Bože moj gdje ja to živim?

Imam sreću da živim u zaista mirnom i lijepom kvartu.Istina ..živim u zgradi na drugom katu ali...oko mene su privatne kuće i to prilično lijepe sa uređenim okućnicama ali i jednim dijelom starih kuća za rušenje koje su zbog mjesta na kojem se nalaze vjerojatno jako skupe i to je razlog zašto tako zapuštene stoje nekoliko desetaka godina.Iz njih raste drveće...urušile su se i svakakvih tu bića ima.Povremeno su boravili i ovi sa iglama pa je bilo i tuluma i svega...no..vec neko vrijeme je mir.No...svakog proljeća to je jedno predivno mjesto jer sve to drveće procvate u desetke bijelih ili nježno roza šlajera kojima se možeš samo diviti.Istina..svi smo po malo napuhnutih noseva ali...nije mi žao...ova ljepota je daleko važnija od toga.Žao mi je samo što znam da je zemljište ipak prodano i da je tom drvecu određen datum do kada ce živjeti.Zbog toga sam tužna jer...ostati će samo beton
i možda malo trave:-(((

Jutro arapo :)
Vjerujem da ti je teško. Imati taj pogled na zeleno ili rascvjetalo u jutru i preko dana, je raj. Gadno je što sve više beton uzima ljepotu onoga što čovjeka čini čovjekom...suživot s prirodom. :(

Da...ali...mi smo bar živjeli taj Raj...pitam se što ostavljamo djeci...u što će oni gledati ...ako će uopće imati kada gledati...samo rade:-((((

Ovo što se sada događa, ima već nekoliko godina, s namjernim uništavanjem zelenila i šuma je toliko nehumano, tužno...i prolazi. Ljudi, tu i tamo neki podignu glas, ali...šume, stabla, travnjaci padaju svaki dan. Na žalost, osjetit će to naši malci...osjetit će posljedice svega toga.
Mi možemo biti sretni što smo jurili livadama. igrali se u lokvama, jeli voće sa stabala (još zeleno), ganjali leptire ....

Neki dan sam sa sestrom razgovarala o tome kako smo nekada kao djeca bose trčale po onoj ljetnoj sitnoj prašini koja ti je onako milovala noge i prste kada si prašio kroz nju i stajali na toploj ljetnoj kiši....toga jednostavno nema kao da nikada nije postojalo.To mi je nekako teško.Nikada nisam imala problema ni sa kožom ni sa spuštenim stopalima...moji klinci ..unuci ..vec imaju...vec im trebaju nekakvi ulošci u tenisicama..nisu dovoljni ovi redovni...pa to je strašno:-((((

Gradovi, posebno oni veći, postali su krletke, kavezi. Ljudi su k'o kolonije mrava koji gmižu svako jutro na radna mjesta, i popodne, ili predvečer vraćaju se u svoje mravinjake.
No, to je posljedica tehnologije, a uzrok....je u ljudima. Vjerojatno im to odgovara, većini.
Mi, metuzalemi još uzdišemo za nečim što smo smatrali dijelom nas....a oni imaju virtualnu stvarnost koju si sami biraju.

Idem sada off i idem u jedan meni prestrašan mravinjak a to je Hrvatska pošta.Tamo odlazim po krajnjoj nuždi jer...tamo..kao da je svijet stao...sve ide sloumoušn...nikuda se njima ne žuri..red je do ceste...vani hladno..sreća danas nije....no...plaća ide akome treba taj bu čekal...e to je za poluditi:-(((
Imaj se dobro draga Purp i ugodan ti ostatak dana:-)))**

Polako samo, ni ja to ne volim, ali...tako je, kako je . Odmori se poslije, i udahni miris nekog rascvjetalog stabla uz put :))

Eh...
CMOKSA..

Cmoksa Wasy...živ mi bio:-)))

da, svi imamo svoj najdraži cvjetni kutak
ipak se netko brine .. forzicije i japanske dunje cvatu na svakom koraku ;))

Ema...to su sada tako predivne boje..i ta tvrdo žuta i ova posebno roza ...predivno.:-))))

Slika je odmor za oci :)

Je Una draga..cijeli mi je kvart takav i bas uživam još koji dan!:-))))

Samo ti uzivaj, to je najvaznije :)

:-))**