ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

Kad na onog mislim koji je pošao livadom
I nije se više osvrnuo,
Srce mi se nespokojno zatvori
Kao cvijet večernji.

Kad na onog mislim koji luta
Kroz maslinike, pijan od zvona smrti
I od gorčine mladosti, preplašim se
I prignem oči k zemlji postiđeno.

A kad mislim na onog koji me zove k sebi,
Nasmiješim se i gledam laste u visini.
Tad zaželim biti sama
Kao nebo, i umrijeti u travi
Na podnožju planine.

Ali ne rekoh sve o svom nemirnog srcu.

Ima netko na koga ne smijem misliti
Nikada. Koga ne smijem spomenuti
Ni pred svojom sjenkom, ni pred sjenkom
Nekog stabla, ni pred sjenkom cvijeta
Koji se zatvara u predvečerje.

Kada mjeseci i godine
Izreknu njegovo izblijedjelo ime
Moje se tijelo tiho skameni
U školjku, i bolno iščezne
U nepomičnoj tuzi.

Tada niz moje lice teku suze
Koje vrijeme ne ispire. I po utreniku
Svojih suza ja se vraćam
Na njihov davni izvor, i pijem
Najbistriju kap života
Radosno kao što piju košute.

Tada u mojem korijenu počinje da raste
Jedan novi svijet, još začuđen
Nečujnom prisutnošću dobrote.
(V.Parun)

Niz livade odlaze mnogi... sa namjerom da se i nikada ne vrate...ali i oni koji ponekad shvate...pa iznova navrate.

vidiš,i vesna je onako ružna i tužna shvatila da nije kraj kad je kraj