ovo nije o glas

Uhvati me neka autoagresija – ali ne mržnja prema sebi. Samo: nisam ovo dugo radio. Upalim teveju, a tamo Sudnica, pa Krv nije voda, pa opet Sudnica. U pauzama reklame.

Gledam to i mislim na sprej kontra gljivica. Mislinm siga ja… i opet siga smislinm. Moj vlastiti um me ulovi. Jašta odmetnuo se u ilegalu, pa kao Maksim po diviziji – kontra svega, pa i mene oplelo. Kolaterala.

“Lijek postoji?” pitam podsvijest.
“Ljutu ranu na ljutu travu – jesil lud čovječe, pa drkaj,” odgovara.

Uvali parasimpatikus, pa ko prepušen kubanac zavlači, logiraj se, meeen, logiraj se. Krenem u pustopoljinu. Hrabro, ali oprezno, korak po korak. Pusto posvuda. Monotonija? Očel se promijenit išta, znam – oće kurac, garant. Dam joj još šansu i još napravim neubrojivih koraka. Isto. Ni stimulativnog prizora, mirisa, okusa, oblika… ništa.

PUSTOPOLJINA. JEBENA PUSTOPOLJINA.

Zastanu noge. Trup veli: napravi prvi pravi potez. Ostavi tijelo da stoji, ali zakreni se pola kruga. Za one sitničave – točno 193 stupnja, ali ostavimo na “pola kruga”.

Glava se začudi, napravi par krugova oko zamišeljene osi, pa ipak odluči popratit tijelo. Stojim i dalje, aj da ne ode u vječnost noge zakompliciraju. Odu unazad, pazeći da ne poremete otiske tragova u pijesku.

Stignu noge do početnog položaja, ali glava vidi tragove još starijih koraka. Noge prate te tragove i vraćaju duh i tijelo u daleku blisku mi prošlost. Nisam putem gledao lijevo ni desno, samo pravo. Samo slijedih tragove prema početničkom položaju.

Jebenmu, cijelu ulicu, svidi mi se što vidjeh. Napalinm se totalno, ma vakat napalinm maksimalno i još malo.

Gledam se u ogledalu i drkam sam na sebe.

I tu, u tom ogledalu, između tragova prošlosti i vlastitih nickova, shvatim: sve je u redu.
NIRVANA.

— jebite se PDM i Tricadvica
Nick s Cave


Babi poseban odzdrav digod bila

Moć je u zraku, ne u riječima.

Sjedila je na dvosjedu u kućnom ogrtaču, lagano zavaljena, ruke sklopljene u krilu. Osjećala je molekule zraka oko sebe. Prsti su joj se kratko zadržali uz usne – više iz navike nego potrebe. Tek tada počinje obraćati pažnju na vlastito tijelo.

Tkanina ogrtača lagano je otkrivala obline, grudi – dovoljno da ih osjeti sama, i ništa više.

Vrata su se tiho otvorila. On je zakoračio unutra, u ruci šalica vrućeg kakaa. Para se dizala, miješala s mirisima vrta. Nije rekao ni riječ. Samo je polagano hodao.

Osjetila je promjenu u zraku. Blaga težina njegove prisutnosti učinila je prostor gušćim, sporijim, težim.

Sjeda nasuprot nje. Miran. Naizgled odsutan. Pogled mu je neutralan, disanje ravnomjerno. Linije njegova tijela prenose tišinu i težinu – i upravo to ju uznemirava. Tišina ne dopušta odgovore, a opet sve obavija.

Odnekud zazuji komarac. Dosadno, nametljivo kruženje. Napokon ju je ubo, no nije se obazirala. Slušala ga je i osjećala. I ništa više.

Tijelo joj postaje svjesno svakog pokreta. Tkanina se pomiče uz bedra i struk, prateći njezine geste. Ona osjeća najmanje trzaje i nemire. I ništa više.

Ruka joj se lagano spustila, istražujući vlastite osjećaje. Toplina, dodir – tihi puls u njoj. Pokreti postaju sigurniji, ritam sporiji, a njegova prisutnost pojačava senzacije, naglašavajući svaki pomak.

Tkanina klizi preko bedara, gotovo nestajući. Ona osjeća najmanje pokrete. I ništa više.

On ne miče pogled. Ni ruka mu se ne zatrese. Težina njegove pažnje obavija prostor oko nje. Pokreti postaju zavodljiviji, još uvijek suzdržani. Nije predstava – to je proces. Svjesna je njegove tišine, nepomičnosti, trenutka kada gotovo neprimjetno prepozna promjenu u njegovom držanju. Tijelo joj zadrhti snažnije nego što je očekivala.

Ljuljačka na drvetu lagano se njiše, šum lišća i para iz čajnika u pozadini. Svaki njezin trzaj traje dulje nego što je planirala. Tijelo joj popušta pod težinom osjećaja, svaki udah je dublji, svaki trzaj prenosi napetost iznutra. Svaka senzacija je intenzivna i potpuno njezina, a opet prožeta njegovom mirnom prisutnošću.

Tek tada osjeti potpuno predanje trenutku.

Tek tada on uzme gutljaj kakaa.

I ništa više.

Moć je u zraku, ne u riječima.

KARTA

Bijeg nije uspio. I koliko god je pokušavao odmaknuti se od svega što je osjećao, nešto ga je privlačilo natrag, poput kukca koji ne može odoljeti svjetlu. Hladan vjetar šiba mu lice dok se vraća s dalekog Sjevera, prizivajući jutra provedena u tišini i samoći, dok bijeli kristali snijega polako talože tlo. Ono neproživljeno sada lebdi među ledenim zracima, poput sjena prošlih trenutaka.

Muk.

U džepu mu je papirić — karta za ulazak s datumom i vremenom. Jedini vodič do susreta s njom. Svaki detalj označavao je trenutak koji je čekao da otkrije, poput tihog signala: mjesto gdje hladnoća kontinentalnog zraka i prostor stvaraju vlastiti, neponovljivi svijet, sada u okruženju klizališta.

Stajao je na rubu leda, promatrajući mnoštvo ljudi. Mali štand s toplim napicima privukao mu je pažnju. Čajnik je tiho krčkao, mirisi začina i vruće vode dopirali su mu do nosa. Ruke su mu još drhtale dok je promatrao paru koja se lagano dizala u zrak. Tu je postojalo malo utočište, trenutak stabilnosti prije nego se ponovno posveti njoj.

I tada ju je ugledao. Klizala je vješto, graciozno, svaki pokret precizan. On se prisjetio vlastitih klizanja iz rane mladosti, ali sada je nesiguran — nije dugo klizao, a svaki njegov pokret svjestio mu je koliko se oslanja na ravnotežu. Svijet oko njih polako nestaje; ostaju samo led, njezina lakoća i njegova nesigurnost. Tiha napetost između njih je opipljiva; najmanji dodir mogao bi promijeniti ravnotežu njihovih svjetova.

Osjetio je pomak u zraku, laganu vibraciju pokreta iza sebe. Ona je bila tu, gotovo neuhvatljiva, poput sjene koja klizi tik pred njim. Srce mu je poskočilo; tijelo mu je zadrhtalo. Samo nekoliko metara dijelilo ih je, a opet dovoljno da svaki pogrešan korak može učiniti razliku.

Bjelina se razlila. Nestali su ljudi, klizalište; ostao je samo led i oni — kao u filmu, sve je iščezlo dok je fokus ostao na bitnom. Svaki pokret, svaki lagani trzaj tijela, sada je ogoljen i nevjerojatno prisutan.

Oslonjeni leđima jedno o drugo, ona je gledala prema istoku, on prema zapadu. Prsti su im se neodlučno doticali, svjesni da i najmanji dodir može stvoriti tektonske poremećaje u njima.




EPILOG (REFLEKSIJA)

Sjedi u punom ljetnom kafiću na obali mora. Djeca se igraju, njihovi glasovi miješaju se s bukom zvučnika, valovi šušte u pozadini, sunce miluje kožu. Mobitel mu je u ruci. Lista jučerašnje poruke polako, s tihom pažnjom, tražeći trag prošlih dana u digitalnom nizu.

I odjednom, među njima, pojavila se ona stara, često iščitavana:

„Gdje si? – Volim tvoje vješto slovo :)“

Sve ostalo nestaje. Žamor kafića mu smeta, a opet mu je lijepo. Njegova svijest, ambivalentna i nježna, vraća ga u sjećanje – čajnik u kući, veselo ljuljuškajući se; tiha terasa, njihove tišine i svega neizrečenog.

Hladovina, polusjena, vrijeme koje jedva da teče. Smetnja i ljepota koegzistiraju. Ambivalentna želja lebdi u zraku – i samo on i ona znaju sve što nije rečeno.

I tada, u tišini koja je nevidljiva, ali opipljiva, prisustvo Ono postaje jasno: stopljeni superego oboje, koji je prepoznao njihovu kompatibilnost i privlačnost još prije nego što su njihova tijela to potvrdila. Svaka poruka, svaki trag prošlih dana, svaki pogled i dodir u sjećanju odjekuje u toj zajedničkoj unutarnjoj svjesnosti – tiho, nevidljivo, ali nepogrešivo prisutno.

U eteru, njezin šapat ostaje, nevidljiv, ali osjetan.

„Volim tvoje vješto slovo“ – odjekuje stalno, u nedogled, kao da vrijeme i prostor ne mogu ništa oduzeti toj povezanosti.

I dok sunce nastavlja milovati kožu, valovi šušte u ritmu njihovih unutarnjih srca, a Ono lebdi iznad, svjesno, nježno i prisutno – trajno svjedočeći ljubavi koja je postojala u njima još prije svega što su tijela izrazila.

Rastanak

Njegov pogled zadrži se na ekranu mobitela koji mu je upravo dala. Poruka na njemu je kratka, jasna, gotovo hladna:

„Sve je okej, no zakasnit ću na posao.“

Nema tu ničega što bi otvaralo prostor za daljnje razgovore, za onu igru koju je, na neki način, tražio. Osjetio je hladnoću te poruke, kao da je svaka riječ korak dalje, kao da se razmiču ne samo riječi nego i tijela, prostor, sve što je činilo ovaj trenutak.

Bez riječi, okrenuo je leđa i krenuo prema vratima. Nije ih zatvorio ljutito; bio je samo umoran, razočaran. Mobitel je držao u ruci – jedan od onih trenutaka kada se sve čini besmisleno. Ipak, znao je da ostaviti nešto za sobom daje barem tračak nade, razlog za povratak. Možda je to bila navika – ostaviti trag – ili tek nagon koji nalaže: djeluj, ne prepuštaj se.

Krenuo je prema autu, ali ona je izašla za njim, tiho, brzim korakom.

– Čekaj – rekla je.

Njegovo srce stalo je na trenutak. Ta jedna riječ, ta tanka nit nade, zatekla ga je. Stao je kraj auta, okrenuo se prema njoj, ali nije znao što reći. Tišina je bila gusta, snažna, i dok je gledao u njezine oči, nadao se da nije sve završeno – iako nije znao što slijedi.

Prišla je i pružila mu njegov mobitel. Sada ga nije mogao vidjeti samo kao predmet. Činilo mu se da mu nudi nešto više: možda povratak, možda nastavak, možda samo još jednu zagonetku. Potop. Preplavio ga je jad.

Gledao je u ekran, ali nije reagirao odmah. Stajao je nepomično dok se u njemu počela lomiti slika koju je pokušavao održati. Nije znao što točno osjeća, ali pomislio je da ipak nije kraj.

Iznenada je okrenuo njezinu ruku prema sebi i nježno poljubio njezino zapešće. Trenutak u kojem je gotovo povjerovao da bi mogao zauvijek ostati u toj tišini.

– Vidimo se jednom – rekao je tiho. Ne kao pitanje, nego kao tvrdnju. Obećanje, ili možda samo želju – bez plana, bez datuma, ali s potrebom za nečim što nije znao imenovati.

Automobil je nestao iz vidika. U njezinoj ruci ostao je njegov mobitel – predmet bez svrhe.

Četvrti dio
NJEGOVO

Zima je stigla na sjeverno more bez najave. Ne kao rez, nego kao odluka. Valovi su potamnili, izgubili prozirnost i postali teški, gotovo metalni. Udaraju u mol u pravilnim razmacima, kao da mjere vrijeme koje se njemu više ne pokorava.

Pomisao na nju i na pitomije podneblje iz kojeg je otišao javlja se bez reda, bez logike – samo da ne izludi. Kapi ledene vode koje mu nemilosrdno tuku u lice udaraju ga još jače iznutra.

Pokušao je s drugima. Ne iz potrebe, nego iz umora. Iz želje da provjeri je li čekanje tek navika. Bilo je dodira, riječi, tijela koja su se nudila, željela i dražila bez rizika. Sve je bilo lakše, jednostavnije nego s njom – i upravo zato teže. Bljutavo.

Svaki pokušaj ostavio je više praznine nego prije. Nije je potisnuo; samo ju je učinio jasnijom. U tuđim rukama shvatio je koliko su njegove ostale otvorene, prazne. Koliko zapravo ne traže zamjenu, nego kraj neizvjesnosti. Prestao je pokušavati. Ne kao odluku, nego kao posljedicu.

Njegove misli se rasipaju. Ipak, povremeno je osjeti u tragovima – sitnim znakovima koje prepoznaje instinktivno. Ne dolazi kao misao, nego kao lom. Miris bez izvora. Kratki trzaj tijela bez povoda. Kao da se nešto u njemu pomakne, a da se zapravo ništa ne dogodi.

Ne zna je li ga zaboravila ili ga samo iskušava. Ta dvojba ne napada naglo; radi sporo, uporno, poput soli. Svaki val koji se razbije o mol nešto u njemu izjede, ali u pjeni ostane sjaj. Kratak, tvrdoglav. Dovoljan da ga zadrži.

Čajnik iz kuće pojavi se u njemu bez najave. Slika bez objašnjenja. Bez poruke. Samo dokaz da su neke stvari postojale – i da ne nestaju, nego mijenjaju oblik. Ljuljačka se tek nazire.

Iznad njega sivo, olovno nebo. Teško i nemilosrdno. Svaki udar vala donosi istu dvojbu: postojati ili nestati? Svaka kap hladne vode udara u lice, a srce se ljulja između olakšanja i straha. Kao da su cijela zima i more nad njegovom glavom, a on tek točka koja ih ne može izdržati.

Vrijeme se rasteže do pucanja. Sekunde traju dulje nego što bi smjele. Ambivalentna želja lebdi bez smjera, bez rješenja. Bol i olakšanje stanu u isti dah. U istu kap mora.

Prostor u kojem je on potpuno obuhvaćen, a ona odsutna na način koji je čini nepomičnom. I upravo zato – nemogućom za zamjenu.

NJEZINO

Osjetila je kako ga nema. U tragovima. U mirisu smilja, u sjeni misli, u malom trzaju njezine ruke.

Nije joj trebao. Nije ga željela odmah. Sve dok je mogao čekati – čekao je. A ona se poigravala tim čekanjem.

Bilo joj je ponekad, možda, i zabavno.

Tragovi su dovoljni.

POČETAK?

Probudio se na terasi. Sunce je polako grijalo njezinu kožu. Lagani vjetrić jedva je pomicao lišće. Pramen kose zadrhtao je u zraku. Osmijeh mu se razlije kada je vidio kako se proteže. Lagano popuštajući, promatra je u tišini. Svaki pokret bio je njezin, a ipak ga je zvao da bude tu.

– Žao mi je – kaže tiho. – Ponekad ostanem budna i kad spavam.

Tišina se spustila među njih poput pokrivača. Njegov dah se usporio, a srce mu se smirilo pod težinom njezine prisutnosti. On joj pruža ruku da joj pomogne ustati. Lagano je zagrli kao lahor i krene prema kući. Ona ide prirodno, bez njega, korak po korak.

Ljuljačka pod granom ostala je mirna koliko može. Kao čovjek koji stoji i čeka, povremeno prebacuje težinu s noge na nogu.

Unutra, on navlači zavjese poluprozračno, istjerujući jutarnje svjetlo da dade dijelu tame šansu i stvori snošljivu polutamu. Njegova drskost lagano namješta osmijeh u kutu njezinih usana, ali ne razotkriva ništa više.

On joj pruža njihove mobitele. Na njegovom stoji poruka od sinoć, kratka i jasna:
“Sutra vjerojatno neću moći na posao. Loše se osjećam.”

Te riječi nisu bile samo informacije; stvorile su prostor u kojem bi mogli ostati zajedno, produžile trenutak i otvorile mogućnost igre – njegova suptilna drskost lako se naslućivala, ali njezina odluka još je lebdeća, neizrečena, između njih. Neizvjesnost do pucanja.

Gleda ju u oči. Pokušava iščitati budućnost iz njih. Zelenooka ostaje tajnovita, nijedna misao nije mu otkrivena.

Svaka zraka svjetla, svaki pramen kose i lagani šum vjetra sada su dio njihove tihe igre. Sve ostaje neizrečeno. Ona bira; on samo naslućuje. Igra se nastavlja, sada u polusjenci, napeto i potpuno njihova.

Ono iznad njih pamti bolje nego oni sami.


PROMATRAČ

Ono lebdi iznad terase i kuće, između svjetla i sjene. Gleda ih kako se bude, kako tišina polako ispuni prostor između njih. Sunce grije njezinu kožu, a vjetar nosi pramenove kose. Ljuljačka pod granom miruje – nepomična koliko može, povremeno prebacujući težinu.

Ono osjeća napetost koja se kuha u njemu, ali ne zna hoće li se strast ikada probuditi ili će nestati u neodređenosti. Svaki njezin pokret, svaki njegov dah, svaki pramen kose i šum vjetra upija. Sve postaje ritam, igra u kojoj ono još nema uloge osim da promatra.

Ono ne sudi, ne predviđa, ne intervenira – samo bilježi, miješa i osjeća energiju koja se stvara među njima. Poruka je poslana, ali ono zna: pravi izbor ostaje na njoj. Igra je njihova, a ono lebdi iznad, prisutno, nesigurno, s blagim osmijehom koji nastaje iz uživanja u stvaranju.

Svaki trenutak nosi težinu onoga što će tek doći. Ono je tu, i to je dovoljno.

SPONA

Vjetar šušta kroz zelenilo oko terase, no ljuljačka na drvetu stoji gotovo nepomično, kao čovjek koji čeka, povremeno prebacujući težinu sa noge na nogu. Svaka nagla promjena prerana je, jer ona čeka pravi trenutak. Srce njihovo kuca, a ipak prostor šuti, teži od riječi. Prostor zavibrira od kucanja srca – jedini vrijedan zvuk, uz tiho povremeno disanje.


PROMATRAČ (ONO) – između tišine i ritma

Tišina je osjetna, gotovo opipljiva, jer niti jedno od njih ne želi napraviti ishitreni korak. Miris smilja u zraku omamljuje, ali nigdje nema znakova da će se bilo što pomaknuti iz svog trenutnog stanja. Ljuljačka, poput njih, čeka.

Riječ “Zaplešimo, fakat zaplešimo” visi u zraku, ali nikome ne pada na pamet da je izgovori. Nije ušla u vrijeme, nije dosegla stvarnost – sve ostaje na rubu mogućeg, u njihovoj međusobnoj igri. Ono promatra, osjeća i poigrava se scenom, ali ne dira.

Njegov dlan lagano se znoji, a srce lupa snažnije, kao da prepoznaje težinu onoga što dolazi. Tišina postaje gotovo opipljiva.

Sve što će slijediti još mi je nepoznato. Vrijeme se zadržava, njiše na rubu – hoće li ikada pokrenuti nezaustavljivi kotač? Trenutak je neodlučan: planuti ili zauvijek ostati u polusjenci?

...hoće li išta biti?

Njegovo:

Terasa i zelenilo oko nje. Ima trenutaka kada riječi nisu potrebne, smetaju. On se izgubi tražeći njene tragove na ljuljački obješenoj o drvo. Ponekad nestane u kaotičnom detalju koji uzme svu pažnju. Zelenooka osta sama na terasi. Muk je dok se tišina raspričala. Gotovo nepomični sjede na dvosjedu dok pogled nestaje sa sumrakom. Ljuljačku lakim pokretima zavodi vjetar.

Da zareže nožem tišinu ona stavlja njegovu ruku na svoj bok. „Osjeti ritam,“ dopire samo za njega. Nešto hladnog mjeseca i poneka zvijezda kao nijema publika. Osjeća dlanom vrelinu pod tkaninom. Gotovo da ga zapljuskuje njena krv što plavi pod kožom. Malo prije mirna, u iščekivanju, a sada agresivno privlačna. Gotovo neodoljiva. Vješto postavljena zamka vlažnih usana. Poigrava se njime. Nedostaje još samo mijau.

Uz glasan uzdah on ustaje i odlazi na rub terase. Ovaj put namjerno još jednom potraži pogledom ljuljačku. Osjeti hladnoću na leđima. Zelene oči krenu ka crnom. Ostavi ju još poneki tren, a onda se okrene, pruži ruku i kaže: „Zaplešimo, fakat zaplešimo.“

Njeno:

On zastane na rubu terase, osjeti hladan vjetar na leđima, a ja mu se nasmiješim tako da mu se smrzne krv u žilama. Lice mi je gotovo nevinije nego što sam mislila, ali u očima… gore kristali.

Dosadna kukavica me iznenadi povratkom i pruženom rukom. Dug je dan, predug, no gotovo sam sigurna da sam rekla – „Zaplešimo, fakat zaplešimo.“

Moje:
......a što je slijedeće*

Jel Vam kasni Božić?
Ma, stojte si dobro…

(da li ste sigurni da želite...)

Link
Gdje život diše – pod suncem duše


Držim balon između dva prsta.
Pustim ga.
Gledam kako odlazi… i smijem se vlastitoj slobodi.

Besprijekorno uglancano skladište, gotovo da vonja na bolnicu. Vreva, gužva, tjelesa se smjenjuju
Klizi nasumično pogledom po uglancanom podu.
repetitivno bijelo, blještavilo do u beskonačnost
zapne vrludajući o poneku putujuću vrećicu
odagna jednostavnost pruženog osmjeha na imaginarnu ljutnju. Sterilno, bolno sterilno.

Nije to za me, zgasne se plamičak misli. Ustane te krene ka sumraku. Život je u njemu

Link

Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka.