ajebiga, moj blog

Iluzija poludelirantnog, nadsvjesnog stanja. Slijepa ulica krivomjesteno krivoremenske egzstencije i natalnog horoskopa. Generacija freak brothersa i svevremenskih bendova. Viva Che! Ne generacija filistersog Fidela, generacija srca nad umom. Arogantna, glasna generacija Andreasa i Ulrike, razbarušena. Umna generacija bezimenih imena Krvave Nedjelje. Oni koji su salastog, otromboljenog Carlosa, skup s njegovim nateklim venama uživajući ispratili u zaborav neke francuske ćuze. Viva Che! Mi smo u špičokima, šangajkama i španjolsim čizmama utabanali prašinu ovog asfalta, ovih pločnika. Mi, generacija iz stanova koji su dubinom skriveno mirisali vanilijom vanili kifla i švercane kave. Mi, koji nikad nismo bili urednici, ali smo uredno prodavali svaki zabranjeni broj Poleta i Studentskog. Viva Che! Grubo nježni frajeri i cure iz Tucmana, Šrapčeve i Varšavske, iskopnili smo s prašinom ovog grada. Spolomili se sanjkajući Tuškancem od Gvozda do zavoja iza Lokomotive. Razletili se Vončininom na terezinama, skup s kuglagerima i ostavili krv na Vlaškoj, ko rastepene špekule. Viva Che! Prolutani i prolupani svijetom sretno dočekali krvavo pušketanje o kojem smo sanjali. Sve iluzije i misli Brigada, RAF-a i IRA-e mi smo ozbiljili, urealili san. Viva Che! I dočekali novu generaciju nedosanjanog bureka i prve obraznocrveneće zajedničke kopulacije s hrabrom Desnicom Rukom. Mirno prihvatili vladanje generacije mirisa ovčjeg sira i vlastitih govana na neopranim gaćama. Viva Che! Ostarili smo sretno nestajući u sjenama, vitlajući se u alkoholnim snovima lokalnih pijanaca: To su bili dečki iz kvarta! Viva Che! Viva la revolucion! Jebiga, zgoreli smo.

O, blažene sjene noći. Kuća kao drakkar, tiho svjetlo kamina, zagasito smeđe drvo zidova i tamne grede. Duhovi walkira i predaka u svakoj pori drveta, u svakoj niti paučine. Svjetla sjećanja posrnulih dana, dragih sjećanja, dragih ljudi. I, čovječe, kakvih doživljaja….. frend iz starih dana krajnjeg ludila sjedi, gladi sijedu bradu i smije se reminiscencijama nekog vremena koje je bolje zaboraviti. Lagano srkne kavu i smijehom bubne ime neke današnje majke ili možda bake čije smo naklonosti nekad davno dijelili, ili nismo, tko se svega sjeća… imena, lica, tijela, pokreta, izgovora ili prenavljanja, dragi ljudi, drage uspomene. Mrtvi ljudi, žive uspomene. Plaze iz dima cigareta i inih paljivih biljaka duhovi živih i preseljenih duša, dragih srcu i sjećanju, duhovi zlobe i pakosti koji se ne zaboravljaju. I nekak nam je drago da smo se našli nakon hrpetine godina, ko dva morska puža koji se nakon godina plaženja po pješčanom dnu, opet nađu negdje oko polazišne točke, ali svaki sa svojom dugom krivudavom putanjom za repom. Ne godine, desetljeća su prošla, ali Judy Samoborec i ja smo ostali isti. On sa svojom pričom o tri centimetra udaljenom putanjom po engleskoj od moje hrvatske putanje. Jebiga, puževi ne vide daleko. I putanje su tekle i trajale desetljeća a mi se nismo ni vidjeli ni čuli, ali zaboravili početnu točku Zdenca i Malog Kavkaza ranih 70-ih ostavili smo ugrađenu u duhovnu i tjelesnu bit. Malo nas je koji još uvijek sretno dišemo zagađeni zrak i proklinjemo bolna koljena i pišljivu prostatu ujutro, kaj se muške populacije tiče, i valunge i niškoristi muževe, od ženske strane, ali smo još živi. Živi i živahni svjedoci jednog vremena koje nikakvo Sretno dijete ili bilo koji film o (ne)sretnoj generaciji 80-ih ne spominje. Prilaze i odlaze kroz razgovor dusi prijatelja i prijateljica koji su tko zna gdje na kugli zemaljskoj (Mia, ak čitaš, javi se, vampir online, nismo se vidli 35 godina), negdi možda i blizu, pretvoreni u siva odijela proćelavih ili ćelavih glava, većina preseljena nesmiljenom lopatom grobara u blato. Ali, ….ali, smijeh i zvijezde u očima ostaju. Žive u nama, raskalašenim buntovnicima, outcastima, mjesečarima dječjih srdaca i staračkih lica i nogu. Nesputane godine puberteta i pobune, pijanstva i lutanja, svijeta koji je bio naš i samo naš, otvoren za uživanje i ratovanje, za ljubav i poneku psovku, za tučnjave i zagrljaje, svijet koji nije imao granice za mozak i međunožje. Ajebiga, bilo je nezaboravno. A bilo je i užasno, droga je povukla duše kao vir. Odnijela ih u mulj, gnojnicu, mlade, živahne, blistavih očiju u početku, i gledal sam ih kak se gase, mjesecima, godinama…… teško mi te je zaboraviti Marija Pizdarija, Blendax,…..line is to long, svih smo se spomenuli noćas nas dvojica oronulih ratnika s fronta 70-ih, dvojica dječaraca koji puštaju sijede brade samo da ih mogu pokazivat na Maškare. Dva oca kojima djeca kucaju u prsima.
Moral sam ovo napisat jer nedavno je o Azri i počecima Novog vala bilo tolko gluposti na tv-ju da su zaboravili gdi je sve zapravo počelo. Počelo je na Zdencu, početkom 70-ih. I prije toga, u Operi. (koje više nema, kao ni Corsa, ni Malog Kavkaza ni Tingl-Tangla. Danas Gradom vladaju zagrepčani od:…….., a pojma nemaju kaj se sve u tom Gradu stvaralo, rađalo, raslo i umiralo)
PS. Pozdrav Tomu Staniću, jednom od rijetkih poštenih ljudi u branši

I love to eat them mouses,
mice is what I like to eat.
Like to bite their little heads off,
nibble at their tiny feet.

tek tolko, otkad su mi skinuli ikonicu mačka. nek se pamti :))

Inače mrzim ranu zoru i buđenje prije nego grane popodnevno sunce. Manje-više svi koji me znaju, znaju i moje radne i neradne navike. Ali i navike se ponekad, s obzirom na okolnosti mijenjaju. Na silu. Vis maior. Lijepo provedeno vrijeme u ugodnom društvu, nesanica u tuđoj gajbi, jutarnja kavica u gradu, podočnjaci koje možeš zabaciti za rame naravno rezultiraju osamnaestsatnim spavanjem, odmah pri povratku na planinu. Jebiga, ja sam gospon u godinama i treba mi sna. E sad dolazi jankomirski dio. Taman otškrinem trudne, natečene i krmeljima okovane okice, kad zvoni telefon. Očito neka dobra duša koja me misli zbudit na jutarnju misu. A ja već budan. Doduše, ne za misu nego za jutarnju kavu i novine u lokalnoj birtiji. Dignem slušalicu, a s druge strane muk. Ne baš grobna tišina, prepoznajem zvukove u pozadini, ali dobra duša šuti. Niš. Spustim slušalicu, dohvatim se čekića i štemajzla i otklešem krmelje, da vidim ko me zval. Prikrij broj, veli displej. Kad, u tom času, tirulirutiruliru, zvoni brzoglasna naprava opet! Pogledam displej, prikrij broj. Dignem slušalicu, „Da?“. Muk. Čekam neko vrijeme. „Ne!“ velim, i spustim slušalicu.  Budan sam, oran (lagano i preoran, bogme i pretanjuran i prdrljan od jučerašnjeg dana) i dobre volje. Sretan kaj se netko i mene sjetil u ovo nedjeljno jutro, makar mu i maca papala laprdajuće organe. I tako zbrcne još nekoliko puta i ponovi se ista da-ne konverzacija.. I eto kako su ljudi nezahvalni!!! Taman mi padne na pamet sjajna rečenica koju ću izgovoriti pri slijedećem pozivu: „Izvolite, ovdje klinička bolnica Vrapče, nažalost moramo Vas obavijestiti da je Vaša rezervacija za apartman istekla, te ćemo Vas biti prisiljeni  smjestiti u jednako udoban, ali zajednički, smještaj manično-depresivnih shizofrenika!“, kad komunikacijska domišljotina gospodina Bella zašuti. I čekam, i čekam, i niš. Mrtvo zvono na plastici. Ko mrtvo slovo na papiru. Ko krepana mačka u jarku. Jebiga, baš su ljudi neuviđavni. I to kad ih najviše trebaš. Taman kad točno znaš kaj žele čuti i kaj trebaš reći. Daš sve od sebe, izvučeš ono najbolje iz dubine duše a oni te ostave patnji jutarnje kave i toplog jesenjeg sunca. I kaj čoveku preostane u tom tužnom životu nego obut čižme i prolutat mirisnim livadama, skupljat biljčice za čajeve nadolazeće zime i upijat toplinu ranopopodnevnog sunca. Težak je ovaj život. Beskrajno težak.

Zanima me koliko je vas svjesno da plaćamo idiotariju (oni koji plaćaju) ilitiga porez na glupost HRT-u.

plaćamo nekaj kaj se zove pretplata iako je to plaćanje poreza na POSJEDOVANJE prijemnika, bilo televizijskog, bilo radijskog. Porez na imovinu ima pravo naplaćivati porezna uprava a ne nekakva d.o.o.  ili D.D. firma.
U svim normalnim državama se plaća pretplata na kanale koji nemaju reklame. Prema tome ili neka naplaćuju pretpatu i ukinu reklame, ili neka ostave reklame i prestanu otimati novce od poštenih ljudi.
Buduću da većina nas ionako gleda i Novu, RTL. OTV ili lokalne stanice (kojima HRT uredno naplaćuje korištenje Veza i odašiljača), pitanje je, koliki dio pretplate odlazi tim stanicama. Zapravo ne odlazi ništa i bitno je znati zašto.
HRT proizvodi toliko malo i takvo jeftino smeće da zapravo sav novac odlazi za uzdržavanje hrpetine besposličara u nepotrebnim kancelarijama.
Ako mislite da u ovom pitanju ima imalo zdravog razuma, ajmo naredit svinjariju i dignut elektronsku pobunu, morti nekaj iz toga i ispadne. Naravno, ovo je samo ideja, realizaciju mora obaviti netko pametniji i pismeniji od mene, ali pun mi ih je kurac, njih, lošeg programa, idiotskih reklama i te nazovi „pretplate“.

Da li se za čoveka koji govori kajkavski može reći da je kajman? I znači li to, nadalje, da se cvergla (patuljasti američki som, napast u ribnjacima) koji glumi kajmana (ne zna kajkavski ali se pravi da ga zna) može nazivati Bandić? Čak i ako ima račun u banki na Kajmanskim otocima?

Čovek si lepo izabere kuću propale plemićke obitelji, zapravo, ljetnikovac od 380 kvadrata, naravno, s pripadajućim ogromnim zapuštenim vrtom,pažljivo se, nakon dugog i pomnog razmišljanja odluči između Rama i Bently-ja za ovo potonje, najde pravi customized Harley, napokon odluči dignut sve četri u zrak i uživat, i brus, projde sedmica i ja uspijem ne pogoditi niti jedan jedini broj! Isn't life a bitch, pitam ja vas...

„Trebaš li me?“
„Ne!“
„Želiš li me?“
„Ne!“
„Voliš li me?“
„Ne!“
„Pamtiš li me?“
„Da!“
„Omajkutibožju, pa zakaj?!“
„Nemogu živjeti bez mržnje!“

Neka neznana teta na tv-ju zavija turobne tužaljke u stilu Mahlera. Nije Mahler nego je Dora Pejačević. Svejedno je užasno mračno. A teta tuli ko da joj je zadnje. Umire glasom ko moja jetra. Pas mater i gvircu i proštenju. Jetra mi urla zvjezdanim krikovima.  A ja uživam. Ma ko jebe i tetu i moju jetru, ak je vreme za krepat, krepal bum. Ali mi takva ili slična teta ne bu zavijala na sprovodu. Hoću da mi sviraju Willie Nelson i Johny Cash. Ovaj zadnji s Dylanom.  I Fleetwood Mac. S Pjotrom Zelenjojom. Tri neizbježne stvari koje su obilježile i opisale moje beskrajno neproduktivno i beskrajno zanimljivo postojanje na trećem kamenu od Sunca. On the road again, Girl from north county fair i Man of the world. Pa nek se društvo u krematoriju barem jedamput zabavlja. Moreju i čagat. Da moreju, moraju! Meni bu tak i tak svejedno.
Sad mi još nije. Lamentiram o životu i tumačim neopravdane razloge i jeftine isprike sovi koja me s beskrajnim mirom svevremenske indiferentnosti promatra s grane pred prozorom. Čak su i puhovi tihi i mirni. Ne zbog mojih emocionalnih proseravanja nego zbog sove. Dobar je strah komu ga je Bog dal. Sova samo ponekad okrene bešumno glavu, ponovno me pogleda, žmirne i ko da veli: OK, možes nastaviti sa sranjima, slušam. A ja meljem li ga meljem. Uglavnom gluposti. Ponekad mi se i omakne nekaj pametnog, ili bar približno tomu. Ak niš drugo, iskreno. Tumačim joj kak joj nije dobro da je sama, da mora počet voljet sebe, onda bu mogla volit i druge, i zamisli, mislim na sebe. O svojim, od kad se znam, osjećajima nesposobnosti osjećanja. O mračno praznoj utrobi vreće u koju drugi ljudi slažu osjećaje, sjećanja, drage im uspomene i ljude. Pa ih s vremena na vrijeme, izvade, obrišu prašinu, nježno ih glade i tepaju im. Pričaju s njima i smiju se ili plaču. A moja vreća prazna i hladna ko pizda mrtve kurve. I mračna.
Eto do kojih granica gluposti čovjek može doći kad sluša kmečavu glazbu i razgovara sa sovom. Jedan pričuljak, dva poglavlja, dvije suprotnosti. Raskol emocija. Jin i Jang istine i laži, pa sad ti reci kaj je kaj. Glava, dvije ruke, dvije noge… pentagram. Ajde, bar nije naopak ko jarcova glava s rogovima, vuhima i bradom. Mračne teme, mračne teme…. A tak je lepa jesenska noć. S pol meseca obešenog med oblakima tam negdi prema jugozapadu.

Riječ po riječ rječito smo si rekli sve. Značajnim i znakovitim znakovima raznih značenja. Shvatili smo neshvatljivost shvatljivog i odustali. Razrušili crvotočne ruševine moralnih zidova i počeli. Sad uspuhani, zadihani, znojni i zajapureni gledamo se u oči i šutimo. Šutimo tišinom tisuća godina i volimo se ovog drhtavog trenutka beskrajno. A znoj s tvoje brade kaplje tiho po mom vratu.

Nema poruka. Telefon šuti. Vani samo kiša i vjetar. Polumrak ranog popodneva. Sumrak civilizacije. Klimatska kataklizma. Ili sam to ipak samo ja? Možda je sve ovo sivilo, neugodna tišina i otužna vlaga samo u meni? U zgrčenom želucu i prsima premalim za duboki udah? U nevidljivoj ruci koja mi stišće grlo? Možda ja svoj kišni oblak nosim sa sobom, razvučen u nesređenim mislima? Ili je to sivilo zapravo samo otupljenost osjećaja? Tko zna, možda oči ne vide, uši ne čuju a nos je ionak zaštopan. Sjećam se sjajne izreke sa stojedinice: …niš ne čujem,… niš nevidim…. Pa kak buš kad si pokojni! J
Svako toliko, u neredovitim konstelacijskim ciklusima me zgađa ovakvo raspoloženje. Zaprav, na neki način i nije loše. Posljedica je uvijek neki trag koji ostavim iza sebe. Slika, tekst, rezbarija… Tragovi mojeg postojanja. Tragovi želja, čežnji, ludila, mraka ili smijeha. Otisci dragih mi ljudi na mojoj duši. Ožiljci neostvarenih želja. Maglice osjećaja koje se lijepe na moju astralnu sliku negdi u svemiru, stvarajući portret koji će me dočekati kad otegnem papke. Nisam baš siguran da bu me oduševil, ali to sam ipak ja, onakav kakav uistinu jesam. Tu nema laganja.
Čovječe, kam sam ja zabrazdil!!!!
Zaključak: Ovo me je zbiljam streslo!
Sirova je i jednostavna istina da su se, unatoč žestokom opiranju, u meni posložile kockice onak kak ih najmanje želim imat posložene. Rijetko, užasno rijetko mi se to događa, ali znam taj neugodni feeling, ljubav. Nemreš joj se nadat i nemreš joj zbrisat, ko dobro utreniranom snajperu. E, pa sad sam i ja popušil treće radarsko oko, nasred čela. Vrijeme je skoro stalo i osjećam zrno kako mi polagano probija lubanju i prodire u mozak. Predugo se čini do trenutka kad prođe, raznese potiljak i napokon izleti van. Ali s vremenom bude. Tad se rane čudovito zacijele, ostaju samo ožiljci, i sve je opet po starom. Vrijeme liječi rane, ali ne i ožiljke. Ostaju ti ožiljci sjećanja i toplih uspomena. Za razliku od sadašnje hladnoće.
Davno mi je već bilo jasno da iza svake moje sklonosti bilo kojoj vrsti izražavana stoji neka žena. Kad nije u mislima, onda šutim. Ne pišem. Ne slikam. Odmaram ukamenjen u svoju stijenu. Mirujem u vanjskom svijetu stopljen s pozadinom, stealth mode. I, zapravo, volim to stanje mira duha. I, naravno, mrzim iz dna duše. Iskreno, volim kad me nekaj pokrene. Da, to je prava istina. Volim biti odkamenjen, ma koliko to ponekad bolno bilo. Trenutno sam vrtložan i buran kao oluja na moru, utrobom haraju bujice poplava odnoseći i rušeći stupove idiličnih arkadijskih hramova. Gromovito odzvanja sjećanje na tvoj smijeh. Munje oslikavaju tvoje oči a tvoji prsti pletu uragane. Ali fali ono možda najbitnije,nije se dogodio onaj sudbonosni zagrljaj na rastanku koji bi ostavio trag tvog mirisa na meni. Izmaknula si rukama i uskratila najdublju ranu u mojem vučjem sjećanju. That's all folks, nja, nja, nja, nja…

Isn't life a bitch!!! Mirno sjedim u kafiću, uživam u pogledu i suncu. Ne diram nikog, ne dobacujem, ne gnjavim. I kaj? Negdi iz pukotina prastarih zidina, ko škorpijon, tiho i nevidljivo prikrada se ljubav. Siva ko olujni oblak. Ledena i proračunato hladna. Prišulja se ko plaćeni ubojica i zvek, sekirom po glavi! A ja ni kriv, ni dužan. Miran i nevin kao janje. Kaj morem? Dignem se i zbrišem. Šećem Stradunom a onaj vrag me slijedi kao ljiga, zavlači se u sjene, pukotine kamenja, plazi pod strehama. I svako malo me bubne po glavi. Zavučem se u hladovinu, tu je. Stanem ko zadnji idiot na sred sunčane ulice gdi nitko pametan nejde po ovoj luni i pljas, ljiga me pikne ravno među lopatice! Užas! I gad mijenja boje, mijenja oblike. Ima tisuću lica, očiju. Mmmmmmmmmmm, oči. Plave, smeđe, sive, zelene... pomiluje me kosom raznih boja i frizura i bum, ravno među rogove kad se ne nadam. Mijenja tijela, obline. O, kakve zamamne obline!!!!!! Slijedi me kud god krenem. Oplahne me pri ulasku u birtiju, prostrijeli me pogledom s druge strane ulice. I svaki put me hladno stisne za srce. Kaj morem, zaljubil sam se danas. Gadno, neutješno i beznadno. U najmanje tri stotine žena. U jednom danu. Jeben je ovaj život, kaj je, je.

Nisam baš i neki vjernik, zapravo, nisam nikakav. Cijenim to da netko vjeruje, to da. Znam, isto tako, da je vjera mnogima pomogla prebroditi krize i teške trenutke. Ljudima je lakše kad misle da je netko na njihovoj strani. Ja se kopam sam iz dreka. With a little help from my friends. Ali da me je papa i srdil i oduševljaval cijelo vrijeme pontifikata, je. Umrl je velki čovjek. Jako velki. Za mene najveći čovjek dvadesetog stoljeća. I žal mi je da je hmrl. Falil bu mi, isto ko i Kuharić. I on me je i srdil i oduševljaval. Obojica puno više ovo drugo. Nemreš postat ni kardinal ni papa ak se ne držiš dogme. To je vjera. Ja to ne kužim, ali poštujem iako me ponekad zna fest rasrditi. Ali duhovitost, čovječe, to pokapa sve ono kaj sam im zamjeral. E moj Woytek kak si me znal ponekad nasmijat. A bogme i dal mi kaj za mislit ponekad. Nateral me na preispitivanje vlastitih postupaka i savjesti. Ne baš da sam nekaj promenil, ali sam se zamislil nad sobom. Nitko me na to nije uspel natjerat. Iskreno, bilo je trenutaka kad sam htel biti kao ti. Imati mir i mudrost, snagu i duhovitost. Ali, ja sam ja, a ti si ti. Kad ja otegnem papke, siguran sam da se nebumo videli u istoj birtiji. Najiskrenije sam ti se divil Woytek i zato, s punim poštovanjem, počivaj u miru.

Sindrom usamljenih ljudi je kao i sindrom negativnih utjecaja okoline. Negative su stalno i svugdje prisutne, žuljaju nas i muče, ali nismo svjesni niti njihova izvora, snage, učestalosti, niti vrste. Černo bil, Krško bu. Oprala nas radijacija da bumo svjetlili jos nekolko tisuća godina a da nismo ni skužili. Kolju nam želuce i jetru svaki dan s globalistički prihvatljivom hranom, a ni ne sjećamo se kak dobro pašeju sir i vrhnje. Dobro, uveli su nam eko test za aute. OK. Ina i dalje dozvoljava ispuštanje balastnih voda u Omišlju. Di je njima eko test? A INA ima love, ja je nemam, kao ni većina pučanstva. Otkud meni  onda novi, globalistički prihvatljiv auto. Ili je to ono, ak nemaš love, kupuj cipele na Hreljiću pa hodaj. Škegro sigurno ne bu hodal. Nezgodno je čovjeku gurat tačke po gradu, a drugog načina za prijevoz vodene glave nema. Ma jebo politiku. Kaj sam štel reći. Ovo je bil uvod u to. Pucaju nas negative cijeli život, svaki dan, 24 sata dnevno. I u snu. Hartman, Curry, podzemne vode, tehnička zračenja... Beton i azbest. To je teorem negativnih utjecaja okoline, nema brisanja. Nemreš zapalit. Nikam. A niš od toga ni ne vidiš ni ne čuješ. E tak je i s usamljenim ljudima. Oni su stalnoprisutna napast. Svugdi su oko nas. Nevidljivi i nečujni. Šuljaju se ulicama, dućanima, tržnicama. Rijeđe bircevima i kafićima, ali i tu ih ima. Ma žgadija se svakam zavleče. I gleda. Rijetko komunicira, rijetko se obraća nepoznatima. Frka ih je. Prvo se boje sami sebe, pa onda cijelog svijeta. I svi su protiv njih. Svi su im za sve krivi. Oni nikad. Oni velikodušno ostavljaju ostale na miru, s gađenjem i prijezirom gledaju zaljubljene parove, misle da bi bilo bolje da ljudi imaju decu mesto pesih, brinu se, potiho, doduše, da nitko ne čuje, o duhovnom i tjelesnom zdravlju ostatka populacije. Dobronamjerno svakom nalaze mane. Opet potiho, jer, tko zna, morti bi neko mogel i čuti, pa onda dobiju po pički. Ma žgadija je uglavnom nevidljiva i nečujna. Osim kad se nekom prikrpa, pa onda svu svoju dobronamjernost istovari sugovorniku na leđa. Ali, i to je rijetko, na sreću, jer nikad se ne zna kaj bi taj sugovornik mogel naredit. Nedajbože da mu slučajno, u najboljoj namjeri, naravno, opanjkaju nekog od prijatelja ili rodbine, a da toga nisu svjesni. I opet bi dobili po pički. Zato se usamljeni ljudi drže podalje od nas smrtnika. I onda znanost stvori chat. I bi svjetlo. Za usamljene ljude. Otvorila se crkva za njih. A usput i dobar način zajebancije za nas smrtnike. Nakon birtije, dobrosusjedskih kava, odlaska na tekmu ili kam već ne, noć donosi hrpetinu zajebancije u nekom virtualnom svijetu. Riječ posao sam namjerno izbjegnul, kak izbjegavam i sam pojam. (Op. autora) Ali neš ti vraga, meni zajebancija, žgadiji religija. Pa si ti misli kak buš s njima. Ko da jehovcu, koji mi maše kulom stražara pred nosom tjerajući nečastivog, velim da mi se živo jebe ak bu sutra sudnji dan, jer svima nama bu došel onog trenutka kad se uputimo prema Mirogoju u Drakula taxiju (čitaj: prijevoz mrtvaca). Tu počinje pizdarija i završava zajebancija. I zato sam ja nacijo otišel. Niko se ne bu radi toga plakal ili hitil kroz prozor. U svakom slučaju, fala nekolicini dragih ljudi kaj su mi uljepšali vrijeme, naročito fala onima koje su se okuražile odazvati se pozivu na kavu J. Nadam se da nema razočaranih. U svakom slučaju, telefoni još uvijek rade J.
Nacijo, uživaj, Traper off.

Ojme meni, koji dan. Kam god se okreneš, ak je žensko s te strane, odmah uleti neka šamarčina. Vrajžji Međunarodni dan AFŽ-a! Pa ko još to normalan pamti. Kaj bi sad normalni, obični građanin lijepe naše prebogate domovine trebal cukat za sobom japaner pušlekih, cmakat sve kaj se smatra ženskim, spizdit plaću na groždanu mast da mu usne ne natekneju ko onom ciganu Muškanoviću, ili muškarčini Ciganoviću, kaj već je. Fakat, ko zna kaj je to J)))…Uh, odoh ja u sci fi. Natrag na današnji usrani dan. Prvo jutarnji chat. Uzjogunile se nekakve frigidne feministice po cijelom ekranu. Daju si curice truda, nema kaj. Ne treba njima kita (riječ je o cvijeću), ne treba njima muških, moreju one bez nas bezveznjaka. Onda naleti neki naivac, cmokne ženske za osmi mart s nostalgijom na KPJ i druga Tita, a rospije se rastope daljnjih dvadeset redaka. I sjete daleke grmljavine stada i mladosti. Ode komp u krasan od poplave suza radosnica. Onda krene društveni život u realu. Nema neke direktne zamjerke, to ne. Aluzije pljušte sa svih strana, trgofkinje, konobarice, kondukterke, bivše žene, bivše ljubavnice, ženska rodbina. Znane i neznane. Onak, ko šamari iz mraka, ili šaka u bubreg. Sva sreća pa mi je kćer premala da bi znala koja ludnica hara današnjim danom. A ja, muška stijena, sve stoički podnosim. I okrećem drugi obraz. Po mogućnosti susedov. Kaj bum svoj trošil. Dan je tek počel. Bi se znucal do večeri. E pa žene drage, nek vam bu taj osmi ožujak sretan i vesel, samo da bu mir. I dosta nevinih telefonskih poziva i dvosmislenih smsova. Želim vam od srca sve ono kaj drugima želite, a posle se nemojte žalit. Želje su vaše.