ovo nije o glas

Gdje bi bili da kojim slučajem možete ne biti ovdje?

Ima jedan koji gleda s visoka a opravdava to time da je odande pogled najbolji.
Ljeto se zaletava a pod bradom je sve više vidljive kože.
Još samo nedostaje bokun litnje kiše


Pojavi se u uredu izgubljenih stvari. Na pitanje što ste izgubili lijepo odovori da je na potezu od remize prema nekamo izgubio najbolju. Imamo ih nekoliko pronađenih no njih nitko ne traži reče mu bezbojan glas iz ogledala

.

.

.
.
Ležeći na šljunku pored rijeke promatrao je Sunce kako se lijeno provlači. Putovati horizontima ili biti na toplom kamenju ne stvara dvojbu. NJegova je pozicija daleko bolja. Zagrabi kamenje rukom i odvagne ga, lagano protrlja prstima i baci u vodu.
Danima strpljivo ponavlja istu radnju
Jednog dana nakon proljetnog pljuska neko dijete ga zapita što li čini i zašto u stvari baca kamenje u rijeku. Blagim riječima uputi dijete kako mu nije cilj bacati kamenje već pronaći onaj pravi njegov kamen što luta svijetom. Kako ćeš ga prepoznati zapita mladost.
Onaj moj kamen rastopit će mi se u ruci no neće iscuriti kroz šaku već će na dlanu ostati. Sunce će uzeti odmor od puta.
Od tada više kamenje neće nailaziti na moje dlanove
....a što ako li je kamen duboko u zemlji? / Osjetit će moje disanje i pronaći načina da ga zamijetim, naći će kamen svoje mjesto
Link

Besprijekorno uglancano skladište, gotovo da vonja na bolnicu. Vreva, gužva, tjelesa se smjenjuju
Klizi nasumično pogledom po uglancanom podu.
repetitivno bijelo, blještavilo do u beskonačnost
zapne vrludajući o poneku putujuću vrećicu
odagna jednostavnost pruženog osmjeha na imaginarnu ljutnju. Sterilno, bolno sterilno.

Nije to za me, zgasne se plamičak misli. Ustane te krene ka sumraku. Život je u njemu

Link

Pojavi se naga, iznenada, u širokoj praznoj čaši pjenušca. Svaki pokušaj izlaska završavaše opet na dnu. Glatko staklo ne oprašta i stvara crvenilo po koži. Od nemoći brizne u plač
Iznad ruba čaše kuštrava glava zapita ju kako je, te prekine njeno jecanje .

Snađi se začula je netom nakon što ju je kvrcnuo po nosu

Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka.