Laprdanja starog prdonje.

Oduvijek je bilo lijepo vidjeti mlado, zategnuto žensko tjelo, jedre grudi i sugestivne mlade bokove.
Divlju bujnu, sjajnu kosu, širok osmjeh i onu moćnu mladu iskru u oku.

I danas, koliko je moguće diskretno, volim pogledati mlade djevojke i sve ono nevidljivo, pokriveno,
a ipak toliko primjetljivo na njima.

No, valjda je sve to u glavi, pa ni ne pomišljam na nešto više od gledanja kada je žena mlađa od mene više od
desetak godina.

Čini mi se nekako važnije moći razgovarati nego ga samo moći smjestiti.
Daleko od toga da su me žudnja i pohota ostavile na miru, ali brzo sam shvatio da se čovjek zaista osjeća grozno
kada nakon sexa ne zna što bi rekao, pa sam shodno tome većinu života vješto izbjegavao situacije u kojima bi se mogla
prijeći granica.

Jednostavno, kada bih osjetio da "tu nema kruha" nisam dozvolio da stvari pređu preko crte.

Bio sam na početku četrdesetih, na vrhuncu snage, muževnosti, intelekta ...
Radio sam u to doba u mladoj firmi, tek osnovanoj i većina suradnika bili su bar desetak godina mlađi od mene.

Imali smo pušionu na kraju hodnika i tamo sam često sretao kolege s kojima nisam imao izravnog kontakta u poslu.
Bilo je to ležerno mjesto, uvijek ispunjeno dimom i smjehom.

Došao sam u pušionu kada je tamo već bilo nekoliko kolega. Smijali su se i ja sam se pridružio. Razgovor je bio
potpuno neformalan, ponekad čak i vrlo explicitan, ali bilo je jasno da se među toliko kolega nitko nikome ne upucava.

U jednom trenutku me M., zgodna crnka desetak godina mlađa od mene, neočekivano upitala, bih li želio da mi J. bude ljubavnica.
J. je došla u firmu nekoliko mjeseci ranije direktno s faksa i bila je bar 17, 18 godina mlađa od mene.
Sretao sam je rjetko i osim imena zapravo nisam znao ništa o njoj.

Pitanje me zateklo potpuno nespremnog, pa sam zapravo prilično nejasno odgovorio: "A ti si advokat, ljbavni posrednik?"
Nastupilo je nekoliko trenutaka neugodne tišine, a onda je zezancija krenula dalje.
Povukao sam zadnji dim, ugasio cigaretu i otišao.

U to vrijeme sam s nekim prijateljima svirao petkom u lokalnom kafiću. Bio je to svojevrstan jam session, ali se ekipi sviđalo pa
su navraćali i promet je s vremenom postajao sve bolji.

Došao sam jednog petka s gitarom na leđima relativno rano u taj kafić i vidio J. kako sjedi s nekom drugom ženskom za jednim od stolova.
U kafiću je bilo svega nekoliko ljudi i bilo je nemoguće da se ne vidimo.
Prišao sam i rekao da sam iznenađen što dolaze u kafić za starce. Nasmijale su se. Ponudio sam ih pićem, ali su odbile. Sjeo sam na kratko
s njima i zapravo nisam znao o čemu bismo razgovarali. Generacijski jaz u razmišljanju bio je prevelik.
A onda je J. sasvim neočekivano ispalila kako bi voljela naći nekog zrelog i dobrog muzičara za sebe.
Ovaj puta nisam bio nespreman i odgovorio sam da je to put u razočaranje i da su takvima glazba i alkohol važniji od žena.

Znao sam da sam na taj način zatvorio sva vrata.

Ubrzo su otišle iz lokala. Par mjeseci kasnije otišla je iz firme.
Možda godinu kasnije vidio sam poruku na mom messengeru, ali sam je odlučio ignorirati.
Ni danas ne znam o čemu bih mogao razgovarati s njom.

Bili smo jedan od tri lokalna banda koji su svirali u glavnom gradskom parku tog četvrtog srpnja. Izmjenjivali smo se svakih sat vremena i zabavljali ljude čitav dan. Sve je bilo onako kako biva svake godine. Od parade veterana, smješnih starih odora, prastarih pušaka iz obiteljskog nasljeđa, hot dogova, hamburgera, coca cole, piva i ostalog što doprinosi onoj sajamskoj atmosferi.

Svirala se američka glazba. Folk, country, blues, rock i malo jazza. Onako sasvim narodski.

Prvi sumrak se taman spuštao, a mi smo započeli set dylanovom uspješnicom "I'll be your baby tonight"

Pojavila se u pratnji muškarca koji je nosio bebu od kojih godinu dana u nosiljci na grudima. Zastali su kraj štanda sa hot dogom i muškarac je govorio čovjeku za štandom što želi, dok je ovaj spretnim pokretima ispunjavao želju.

Ona je plesala, naizgled odsutno, a zapravo me napadno gledala u oči. Pjevao sam sugestivno ne skrečući pogled. Činilo se da smo u nekom drugom svijetu u kojem vodimo ljubav strasno i toplo.
Kao da je vrijeme stalo dok sam pjevao obećavajuće riječi za koje smo oboje znali da se neće ostvariti u ovom svijetu.

Muškarac se okrenuo prema njoj u dao joj hot dog, pa krenuo dalje. Ona je krenula za njim, ali je poljubila dlan i otpuhnula poljubac prema meni. Rukom sam kao uhvatio taj poljubac i stavio ga na srce.

Ona je napravila desetak koraka, a onda se još jednom okrenula, široko nasmijala i zauvijek nestala iz mog života.

https://www.youtube.com/watch?v=n7KNSF6oKss

https://www.youtube.com/watch?v=n7KNSF6oKss

Bila je zanimljiva, obrazovana i elokventna, mlada, poletna i ambiciozna.
Putevi su nam se sreli kad sam upao u tim tog travnja.
Čovjek nekako intuitivno prepozna srodnu dušu, pa sam češće na kavu išao s njom
nego li s ostatkom tima.
Friško sam doselio u grad i bio sam sam. Žena i klinci ostali su u bivšem gradu čekati kraj školske
godine da bi onda došli k meni.

Pozvala me jedne nedjelje na ručak.
Došao sam s cvjećem za nju i baku i pravom slavonskom šljivom za dedu.
Bilo je to ugodno popodne. Baka je kuhala odlično, onako kako to mlade amerikanke više ne umiju.
A deda je bio duhovit, načitan lik, velikog životnog iskustva, i znao je sve to lijepo ispričati.

Ona se držala malo po strani i nije se uključivala u razgovor koji sam uglavnom vodio s dedom.
Kasnije smo se deda i ja spustili u podrum gledati dedin hoby alat i sve ono čime se bavio.
Izmjenili smo neka iskustva i bio sam ponosan kada sam mu mogao reči neke svoje ideje i rješenja.

Kasnije me ispratila do kućnih vrata i veselo rekla: "vidimo se sutra".
Sutra kao ni sljedećih tjedana stvari se nisu bitno mjenjale. Radili smo zajedno, pili kave,
navečer sjeli popiti nešto jače u lokalnom kafiću.

Prošla su dva mjeseca kao da pljesneš dlanom o dlan. Činilo se na trenutke da je nervoznija
nego ranije, no mislio sam da je to pritisak koji posao nosi kako se bliže rokovi.

Reče mi tog petka: "Mogao bi u nedjelju ponovo doći na ručak. Djedu i baki si se svidio. "
"Ne mogu ove nedjelje, dolaze mi žena i djeca", odgovorio sam.

Odmakla se korak u nazad i promjenila izraz lica. "Imaš ženu i djecu? Nisi govorio o njima", reče.
"Nismo nikada bili u situaciji da o tome pričamo, a i nisam od likova koji govore o svojoj privatnosti.", odgovorih.

Kasnije me izbjegavala i imala razne izlike da ne idemo na kavu i na piće.
A činilo mi se da sam bio potpuno otvoren i iskren i da joj ni u jednom trenu nisam davao bilo kakve
signale da bi među nama moglo biti ičega.

Sunce je stidljivo zacrvenilo horizont istoka.
Ležao sam u ležaljci na terasi s koje je pogled pucao na kvarnerske otoke koji su
izranjali iz mraka poput flote mletačkih brodova pred opsadu neke važne luke.

Njeno sitno i skladno tjelo sklupčalo se na meni. Glavu je naslonila na moje rame i spavala.
Vjetrić me napajao mirisom njene kose.
Slušao sam kako diše mirno i duboko i vrhovima prstiju lutao po njenim toplim, glatkim, svilenim leđima.

Sve je bilo mirno, more i planina. S vremena na vrijeme bi zapjevala neka ptica i trudio sam se
pogoditi o kojoj ptici se radi.

Osjećao sam lagane trnce u ruci, no ignorirao sam ih, jer ovakav komadić mira i sreće si čovjek rijetko može priuštiti.

Prvo je sređena i našminkana koketirala s najboljim primjercima. Kad je vidila da nema prolaza okrenula se
onim lošijim. No ni oni se nisu obazirali.

Tenzije su lagano rasle.

Pokušala je biti direktna i jasno govorila što bi radila.

No to je predmete interesa još više udaljilo od nje i gotovo da su bježali.

Frustracija je postajala nepodnošljiva.

A onda je krenulo vrijeđanje i nabrajanje svih onih nedostataka i odvratluka koje na početku nije
ni primjećivala.

Ni u jednom trenutku nije pomislila ...

Sparina je gotovo pretvorila zrak u tekućinu.
Ležao sam u polumraku sobe u kojoj sam koristio škure na način kako su to Mediteranci činili stoljećima kako
bi se sačuvali od zapare.

Radio je tiho svirao svevremenske hitove, a onda sam u pauzi između pjesama čuo poznat glas.

Voljeli smo se kratko, zapravo samo jednom na početku devedesetih, ali smo dugo pisali jedno drugom
strasna pisma, spominjući u njima detalje tog jednog puta.

Sjetio sam se moje stare kutije sa pismima i izvukao je iz ormara. Svežanj sa njenim pismima prepoznao sam
po boji i zapravo ostao iznenađen kako je tanji nego što sam mislio. Zar ih je tako malo?
Bila su kronološki poredana, pa sam otvorio prvo, čitao, pospremio, pa drugo, treće ...

Ne znam koliko je sve trajalo. Vratile su se slike i detalji za koje se činilo da sam ih zauvjek zaboravio.
Onda sam tako ležao okružen pismisma i palo mi je na pamet kako mi je kči jednom sa malom dozom zavisti
rekla da sam živio u sretnim, sporim vremenima u kojima su ljudi pisali, slali i čekali pisma.

Sjedili smo zajedno na galbecu, jedno preko puta drugom. Jeli svoje obroke i čavrljali.
Rekoh joj da je zanimljivo kako sam uvijek žene osvajao na istu foru i kako je uvijek upalio.
Pogledala me prijekorno i rekla:"Kod mene to sigurno ne bi uspjelo."
Spustio sam pogled, zastao na trenutak, a onda je pogledao u oči: "Ne bih ni probao, ti si drugačija."
Nasmješila se i odjednom je njen pogled postao koketan.

Tipična ženska priča: Traženje princa na bjelom konju i obrnuta logika ljubavi.

Davno je Bora Čorba napisao: "Ja sam ljubavna sirotinja, uzimam, a ništa ne dajem."

Ljubav je davanje i ništa više.
Ako govorimo o ljubavi ona može biti samo bezuvjetna.
Sve ostalo je kalkulacija. A kalkulacija i ljubav nemaju ništa zajedničko.

Zašto se ljudi vežu uz svoju djecu?
Zato što im daju sve najbolje od sebe, a za uzvrat ne očekuju ništa.

Zašto se teško rastati od partnera koji te godinama maltretira? Jer si trpeći uložio ogromnu životnu energiju
da sačuvaš vezu, a zauzvrat očekuješ stabilnost i sigurnost i vjeruješ kako će jednom doći.

Ne kažem da je kalkulirati pogrešno, no oni koji kalkuliraju privlače kalkulante.

Pogrešno je samo očekivati i ovce i novce.

Bila je raskošna brineta u najboljim godinama.
Kad kažem raskošna, onda mislim na bujne obline prije svega.

Ne mogu reči da sam tip koji se pali na cure s velikim oblinama. Iako nemam ništa protiv
da cura bude bujna i raskošna, takva raskoš me uvijek nekako podsjeti na "naše mame". Na
mame moje generacije, žene koje su u svojim najboljim godinama bile tamo negdje šezdesetih
i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Vrag će ga znati zašto je to tako u mojoj glavi ... Sofija Loren,
Liz taylor ili neka druga, moja mama ...

Mene su uvijek više privlačile curke s dlanušama koje nisu nosile push upove, ali su nosile široke
haljine i majice ispod kojih nisu imale ništa, a ljuljanje se samo naslućivalo.

Svatko je od nas nekakav..

Sjedili smo sami u kupeu poslovnog vlaka jedno nasuprot drugom. Ona u svojoj pripijenoj opravici,
ja u bezličnom crnom, poslovnom odjelu. Čitao sam neku knjigu, a ona je neko vrijeme zvjerala u
pejzaže koji su promicali.

A onda se oglasila.

Podigao sam pogled i slušao.

Komentirala je, kao grom iz vedra neba, neku aktualnu političku aferu.

Nikada mi ne bi palo na pamet da otvorim razgovor sa strancem komentirajući dnevnu politiku.

No odgovorio sam prilično neodređeno i zapravo je na taj način naveo da nastavi.

Prilično strasno je pokušavala objasniti svoju točku gledišta glede aktualne situacije.

Promatrao sam koliko je energije ulagala u taj posao i pustio da se ispuca.

U jednom trenutku me direktno upitala što ja mislim o tome.

Odgovorio sam da nemam mišljenje i da se u ovom trenutku bavim nekim važnijim stvarima.

"Čitanjem knjige", rekla je zajedljivo.

"Čitajuči knjigu odmaram, ali sudjelujem u projektu koji mi je daleko važniji od ovoga o čemu pričate", odgovorio sam joj.

To ju je uzbudilo do te mjere da mi je počela čitati bukvicu o odgovornosti, domovini, povijesti i ni sam više ne znam o čemu.
Uz put je pokupila stvari i napustila kupe zauvjek nestavši iz mog života.

A ja sam nastavio čitati knjigu ...

Nekaj mi tu grdo smrdi.
Namirisal sam ja kam to ide.
Miris kose ...
Miris pičke ...
Miris ševe ...

Svi smo mi zablentani vizualnim.
Peru nam mozak revijama, filmovima, spotovima, fotkama, ...
Ove se godine nosi zelena. Trebala bi malo dignut grudi, zategnut, botoksirat, napumpat ...

Možda nisam normalan, ali nisam nikad bio vizualni tip. Dapače, iritiraju me ove zbigecane i prepeglane ženske.
Možda je to zbog starenja, pa ideal komada iz naše mladosti ostane zauvjek zapisan u našim glavama.
Sve je to samo u glavama.

Prošlo je dosta vremena od kako sam čist, od kako sam se skinuo s pičke, pa se sada čini da mogu pisati
rasterećeno.

Kad sad vrtim film i razmišljam o svim tim curama i ženama koje su me privlačile čini se da nema
vizualnog paterna po kojem bih mogao reči to je "taj tip žene".

No svake od njih se sjećam po mirisu. Mirisu koji je širila kad bi mi ušla u sobu.
Mirisu kad bih je zagrlio ili poljubio. Mirisu njenog tjela, znoja, pičke prije i poslije ševe.

Dok god je taj miris bio ugodan i privlačan mi smo trajali. Kada bi postao iritantan i naporan sve bi izgubilo smisao.

Eto ni ribu više ne jedem od kad mi pička ne miriše.

Alkohol se već dobro isparavao iz ušiju, a mi smo se smijali nalakćeni na šank.
Sipao sam iz rukava sve one štoseve za koje sam bio siguran da će upaliti.
Naravno da je glavna tema bila sex.
To je bio adut. Kod svakog spomena ili asocijacije je zabacivala glavu izlažući vrat i nudeći grudi.

Nakon fajruta izašli smo na svjež zrak i krenuli prema njenom stanu.
Nisam posustajao, a ona je svako malo zastajala umirući od smjeha.

Hodali smo tako i onda sam je napokon zgrabio pred njenom zgradom i uvaljao jezičinu.

Uzdahnula je i nasmijala se malo manje napadno.
"Ideš gore?", upitala je.
Naravno, krenuo sam držeči je za guzu.

Čim smo zatvorili vrata, navalio sam k'o lud.
Napola razodjevenoj sam rekao:
"Sad buš vid'la"
...
"Si vid'la..."

Sve što čujemo samo je mišljenje, nikako dokaz.
Sve što vidimo samo je perspektiva, nikako istina.

https://goo.gl/tWuwdM