerovao da je odavno utihnuo.

Umiren tom mišlju, legao je.

Zatvorio je oči.

San ga je odnio gotovo neprimjetno.

Nije znao koliko je vremena prošlo kada su ga njezine usne nježno probudile.

Otvorio je oči.

Smiješila se.

Vratila se.

Na još jedan teško mjerljiv trenutak ponovno su zatvorili vrata svijeta.

Vrijeme je izgubilo značenje.

Postojali su samo oni.

Dodirom, bez riječi, ponovno ga je uvela u svoj svijet.

Ovila se oko njega.

Izvan tih zidova ostali su vrijeme, uloge i očekivanja.

Ovdje više nije bilo mjesta pretvaranju.

Tada je shvatio što ga je zapravo privuklo.

Nije to bila samo njezina ljepota.

Ni osmijeh.

Ni način na koji ga je gledala.

Bila je to sloboda.

Kad je ponovno ostao sam, pogled mu je pao na bijeli jastuk.

Vlas kose još je bila ondje.

Uzeo ju je među prste i na trenutak zadržao pogled na njoj.

Zatim se nasmiješio.

**Eliksir života.**

# Oxanina (Eliksir života)

Sjeo je na rub kreveta i oslušnuo svijet kroz tišinu.

Galebovi su i dalje vodili svoje svađe nad obalom. Negdje u daljini čula su se prva vrata, prvi koraci, prvi znakovi da se svijet budi. Zvukova je bilo posvuda oko njega. Jutro je polako osvajalo svoj prostor.

A ipak, ovdje u sobi vladala je tišina.

Ne ona prazna i hladna, nego tišina koja ostaje nakon nečega lijepog. Tišina koja ne traži riječi.

Jedina prisutnost koja se još osjećala bila je njezina. U zraku, u sjećanju, u nekoj nevidljivoj toplini koju je ostavila za sobom. Kao trag parfema koji više ne možeš sasvim osjetiti, ali znaš da je tu.

Osjetio je vlagu kako mu polako dolazi u oči. Na trenutak mu se učinilo da gube snagu i klize prema tuzi. Zažmirio je i duboko udahnuo.

Ne.

Nije to bila tuga.

Bila je to zahvalnost koja je tražila svoj put.

Udahnuo je još jednom, kao da u sebi nosi dio njezina svijeta. Kao da ga njezina zemlja još uvijek čuva, makar je već bila na putu prema njoj. Polako je izdahnuo i u tom izdahu poslao nešto svoje — topao, vlažan dah, nevidljivu pratnju za put koji je bio pred njom.

Tada se sjetio jednog razgovora od prethodne večeri.

Rekla mu je nešto što ga je tada iznenadilo.

Priznala mu je da se uz njega ne stidi ničega.

Da joj je to novo.

Da se ne stidi svoga tijela. Ni svojih postupaka. Ni osjećaja. Ni misli. Ni svojih slabosti. Ni svojih želja.

Ničega.

Rekla je to jednostavno, gotovo usput, kao da izgovara nešto sasvim obično.

A nije bilo obično.

Gledao ju je začuđeno nekoliko trenutaka, pokušavajući shvatiti težinu tih riječi.

A onda je postao svjestan nečega što dotad nije znao izreći.

Baš takva bila mu je najprivlačnija.

Ne zbog izgleda. Ne zbog načina na koji se kretala ili smijala. Nego zbog toga što je bila stvarna.

Nepatvorena.

Slobodna.

Bez potrebe da se skriva iza uloga, očekivanja ili pažljivo odabranih riječi.

Bila je potpuno svoja.

I upravo je u toj iskrenosti bilo nečeg rijetkog, gotovo herojskog.

Nečeg što se ne susreće, već te strefi ako imaš sreće.

Nasmiješio se i sjetio se jučer.

Jednog pogleda. Jednog dodira. Jednog smijeha koji je došao sasvim prirodno, bez napora i bez očekivanja.

Kako je bilo lijepo.

Zastao je.

Vraga.

Nije bilo lijepo.

Lijepo je.

Jer neke stvari ne prestaju onoga trenutka kada završe. Ostanu živjeti još neko vrijeme u čovjeku. U mirisu. U osmijehu. U tišini sobe iz koje je netko upravo otišao.

I dok se jutro potpuno budilo, a galebovi nastavljali svoje besmislene rasprave iznad mora, on je sjedio na rubu kreveta i znao samo jedno.

Dogodilo se nešto vrijedno.

I to mu nitko nije mogao oduzeti.

Tek tada je shvatio da ljudi ponekad uđu u naš život na nekoliko dana, a ostanu u njemu mnogo duže. Ne zato što nešto uzmu od nas, nego zato što nam nešto vrate.

Ona nije bila čarobnica što začara.

Bila je podsjetnik.

Da još uvijek može osjetiti. Da se još uvijek može radovati. Da ga još uvijek mogu iznenaditi bliskost, iskrenost i ljepota jednog , za neke samo običnog jutra.

Zato je u sebi sa lepršavim smiješkom, toj uspomeni dao ime:

Eliksir života.

Ovo nije priča u stilu “eeej, ističe mi premijumac pa sad, jel… drž’te me da ne odem”.
Ovo je moje. Daklenm, sva prava i neprava zadržata.

Sve što sam ovdje uložio dijelio sam s onima koji su mogli i htjeli pojmiti.
Igre gladi gradili smo i na staklenim, a jebešmisve ako ne i na čvrstim nogama.

Kad sam se doista odvažio uložiti, shvatio sam da mi se ti obrasci više ne ponavljaju.
Intenzitet je bio savršen.
Struganje nutrine – ne da bi ranilo, nego kao: izvoli, ponudi se.

A tko će sjebat ako ne racio. Očekivano, jel.

Birati kada ćeš stati – odlika je zrelosti.

Da ne seruckam. Ruke mi se danas ne peru, možda će sutra.
Odlučio sam zatvoriti ovo poglavlje života, zahvaliti se svima koji su u njemu sudjelovali na jednom stvarno lijepom iskustvu i… jbg, to je to. :D

Na izbrazdanom licu svjež, dubok ubod.
Usudiš li se, gledaj otvoreno meso na izvol’te – a ne krvari. Vrhunski.

Jebali smo se kao zečevi, ali ne možeš se furt jebavat.
Treba ponekad i žderat, pišat, spat.

Gledam svoj odlazak.
Nekad bi prštala gorčina godinama.
Ima je i sada — ali tek toliko da pojača slast.

Zadovoljan sam.
Itekako sam zadovoljan.

— svoj Philippe_de_Mala

PS. Život se odvija u više dimenzija.

Link


Zamisli da ih možeš spojiti — ne da manipuliraš zbivanjima, nego da ih doista osjetiš.

Lomila je glas na početku, titrao kroz zrak, krhak i nježan, a opet odlučan. Polukružno se spustila u djetelinu, svaka nota stvarala je pitanje: Zašto ne dolazi k meni?

On trčkara kroz prašinu, sitan i znojan, izbjegavajući travke i tragove kola. Njegovo gibanje lupkalo je prostorom u jednoj glavi. U mraku je sve jednostavnije. Njene ruke prate njegovu stazu. Glas lomljiv, čujno-nečujan — nit koja ih spaja. Svaki korak lomi gustu tišinu staze. Sitne čestice prašine plešu s njim. Mirovanje im postaje strano.

Ples, ovaj ples, nije igra. Zatvoreni kapci žene. Njezine oči ga prate, srce joj poskakuje uz nevidljivu glazbu koju stvara njen glas. Tišina između nota širi prostor za iščekivanje. Njegovi koraci povećavaju težinu nepostojećih riječi.

Prašnjava staza postaje arena osjećaja. Nije bitno kamo trči ni koliko je daleko — bitno je da jest.

Postoji li trenutak tako snažan, lomljiv, poput melodije u zraku? Postoje li oni?
Link
Lomila je glas, a osmijeh joj raste.

Epilog:
Taj sada stvoreni vrtlog prašine neće se smiriti u mojoj glavi.

Kad uzmeš kantu misli pa nako proliješ u beskraj i živo ti se

umjetnost? jebo ja umjetnost, nako zdušno i osobno. nije ovo mjesto gdi je apetit za umijetnošću njegovan i razvijen. moremo mi i nadalje vako, pa kad moremo i očemo. čovijek jebešmisve ako li je ovdi čovjek u nekom en+1 planu. pravi apetit je na laganoj plošnoj konverzaciji sa sigurnog mjesta. nešt ko kad si na orkanskom visu koji lebdi na ničemu. tad se odvažiš probrbljat sa nekim tko je na istom takvom kvazi lebdećem visu i odeš napol zadovoljan, a napol zakurac svakako.

izdvojinm se iz sebe pa napol ozbiljno sam sebi velinm… miran... miranm ma kome ja govorim miran jebote lezi. pes jedan

a sad pitanja od najsviju pitanja jest… kaj je sa onom trećom polovicom što leži neiskopana u tropički matrinoj, jel.

e sad, gdi je nered u redu savršenom – ma nije u onoj mantri “neboj se niesi sanm”… kahnmmm. jel se more na iskrica točak com bit sam? ha?

ma nered je kad si staviš ruku u džepa svoga, a ono tamo, mjesto one iščekivane treće polovice, uvatiš se za kurac svoj. ma i razočaro bin se čovjek da mu to već nije prešlo u naviku, pa se svako malo za kurac hvata, tješeć se… ma dugo to već niesanm radijo.

jebo gorčinu ovo je proovkacija.

Philippe_de_Mala ovoga dana tekučeg mjeseca započete godine

Dodah bonus strpljivima u petom komentaru nešto potpuno drugačije

Jebešmi cijelu ulicu ako ovo nije fikcija za one koji ne
vjeruju ili ništa osim istine za one druge

Novogradnja nečijih snova, kockasta, na vrhu terasa i bazen i
travnjak i svašta....pa šta?
On si na ligeštulu pijucka limunadu dok ona hoda iza kosilice.
Visoke pete čine svoje. Promatra njene bokove koji se
prenaglašeno uvijaju no pravi se nezainteresiran. Kosilica
bešumno obavlja svoje. Igra lelujanja i mirnoče traje u
vječnost.
Jednom mora dosaditi. Osjeća znoj žene koja mu prilazi s
leđa. Uzima vrč vode sa ledom i zapljuskuje ju između ramena.
Voda se cijedi niz nju.
Pomisli, jebenmu sve, fakat bi bilo savršeno da ona ima ikakvu
majicu na sebi.
Voda se sklapa nad njima
...u daljinama ostaju susjedi, kosilica bez motora i savršeno
uređen plastični travnjak

Prodisali su jedno drugo.
Kosilica se podrigne od požderanog goriva i stane.

Gledao ju je kako leži na ručniku, još uvijek vlažna od vode.
Iako je gledala u daljinu, malim pokretima otimala je njegov pogled.
Zadrhtao je od prizora.
Nije trebala riječi – sve je bilo u pogledu, u načinu na koji se lagano pomicala, magnetično ga privlačeći.
Izazov.

Prišuljao joj se.
Koža mu upija kapi, no one se i dalje stvaraju.
Diše li?

Polako je pratio liniju njezine kože.
Vrhom prsta.
Žurba je nestala.
Trenutak buja.
Još uvijek bez prelivanja.
Nesta svijeta.
Samo ona.
Lagano se pomicala.
Dopuštala mu prisutnost.
Svaki pokret pozivajući.
Žmiri.
Mozak je poslala na spavanje.

Skoro opipljiv.
Sunce.
Travnjak.
Tišina.
Sve je tu.
Ali sve pripada njima.

Krenuo je od njene obrve ka uhu pa niže.
Cilj mu je bio gležanj.
Stopala su joj previše osjetljiva i vode u drugom, neželjenom smjeru.
Na polovini leđa ona se počne otvarati.
Prede u iščekivanju.
Zaobiđe mirisni izvor i krene svojim putem.
Pojavi se u njemu radosni dječji smijeh iznutra.
Provokacija zaslužuje odmazdu.
Zna da će mu to prvom prilikom vratiti.

Gladan je prostora.
Prostora u kojem je ona na visini,

a ja postojim tu, u dnu, odgađajući…
neka traje

Ostavila ga je na stolici točno ondje gdje će ga vidjeti kad
zatvori vrata.
Ne previše skriven, ne previše očito.
Dovoljno da mora odlučiti.
Ljudi se najbolje otkrivaju kad misle da ih nitko ne gleda.

Bez kucanja je ušla.
Nije to radila iz hrabrosti, nego iz navike.
Uvijek je preskakala trenutak čekanja – taj mali prostor u
kojem bi se mogla predomisliti.

Ležao je na krevetu, televizor je brujao bez zvuka,
svjetlost s ekrana lomila se po stropu.
Nije gledao ništa određeno; gledao je da ne misli.

Kad je ušla, nije se pomaknuo.
Samo je podigao pogled kao da je očekivao baš nju,
iako joj poruku nije poslao.
Taj trenutak nosio je poznatu napetost – onu koju su gradili
godinama, bez riječi.

U liftu je nosila štikle.
Visoke, tanke, gotovo nepraktične.
U njima je bila viša od njega pola centimetra.
Namjerno provokativno – dovoljno da osjeti da je muškarac,
ali s trunkom sumnje u svojoj moći.

Ali ona je bila žena koja bez problema skine štikle
i obuje cipele podesne za rad.
I nikad se zbog toga ne osjeća manje ženstveno.
Znala je raditi.
Znala je nositi težinu.
Znala je ostati do kraja.

U sobu je ušla bosa.
Znala je biti tišina bez daha.

Navukla je bijeli hotelski ogrtač preko ramena, ali ga nije
vezala.
Sjela je na rub kreveta, preblizu da bi bilo slučajno.
Pritisnula je prekidač za zavjese.
Platno se razmaknulo i morska noć ušla je u sobu bez pitanja.

Mrzio je tu svjetlost.
U mraku je bio bolji čovjek.

– Smeta ti? – pitala je.

– Ne.

Lagao je brzo, bez zadrške.
To mu je išlo.
Ona je odmaknula pogled.
Odmaknula je i tijelo.
Bol u njoj bila je previše očita da bi ostala tiha.

Stajala je kraj prozora, ogrtač napola spušten.
Nije to bio poziv.
Više izazov.
Kao da provjerava koliko će mu trebati da izgubi kontrolu.
Voljela je taj trenutak prije nego što muškarac napravi prvi
potez.
Tu je još imala moć.

Kratko su se pogledali.

U liftu je pričala o nečemu nevažnom – tečaju krojenja i
šivanja koji je htjela upisati.

“Da naučim krpati stvari,” rekla je kroz smijeh.
Nije objasnila što točno misli krpati.

Mobitel joj je ostao na stolici u hodniku.
Vidio ga je kad je zatvorio vrata.
Nije joj rekao.

Kasnije, kad je legla uz njega, svjetlost se opet promijenila.
Zavjese su zapele na pola.
Pustio je prekidač, povukao ga, opet pustio.
Kao djeca koja testiraju granicu.

– Pokvarili smo je – rekla je.

– Sve se pokvari – odgovorio je tiho.

Nije znala je li mislio na zavjesu ili na njih.
Nije pitala.
Nije ju bilo briga.

Kad je kasnije ustajao, podigao je njezin mobitel sa stolice.
U ruci mu je bio teži nego što je očekivao.
Zaslon se upalio na njegov dodir.
Poruke.
Ime koje nije bilo njegovo.
Nije ga otvorio.
Stavio ga je u džep s namjerom da joj ga vrati.
Tako je sebi rekao.

Mobitel je ionako bio pokvaren – mogao je misliti da je u
njegovim rukama moćan.
Za nju ta sprava ostala je na stolici i neka tamo i ostane.

Ujutro ga nije probudila.
U sobi je bila tišina.

Ona je već bila spremna, bosa po tepihu,
štikle i niske cipele za rad u ruci.
Iz torbe je obula balerinke – praktične, jednostavne, spremne
za dan.
Podigla je ogrtač i otvorila vrata.
Ni pogled, ni riječi – samo tiha odluka.
Znala je i kada da ode.

I tako je otišla.
Nenadano.
Prije vremena.

On je ostao gledati praznu sobu i zaboravljeni crni pravokutnik
na stolici,
dok je ona, kao i uvijek, znala da ništa nije slučajno.
Znala je da odlazak prije vremena nije bijeg, nego čin
kontrole.
Ionako je bio pokvaren.
Takav će i ostati.

(I poskakukući po stepenicama, smiješila se dok je razgovarala
sama sa sobom, porukama s drugog telefona… Smiješila se
njegovoj sumnji i klatnu koje se zaljuljalo – teško,
nezaustavljivo klatno nesigurnosti. Ostavi suzdržavanje iza
sebe. Kroz hodnik odjeknu smijeh.)

Diši na vlastitu odgovornost

Link


Sivilo dana obavilo je bazen; on je zaronio, ovio se oko nje i
ugrizao. Sraz.
Prkosno su zasjale njezine suze dok mu je lice gorjelo, a
pljuska odjekivaše oko njih. Vlažne modre oči prebaciše ga
preko hridi na pješčanu obalu.
Žena, mora da je Škorpija, potom mu je pokazala što umije sa usnama,
ostavljajući ga bez zraka. Svaki dah koji je uzimao bio je
prožet vrelinom njezina tijela, a on… on je na otoku bio
nagrizan glađu — nikako da se zasiti. Suhe kože škripe i pucaju.

Kao na lomačama inkvizicije

Lebdim nad zemljom. Lagan. Povjetarac me ponese.
Ispod mene – kamen na žalu. Moj kamen. Topao, čvrst, nepomičan. Vreo. Bilo bi bolno napustiti ga.

Hvata me pijesak. Pokušavam ga zdrobiti, a znam da ne mogu. Lijepo je osjetiti kako se utiskuje u dlan. Pijesak klizi, sipa se iz šake. Mrve li to prsti vrijeme? Male morske životinje ulaze u moju maštu. Hrabro.

Promatram balone zraka koji jure kroz nos ka površini. Pogled ode još više, ka stvarnijem. Sunce žari, prolazi kroz ples borovih iglica. Miris trave i mora miješa se s drvnom barkom. Lijeno valjanje preko valova. Doživljavam daske. Zrak prenosi iskustvo kroz sitno pomicanje uzrokovano valovima.

Daske. Zavjesa. Tijelo se pojavljuje – kroz kožu, kosti, meso. Možda i krv, možda samo ton ekspresije. Pokreti bez misli. Naučena koreografija. Tišina. Topot koraka. Skok. Udarac. Zvuk.


Pojavljujem se na snijegu.
Oko mene smrvljene grude.
Oluja se sprema.
Vakuum raste. Tišina povlači sve pred sobom nazad u svoje more.

1. Čitanje između riječi

Ne posežem
Nisam čitao poruke da bih odgovorio.
Čitao sam ih da bih ostao.

Napisala je: Gdje si?
Dodala: Volim tvoje slovo.
Ne mene. Slovo. Dovoljno.

Uvijek mi je bilo lakše u jeziku nego u tijelu.
Tijelo traži odluke.
Jezik podnosi odgodu.

Pisala je o stvarima koje se šute.
Stajale su, uspravne, i promatrale me.

Pokušavao sam kružiti oko nje, tražiti pukotinu.
Odgovor nije bio važan.
Znao sam samo: tu mora ostati nešto između.

Rekla je da nikad neću znati sve.
Da joj se ne treba ispovijedati.
Da sam magla.

Ostavila je otvorenu sliku.
Ja nisam posegnuo.

Ne zato što nisam htio.
Dodir bi bio siromašniji od ovoga.

Neke stvari ostaju nedovršene.
Ne zato što su slabe.
Dovoljno su jake.

I to je poštovanje.

2. Tijelo koje diše

Ruke ne traže kožu — ovo je grabež.
Nije dodir, nego potres.
Zrak nema kamo pobjeći.
Ako treperi, to je od straha.

Ona se naginje.
Ne poziva.
Dopušta da se dogodi.

Dah udara u zidove sobe.
Koža na koži. Bez dogovora.
Nenapisano. Neustrašivo.

Prsti klize kao noževi.
Riječi su izbačene iz prostora.
Kosa pada, ne smeta.

Poljupci nisu nježni.
Zubi i usne.
Krv je blizu, ali ne treba je vidjeti.
Osjeti se na jeziku.

Ne mislimo.
Misao je luksuz koji danas ne postoji.

Svjetlo prodire i biva odbijeno.
Zavjese gube bitku.
Sjene se sudaraju po zidovima.

Kretanje je grubost.
Nježnost se pojavljuje samo kao posljedica unutarnje sile.

Nema imena.
Imena su za neko drugo vrijeme.
Samo tijela koja razvaljuju prostor i vrijeme.

Nije završeno.
Samo se prekida kad više nema snage.

3. Noge i ruke na jeziku

Noge vrište.
Riječi su sjebale jebuckanje.

Svaka rečenica udara u zglobove, kožu, mišiće.
Noge ne pitaju za dopuštenje.

One samo reagiraju,
trče naokolo tako da glava mlati po zidinama.

Ruke se pridružuju.
Polako, nepozvano, ali odlučno. koji ćemo kurac radit nadalje

Svaka ruka, svaka noga, gubi kontrolu nad sobom.
Sve se lomi kroz zrak i kroz tišinu.

Riječi više ne opisuju.
One naređuju, laju , rastvaraju.

Tijelo odgovara. Bez razmišljanja. Bez nježnosti.
Samo sirovost, brutalnost pokreta.

Disanje se odbija o zidove sobe.
Znoj s kože kipi, kosti se tresu.

Riječi su ostale izvan dosega, ali njihov odjek…
njihov odjek krši svaki prostor omeđen kožom.

Nema kompromisa.
Nema dodira koji bi to zaustavio.
Sve što postoji je impuls – snažan, bez kontrole.

I opet, ništa nije završeno.
Samo eksplozija sile.
Ruke, noge, riječi.
Sve sjebano a opet čiasto i živo.

Živjeli su neko vrijeme u svijetu gdje su riječi i dodiri nosili težinu. Učili su granice, konce i čvorove, osluškivali tišinu između znakova i očekivanja. Sve je imalo ime, dogovor i smisao.

S vremenom su pravila postajala labava i nejasna, poput svile napete između dvoje ljudi koji misle da znaju gdje stoje. Ona se mijenjala polako. Ono što je nekad bila razmjena, postajalo je zahtjev. Ono što je bio šapat, sada je bila naredba. Njegova uloga bila je samo slijediti i slušati.

U njenom glasu pojavila se hladnoća koja nije tražila pristanak, nego potvrdu. Njeno prisustvo obavilo je prostor poput teške zavjese, gušeći svaki neplanirani trzaj. On se zavaravao da se to zove povjerenjem. Govorio je sebi da je normalno da uloge ponekad pomiču, da bliskost traži i težinu i strpljenje. Ali postajalo je jasno da je teško razlučiti što je igra, a što stvarnost. Granice koje je mislio da poznaje polako su nestajale.

Zahtijevala je od njega apsolutno mirovanje. Ne radi pravila, ne radi igre, nego da vidi koliko daleko može uzdići njegovu poslušnost. Svaki trzaj, svaki pogled, svaki neizgovoreni otpor bio je ogledalo njene moći. On to nije mogao. Ne onako kako je ona tražila — bez daha, bez misli, bez sebe. Tijelo bi ga izdalo sitnim, nevoljnim znakovima života, a svaki takav znak razbuđivao je tišinu između njih.

Trajalo je dugo. Predugo da bi to još bila igra. Dani su gubili oblik, a noći svrhu. Nije više znao da li miruje jer želi ili jer je naučio da je otpor beskoristan.

Negdje u tom pomaku pojavila se potreba za nečim oštrijim. Ne riječima, ne pravilima. Otišla je u radnju koja nije bila za svakoga, gdje se metal bira tišinom, a ne savjetom. Nije tražila objašnjenja, samo osjećaj u ruci. Ono što je ponijela kući nije bio alat, nego odluka — tanka, hladna, precizna.

Bilo je dovoljno da metal dotakne kožu. Ožiljci su se množili. Njezini dodiri ostavljali su tragove. Vani je padao snijeg, tiho i gusto, prekrivajući svijet bijelim plaštom. On je stajao gol, osjećajući hladnoću koja ga je obavijala izvana i iznutra.

Kada ga je upitala kamo ide, samo je rekao:
— Moram nacijepati drva.

U mislima je pratio svoje bose korake u snijegu, korake golog čovjeka koji ide prema sjekiri zabijenoj u panj. Svaki zamah bio je precizan, odmjeren, iako ruke nisu dodirivale drvo. Cjepanice oko njega bile su tihe i mirne, čekajući svoj red. Ostavio je nju i sve što je bilo njihovo, na podu vlastite agonije.

Ništa više nije pripadalo njoj, pravilima, ni igri. Bio je sam, hladan, nepomičan, oslobođen u svojoj brutalnoj tišini. Velika krušna peć šutjela je u kutu sobe, ali on je u njoj čuo vlastitu glad — duboku, nezadovoljenu, ali konačno njegovu.

Koraci u snijegu i koraci u mislima stapali su se u jedan ritam, hladan i neumoljiv. U tom ritmu shvatio je: pravila su njegova, granice njegova, moć konačno njegova.

Snijeg je padao i dalje, a unutra, među čvorovima i tišinom, vidjele su se stope u snijegu. Jedino su pahulje bubnjale o tlo. Crveno se rasprostiralo po bjelini i nestalo pod bijelim plaštom.
Praznina.

Na stolu u knjižnici stoje netom vraćene knjige. Jedna od njih šaptom me doziva. Zastajem. Ruka mi se nehotice pruža prema njezinim koricama. Odbacujem planove za dan; svijet se stisnuo u ovaj trenutak, sve ostalo izblijedjelo je u pozadinu. Kod kuće, jedino što postoji su ove stranice.

Među njima klizi papir, rukom ispisan. Gotovo da čujem šaptom:
"Koračam, zabavljam se spoznajući. Život teče svojim tokom. Ugledam maglu…"

Čitam i dopuštam da me povuče. San se razlijeva, postaje izazov – magla ulazi u moj um, probija granice misli i osjećaja. Njegova prisutnost je tu, u mislima; on je taj koji bi mogao osjetiti svaki trzaj, svaku napetost mog tijela.

I tada misao probija svu maglu:
"Pitam se… bi li se ta magla mogla u mojim plućima transformirati da on osjeti moju vlažnu uzbuđenost na dlanu?"

U toj zamišljenoj bliskosti on se pojavljuje – zamišlja, osjeća vezu koja bi mogla nastati između nas, priželjkuje tu povezanost. Sve ostaje u vrtlogu misli, intenzivno, a ipak netaknuto fizički.

Pad knjige naglo prekida taj vrtlog, lomljava zvukom vraća me u stvarnost. Budna, pod vrtlogom misli iz sna, osjećam kako se unutarnja vrućina širi poput rijeke kroz tijelo, polako, neumoljivo.

Tijelo pamti san; reakcija je intimna, pomalo sramežljiva, a opet neumoljiva. Ruke pronalaze poznate puteve, svaki pokret produbljuje osjećaj, dok se vrtlog iz snova polako prelijeva u stvarnu senzaciju, u stvarno uzbuđenje koje se ne može ignorirati.

I dok puls raste, toplina postaje gotovo nepodnošljiva, misao probija svu maglu:
"Što ako sada samo udahnem sve to, cijelu maglu?"

Uhvati me neka autoagresija – ali ne mržnja prema sebi. Samo: nisam ovo dugo radio. Upalim teveju, a tamo Sudnica, pa Krv nije voda, pa opet Sudnica. U pauzama reklame.

Gledam to i mislim na sprej kontra gljivica. Mislinm siga ja… i opet siga smislinm. Moj vlastiti um me ulovi. Jašta odmetnuo se u ilegalu, pa kao Maksim po diviziji – kontra svega, pa i mene oplelo. Kolaterala.

“Lijek postoji?” pitam podsvijest.
“Ljutu ranu na ljutu travu – jesil lud čovječe, pa drkaj,” odgovara.

Uvali parasimpatikus, pa ko prepušen kubanac zavlači, logiraj se, meeen, logiraj se. Krenem u pustopoljinu. Hrabro, ali oprezno, korak po korak. Pusto posvuda. Monotonija? Očel se promijenit išta, znam – oće kurac, garant. Dam joj još šansu i još napravim neubrojivih koraka. Isto. Ni stimulativnog prizora, mirisa, okusa, oblika… ništa.

PUSTOPOLJINA. JEBENA PUSTOPOLJINA.

Zastanu noge. Trup veli: napravi prvi pravi potez. Ostavi tijelo da stoji, ali zakreni se pola kruga. Za one sitničave – točno 193 stupnja, ali ostavimo na “pola kruga”.

Glava se začudi, napravi par krugova oko zamišeljene osi, pa ipak odluči popratit tijelo. Stojim i dalje, aj da ne ode u vječnost noge zakompliciraju. Odu unazad, pazeći da ne poremete otiske tragova u pijesku.

Stignu noge do početnog položaja, ali glava vidi tragove još starijih koraka. Noge prate te tragove i vraćaju duh i tijelo u daleku blisku mi prošlost. Nisam putem gledao lijevo ni desno, samo pravo. Samo slijedih tragove prema početničkom položaju.

Jebenmu, cijelu ulicu, svidi mi se što vidjeh. Napalinm se totalno, ma vakat napalinm maksimalno i još malo.

Gledam se u ogledalu i drkam sam na sebe.

I tu, u tom ogledalu, između tragova prošlosti i vlastitih nickova, shvatim: sve je u redu.
NIRVANA.

— jebite se PDM i Tricadvica
Nick s Cave


Babi poseban odzdrav digod bila