ajebiga, moj blog

Korelacije svemira, pod čime spodrazumijevam i makro i mikro kozmos, interferencija energija nemjerljivih ljudima dostupnim, bolje rečeno, do sad konstruiranim instrumentima i sama bit postojanja, nikad me ne prestaju oduševljavati. Na, naoko, nepovezanoj i banalnoj, korelaciji sarma – bažul (ili leća) – zec, stvara se slika svemira kakvog još ne poznamo i koji je, u krajnjoj lijiji, neshvatljiv čak i najotvorenijem ljudskom umu, pojmljenju i shvaćanju. Kad se govori o bilo kojoj vrsti hrane, osim, naravno, o sarmi, ona mora bit friška, netom skuhana. Nema iznimaka. Niti ustupaka. E, pa krivo. Sve grahorice, uključujem tu one najčešće bažul, leći, grašak i slanutak, uvijek, ali uvije, unatoč svim kulinarskim i fizikalno-bioliškim zakonima i postulatima, bolje su drugi dan. Ono kaj me je u mojim istraživanjima iznenadilo je da i zec, spravljen na sicilijanski način, ne samo da je relativno ukusan i, narodski rečeno, izuzetno točav, nego se ponaša jednako kao i gore navedeni pripravci. Naime, na moje najveće čuđenje i znanstveničko iznenađenje otkril sam da tako pripravljen zec, ne samo da je drugi dan sočniji, ukusniji i tečniji, nego se zbog dobro prokuhanih kostiju i hrskavica saft hlađenjem pretvara u izuzetno nježno geliranu hladetinu. Zapanjujuće!!!!!!! Budući da ovo pišem još uvijek pod dojmom kruha umočenog u tu hladetinu i zatim pojedenog, mislim da me moje znanstvene emocije zasljepljuju tu toj mjeri da ne bi trebalo pisati dalje i prenagliti sa zaključcima stoga, zasad, ovu tezu, koju namjeravam uz pomoć znanstvenih institucija i misistra Čobankovića podastrijeti i međunarodnoj znanstvenoj zajednici ostavljam vremenu do sljedećeg zalogaja. Mislim da ni nobel ne gine J))))))))

stigla mi je kuverta s braniteljskom iskaznicom. nek ostane neotvorena......... previše je toga u sjećanju da to taj mizerni komadić plastike nadoknadi........

klopam nepodgrijanu, onak s police, konzervu gavrilevicevog bazula s hamburgerom, cisto uspomene radi. za danasnnji dan. onakvu, s hrpom narandaste masti na poklopcu. i z malo kruha. za danasnji dan. i bas si mislim, neki dan komentira meni na log neko srpce kak im u vukovaru i nije lose. nije. slazem se. pa kad je njima i bilo lose. daj dete, odi ljubit šeksa i sanadera, koji kurac trazis tu na iskri.

A u krasan kurac i ideali i politika i svi mi skupa! Ode dečko u tenisicama i trapericama, bez  oružja, ali sa škvadrom iz kvarta u Vukovar godine '91.,  kad su debeli prasci već bili godinu dana dragovoljci (ma u kojem kurčevom ratu?). Ode,  otpuca svoje iz skalamerije koja mu je dana, ispiša se i usere od straha, odgladuje, odžeđa svoje. I sjeti se neka budala da Vukovar treba zaboraviti, i ostane zagrebački dečko u okruženju, na Mitnici. I stigne befel od vrhovnog pametnjakovića da se treba predati. I preda se zagrebački dečko. I otpelaju ga bradonje. I premlate. I nastave mlatiti gdi god su ga selili. Glava dole, ruke na leđa! I tak malo manje od godine dana. I dojde zadnja šihta razmjene. I obitelj doma čeka i čeka. I vrati se dijete bez snova. I sna. I snijeh je postao samo refleks društvene komunikacije. Smijeh iz tame praznine. I jednog dana strada u saobraćajki. I ostane u komi. I nikad se ne probudi. I danas ujutro umre. I neće biti pokopan kao branitelj, jer nije poginuo na bojišnici. I jebem im svima majku svinjsku!
Raca, bratiću moj, lahka ti zemlja

Nekada davno, bogovi su imali malo. Ljudi nisu imali niš. Onda se bogovi odlučiše riješiti se vlastite bijede i neimaštine. Dugo su smišljali načine kako to sve skupa dovesti u neki red. Zaključak je bio: Naučimo ljude raditi! Neka rade i sade, uzgajaju bilje i životinje. Neka nauče prerađivati bilje i meso i prinositi nam žrtve i više nebumo gladni i žedni. A ljudima, da se ne umisle, svako malo uvalimo lošu i nerodnu godinu. Neka nas se boje, neka gladuju, ali da za žrtvenike uvijek ostane. Ipak smo mi bogovi i nema smisla da gladujemo zbog nerodnih godina koje sami stvaramo. I naučiše bozi ljude stočarstvu i ratarstvu. I mesariji i vinskoj industriji. I svidje se bogovima i klopa i pijača. I odlučiše bogovi nagraditi ljude iznimno rodnom godinom. I rodila polja i rodili vinopgradi i namnožila se stoka sitnog i krupnog zuba, a perad bje tusta i mnogobrojna. Zahvalni ljudi izliše mnoge i obilate žrtve ljevanice od svakojakih vina. I izliše i prigorci potoke vina po žrtvenicima. I ponajedoše se bogovi, a i ponapiše. Drugog dana svima bje zlo i glave ih boliše. Odluče bogovi kazniti ljude sa sedam gladnih godina. I bje tako. Međutim, ogladniše i ožedniše i bogovi kraj praznih žrtvenika. I opet dadoše ljudima jednu iznimno rodnu godinu. No, ovaj put poslaše na zemlju Svaziguta, boga ideja i pijanih snova da nekako riješi nadolazeće posljedice ljudske zahvalnosti. I lutaše Svazigut Prigorjem i Zagorjem, oblatni se putevima Međimurskim i Podravskim. I jednog dana vrati se on na nebo sav ozaren. Odonda mu je ime Ozarigut. Ono «gut» je zbog nadaleko poznatih njegovih gutljaja kojima je  mogao progutati i po hektolitar vina odjedamput. Dakle, donese  Ozarigut sa sobom na nebo neku čudnu skalameriju od pola bačve s ručkama i uredno pridodanim kotačem. «Ssvi su naši problemi riješeni!» propenta suhoga grla od duga lutanja. Bozi se snebivaše i pogledavahu u nevjerici, ali nitko ne reče ni riječ. I dođe dan krštenja vina i žrtve ljevanice potekoše potocima i omanjim rječicama. I ponapiše se bozi, unerediše se. Svi lokahu i bljuvahu. Drugog dana probudiše se bozi boolnih glava, suhih grla i labavih želuca. I svi okružiše Ozariguta da vide taj njegov novi lijek. I ustade teturajući i jaučići Ozarigut, držeći se za nebesko veliku glavu. Stenjući položi glavu u tačke, primi ručke i bez problema odveze glavu, koja je bila preteška za drhtava ramena i odveze je do izvora, izvali se sretno uz njega položivši glavu u njegovu hladnu vodu i blaženstvo ga obuzme. I popizdiše bozi u mamurnom gnjevu. Ukinuše bozi izvor, I kazniše Ozariguta. Odonda mora Ozarigut svako malo piti preko svake mjere, a naročito za ljetnih sparina. Tada vozi pretešku glavu u tačkama preko oblaka, dahće i lije suze neutješne. Ljudi njegov jad nazvaše grmljavinom, dah njegov neverom, a suze njegove pljuskom.
 
uf.....preveč sam popil za ovo martinje :))))))

...ali je, hik, Martinje. I, hik, pokojni mošt, i, hik, današnje, kršteno i proglašeno, hvalevrijedno, ove godine, vino. Uf, jebali me zarezi J)))))). Hik! I biškup, i kum, i mi, nevini svjedoci tragičnog dogođaja odrastanja mošta u vino, oblili smo se ko prasci. I nažderali. I raspjevali. I opjevali sva politička i ina uvjerennja. Kompić vinogradar i partizansko dete mene zove drug ustaša a ja njega gospon tito. I pjevalo se i moje i njegove. I domaće i svjetske. I zvonila je Plešivica davorjama i budnicama, i partizanskim i ustaškim baladama, i bandieom rossom i bandierom nerom. I na kraju završili tulit makedonske i ine narodnjake. Punih želudaca, opijenih mozgova i srdaca većih od svijeta i svemira. Ludi, pijani, sretni, zgubljeni negdi između vina i asfalta, snova i jave. Jebiga, Martinje je J)))))))))
ps. ko bi dočekal ponoć, morali smo to zbaviti :))))

Sitne pahulje snijega kovitlaju se oko kolibe. Vjetar ih u dahovima upuhuje kroz mali prozir prekriven labavo retegnutim komadom kostrijeti. Juvent sjedi zakrvavljenih, suznih očiju uz ognjište i proklinje vlažna drva, vjetar, zimu, klimavo kamnje zidova kroz koja hladnoća ulazi i izlazi u svim smjerovima. I vino kojeg više nema, i prazam želudac, i lošu ratnu sreću. Ponekad vjetar iz sela ispod planinske kose donese kriku i vriskove. To Siegmundova bagra, koju naziva svojom vojskom, pljačka i siluje po, do danas, mirnom prigorskom selu. A kaj, rat je. Dugi, dugi rat. Počeo je prije nego se Juvent rodio, i još uvijek traje. Eh, to su Božja posla. I ovaj rat je u ime Boga i Vjere. Klanje, pljačka, palež i silovanja. I glad. A priča se i da je negdje krenula i kuga. Naravno, glasnik te vijesti hrani vukove i mdevjede, gore visoko u planini. Ako se ne zagute na strijelama iz samostrijela.
  Napokon. Koraci. Vraća se Agnesius. A kad on obiđe selske kuće i štale, to znači pun želudac i sutrašnji mamurluk.
  «Klong!» Agnesius, tegleći vreću preko ramena, svom snagom opali kacigom u dovratak.
  «Strele Božje!!!!!! Niš ne vidim od ovog vizira! Phu, kaj ti griješ ovu kuću ili iz nje delaš pušnicu!? Kak je krenulo, buju vukovi za frištik imali dimljenu ljudetinu!»
  «Puščaj ljudetinu, jesi našel kaj za jesti?»
  «Mili nam je i dragi Bog u svojoj prevelikoj milosti podario delicija dostojnih stolova kraljeva i prebogatih velmoža!»
  «Skrati!»
  «No, no, velmožni i plemeniti gospodine! Pohlepa i nezasitnost su smrtni grehi!» smijulji se Agnesius, sjeda do Juvanta, kašlje i počne vaditi sadržaj vreće.
  Na slami pred njegovim nogama slaže se pravo malo bogatsktvo od dvije glavice kelja, pregršt medvjeđeg  luka, pregršt lukovica zlatana, pola ploče špeka, nekoliko dobro sušenih klobasa, zamotuljak soli, mala glinena posuda crnih zrnaca konopljike, glineni vrčić zatvoren masnim pergamentom i pola velikog okruglog domaćeg kruha. Sve u svemu bogatstvo, ali količinski malo za vrečetinu koju je doteglio.
  «Hvala budi Bogu!» skrušeno podigne pogled prema čađavom slamnatom potkrovlju i crnim gredama, iznad kojih su, visoko iznad sivih sniježnih oblaka trebala biti nebesa, prekriži se, i iz vreće iskotura bačvicu. Blaženo se nasmije, obgrli bačvicu i nježno ju poljubi.
  «Kiseliš da boljeg nema! Poklon od popa! Njemu ne bu više trebalo. Nema s čim piti, odrubil mu Štajerac glavu. A i ulje je od njega. Čisto maslinovo. Istina, razbil sam Umbertu glavu zbog toga, ali preveč krade taj nevjernik.» kroz duboki smijeh objašnjava, zapravo, nekako ispričava Agnesius. Razumljivo jer je skoro je cijeli život proveo uz benediktinski samostan, kasnije u njemu, gdje su ga fratri namjeravali unovačiti, sve dok nevolja nije dovela Juventa, slatkorječivog ratnika lutalicu, najamnika i sanjara koji ga je u kratkom roku odvukao u dugine boje svijeta i rata i slave.
  «Reverende amice, ti buš dogural do generala i plemićke titule! General Agnesius von Kmet od dobro pognojene zemlje, hahahahahahahahahahaha!!!!»
  «Juvent, glavu bum ti otfikaril! Ki me vrag, Bože mi prosti, puntal opće otiti s tobom u ovu bijedu!»
  «No, plemeniti Agnesius od, kaj već hoćeš, daj dost bedastoća, idemo jesti i piti!»
  «Na, plemeniti Juvent od zgublenih dana, koši špek i luk! Ja bum zrezal kelj.»
  Tu se priča prekida i ustupa mjesto Juvent – Agnesiusovom receptu za brzinski kelj u dugotrajnom ratu  (ili kak bi se po domaće reklo, neda mi se više pisat, ali klopa zavređuje svu pažnju):
-luk (medvjeđi luk, ilitiga srijemuš zamijenjivao je u ta doba i luk i češnjak), dvije manje glavice, sitno skosati
-češnjak, jedan česan, sitno skosati
-kelj, dvije manje glavice, osloboditi kocena i sitno nakosati
-špek zrezati na kockice, ne prevelke, ne premale
-četri srednja krumpira (prije njega se u europi koristilo lukovice nekoliko vrsta ljiljana, pa i gorenavedeni zlatan) oguliti i naribati, ak nemaš ribež, zaboravi celi posel, na to si trebal misliti prije
-papar friško zmleti (nekad se koristilo sjemenje konopljike ilitiga fratarskog papra)
 
Ajmo delat.
 
Na maslinovom ulju spoprži zrezani špek, i kad postane neproziran, dodaj skosani luk.
Kad luk postane proziran, dodaj kelj i zalij z vodom da ga pokrije prst, dva.
Posoli, dodaj papar i (ajebiga druga su vremena) čajnu žličicu vegete.
Ak se ima, more i malo peršinovog, celerovog i kvadratni cm lovorovog lista. Može i žličica crvene paprike.
Pusti nek zavri.
Kuhaj 20 min i dodaj naribani krumpir  i na prst debele kulute zrezane klobase.
Nakon 10 min dodaj skosani češnjak i deci bijelog vina.
Kuhaj sve skup još dvajst minuta, tak da se i krumpir i kelj raskuhaju.
Na tanjur s tim i z želudec!
E da, na tanke šnite zrezani špek spreprži na tavi, ili još bolje f rolu, da postane hruskavi. Onda se taj špek jede kak čips uz gorenavedenu deliciju.
Isto se more narediti i s klobasama, ak ne voliš da ti se motaju po kelju.
Dost, fajrunt, idem spat

 kurblaj metle!!!!

 

...onak samo za druženje :)))))))))))

nije losa izreka, ali ne ovakav. citam logove i ovo je do sad najneinventivniji dan ove sezone kisa u dolini suza :)))))))))

nekim dragom ljudima, globalizacijski i partijski izuzetno svjesnim i nadasve odanim patriotskom zakonu koji su mi scvikali log. obrisal sam ga tak da morete mirno spat i sanjat kredite u austrijsko-njemacko-talijansko-ruskim bankama :))))))))))))

 

 i mjesec se bu opet pojavil

mmmmmmmmmmmmmmm, gorski kotar po mjesecini :)))))))))))))

 

 
da u u svakom od nas čuči po jedan anđeo :))))

 
 samo proba

 i niš više :))))))