Laprdanja starog prdonje.

Svirka je završila kasno i brzo smo pospremili instrumente.
Stali smo kraj šanka i popili još jedno piće.
Netko reče: "Ajmo doma".
Teško smo se odljepili i krenuli umorno i polako.
Sjeo sam u auto kad je otvorila suvozačka vrata, nagnula se i upitala: "Mogu s tobom kući?"
"Možeš, samo ne znam kak bu mi žena reagirala", trudio sam se biti duhovit.
Nasmijala se i sjela kraj mene.
Vozili smo se i šutili.
Dugo smo svirali skupa.
Izgovorila je par kratkih rečenica za koje nisam znao što bih odgovorio, pa
sam samo kimao glavom i mrmljao u bradu ...
Došli smo do njenog stana i prije nego je izašla upitah: "Mogu s tobom na cugu?"
"Možeš, samo ne znam kak bu mi muž reagirao", reče kroz smjeh.
I ja sam se nasmijao.
A kad je zatvorila vrata gledao sam kako odlazi njišući bokove, onda sam dodao gas i nestao u noć.

https://www.youtube.com/watch?v=WGU_4-5RaxU

Svi su ovih dana pričali o Lennonu glede njegovog rođendana, pa je i ovdje spominjan u dobrom i lošem kontekstu.

On, manje ili više, pripada generaciji mojih roditelja. Ljudima rođenim u ili oko drugog svjetskog rata.
Ti ljudi su u nekim stvarima bili daleko grublji od moje ili mlađih generacija, a s druge strane bili su međusobno povezani daleko
snažnijim silnicama nego li mi.

Moji roditelji su se tukli, kao i večina roditelja mojih generacijskih prijatelja.
Sjećam se kako bi to uvijek bilo traumatično za mene i već kao djete sam se zakleo da se nikada neću potući sa mojoj partnericom.
No istovremeno sam svjedočio silnoj ljubavi i brizi koje su moji roditelji pokazivali jedno za drugo. Takav je bio njihov život.

Svjestan sam da je moj svijet sasvim drugačiji od njihovog svijeta. Način na koji sam odrastao, filozofija koja me oblikovala, prijatelji, ljubavi, odnosi, mediji, tehnologija ... totalno su drugačiji od svijeta u kojem su oblikovani moji roditelji i njihova generacija.

Mene silno iritiraju osude ljudi koji su odavno mrtvi, bilo da se radi o političarima, glazbenicima, privrednicima ili jednostavno našim roditeljima.

Meni je tužno kada ljudi govore ružno o mrtvima, jer valjda da govore o sebi nitko ih ne bi ni slušao.

Ostavimo mrtve na miru i uživajmo u onom lijepom što su nam ostavili, ružno zaboravimo kao što zaboravljamo svoje ružne trenutke i poteze.

Gmižem u jutarnjoj gužvi prema poslu među stotinama automobila.
Negdje na pola puta stanem na semaforu. U traci do moje staje Volkswagen kojeg vozi prekrasna
brineta u ranim tridesetim.
Namješta retrovizor tako da se vidi u njemu.
Popravlja naočale, pa namješta kosu.
Puči usne, pa ponovo popravlja kosu.
Čini se kao da se potpuno ufurala.
A onda osjeti da je gledam i pogleda sasvim ozbiljno u mene.
Nasmijem joj se.
I ona se nasmije široko, pa pokrije lice dlanovima, kao da ju je sram.
I dalje se smijemo.
Pokazujem rukom da izgleda odlično.
Bjele se njeni zubi u širokom osmjehu i oči joj iskre.
Pali se žuto na semaforu.

Svijet se promjenio.

Da sam dvadesetak godina mlađi, upalio bih sva četri žmigavca, izašao iz auta i zamolio je da sjednem u njen ne mareći za
sve one kojima bi moj ostavljen automobil prouzročio gužvu i nervozu.
Ovako, mahnem rukom, pritišćem gas i zauvjek odlazim.

Svejedno, u mojoj glavi misli orgijaju. Sasvim sam zadovoljan što mi je dan započeo prekrasnim osmjehom jedne
lijepe žene, koja nikada neće biti moja.

Ili nikad ne reci nikad.

... jaganjci utihnu svi zgrabe nož i vilicu i zanemare sex. A na koncu kad se tanjur isprazni ostane samo frustracija i mržnja vođena mišlju kako su drugi više poje(b)li.

Pa se nametne samo po sebi da je lakše mrziti one slične sebi nego rušiti Vladu koji nije osigurao dosta janjetine za sve.

Krmad je roktala u kocu dok je izljevala napoj u valov. Njena snažna, krupna, ali skladna figura potom je teškim koracima prešla preko dvorišta i iz dvorišne pumpe punila kantu vodom. Vratila se do koca i istresla vodu u onaj isti valov.

Promatrao sam je iz štale, skrivečki ...

Nekoliko dana ranije došao sam iz Zagreba baki na selo, na kratak odmor i druženje.

Navratila je tog dana do bake i odmjerila me onako, direktno, bez ustezanja, a onda pogledala u oči i rekla: "A, gospon je došel iz grada". Nasmijao sam se gledajući je čas u oči, čas u grudi. Primjetila je kako gledam i uzvratila smješkom.

Sasvim dovoljno da moja mašta podivlja.
Koju godinu starija i tako krupna nije bila Bog zna što, ali činilo sa da u krugu od sto kilometara nema bolje.

... znao sam da će ući u štalu i čekao sam je.

Napokon je ušla.
Čim je prošla vrata, pomakao sam se iza nje, uhvatio je za struk i poljubio u rame.

Trznula se, spretno okrenula i snažno me odgurnula uzviknuvši: "Kaj je sad!"

Gledali smo se divlje, zajapureno, a onda sam rekao: "Uzbuđuješ me"

"Daaa, i ... ", odgovorila je ispitujući moju upornost i želju

Krenuo sam prema njoj pokušavajući je uhvatiti. No bila je iznenađujuće snažna i gurnula me ... popiknul sam se na alat naslonjen na zid štale i poletio.
Tresnuo sam na leđa koliko sam dug i širok.

"Kaj je?", ponovo je izgovorila.

Bilo je jasno da igra igru, jer bi inače dohvatila prvi kolac i njime me otjerala. Ali samo je stajala i čekala.
Digao sam se i stresao hlače.

"Ispituješ moju snagu?", upitao sam.

Nije odgovorila. Samo me gledala divlje. A u oku sam vidio onu iskru "daj ... navali"

I navalio sam. Prevrnuo sam je u sjeno, a ona se otimala.

Hrvali smo se i prevrtali ... osjećao sam njeno čvrsto i snažno tjelo kako se opire o moje ... njene grudi stajale su poput dva kamena među nama ...
Noge i ruke su nam se preplitale ...
Napokon sam uspio gurnuti ruku pod njenu suknju i kliznuti uz vrela svilena bedra.

Nije nosila gačice i odmah sam osjetio kako su navrli njeni sokovi ...
... i ona je osjetila moje prste.

Umirila se i toga časa sam znao da je moja i da sam ja njen.

Prvi dan jeseni

https://www.youtube.com/watch?v=WIFLzL9JMmw

https://www.facebook.com/VICE/videos/1844872659160108/

U krajnjem kutu svoje dnevne sobe,
gdje ne može doprijeti nepozvani pogled,
na dnu svojih prepunih vitrina,
kriješ slatku fasciklu sa natpisom INTIMA.

Međ´ slikama tebi dragih lica,
gdje čuvaš svoje spomene i pisma,
sve u formi poezije stiha,
nalazi se i moja ljubav tiha.

To su pjesme nikad objavljene,
napisane zbog voljene žene,
al´ datumi na njima su stari,
već odavno nema novih stvari.

Jer umjesto poezije i visina,
iz mene izlazi samo tuga i gorčina,
i misao što se reći ne smije,
´ko te kara nek ti piše pjesme.

Htio bi da budem gospodin,
i izbjegnem reakcije bijesne,
al´ reć´u ko pravi primitivac,
´ko te kara nek ti piše pjesme.

Znam da čitas moje nove pjesme,
s njima se branim od samoće,
i ubacim nešto da te štrecne,
´ko te kara nek ti piše pjesme.

Elvis J. Kurtović

Čak ni ona neuzvraćena.
Jedino bole naša nerealna i neostvarena očekivanja.
Ali to su osobni promašaji i nemaju veze s drugim ljudima.

Prodavala je kuću nasljeđenu od roditelja. Staru i punu uspomena.
Pozvala me taj vikend da joj pomognem spakirati uspomene i na dvorišnoj
rasprodaji prodati ono što više ne treba.

Čitavu subotu smo pospremali, nosili i prodavali stvari susjedima koji su
navraćali ...

Večinu tih stvari su susjedi razvukli, ali ostalo je nešto sitnica razbacanih po dvorištu.

S prvim mrakom onako umorni i znojni sjeli smo na trijem, svatko u svoju stolicu za ljuljanje i
otvorili neko kalifornijsko vino. Fino vino čiji je okus vukao ka sljedećoj čaši,
ali u njemu nije bilo nostalgije za domom kao u onim hrvatskim vinima koje sam nabavljao preko
prijatelja koji je imao mali dućan u mom kvartu i trudio se nabavljati stvari iz
domovine.

Gledali smo kako se zvjezde pale po svodu i lijeno razgovarali. Iza svake rečenice
nastala bi stanka. Taj razgovor je izgledao poput turista koji prvi puta u nekom gradu
zastaju na svakom raskršću i provjeravaju kartu prije nego odluče kamo krenuti.

Nije bilo ničeg uzbudljivog u tom razgovoru. Sitnice s posla, pokoji sitan trač, malo
ogovaranja, oblaka koji su se prevlačili preko mjeseca ...

A onda sam, ni sam ne znam zašto, gledajući nebo rekao: "Nikad nisam vidio riđu pičku."

"Molim?", pogledala me.

Pogledao sam u nju i ponovio rečenicu.

Nasmijala se i rekla: "Pokazat ću ti ja moju."

Nasmijao sam se i ja, pa odgovorio: "Jedva čekam."

Zadovolji svog muškarca svaki dan, možda i on tebe jednom zadovolji. :)

sjeo sam na stolicu i naslonio se na naslon.
ona me opkoračila i nabada se na mog tvrtka.
osjećam kako me njena vrela i mokra pećina, tvrdih i glatkih usmina, guta dok se ugoda širi od glavića po cijelom tjelu.
napinjem se i grčim mišiće.
trbuh tare o moj, a grudi joj se njišu pred mojim očima.
nastojim ih uhvatiti usnama dok joj rukama stiskam i privlačim guzu.
zabija nokte u moja ramena i leđa dok mješa bokovima, polako i snažno.
prima me za glavu i zapliće prste u moju kosu privlačeči me na svoje grudi ...
propinjem se koliko god mi dozvoljava taj položaj ...
ruke su mi snažne i držim je nabodenu do balčaka.
u potpunosti kontrolira ritam i uživa gledajući moje lice koje se grči od ugode.
kruži bokovima i sigurno me vodi ...
osjećam kako trnem, topim se, pretvaram se u glavić, gubim se ...
grizem je za rame ...
trza se ...
grče se njeni mišići oko moga tvrtka ...
pogled mi se magli i osjećam kako mi se tjelo raspada ...
ispuštam snažan mlaz u njenu utrobu ...
čini se kao vječnost zaključana u taj tren ...
a onda klonemo oboje ...
stavi glavu na moje rame ...
miriše kosa i nastojim progutati taj miris ...
osjećam kako mi se sperma cjedi niz jaja,
grlim je ...
ljubimo se ...
volimo se ispočetka ...

Bila je to zanimljiva prezentacija, sa gomilom novih planova, ideja i gedžeta.

Sjedio sam i pažljivo slušao izlaganje, a onda sam skrenuo pogled i potpuno izgubio koncentraciju.

Preko puta mene sjedila je kolegica, lijepa, mlada, simpatična, sa onim sexy rupicama na obrazima.

Sjela je bočno i nalaktila se na naslon stolice.

To je bilo dovoljno da se njena bijela košulja raširi na grudima i pokaže njen grudnjak i pola sise, taman onoliko
koliko traba da se upali muška mašta ...

Hodali smo po Frankopanskoj, od Ilice prema HNK, jedno pored drugog.
Pričao sam joj o snovima i planovima, i putovanju koje predstoji, a ona me gledala sa smješkom
na licu i činilo se da pažljivo sluša.

A onda sam osjetio kako me primila za dupe i u sekundi se eksplozija proširila iz mog trbuha po cjelom tjelu.

Stao sam i okrenuo se prema njoj.

Zagrlila me i poljubila tako da sam skoro ispao iz cipela.

Onda sam je gurnuo u prvi haustor i zavuko joj ruku pod suknju.

A tamo je sve bilo toplo i vlažno ... već spremno za mene.

Kao da je to planirala čim smo krenuli.

Bila je veljača krajem šezdesetih ili na samom početku sedamdesetih.
U mom prigradskom selu djeca, i ja među njima, su hodala zamaskirana od kuće do kuće kucajući na vrata i pjevajući onu
svima znanu: "Danas je fašnik ..."

Košare ili platnene torbe koje smo nosili punili smo jajima, bombonima, krafnama i pokojim novčićem.
Ako bi netko bio bahat i tjerao nas iz dvorišta zasuli bismo mu vrata jajima. Iz naše dječje perspektive ona su
najmanje vrijedila, a imala su najbolji učinak osvete.

Već se spustio mrak, ali do dnevnika je ostalo još dosta vremena pa smo i dalje lutali ulicama.
Moj frend i ja zašli smo u jedno dvorište u nakani da kucamo na vrata kućice u njemu.
No primjetili smo prigušeno svjetlo na prozoru do kojeg su naše dječje glavice jedva dosezale.
Samo nebo zna zašto smo povirili kroz taj prozor prije nego li smo pokucali.

Prizor koji smo ugledali učinio je da naša mala srca zakucaju snažnije i da okus uzbuđenja navre u naša grla.

Naime preko kauča je bila nagužena polugola brineta, a lik sa spuštenim hlaćama guslao je odotraga.

Na trenutak smo se ukočili, a onda glavom bez obzira pobjegli u noć osvrčući se i provjeravajući da li nas netko prati.