ajebiga, moj blog

Tiho se oglasila šuma laganim dahom vjetra. Prvi sati noći. Moji najdraži. Kosovi su zamuknuli, slavuji se još boje odat sovama skrovišta u grmlju. Blažena tišina koju ponekad bahato razbije jež ili jazavac. Povremeni dah vjetra smo daje na znanje da u mraku postoji granje i lišće. A mrak, apsolutna kmica, bez ijedne naznake sjene. Kroz crno, pjegavo tkivo krošnji se vide zvijezde daleke kao mitovi i neuhvatljive oku kao legende.
Vještičja ura. Čekam mjesec. Noćas treba biti pun. Pod njegovim svjetlom čak i moja bijedna ljudska osjetila mogu raspoznati okolinu. Sjedim i čekam, Cigareta u džepu me žari da ju zapalim, ali šteta je ubiti ovaj miris šume. Miris drag i poznat kao miris najdraže stare, sto puta prelistane knjige. Nakon dugih vrućina, nema onu težinu vlage i gljiva, mošusni ton truleži. Ipak, digla se razina krvi u nikotinu i palim tu cigaretu. Kao zabranjenu ljubav kojoj ne možeš odoljeti, kao onu zadnju čašu od koje znaš da će ti pozliti. Slijep od svjetla šibice, sveopćeg mraka i gluh od tišine plutam sretno izgubljen u zagrljaju najdraže čarobnice. Šume u noći.

Bura raspizdila ko blenatava, sva loza bu mi shlapila iz krvi. Jebate zima i vjetar i blesave ideje. Koji mi je kurac ta oklada trebala? Nemoguća misija. Malo morgen, pijana preseravanja. Jos nesmijem ni pljugu zapalit. Sva sreća, loza je tu. Cijela litra nenačeta i još nekaj u pljoski. Joj, da mi je dim!!!!!! Al kurac, vidi se na kilometar, jebena bura puše na refule, kad stane, dim lepo leprša iznad glave i, fijuuuuuuuuuuuuuu, dum, mina dole, ja gore. Bogu na pravdu.
 
 Jebate, ukočila su mi se stopala. A kamenje pika. Ili me pika granje. Kaj je, da je, pika. Nikak se namestit. I kaj ak sad dojde. Nema šanse da ga skinem. Skalkuliraj vjetar, skalkuliraj udaljenost, odmrzni prst, skalkuliraj moj kurac, ak stane vjetar kad opalim fulal bum za kilometar. Ak gađam ravno u bulju, vjetar bu zanesel zrno. Sranje. Koji sam se kurac kladil. I to bas za danas. A ova bura ne bu stala.
 
A i ova kamuflaža. Fino je toplo ispod svega toga, ali jebiga, nesmem se micat. M mogu malo, ionak se sve njiše oko mene. Ajmo. Lovi ritam ko kameleon. Upasmater, sve se ukočilo. E, budale, njišem snajper, cijev laprda ko pesji rep. Mir. Ni prdnut. Jebote, ak su me videli, najebo sam. Niš, ne mrdaj, šuti, kenjaj i moli Boga da su ćoravi. Ili pijani. Pa ne paze. Ma koja bi budala pazila na snajpere po ovakvoj vjetrurini. Niko normalan ne bi išel pucat po ovakvom vremenu. Je, ali ja nisam normalan, ja sam blaženo pijan. Taman kolko treba da mi ne bu zima i da se rukice ne treseju.
 
Apropo toga, ajmo mi malo nadotankat . Diže se količina krvi u alkoholu. A onda se treseju ruke. Ne bu dobro. Polahko, rukica, pljoskica, druga rukica, odšarafi čep, stop. Ni mrdac. Jesam kaj pomaknul? Valjda nisam, niš se ne događa. Ajmo, samo polahko, slamčica u pljoskicu, mmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm, lozica moja ljuta. Samo da me ne stisne pišanje. Onda adio Mare. Skidaj se s čuke i nema natrag. I ode oklada.
 
Ma pitanje je jel bu opće došel danas. Ak i dojde, teško bum ga videl. Sve se klati i njiše. Bura cuka grane ko vuk kad dere ovcu. Ipak, u svemu tomu ima sklada. Čovjek se, kao i životinja kreće u nesrazmjeru s vjetrom. Ajmo videt. Pokret. Bilo kakav pokret koji se ne uklapa. Niš. Sve štima. Vjetrusina dere nizbrdo i niš joj se ne suprostavlja. Nema nikoga. Jebeno je to kaj niš ne čujem. Preveć fućka i šušti. A ptica nema nigdi.
 
 Jebote, nisam videl pticu od kad smo došli. Sve su zbrisale. Kad nema vjetra tak je nekak grobno tiho i mirno. Joj, da mi je šojkih. Inače ih tamanim di stignem, ali sad bi dal litru loze za njih. Najbolje tužibabe u šumi. Točno znaš po kreštanju kaj ide i otkud. I kojim smjerom. E da mi je šojka tam negdi u makiji. Ni gledat ne bi trebal. A tek da mi je zapalit pljugu... Ne znam kaj bi rađe, šojku tam na bregu ili pljugu. Ma i jedno i drugo, ionak mogu samo maštat.
 
KRETNJA! Pasmater, nekaj se genulo. Neoprezno, stari moj, neoprezno. Imam te. Di si sad? O pizda ti materina, daj se pomakni! Nemreš znati da sam tu. Nema šanse. A da me ni videl kad sam se rastezal? Ili kad sam srkal lozu? Ma ne, već bi doletela koja mina. Ma kurac, morti je. Kaj čekaš, dojavi pa da mogu brisat! Jebemti frku! Mir! Ajmo lepo puščerdu okrenut tam, pa da vidimo. Ajoj, polahko. Čekaj udar vjetra. Sad! Par cm, par cm. Drugi reful jos par.
 
 EVO GA OPET! E sad te imam. Znam da me nisi videl. A ja znam da si tam. Ma ja sam lisica kakvu jos nisi videl, mater ti usranu! Ideš ti meni danas gurat travu odozdola! Mene si našel jebat!
 
Ma vidim ti granje na kacigi. A kaj blicaš? Budalo, meni je sunce za leđima. Sigurno si zmazan i smrdiš, ali da si zmazaniji ne bi ti škodilo. Manje bi blical. Kak te nisu vidli kad si onog tigrića skinul? Di si? Jebotipasmater, kam si nestal? U, frka! Zgubil sam te. Ček, već buš ti meni izronil. Ja se ne mrdam. Jebote, želudac mi je među plućima. Ak sam te prvi put videl kod onog hrastića, drugi put uz borovicu, znači ideš mi nekam na lijevo. Dole nemreš, nisi valjda bedast tolko da se ideš penjat, znači moreš mi samo po liniji kamenja. Došel buš ti meni.
 
Uf, kaj mi se pripišalo!!!! Ma pišaj u gaće ak treba, ovaj je moj i Božji!
 
Tu si, labude! Još malo i nemoram micat pušku. Sam buš se zakeljil. Još samo par metrih! Ma daj, geni se! Ujebote, koja buretina! Skoro me osljepila! Otkud više prašine ima, do sad je trebala već sve otpuhat! Dobro je, sve štima. Evo labuda! Ma ko pica na bicikl! E, sad se igramo križić kružić. Križić u kružiću. A u križiću bradonja. Kolega snajperist. Nisam dost blizu da ti vidim ščrbave zube, ali samo se ti namještaj. Ko za kameru. Smile, U're on candid camera! Ma daleko si mi, a bura nikak da stane. Bitno da ti meni stojiš. Znal sam da buš se tu ukopal. Jebote kaj si nespretan, drmaš s tom kamuflažom ko vepar s kuruzom. I bolje je tak. Sad samo mirno, još malo i sura traperčina ide doma sa skalpom. Onak figurativno. Ko bi taj smrad izdrzal. OK, ne vidim te, ali znam da si tam. Namještaš se i onda buš izronil ko poskok iz grmlja. A kad izroniš, zviz po glavi stanovnika.
 
 Ajde daj, daj već jedamput, upišal bum se! Samo si jednu sekundu od vječnosti. Čim izroniš, uronil buš mi u križić, i to je to. Pasmater, sam si ja dobro daljinu namestil? Ma jesam. Nije baš distometarski, ali je sve pet. Onda još samo pričekam pauzu u refulima i pljas. Ajde, upišal bum se!!!!!!!! Jesam sve po tablicama dobro složil? Ajebigasad, ak nisam, najebal sam, ak jesam, idem doma pokupit oklade.
 
Evo ga! Sad ti je kasno bit oprezan, stari moj! Na to si trebal mislit kad si dolazil. Ma dojdi tatici u križić! Ajmo, rukica mirno, polagano! Prst, ne zajebavaj i meni je zima i ukočen sam. Jebate, bilo bi lepe parade da su me skužili, ovak ukočen bi bežal ko frankenštajn!!!! Ak bi  uopće mogel otpuzati i dignuti se. A i zapišal bi sipar da bi u Paklenici potok narasel. Ma to bum ovak i onak.
 
Lepo, sad se gledamo. Me vidiš? Vidiš ti moj kurac, jebem ti mater ćoravu. A videl buš još manje samo da vjetar stane. Samo na sekundu da mi stane. Tak, sad ovisiš samo o vjetru.
 
SAD!!! Jebote, kaj me drmnulo! Frka užas!!! Kaj ak sam te fulal?! Di si??! Jebemti, zgubil sam te! Daj, di si ono bil? Ujebote, ak se ne maknem odmah najebal sam! A moram znat! Di si, majku ti jebem?????? Sad buju krenule mine! Pasmater, to je taj kamen, nije, ma je! Di je borovica???? Nije taj kamen!! Di je borovicaaaaaaa!!!!!???? Tu je! Škrapa? Tu je! Tu si!!! Treće radarsko oko na čelu, OK.
 
 Ajmo, hitno puzanje natrag, jebeš to ak me sad vidiju, samo me minobacač more ugnjezdit! Brišiiiiiiii!!!!! Dost sam nisko! Diži se!!! Tutanj!!!! Jebote, upišal bum se! Beži!!!! TUMP!!! na brdu. Sad bu dofijukala! Beži, jebem te tramplavog,TUMDUM!!! Kratka. Vani sam, pik, spas za mene!!!!! Morete me jebat, ja sam svoje zbavil, ak me sad strefi, fakat sam pehist.
 
POSVEĆENO SVIM DEČKIMA I PUCAMA IZ STS-a

Životinjsko carstvo ima stroge regule i zakone ponašanja. Naravno, svugdje, pa i tu postoje iznimke. Ženka svake životinjske vrste odbija parenje osim u estrusu, tj. u vrijeme tjeranja. Tu ima i neke logike, jer, zakaj trošit energiju i riskirat biti ulovljen u trenutku nepažnje, a sam čin nije u svrhu produljenja vrste. Jedina iznimka je ženka vrste Homo Sapiens (ovo drugo vrlo diskutabilno). Ona je voljna i spremna na parenje 24 sata dnevno, 365 dana u godini, osim prijestupnih godina kada je ne to spremna 366 dana. E sad, katolička crkva nas uči da su Homo Sapiensi jedina vrsta koja ima dušu i razum, pa postavimo ovu darvinističku dvojbu gledano kroz prizmu razuma. Homo Sapiensi su tijekom svoje kratke povijesti uspjeli uspostaviti međusobne odnose i koliko, toliko nerazuman društveni poredak. Ne obazirući se na kulture i narode, postoje dva bitna tj. temeljna društvena ustrojstva: Matrijarhat, ilitiga vlast u ručicama žena, te Patrijarhat gdje, navodno, vladaju muške razumne glave (pljuni mi u oko). Pitanje za vrle povjesničare i siciopate je: da li se prvi put želja, volja i provedba parenja ženki Homo Sapiensa izvan dana estrusa, tj. tjeranja javila u vrijeme Matrijarhata, kada su žene shvatile da sex i nije tako loš kao svakodnevna tortura podređenih im muškaraca, a budući da su bile na vlasti u jednostranačkom sustavu, bez oporbe, mogle su to bez imalo problema i provesti, ili se snošaj kao svakodnevna praksa uvriježio u vrijeme Patrijarhata, budući da su mužjaci Homo Sapiensa spremni na parenje u bilo koje doba dana, 365 dana u godini, osim prijestupnih godina, kada su na to spremni 366 dana, kao, uostalom, i mužjaci skoro svih vrsta sisavaca, te su svoj ritam parenja nametnuli jadnim, ucviljenim i potlačenim ženkama svog prvobitnog društva.Čista špekulacija (ne prihvaćam kritike uvaženih znanstvenika s ovog područja jer je ovo samo opaska laika): Ako sex kao razbibriga i rekreacija datira iz vremena Matrijarhata, sasvim je razumljiva oduševljenost mužjaka vrste Homo Sapiens velikim cicama, jer nam gensko pamćenje u najranijim pubertetskim snovima, pa do kraja života predočuje Veneru Wilendorfsku kao ideal ženske ljepote.Ako, pak taj sport potječe iz vremena Patrijarhata, nije ni čudo kaj nam pola žena mašta o crncima s rasplodnim organima dostojnim kablova Odjela Rasvjete HRT-a.Paradoks je u tome kaj se nekih 75% populacije Homo Sapiensa (i mužjaka i ženki) istovremeno osjeća zakinuto od majke prirode jer ne odgovara genski im nametnutim standardima, kao, uostalom i autor ovog poticaja na znanstvenu raspravu koji se osjeća manje važan sa svojih 12,5 cm spolnog organa (kad je toplo i kad je vlasnik izuzetno dobre volje), dok žene s ushitom raspravljaju o organima veličine drške omanje šumarske sjekire ili ne baš profesionalnog vatrogasnog crijeva lokalnog DVD-a. (Čissto onak, usput, ne volim cure kaj imaju cice na tatu.)Bila bi mi izuzetna čast kad bi se o ovom pitanju izjasnio i naš veliki sveznadar i znanstveni erudit prof. Ladan s HRT-a (koji sve zna), ili, po vlastitom mišljenju, njegove erudicije vrijedna Branka Šeparović, također s HRT-a, televizijske (dalekogledničke) kuće izuzetno visokih znanstvenih i moralnih načela.

Hvala Ti Bože na lucidnim trenucima ove moje , načinom življenja uvjetovane, skleroze.
 
Previše vremena mi oduzima čista egzistencija, moji vlastiti mrakovi, živciranje, računi i šljaka. I onda, kao napad padavice, trenutak zarobljen u nedostupnom pamćenju me bubne, opali kao snoviđenje.
 
Oblačni dan, negdje oko Božića. Terasa birca na samoj obali. Bonaca. Potpuni mir. More polako liže i oblizuje škrape, onak nečujno, a opet itekako zvukom prisutno. Oblaci se razmazali nebom od jednog do drugog kraja svijeta. Samo tamo negdi daleko iza Brača, luknja puna svjetla. A Brač crn u kontralihtu, ko duša ubojice. Ne u nekom lošem smislu, jednostavno stravično i lijepo crn. Kao flaster koji drži oblake i more na okupu. Iz birca se rasteže neka gitara i vuče prema Braču u pramenima, slijedeći dim moje cigarete.
 
A pokraj mene Ti. Lijepa, nasmijana, ...boktejebo, pa ti se zapravo stalno smiješ i smijuljiš! Neozbiljna vanjštinom, a tako duboko i predano ozbiljna dušom. Likom ne, djelom da. Toliko puna životne energije i optimizma, da me zapravo vrijeđa u mojem crnom svijetu nakupljenih nedjela i počinjenih nepravdi. A opet.... Svjetlo zapravo i ne dopire iz one luknje u oblacima nego si obasjala cijelu terasu, ublještavila bonacu na moru iskrama smijeha, obojala cigaretni dim dugom melodije iz birtije. I taj smijeh. Zvučan, pun, nepristojan u jadu, bijedi i čemeru običnog dana. Iritantan u svojoj glasnoći  i beskrajnosti. A tako dobar. Onak, da me prolaze trnci ugode... Beskrajno te volim u tom trenutku.
 
Uf, mrzim samog sebe kad me strefi takav trenutak sjećanja. Boli kao iščašenje. Neugodno mi daje na znanje da sam ranjiv u svojoj kamenoj hladnoći, opako mi govori da nisam u pravu, i da istina, kojoj Ja ne dam ni blizu, živi i kao dio mene.
 Ajebiga, zajebo sam po tko zna koji put.

Obožavam te noći kad je potpuna tišina. Samo se tihi zukovi šume provlače kroz prozore i nejasni odaju tajne života u udaljenom mraku. Volim nesputanu slobodu mašte, kad mi se u samoći uvlačiš u misli. Tad te zamišljam, zajapurenu od isčekivanja i straha da te ne otkrijem kako drhturavo čučiš pod prozorom u uzburkanom isčekivanju stenjanja i krikova nekog pornića s tebi nevidljivog ekrana. Volim osjetiti taj strah koji ima onaj divni kiselkasti miris, miris strasti i zaigranih prstića. I tako se zamišljamo, ne vidimo se, ne, to nikad. Ti u tami lišća, ja u bezbrižnom polumraku titravih slika. Svaki u svojoj udobnoj, skrivenoj samoći. Zajedno, u mislima, čvrsto stisnuti u čahuru nagrizajuće strasti. Gotovo osjećam tvoje ubrzano disanje dok me zamišljaš onako golog na krevetu, s cigaretom u ustima, u prozirnom dimu i mirisu cedra i earl greya. Meni u nosnicama klizi miris tvog mladog, netom otuširanog tijela i svježeg znoja koji polagano probija iz nutrina. I opet onaj miris straha, sad već od mene, starog mistika, okruženog odbojnošću nazora nerazumijevanja svega stranog. I baš to nerazumijevanje izgleda i ponašanja te dovodi pod moje prozore noćima. I baš taj strah tjera drhturave prstiće u toplu vlagu međunožja. I gladiš mi mišiće mislima i pratiš njihovo lelujanje pod kožom dok odlažem cigaretu i prinosim šalicu čaja usnama. A tijelo se giba, kao usporeni doberman u trku. A ja te osjećam, osjećam kako mi koža bridi strujama tvojih misli, a kad mi dotakneš lice, misli eksplodiraju po tvojoj glatkoj koži, malim, čvrstim grudima i dugačkim, mišićavim bedrima. Kao vjerat projure duž kičme i čeličnim stiskom obuhvate ramena. U nosnicama se miješa miris šume, vjetra s planine i tvog čistog tijela. Sad više nema zbunjenosti ni straha, svjesno i odlučno prsti te vode sad već jedinom cilju. Prate ritam moje ruke, u sve bržem ritmu. Ostavljena cigareta i čaj postaju nebitni dio dekora. Zvuci šume, filma, škripanja kreveta i šuštanje trave pod tvojim nogama, gube se u dubokom disanju i promuklom, tihom stenjanju koje nas stapa. Niti ti, niti ja ne želimo odati prisustvo u ovom strasnom plesu misli i igri ruku. Boje počinju mijenjati tonove, oblici se vitopere, lelujaju dimljivo i tad gromovito prosrtuji orgazam i eksplodira u mirisu cedra, dima, šume i trava. Nestane svijet, nestanu zidovi koji nas dijele, postojimo samo ti i ja, uskovitlani tijelima i mislima i rušimo vjetrove i oluje, brišemo oblake s neba, tresemo zvijezdama iskonskim silama. I tad, mir. Trenutna, ko udarcem svaljena tišina. Misli nestanu u trenu. Uz šuštanje vjetra u granama, čuje tvoje korake koji se odšuljavaju u mrak. Dok ne ostane samo disanje šume. A u sobi još jedva osjetan miris svježe otuširanog tijela i zabranjenih užitaka. Vraća se krutina zidova, elektronskih slika, sintetiziranih zvukova i realnost spoznaje da ćeš ubrzo biti udana žena, spašena izopćenja iz sigurnosti strogih pravila plemena. A ja, hm, još uvijek imam dovoljno mašte da ugodno proživim ostatak svojih noć, isretno izopćen i pozdravljan bez srdačnosti. I sutra će mi opet plesati osmjeh pri pogledu na strah u očima plemena i pjevati srce u blaženoj samoći.

U IŠČEKIVANJU OBARANJA Pas mater i čekanju i nadama. Na Nadi je spas, vele, malo morgen, niti s njima nije bilo sreće. Cijeli život sam čekal da me nekaj obori s nogu. Ko klinca obarale su me razne kemije i prirodne esencije i uvijek mi je bilo zlo ili mi je svijet bio nerazumno i gadljivo mutan nakon toga. Neke kemije ne samo da me nisu oborile nego sam se glavom lupal u plafon, ili sam bar tak mislil. I opet mi je nakon svega bilo sve skup bedasto i nezadovoljavajuće. Sa zrelijim adolescentskim godinama prepustil sam se obaranju od strane raznih tekućina, raznih proizvođača i zemalja podrijetla. Istina, neke su me u određenim (čitaj: velikim) količinama i oborile, no uvijek je ostajao problem drugog dana, grljenje zahodske školjke, glavobolja i nepodnošljivi smrad iz dubina želuca. Uz to, te su zamamne tekućinice donijele i još jednu vrstu obaranja, ono šakama, nogama, letvama, lancima i inim asortimanom priručnog alata. To je pak rezultiralo šavovima, šljivama, zubarskim zahvatima, a ponekad i popriličnim bolovima. Obarao sam i obaralo me. Nezahvalno, obećavajuće, bolno i razočaravajuće. Onda su dosle ozbiljne stvari na red. Nekoliko vratolomnih turističkih epizoda ratovanja po vrućem suncu juga skoro me oborilo, ako ne teškim metalima (poglavito olovom), onda eksplozijama adrenalina. Rušilo me po prašini, po razvalinama, po pijesku, ali me nikad nije oborilo s nogu. I dok sam se tak rušio i dizao, preplitale su se neke drage žene mojim tijelom i mislima, ali nikad nisam imao vremena shvatiti značenje njihovog prisustva. Previše sam željno i žudno tražio nešto da me obori s nogu. Svijet je velik i šaren, pa sam si dao truda vidjeti bar neki mali njegov dio, ali sve je, zapravo, iako divno i krasno, bilo jednostavno ljudski, dohvatljivo i razumljivo, i nije me oborilo s nogu. I sad je vrag došel po svoje. Godine su se nakupile ko guano na pacifičkim otocima, smrdljive i teške. Kemije i prirodne esencije me više ne zanimaju, razne tekućine me ne omamljuju ugodom nego bijesom, ratova mi je po malo dost (ionako su neki drugi imali koristi od svega toga), rijetke tučnjave samo donose probleme sa zakonom, putovanja su postala muka kalkulacija, komplikacija i živciranja. Ljudi, knjige, misli i teorije zatvorili su krug beskrajnog ponavljanja iste biti. I sad u miru vlastite samoće napokon shvaćam propušteni razlog svog postojanja: ja sam cijelog života čekao ženu koja će me oboriti s nogu.


14.03.2004. 00:57:38
 

Dan prvi: Joj curo kak si ti izgledala! Znam da sam te odmjeril od glave do pete i samo se okrenul. Nezainteresirano. Čak i razočarano. Kaj su mi sve o tebi napričali. Čovječe, očekival sam komad kaj ruši sve oko sebe a ne nenašminkano, blijedunjavo stvorenje duge plave kose. Istina, obučeno skupo ali prenapadnih boja za lice bez obrva i trepavica i boju kose. Zapravo, jadno. Službeno upoznavanje, kurtoazni osmjeh s obje strane. Mislim da se inje počelo hvatati po izlozima od silne strasti koja je iz nas izbijala. Šlampava, bezvoljna ruka u mojoj. Misli i tebi i meni negdje u sferi „Bože, kaj mi ovo treba????“ Ja top gun u svojem poslu, ti u svom. Nasilno spojeni za dobrobit firme. Moš mislit. Dvoje hladnih profića spojenih u ubitačnu kombinaciju bezglasne borbe i hladnog prezira. Nisam se tak loše i razočarano osjećal već dugo vremena.
 
Dan dvanaesti: Sjedim u kobili, bahato sparkiran na pol nogostupa, Dedeki i bakice koji se s cekerima vraćaju s placa kuneju mi sve po spisku. Ko vas jebe, pengači dragi, jebite mater gradonačelniku, ne meni. Da ima mjesta za parkiranje tam di ga treba, pred općinom, ne bi vi trčkarali slalom među autima. Tak i tak nemate kaj teškoga za nositi. Vrećica, dve sparušene zelenjave i polugnjilog voća u pol cijene. A ja lijepo sjedim, lakat vani, pušim i uživam. Dok ne dojde drot. Ili ti. Ko bu prije. Među špancirom krebljavih, nogovukućih stvorova i ukočenih mrzovoljnih lica vidim kako izlaziš iz zgrade i kao svileni duh lelujaš među njima, jedva dodiruješ tlo.  Lice ti je svjetlo, kosa lagano leprša. Ploviš među ruljom tužnih klaunova samosvjesna i zavodljiva. Pred autom lagano zastaneš, pogledaš me kroz šajbu preko naočala i nasmiješ se. „Kolega, baš si faca!“ kroz smijeh ulazi s tobom u auto.
 
Dan dvadeseti: „Fak!“ veliš i smiješ se. Volim način kak to veliš. Odlaziš u kuhinju po krpu. Cola lagano kaplje sa stola na tepih. Vraćaš se lelujajući kao kobra. Uvijek kad si opuštena hodaš na taj način. Bez žurbe, ko traka svjetla kroz more po bonaci. Znaš da te gledam i uživam. I ja znam da znaš. I ti znaš da ja znam. I oboje znamo da i ti u tome uživaš. Zapravo, mi sve jedno o drugom znamo. Izrečeno i neizrečeno. I ono nedorečeno. I pogledi su nam kratki, ali uvijek oči u oči. Nema nepotrebne konverzacije i dugih gledanja u stranu. Tvoj diskretni parfem godi. Hvatam te skrivenim pogledima kako njušiš zrak kad prođem. Isti smo. Lovci i ubojice. Kobra i mungos.
 
Dan zadnji: Šutke se vozimo kišnom cestom. Nijedna tema više ne izaziva razgovor. Kobra i mungos, svaki u svojem kutu. Sorry kiddo, ja znam da si ti škorpion, ali ja nisam žaba. I tebi je to jasno. Ja jesam vuk, ali ti nisi janje. Sad je to i meni jasno. Nema pobjednika. Nema poraženog. Šutimo blesavo ko dva boksača koji nisu razmijenili ni udarac, a gong je odzvonil. Ma curo isti smo. Hladnokrvni, bezosjećajni gazitelji. Revolveraši koji samo zarezuju ručke revolvera. I ne osvrću se. Ravnopravni smo, i to je ono kaj frustrira. Nismo se nikad dotakli, niti jedna nježna riječ nam nije zbrisala u trenucima dobro glumljene slabosti. Sreli smo se da se uništimo. Nije nam uspjelo. Sretno.
 

Čaj, cigareta, u zraku miris dima klada koje pucketaju u kaminu. Blaženi mir i tišina. Iz polumraka me sa drvenih zidova škicaju uspomene nekog drugog svijeta, drugog života i drugog mene. Ne volim jako svjetlo. Razbija ugodu i mistiku odvojenosti od svijeta koji se dreči po ulicama, birtijama i urla iz raznih elektroničkih naprava. Toplo mi je i nisam gladan, savršenstvo trenutka sadašnjosti. Svijet s one strane zidova, preko livada i šume zapravo me više i ne zanima. Manje više o njemu znam sve. Nekad sam bio dio mlina tog stroja. Mljeo sam druge i sebe.Nekad je Johny pjevao «...ljubio sam hrpetinu žena...», kak da ne, znali smo se, sviralo se petkom na faksu, poslije predvojničke. Da hrpetinu, bil je jos uvijek jumfer i cvilil o neostvarenim snovima. Meni je išlo drukčije. Volio sam mnoge, volio sam ih svim srcem, voljele su mene. Nikad ne mogu reći da sam imao neku ženu, imali smo se međusobno, ako se taj sirovi glagol uopće može upotrijebiti za odnos žene i muškarca. Ljubav ili zaljubljenost, stvar trenutka, privlačnost ili jednostavno kemija koja grune nenadano, jako i nezaustavljivo. Divan trenutak ili vrijeme dvojnosti. Bilo ih je nebrojeno. Lica, glasovi i mirisi stapali su se u neprekinutu pređu glađenu nježmin i grubim dodirima, grebanjima i ugrizima. Pametne i lijepe djevojke i žene lepršaju mojim polumrakovima, prožimaju toplinom cijelo tijelo u trenucima naslade mirne samoće. Nije bilo ružnih žena, svaka je u nekom detaju, u nekoj misli bila posebna i prelijepa. U koliko sam se lijepih očiju upijao, dodirivao meku kožu, divio se dugim tankim prstima, kao životinja njuškao miomirise zamršenih kosâ. Još uvijek čujem smjehove, jasne, mukle, reske, tihe i hihotave. I svi su mi dragi. Lelujaju riječi i rečenice, duhovite opaske, kao miris vina ili žeste po birtiji. Da, i cuga. Pio sam neumjereno, stalno, beskompromisno. «Pijem Zrinjski i pijem ga svinjski!» moja najdraža uzrečica. Ne bih svoje pijane godine mijenjao za stotinu trijeznih života. Bacala me ta manija od klošarskih potleušica do kokainom unezvjerenih vlasnica vila, bazena i mekane kože skupih automobila. Smrzavao sam se pod prekrenutim, na obalu navučenim čamcima, zavučen u vreću za spavanje, gnijezdio se po neudobnim hotelskim krevetima i budio u krevetima presvučenim crnim satenom. Uvijek mamuran i uvijek oran za onaj najdraži, prvi jutarnji gutljaj koji reže i pali, žari i grije. A sad mir.Zima je, ne bas kao zima koje pamtim. Bljutava, ljigava, kišna i vlažna. Drveće, bezlisno od preranog mraza bijedno se crni pod sluzavom vlagom. I miris truleži i gljiva kojih nema vrijeđa nosnice. Nema reskog, hladnog mirisa nadolazećeg snijega. Blistavu ćistoću jutarnjeg mraznog sunca, kada se Klek vidi kao da ga mozes dotaknuti, otjerale su magle iz čijih se dubina čuje samo progušeno, slinavo kapanje. Niti ptice ne pjevaju. A kamin gori.Tiho palucaju plameni, miriši dim, šalica čaja se puši i mirno širi miris Earl Graya. U ovo doba godine, prije godinu dana bio sam svjesno polumrtav. Bliže bijelom prosvjetljenju nego nego zraku koji sam udisao. Išao sam na zadnji sudar u životu, nježno grlio smrt kao dragu ženu. Dosadilo mi je postojanje u kojem manje više sve znam i razumijem, htio sam dalje. I opet sam tu.Koketiram i tiho šapćem duge razgovore s njom. «Strpi se», veli. «Obuhvati jos i ovaj dan, doći ću i sutra na čaj.» I nježno me odgurne kao zaljubljena žena. U pogledu joj meko obećanje koje će se jednog dana ostvariti, ludo spajanje i prožimanje, znojni i dahtavi zagrljaji koji vrijeme i prostor pretvaraju u nebitne riječi nekog udžbenika fizike. I ja slušam.Svijet se otvara, prelama, riječi poprimaju smisao, geste više nisu nejasne. Dodiri dotiču dušu, pogledi govore skrivene želje. Mirisi u sebi nose tuge i sreće zatvarajući krugove i kugle bivšeg i sadašnjeg. I ljubav.Ljubav se otvara kao oblaci. Lelujava i šarena. Nestalna i nezaustavljiva. Uvijek u pokretu, uvijek drugačija.

Ove dezorjentirane EU mi je već dost. Ni samo neznaju kaj hoćeju, a mi se guramo nutra ko u Šlarafiju. Kreteni, pa mi se već nekolko stoljeća hvalimo kak smo predziđe kršćanstva. I, naravno, i ne kužimo da je to svima jasno i da bu tak i ostalo. Mi smo dobermani i rotweileri, a to se ne pušta u kuću. Nama je mjesto pred zidom, vani, u dvorištu. Dobri smo za tjeranje poštara i inkasatora ali ne i za ležanje pred kaminom. To je za kučne ljubimce, Ko slovence. Oni su kučni ljubimci, pudli, maltezeri, njih se more pustit u kuću, ne linjaju se, zabavni su, ne smrde i ne grizeju. Ko bi normalan pustil hrvatske zvijeri u svoj miran dom. Samo nek smo im mi u podziđu. Svremena na vrijeme nam bace pokoju kost, pa nek se koljemo međusobno. Tak smo neopasni za one unutar zidova i žestoko zajebani za one koji se hoće ušuljat. Dobermani bili i dobermani bumo i ostali. Nije mi samo jasno kak neki dobermani moreju biti tak blesavi da to ne kuže. A k tomu su još i vođe čopora. Nas Europa stoljećima treba tu i takve kakvi jesmo i to se ne bu promijenilo. Pa onda, oleme moje budimo ponosni na to kaj jesmo i nemojmo se trudit postati pudli. Ja barem nebum, nikad.

Došli vražji izbori pa moram i ja zašajzat koju. Strašno je kad ovce biraju vukove, ali to mu nekak dojde ko prirodna selekcija. Ovo je pak katastrofa, jad, bijeda i čemer 21. stoljeća, u reliquiae reliquiarum regni Croatiae ovce biraju hijene.