Pustinja

I tako, nakon više od dvije godine zajedničkog života moj papagaj Đuro skužio šta treba radit sa nimficom Katom...
Praši je mali ko veliki!!! :)
A nema šta mi nije palo na pamet...
Možda je peder, možda je star pa mu se neda više... A možda je ipak žensko tj nije Đuro već Đurđica...
E pa nije, ipak je Đuro! :-)))

Bijaše kratko i slatko... Zanimljiva predavanja, zgodne trekijice, puno zezancije...
Vidimo se u Pazinu i dogodine...

Jednom kada poletiš, sve ostalo postane manje važno...
Sitni problemi i izgledaju sitni, postave se na svoje mjesto postanu nevažni.

Nikada me nije interesirala politika u kontekstu stranačko, interesno, ideoloških borbi. Odavno sam se pomirio sa činjenicom da teoretske osnove demokracije predstavljaju boju za mazanje očiju naivcima i idealistima kako kod nas tako i u ostatku svijeta. Odustao sam od izlazaka na izbore jer ne želim lagati samog sebe da imam mogućnost izbora ako mi se nude podjednako loše  opcije. No ovo što se u zadnje vrijeme dešava prelazi u otvoreno ispijanje krvi "stoci sitnog zuba".
Establišment pod devizom nepopularnih mjera za suzbijanje krize podvaljuje liniju manjeg otpora. Podignimo PDV, povećajmo trošarine na gorivo, izmislimo tošarine na mobilne poruke - sve su to odvratno, drsko bezobrazne mjere kojima se želi još malo iscjediti životnog soka iz malog čovjeka!!!!!!!!
Oduzmimo još po malo od svakog građanina kako bi se još više povećala moć državnog aparata. Malo po malo pretvaramo se u državu siromaha i supermoćne državne birokracije. Podsjeća li to ikoga od starijih ovdje na jednu državu iz prošlog stoljeća - SSSR.
Kažu, neće biti dovoljno da se smanje troškovi, trebat će povećat prihode... E ja kažem - nakon što skrešete sve troškove koje možete skresati, primite se povećanja efikasnosti državne uprave, smanjite broj zaposlenih u institucijama vlasti i tako oslobođen novac preusmjerite u samozapošljavanje otpuštenog kadra ili u prekvalifikaciju.
Državni aparat nam se pretvara u ogromnu aždaja glavu koja će na kraju progutat tijelo od kojeg živi.
Amen! 

Predlažem vlasniku iskrice da u cilju štednje uruči otkaz adminima i čuvarima čudoređa a u uvjete korištenja iskrice navede minimalnu dob -punoljetnost, te da se garantira apsolutna sloboda govora slijedom čega iskrica ne snosi odgovornost za sadržaj tekstova

Zašto se u ovo vrijeme energetskih kriza ni jedna udruga, stranka ili grupa intelektualaca - naših akademskih građana, ne pokrene u smjeru demonopolizacije trgovine, distribucije i proizvodnje energije?
Zašto se sada ne pokrene akcija kojom bi se državu potaklo na npr. odustajanje od carinjenja solarnih ćelija, na definiranje politike poticaja za proizvođače uređaja za korištenje  alternativnih izvora energije i sl????
 
Zar smo stvarno svi ovce koje bespomoćno promatraju kako se korumpirani svjetski igrači poigravaju sa našim poslovima i životima, zar smo toliko otupjeli? 

Zabrinjava me što sve češće osjećam gađenje, sažaljenje, tugu i jad čitajući i slušajući vijesti što dolaze nam kroz dostupne medije...
Sve je manje vijesti kojima bi se radovao a sve više onih koje doživljavam ovako gorespomenuto...

 
http://www.youtube.com/watch?v=8owifmb8n2s

... pa kaže - "one što voze golfove2, 3, 4 i 5 zaobilazim u luku" i sl... jel još netko vidio taj tekst? cca na kojoj je stranici, kojeg datuma napisan?

Sjedim u LOKIn-u i promatram ljude...
Svi se nekamo žure, oni što sjede u bircu vrte neke svoje priče, svoje misli a ja se mislim kako je zapravo jako malo ljudi koji hodaju gradom "otvorenih očiju". No, kad sam se samo malo razmislio, hodam li ja otvorenih očiju, otvorenog duha prema ljudima oko sebe, shvatio sam da sam isti kao i svi ovi prolaznici... Umotam se u masku nedostupnosti, usmjerenosti prema nekom svom cilju i tako hodam gradom.
Zapravo je to jedini održivi pristup života u gradu. Ukoliko želiš izbjeći gradske nasilnike, kronične alkose ili "prosjake" koji iskaču na svakom uglu ulice.
Tužno...
Loša perspektiva za slobodnjake mojih godina koji od života očekuju nešto više od zadovoljenja osnovnih životnih potreba.

Prođe i to ljetovanje.
U sjećanju će mi ostati planinarenje po Velebitu - hranjenje konja na Jezerima, pješačenje po Premužićevoj stazi, noćenje u Rosijevoj kolibi i ručak od kuhane riže i meda na Alanu. A posebno onaj osjećaj olakšanja kad se na odredištu skinu gojze a noge goreeee!!! :-)))
Od primorskih destinacija, pica Kod Šime u Vodicama, lik koji mi se parkirao ravno pred fotoobjektiv dok sam pokušao slikati crkvicu u Ninu (uz komentar istog - "Slikaj moj kurac") hahahah koji lik...
Sa Vira će mi ostat sjećanje na događaj koji sam odmilja nazvao "Tko je rekao, Zeko je rekao!!!!. Frendovi i ja prekjučer navečer  odlučili se zaputiti na pecanje. Složili četiri litre bambija, uzeli štap, ribičke stolce pod ruku i ravno na kraj mola u Lozicama... Ja bijah nadobudan i pokušavao sam nešto upecati no nakon nekog vremena mi dosadilo pa sam bacio mamac i pridružio se frendovima. I tak, zezamo se nas četvorica, razgovaramo o "junačkom poduhvatu pregaženog Velebita" vrtimo svoje priče,  kad ono dolaze neki klinci, njih osmorica (Slovenci). Nabrijani, glasni, dvojica nose neke teeeeške željezne šipke i ravno prema nama... I tako dođoše oni do nas, nešto kao zalupali tim željeznim šipkama po betonu, mi ih pogledali (koji im je kurac) i nastavili dalje pričat svoje priče, viceve i sl... Nakon nekih dvije, tri minute, okrenuše se dečki nazad otkuda su i došli. Na pola puta baciše one šipke u more, usput su nešto provocirali klince koji su se nalazili po klupicama uzduž mola i kad su došli do početka zaderu se iz sveg glasa "Ovo je Slovenija!!! Pederiiii!!! Marš svi kući na spavanje, i Vi tamo na kraju mola!!!" Utrčaše u ona dva auta s kojima su došli i uz škripu kočnica odjuriše u nepoznatom pravcu... Tek jučer ujutro smo saznali da je naša repka pobjedila Slovence u nogometu pa su nam se malo iskristalizirali uzroci čudnog ponašanja tih balavaca... hahahahaha
Još kad smo se sjetili vica o zeki koji se ljutio na lisicu, vuka i medu jer su u trgovini preskakali red, onaj vic sa poantom "Tko je rekao, ZEKO JE REKAO!", čitav dan smo se smijali dogodovštini.

Sjedim na terasi prijateljeve vikendice na Viru. Drugi tjedan godišnjeg polagano se primiče kraju. Vrijeme provodim u zezanciji  sa frendovima, dobro se provodimo i uglavnom mi je ugodno, no bez obzira na sve, trenutno osjećam usamljenost u najdubljem, najizvornijem obliku. Kao da u čitavom svemiru ne postoji žena koja će u meni vidjeti osobu vrijednu svoje ljubavi, osobu uz koju će joj starost lakše pasti, osobu zbog čije blizine će osjećati toplinu u srcu svom do kraja života. Kao da su u filmu mog života nestale glavne glumice i ostale isključivo prolaznice i statistice koje čine uobičajeni dekor svakog filma.
Pitam se, da li ima smisla ulaziti u nekakvu vezu samo zbog toga da bi izbjegao fizičku usamljenost ili je došlo vrijeme da prihvatim da ću ostati usamljen i fizički i na onaj drugi način do kraja života?

ja sam samo jedan obični zaljubljeni muškarac koji je rukama izvadio srce iz svojih prsa i čezne u želji da ga ona primi u naručje svoje.

Imadoh u životu jednu fazu - kada sam dane provodio sa gitarom u rukama, svirajuć' Azru, Divlje jagode, Dilana, Zeppeline, u biti sve što se dalo manje više "skinut". Bijaše to lijepa faza sa samo jednim problemom... Bio sam loš. Mislim, ljudi su mi govorili da sam dobar, znao sam dignut ekipu, napravit ludu atmosferu no savršeni sluh me ubijao. Toliko su me smetale greške da sam s vremenom prestao svirati. Čak i nakon te "rokerske" faze, često mi se na koncertima znalo desiti da zapravo lovim greške izvođača umjesto da uživam u cjelokupnom događaju. To je znalo ići do te mjere da sam čuo grešku jednog instrumenta u filharmonijskom orkestru. :-)))
Do danas.
Prvi puta u životu sam doživio da čovjek svira savršeno! Ok, ok, električna gitara ti pruža mogućnost da izvučeš grešku, no kako to dobro radi taj Stefanovski, nisam mogao vjerovati. Jimmy je Bog a Stefanovski nirvana gitare!!! 
Na koncertu je gostovao i Jan Akkerman. Znalo mu se desiti da fula, žice su mu pucale i zapravo je unosio prekide u tijek prekrasne glazbene energije koja se prosipala sa pozornice. No ne može mu se zamjerit. Svirao je poluakustičnu i tu nema mjesta za promašaje, nema baš puno prostora za "izvlačenje". Kada se napokon uštimao i našao sa Stefanovski bendom - majstorski je oprao par dobrih melodija. No naglasak je na majstorski.
Pitkost Vlatkovog zvuka bijaše nenadmašna.
Slušajući Stefanovskog, svatih da je i Kiza vrhunski maestro gitare a uspoređujući ga sa Vlatkom naslutih što ga koči da se vine tamo gore - tamo gdje je Stefanovski sada...

Kada sam sam, nisam sam. Zapravo sam pored nje. Tek u tišini samoće osjetim da se ništa promjenilo nije.
 
sada bi baš zgodno mogao završiti sa "Moje srce još uvjek samo za nju bije" :-)))
Ali tako nije...
Jer zapravo, ono za nju najviše bije.