ajebiga, moj blog

Dakle, budući da je Kiro proglašen vitezom (vinskim), izbacuje se iz hrvatskog rječnika "direktor", "tudum" i "noja" kao imena autohtonog vrhunskog vina i zamjenjuje novim izrazom "jubito",

 
a s obzirom na vitešku titulu viteza Jubito-ja, trebalo bi uvesti i titulu sultana (cujzečkog) za dragog nam i predragog Konjak-efendiju. Nije fer da on ostane obični kmet, ne?
 

 
A mogli bi uvesti i Čukaroš ban titulu....

trideset godina vjerno mi je trovala dušu i tijelo

.... a onda su pizde odlučili zajebati tvornicu duhana zagreb, a sad ju smrdljivci iz rovinja prestaju proizvoditi! pasimmater!!!!!!!!
 
 

Hijene su krenule opet. Iz sjene, iz mraka. Svjetlucavih očiju i s tisućljetnim kruležom u gladnim crijevima. A džungla šuti, sakrila se u jazbine i pokrila trulim lišćem. Tak to ide u banana state-u. Kodna? E, kod nas je drukčije. Nema toga. Eto, čovjek se trudi i uspije u svom naumu. Ne podnosi nikoga tko mu je smetnja na putu, jer ima viziju i ideju. I, ne radi za sebe, radi u državnoj službi. Ne u HIS-u, ne u Ministarstvu vanjskih, ne u Saboru. Radi u Zoološkom vrtu. I napravi od njega nekaj kaj vrijedi. Stoji uz bok svijetu, u okvirima državnih mogućnosti. A mi smo mala država, pa nam je i zvjerinjak mali. I hoće čovjek napraviti i veći zvjerinjak. I bori se za to, jer mgućnosti postoje. Ali, jebiga, komu treba zvjerinjak, komu treba Zagreb kao koliko, toliko srednjoeuropski grad, s gradskim imanjem i navadama, kad treba torova za ovce i ispaše za asfalta gladnih tabana. I tako niš od proširenja zoološkog vrta, jer se na zemljištu agronomskog faxa budeju gradile urbane vile, niš od čovjeka s vizijom, jer je steran. Ostal je samo ofucani ovan, skrhanih rogova koji vodi svoje stado u nove pobjede. I nada se kolajni Vece Holjevca oko vrata, i zmajskom gnijezdu i tituli, i naslovu Lava, utetoviranom u ovčje uho. Ne, nismo mi džungla...

da sam i ja nekomu na ignoru :))))))))))))))))))))))))))))))

Lula duhana. Sveti dim nestalih naroda. Kako malo europljaninu treba za popljuvat cijelu povijest kontinenta? Nekad značajan obred dimovitog tipija, vigvama, zemunice (nemojte mi zamiojeriti znalci na izrazima i prijevodima lingvistivičkim),, duhovno stanje od značaja, pretvoreno u nervozno paljenje, dimljenje i bljuvačku reakciju želuca i pluća..... prodali su nam sve, zemlju, duh, svetinje.... grobove....neke ljude nama drage....
Hrvatska zemljo, Kentucky, sedam je nacija skupljalo sol i trapalo divljač ........ i onda.... mrak.......................................................... ben gurionski mrak

Pasmater i stripovima i zajebanciji na racun neta. Eto, lijepo ja barim piletinu prek oceana, uredno se i pristojno opisem da zgledam ko johnny deep, samo mladji. Imam, doduse svoju producentsku kucu, ali niti priblizno uspjesnu ko goram globus, furam masserati, imam malenu jahtu, sun seeker, ali sve u granicama normale. Predstavi se meni komad da joj je tata vlasnik brokerske firme, da zgleda ko mladja sestra angeline jolie, ali meni nikak nejde iz glave onaj strip s neta di tipka znojni, rutavi kamiondzija i predstavlja se kao pljunuta cameron diaz. Ode sva romantika u krasan....

Pa kaže......., sami su uvijek sami. Pa, pasmater, jesu. Nemreš sam sebi vjerovat, ili, kak bi se po novohrvatskom reklo, nemrešbilivit, istina je. Kad se sudarin sa zidom velin «joj!», kad bubnem u stijenu, opsujem i boga i majku (stijeninu, dakakako), ali kad naletim na uspomene, u svoj njihovoj mekoći i ljepoti postojanja.......jebiga, ne znam kaj bi rekel.

...ulazimo u eu. bar kaj se iskre tiče. može ti u profil ulazit ko se i kad seti, obrisat, dodat, prepravit.... napokon se dokopavamo tehnološkog napretka individualnog nepostojanja

Zvuzlali su mi se i prsti, i jezik, i mozak (ono kaj se uopće tak more nazvati) od miline suštinske ljepote spleta misrisa i okusa. Mudrosti svijeta nestale su pred zasljepljujućim blještavilom rubina u čaši. Zaboravljene ljubavi bude se u svoj svojoj ljepoti, daleki i mrtvi ljudi zajenjeni smogom svakodnevice, izlaze iz sjećanja i šetaju kućom, smiješe se, namiguju, mašu... toplina ljubavi miluje zidove i noćne sate. Sjećanja dragih ljudi i sretnih dana... Nevjerojatno kaj jedna čaša rubinski sjajnog portugizca radi u tihoj noći mirne mjesečine

Leži Pes na kauču i ne zna gdi je. Barem ne trenutno. Nestalo je i kuće, i tijela, i zvukova, i mirisa, i sivila, i boli i mučnine. Samo neka svjetla izmaglica i osjećaj potpunog zadovoljstva. I lakosti tijela. Tijelo bez mase. Bez težine. Gtavitacija je nestala. I neka mirna tišina ugodnih zvukova. Zvukova bez tona, u melodiji beskraja. Ruke su krila, noge peraje, tijelo zrak. A duša pjeva bezglasno. Za njega, svijet je mrtav. A, bogme i on za svijet. I onda naglo, uz probadajuću bol u trbuhu, nezadrživi nalet bljuvanja i grčenje svakog mišića, nađe se u svom smoždenom tijelu, prevali na bok i slap rijetke bljuvotine, pomiješane s krvlju sukne u lavor do kauča. U magli suza i grčeva ugleda frenda kak sjedi u stolcu nasuprot njemu, blijed i nekako dječje, zbunjem i izgubljen. »A Dadec tu si....»....
«Pes, jjebote, mislil sam da si hmrl! Uuusral sam se živ!»
«Nema frke Dadec. Jesam...., ali me nećeju.....»
«Lležiš tu već pet minuta, nne dddišeš, ne stenješ....nnniš! Mrrtav, mrrrtav, jjjebote....»
«Pa to i hoću! Ukurac, već sam bil tam i suknulo me natrag! Aupizdumaterinu!»
Pes se grčevito iskašlje, pljune u lavor, dohvati demižon i drhturavo nategne. 1,2,3,4,5,6,7.... odbroji gutljaje. Stisne kiselo vino u želudac i otpuhne. Uzdahne, napipa cigarete, živčano iskapa jednu iz poluzdrobljene kutije, stavi je u usta i zapali.
«Odi doma Dadec. Sve bu OK! Bilo bu ono kaj mora biti.... zapravo ono kaj ja hoću i nemoraš to gledat....»
«Pes, frendovi smo, ...... nemrem te ostaviti ovakvoga.......»
«Odi doma. Zajebi sad priče i pričice. Ovo je moja volja i moja odluka....»
Pes se promeškolji, zaključi da bu vino ostalo u želucu i ponovno se prihvati demižona. 1,2,3,4,5,6,7..... stisne zube, čvrsto zažmiri i odluči i ovu šihtu zadržati u sebi. Soba i Dadec ponovno počinju nestajati u nerealnoj toplini i ugodi. Vrati se polusvijetla magla nježnih zvukova. ...... možda sad,....... možda je ovaj put dovoljno..........
Iz oblakovitog kiča šutne ga na smrdljivi, znojem natopljeni kauč bolno kotrljanje utrobe. Drhteći na nogama koje jednostavno više ne pripadaju njemu, slabašnim koračićima krene prema zahodu. Metar.....dva.....tri....»nema šanse da stignem na vrijeme...». negdje na pola puta, utroba se otvori i sadržaj nezaustavljivo krene. Mišići ne slušaju... nemogu zadržati žitki sadržaj crijeva. Divljački strgne gaće i ispusti blato i mulj duše i tijela da iscuri na kuhinjski pod. I ne zna kaj ga više boli, duša ili tijelo.
 «Jebiga, Beethoven se posral po glasovir, ko zna zakaj, ali on je bil luđak, a ja samo hoću krepat, KREPAT!!!!!!, a usral sam se u vlastitoj kuhnji........»
Posavlači bolno majicu i gaće. I onako gol i zasran, odvuče se stenjući i plaćući do tuš kade. Pusti vodu da spere gnjile ostatke utrobe s guzice i bedara i zbljuje se nad svojom nemoći. Poluhladna voda polagano spire s njega govna i bljuvotinu neželjenog života. Preslab da bi se obrisao, onako mokar, odvuče se do kauča, legne, dohvati demižon i polagano, jedan po jedan, potisne sveti broj gutljaja u sebe.... 1,2,3,4,5,6,7... najbrže kaj može, dohvati flašu s vodom i začepi vino u jednjaku. Dadec je već davno otišel. Blažena samoća hotimičnog umiranja vrat se, s hladnoćom zimskog sumraka u neosvjetljenu sobu.  Vrijeme je za konjicu. Dosta je bilo vina. Zadnja šihta je ubila mučninu i sad mirno može nategnuti konjak iz flaše, bez straha da će za par sekundi u mlazu izletjetio iz njega. Konjica u jednoj ruci, voda u drugoj i ritual zabijanja u ilovaču počinje. 1,2,3,4,5,6,7...... 1,.....2,.......3.....uf, olakšanja! Iz dna kruža, s vrha zdjelice penje se obamrlost i nosi nadu da ovaj put nema vraćanja u ovu smrdljivu rupu. nestaju prvo noge, pa trup, ruke, grč u grlu se raspline i svjetlo obasja unutrašnjost čela...... i nastane neopisivoa ugoda ništavila.
Galama, svadljivi glasovi, dreka i nadglasavanje vrati ga u mučninu. Neke ga ruke valjaju, gnječe, prevrću.... umjesto polusvjetlog zelenkasog neba, kroz maglu prolijeću drmusave grede, granje, nekakav metalni bijeli strop. Potpuno iscrpljen, udova koji ne slušaju i organa koji, poptuno natopljeni otrovima i nejedenjem posljednjih petnaestak dana više niti ne rade  da bi se pomaknuo, shvaća da ga trpaju u kola hitne pomoći.
«Ma koji kurac!...... pustite me z mirom....... pizda vam materina, ovo je moj život.......», i onda drekne iz sveg glasa «Puške, ne dirajte mi oružje!!!!» slijepljeni likovi oko njega trabunjaju nebuloze, nadglasavaju se, svi su istovrameno najvažniji i najbolji znalci, svi znaju sve o svemu....... a najviše o njemu...... Na kraju se slijepe u nebitnu kakofoniju zvukova, pokreta i boja........
Vrata kombija se zalupe i Pes utone u sirene i škripave zavoje........
«Ukurac...... ni ubit se nemreš a da te ne zajebeju..........», i mrak iz bočica spojenih iglama i cjevčicama s njegovim žilama proguta svijet....

Pepe otare nadlanicom znojno čelo, pljune i divljački rukne štihaču. Prekune i Boga i svece i rodbinu i zemlju majčicu i poljoprivredu i vrt. Uglavnom sve kaj mu je u tom trenutku bilo dostupno u širokom spektru poznatih pojmova. Gleda u ruke zguljenih dlanova, zasrane svjetlim okerom ilovače i nekim, tko zna od kud stvorenim, crnilom humusa. I sukrvicu koja plagano gmizi ispod plahtica zderane kože.
«Jebo vrt, jebo biljke, jebo smrad gnoja!», misli Pepe.
Znoj, e, to je već nekaj drugo. Mili miris znoja koji je tekao neprestance, lijepio odoru, hladio pod mikrovalnim suncem afrike, e, to je već nekaj sasvim drugo. Ali ovo....
Bajkovita tlapnja o mirnim danima kad nema briga oko love, slobodnog vremena kolko hoćeš. Moja provansalska kućica s vrtom, moja sloboda od svijeta i ljudi..... užas!!!!!!! Nema ideje, nema akcije, nema ničega, baš ničega...... samo jebeni zrikavci. I smijuljave face susjeda. I favele Lyona i Marseillesa koje eufemiziraju prigrađima. I poneka rijetka kurva koja uživa u tomu kaj dela.
Za koga vraga ja tražim smisao? Nevjerojatno koliko čovjek može biti glup, da, kad i nađe
vlastiti razlog i način življenja, prihvati nečiju idiotsku ideju i sve promijeni u nekaj potpuno
nezadovoljavajuće.
Pipo je zginul. Jedva smo Pes i ja našli kam je opće otišel i s kim. Ostavili ga ko kurvino dete
da im osigura sigurno izvlačenje, a Pipo ko Pipo, ostal, zguštal, skuril svu kuruzu i otišel u
valhallu sa smješkom. Ljigavac koji ga je najmil nije. Zaklali smo ga ko krme u nekoj
zasranoj uličici N'Djamene. Pes i ja. I skvičal je kak prase, i šteta kaj ga nismo još i prasnuli
ko u «Oslobađanju» J))))). I kaj, Pes se vrnul doma, ženi. Nakon mesec dana ga je hitila van
i bogtepitaj u kojoj sad rupčagi pije ili neku grabu grije, a ja, ja idiot.......... kopam zemlju i
mislim da sam čovjek....... Historia est magistra vitae. Nikad to nisam naučil.
Ljudi se dijele na lovce i ratare. Od pamtivijeka. Ja nisam ratar. Ja sam lovac. Ubojica i ratnik
Krvlju i rodom. I koji kurac sad buljim u žuljeve od lopate?................ na vlastitim rukama.....

Gledam lica suigrača......, i govore mi sve............ o suzama pijanih birtija za nepoznatim ljubavima plačljivih narodnjaka........... o moći i sili novca stečenog prodajom duša i tijela................ o strpljivom čekanju i nadi i tegobnom životu......... o otrovu ubrizganom u tuđe vene, onako, sa smješkom brata koji prodaje i podaje sestru............... o vjeri koja nestaje posljednjim izdisajem.
I onda, onak, polefko, dok se utroba trese a lice i ruke miruju u stoljetnom miru, pogledam karte. Jednu......................... po jednu..................... pa sljedeću................................. i zapravo ne znam da li mi se bljuje od moje vlastite egzistencije, ili od karata koje više nikad, nikomu  i nigdje nemogu zamijeniti.
 Bljuje li se meni od spoznaje da sam pročitao sve protivnike, samo su mi karte zakurac, ili od spoznaje da je ova partija, bez obzira koliko karte bile loše ili dobre, jednostavno, za mene izgubljena?

Poštovana,
 
Javljam Vam se ovim upitom jer smatram da ste jedina kompetentna osoba po tom pitanju. Ja sam običan ugostitelj, sa završenom srednjom ugostiteljskom školom i nikako se nemogu snaći u izrazima koje nalazim u dnevnoj štampi , čujem s radija ili televizora. Stalno se priča o muškom PMS-u (koliko ja razumijem, treba za to imati menstruaciju, a ja je, iako sam napunio pedesetu, još nisam dobio,  pa se brinem), muškoj histeriji (kad sam pogledao u rječnik stranih riječi, shvatio sam da mi za to treba maternica, za koju moja liječnica tvrdi da je nemam, pa se brinem), žemskoj ejakulaciji (što je to ejakulacija sam naučio još kao dječak iz, tada popularnog, lista «Čik», a primijetgio sam da moja supruga, iako održavamo redovne spolne odnose već trideset godina, još do sada nijednom nije ejakulirala, pa se brinem), pa eto iz čistog neznanja i neobrazovanosti brinem. Ono što me, kao ugostitelja najviše brine je, da li pederi mogu imati postporođajnu depresiju nakon što obave veliku nuždu? Pitam Vas iz čisto praktičnog razloga, jer kao vlasnik popularnog ugostiteljskog objekta u centru grada, takvi mi gosti nisu rijetki. Strah me je da se nekom od njih, nakon uporabe WC-a ne dogodi postporođajna depresija, te u napadu iste padnu u napast zatući svoje potomstvo i, pritom, i moju WC školjku, kako bi do njega došli. Ako se to dogodi, da li se takvi mogu od tužbe za uništavanje imovine mogu braniti privremenom neuračunljivošću?
 
S poštovanjem, Vaš
 
                                                                                                                    Stipe Munilova

Postoje trenuci kad je život i nježan. Zvučnike blagoslivlja Lilo Anderssen s «Lilly Marlene», grickam salamu od veprovine i guckam domaće bijelo vino. Vani noć za snove vukodlaka i šuškave sjene nepoznatoga. I baš mi je, onak, po mojemu :))))))))

igraju se nevina dječica u pješčaniku, kad uleti lokalni štemer i razbuca sve. tak je ispal jučerašnji fight u vegasu. dojde mirko i pokaže kaj je profesionalni sportaš među amaterima :)))))))) čista pišurija. ono jadno dete kaje je bilo s njim u kavezu je imalo pune pelene već prije početka borbe :)))))))